Malo sam se pogubila

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Dijete treba usmjeriti, ozbiljnim glasom, dosljednošću pa i kaznom (ili oduzimanjem privilegije, kako god), a ne fizičkim nasiljem, deračinom, histerijom ili ne znam čime. Naravno da postoje dani kada nismo u elementu ili situacije u kojemu postoji neposredna opasnot (Pikulino staklo na podu), ali to ne treba biti prihvatljivo stanje. To je tako i nikom ništa. MIslim da bi se nakon takvih dana roditelj trebao ispričati djetetu što je bio takav, a ne drugi puta isto.

---

ovo je 100% točno i tko je ikada ovdje rekao suprotno

frost moj andjelak je ovan-jarac looooool

Citiraj:

---

cherry prvotno napisa

litala i ifigenija mi super pišu
i volim ih čitati jer mi dobro dođe taj odmak od sumorne ozbiljnosti roditeljstva

kažem meni jer ja sam sklona, pogotovo kad mi je sin bio 1,5-2,5
po čitave večeri se gristi oko svojih 'strašnih' odgojnih pogrešaka
(što bi digla glas nakon 10 upozorenja, što bih ga malo grublje primila nakon što bi on
divljao i ugrožavao sebe/mene/nekog već...)
i mislim da se to osjećalo, ta moja silna grižnja savjesti da ponekad izgubim živce me izjedala,
kad sam pristala na to da postanem nesavršena mama nesavršenom djetetu,
postala sam savršenija ;)

a, SikaPika, ne brini da ćemo putem tvoje tete,
tako nepravedno i nedosljedno ponašanje je miljama daleko i od mojih najgorih odgojnih propusta...

---

Potpis od do
Zato i pišem ovdje jer jer sam se najela te kaše u kojoj obitelj izgleda kao reklama za margarina

vissnja,
ja mislim da je vaš problem (bio?) upravo u tome što si u naslovu rekla - da si se malo pogubila. I dijete ti to pokušava svojim ponašanjem reći. Pitanje je samo gdje ćeš se naći, jesi li već bila tamo gdje želiš biti. Sjećaš li se jesi li imala faze kad znaš da ste na dobrom mjestu, dobrom putu? Ako jesi, onda ćeš se vjerojatno znati i vratiti.
Meni su super oni praktični savjeti koje ti je Pikula dala. Nekom je to možda smiješno, ali ja sam isto došla do toga da sve bolje funkcionira (rekla bih čak i da je potrebno) kad si radim raspored dnevni, tjedni i u njega lijepo stavim sve što mi je važno. U raspored uključim dovoljno fizičke aktivnosti, dovoljno mirne igre... ja to do u detalja. I najvažnije, uračunam i vrijeme koje si možemo dopustiti za dogovore i sl. a da se ne naruši nešto što mi je važno.
I kad to provodim (naravno i to je fleksibilno), ispadne da je to jedino što trebam učiniti 'izvana'. Sve ostalo se svede na to da sebe dovodim u stanje u kojem sam zadovoljna i sretna. Kad mi to uspjeva, problema nema ili sam dovoljno kreativna da ih riješavam odmah.
Kad se pogubim (i moje dijete mi to svojim ponašanjem glasno daje do znanja), prvo što mi bude važno je izbaciti iz svoje glave glasove koji kažu da mi se dijete pretvara u neodgojeno derište i sl. Stvari dobivaju smisao kad si priznam da mu neke potrebe nisu zadovoljene. To nije lako jer na to odmah idu glasovi koji kažu da sam neuspješan roditelj. A onda se utješim time da moje dijete ima 'visoku razinu potreba' (volim taj izraz) i ne uspoređujem ga sa drugom djecom, ne uspoređujem sebe sa drugim roditeljima nego lijepo opet slažem naš raspored...
Zapamtila sam tebe i tvoju N iz faze kad su oni bili bebe, znam da smo imale sličnu situaciju. Tada ti nitko nije mogao reći da si popustljiv roditelj - imala si turbo zahtjevnu bebu. I teško da bi dobila pravo razumijevanje i upotrebljive savjete od većine roditelja čije su bebe fino papale pa zaspale i spavale onoliko koliko to obično bebe rade. Ja mislim da zahtjevne bebe ne izrastu u lako odgojivu djecu, samo se mi njihovi roditelji naučimo s njima. Ali to zaista puno traži od nas i nije čudo što se s vremena na vrijeme pogubimo.

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

frost moj andjelak je ovan-jarac looooool

---

kako bre, kraj aprila?
svakako, ima rogove :lol:

Citiraj:

---

Ms. Mar prvotno napisa

Meni su super oni praktični savjeti koje ti je Pikula dala. Nekom je to možda smiješno, ali ja sam isto došla do toga da sve bolje funkcionira (rekla bih čak i da je potrebno) kad si radim raspored dnevni, tjedni i u njega lijepo stavim sve što mi je važno. U raspored uključim dovoljno fizičke aktivnosti, dovoljno mirne igre... ja to do u detalja. I najvažnije, uračunam i vrijeme koje si možemo dopustiti za dogovore i sl. a da se ne naruši nešto što mi je važno.
I kad to provodim (naravno i to je fleksibilno), ispadne da je to jedino što trebam učiniti 'izvana'. Sve ostalo se svede na to da sebe dovodim u stanje u kojem sam zadovoljna i sretna. Kad mi to uspjeva, problema nema ili sam dovoljno kreativna da ih riješavam odmah.
Kad se pogubim (i moje dijete mi to svojim ponašanjem glasno daje do znanja), prvo što mi bude važno je izbaciti iz svoje glave glasove koji kažu da mi se dijete pretvara u neodgojeno derište i sl. Stvari dobivaju smisao kad si priznam da mu neke potrebe nisu zadovoljene. To nije lako jer na to odmah idu glasovi koji kažu da sam neuspješan roditelj. A onda se utješim time da moje dijete ima 'visoku razinu potreba' (volim taj izraz) i ne uspoređujem ga sa drugom djecom, ne uspoređujem sebe sa drugim roditeljima nego lijepo opet slažem naš raspored...

---

/QUOTE]:klap:

Uh, meni se skoro svaki dan dogodi da se malo pogubim. Imam zahtjevnog trogodišnjaka s visokom razinom potreba (i meni se sviđa taj izraz):mrgreen: Moj je bio takav od rođenja. Vikao je od prvog dana iz petnih žila čim mu nešto nije bilo po volji. Dugo sam mislila proći će ga, ali sad vidim da je takav. Još uvijek viče iz petnih žila:lol:, ali moj je i volim ga i potajno čekam da ga bar malo prođe. :lol::lol:
Pranje ruku, oblačenje, tuširanje, odlazak na spavanje...nama je to svakodnevna borba jer si mališa bar za nešto od ovoga zacrta da ne želi napraviti. Da, i u zadnje vrijeme mu sve rečenice počinju s 'Ja bi...' ili 'Ja ne bi...'
SAd je dobio seku pa mu i to kvari planove. Meni je malo lakše jer preko dana ode u vrtić i ne moram stalno misliti kako preduhitriti njegove šize.
MOj savjet bi ti bio da se pokušaš što više opustiti (klinci to kuže od prve) i malo po malo pokušaš uvesti neka pravila...mislim da kod ovih naših malih šizova vrijedi ponavljanje je majka poslušnosti.:-)

Citiraj:

---

EvaMONA prvotno napisa

Mislim da sam se krivo izrazila ako si me shvatila da smatram da je dosljednost zakon. Više govorim o dosljednom rasporedu dana prilagođen njihovom tempu potreba (koji nama naravno baš i nije praktičan, ali i MM i ja smo zaključili da je to za našu obitelj najbolje),
a sve u svrhu toga da većinu dana svi zajedno budemo u što boljem raspoloženju i radimo vesele i kreativne stvari zajedno umjesto da se natežemo.
Moja mama često kaže da si radim preveliki pritisak da "sve" mora biti na minutu, ali svaki put kad poslušam(barem što se toga tiče) nekog sa strane na kraju požalim, ali zaista.
Primjer- E. treba otići na čuvanje kod bake i dide, a ja moram produžiti s T. kod doktora. Dida ne siđe dole kad smo se dogovorili i 10 min. kasnije obe urlaju. E. jer joj je dosadilo čekati i sad još kao plače što je ostavljam (a inače bi se prodala da kod b. i d. može šefovati), beba jer stojimo na parkingu, a ona je u sjedalici, pa se onda još pokaka, pa ju presvlačim. Urlaju u duetu, a meni živci pucaju žešće i naravno beba i dalje plače kad ju vratim u sjedalicu jer je lijepo uhvatila zamah. Ja na rubu živaca još moram voziti do dr. itd.
U varijanti kad nas dida dočeka na vrijeme E. uvijek veselo otrči s njim i beba je u sjedalici mirna jer samo nakratko stajemo i u vožnji je uvijek ok. E neka mi sad netko kaže da se opustim pa će sve ići lakše. Kod nas naprosto tako ne ide. Inače uopće nisam ono što se kaže "na crtu", ali E. me istrenirala i u vezi djece uvijek kad napravim drugačije nagrabusimo MM i ja, a i njoj nije lako.
Možda nekom djetetu nije razlika da li legne u 20.15 ili u 20.35, ali njoj definitivno je. Jer u prvoj varijanti smireno i uz priču prođu sve pripreme i čitanje priče ili što već tu večer želi, a u drugoj ona vrišti dok ju pokušavam samo presvući za spavanje i obe odemo na spavanac u stresu ili suzama (ona). E pa meni je onda lakše od nekud dignuti dupe da mi je ne znam kako dobro i imati mir u moja 4 zida. Naravno postoje iznimke (svadbe , rođendani i sl., ali to je ponekad), ali mi tu više komentiramo svakodnevno funkcioniranje.

---

slazem se s tobom, i nije to islo tebe.

ok:-)

Evo jedna dilema, kako znati gdje je granica kod jednog trogodisnjaka izmedu treba mu dati malo vremena i uspjesno te vucem za nos.
Znam da nema instant formule, ali zanimaju me vasa iskustva.

Da pokusam pojasniti na primjeru. Npr. odlazak kod stomatologa. Ima djece koja jedostavno trebaju vremena i vise odlazaka da se priviknu i da im se napokon moze nesto i na zubima napraviti. Kako prepoznati granicu izmedu treba im stvarno vremena ili jednostavno koriste slabost roditelja?
(Jos nismo bili kod stomatologa, tako da nije vlastiti primjer, ali cisto za pojasnjenje je ok.)

Anemona, vjerujem da takve dileme muče svakoga od nas. Ja imam (da ostanemo na temi zubara) dijete koje od prvog dana voli doktore, zijeva kome treba, daje da ga pikaju, vade krv, slikaju i pregledavaju kako hoće i što hoće, i drugo dijete, koje nikome ništa ne da, a dok se braco šiša donedavno je stajala ispred frizerskog salona i gledala u daljinu, i tako 45 minuta (radilo se o djetetu od godine dana do 18 mjeseci) - sad joj je moda postala važna :lol: pa se rado šiša.

S prvim nemam nikakav problem, on se samo sprijatelji s doktorima, nauči nešto o alatima, i načisto uživa u pregledima.

Ali mala nije dala zube na pregled. Plakala je - pa je zubar zavirio u zubalo dok je urlala na mojim rukama.

Prvom ne treba nikakvo vrijeme, drugoj nikakvo vrijeme ne može pomoći (osim da izraste par godina - sad se rado šiša jer joj našminkamo usta i obrašćiće za nagradu...)...

Kako postupiti s ovom drugom? Ne znam. Meni se samo nametnulo da oslušnem sebe i nju - i procijenim je li njezin strah i patnja vrijedna rezultata. Ako nije - nije (npr. ima zdrave zube, i to se vidjelo i ovlašnim prelgedom tijekom urlanja), ako je (npr. kad je bila na šivanju) - je. Onda je držimo ja, muž, tri medicinske sestre i svi praktikanti u bolnici koji se zateknu na licu mjesta.
I užasno je - ali moralo se, objektivno se moralo.

Inače se sve više oslanjam na neku svoju intuiciju, pa uzimam u obzir ovo gore navedeno, ali i svoje vrijeme, raspored, obaveze, potrebe obitelji. Pa kad mogu stajat kraj potoka i gledat žabe 2.5 sati - gledam, ali kad nemam ni minute više prije nego što dijete moram podvrgnuti ne znam, probavanju cipela, odvođenju iz slastičarnice, vađenju krvi - onda idem odmah i gotovo pa da jadnici ne znam kako urlaju... Njih uzimam u obzir globalno - znam tko su, što mogu, vole, kakvi su, i načelno ih ne dovodim u situacije koje su im nelagodne, a nisu nužne, a konkretnu situaciju - lokalno; prema vremenu, prostoru...

Tako nekako...

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Pa kad mogu stajat kraj potoka i gledat žabe 2.5 sati - gledam,
...

---

Hihi, da gledat žabe... :)

Mene muce situacije koje nisu hitne, a radi se o stvarima za koje je vazno da se djetetu ne zamjere.
Bas npr. taj odlazak stomatologu. Ako se krene pravovremeno, velike su sanse do vremena kad treba nesto zaozbiljno napraviti, dijete ce se naviknuti, a nikako mu ne zelis stvoriti strah od stomatologa.
Vidim po djetetu da i on odmah osjeti moju labavost i rastezljivost u takvim situacijama, pa automatski ispituje do kuda se to tocno mama rasteze.

I mi smo imali hitnu situaciju, pogurnuo je plasticni cvijetic u nos i trebalo ga je hitno izvaditi. Tu nema pomoci, drzali smo ga i ja i sestra i moja mama, a dr. je, hvla Bogu, ipak uspio izvaditi.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Njih uzimam u obzir globalno - znam tko su, što mogu, vole, kakvi su, i načelno ih ne dovodim u situacije koje su im nelagodne, a nisu nužne, a konkretnu situaciju - lokalno; prema vremenu, prostoru...

Tako nekako...

---

Ponovo baš kako treba. I ja sam sinoć upala u situaciju, ljutnje i durenja, da su mi čak u liftu trgovačkog centra komentirali ponašanje moje kćeri.
Gledajući globalno, bilo mi je žao, ali lokalno, jednostavno joj nisam mogla, smjela,htjela priuštiti to što želi.
A potpis- sve je poezija.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Mene muce situacije koje nisu hitne, a radi se o stvarima za koje je vazno da se djetetu ne zamjere.
Bas npr. taj odlazak stomatologu. Ako se krene pravovremeno, velike su sanse do vremena kad treba nesto zaozbiljno napraviti, dijete ce se naviknuti, a nikako mu ne zelis stvoriti strah od stomatologa.
Vidim po djetetu da i on odmah osjeti moju labavost i rastezljivost u takvim situacijama, pa automatski ispituje do kuda se to tocno mama rasteze.

I mi smo imali hitnu situaciju, pogurnuo je plasticni cvijetic u nos i trebalo ga je hitno izvaditi. Tu nema pomoci, drzali smo ga i ja i sestra i moja mama, a dr. je, hvla Bogu, ipak uspio izvaditi.

---

Razumijem te... mi imamo tu situaciju s kćeri - neće pa neće, i nema šanse da je nagovoriš, htio bi čovjek da ide, i sve - ali to je trauma na desetu. Nisam pametna. Dovodim je tamo, pustim da otplače, zubar pogleda, mi joj kažemo - ne moraš na onu stolicu, braco sjedne, pa ona gleda... i nadamo se da će s vremenom doći u fazu da to razumije i da razumno ide k zubaru i sl. U nekim stvarima čovjek se suoči sa granicom svoga djeteta i nemoš kroz zid, ma koliko te boljelo ovo ili ono. A što ćemo... kako je tako je...

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Ponovo baš kako treba. I ja sam sinoć upala u situaciju, ljutnje i durenja, da su mi čak u liftu trgovačkog centra komentirali ponašanje moje kćeri.
Gledajući globalno, bilo mi je žao, ali lokalno, jednostavno joj nisam mogla, smjela,htjela priuštiti to što želi.
A potpis- sve je poezija.

---

Je... tako je... oni uče kroz te situacije, valjda im uđe u glavu da im je povremeno uzalud tuliti, nauče i da nekad tuljenje ima smisla, nekad ne... nema čistih rezova, nema lakih puteva... Mene ponekad više pogodi neugodan komentar ljudi kad dijete arlauče, nego samo djetinje ponašanje... svi su jako pametni kad nisu sa svojim djetetom :)

ja imam par pitanja

u "sukobu" odnosno u komunikaciji vas i djeteta u igri je sukob misljenja. znaci jedna strana sa nekim godinama i iskustvom, druga strana sa svojom percepcijom stvarnosti i svojim nikakvim iskustvom

komandiranjem i upornim besmislenim ponavljanjem dok ne odljepite pa onda silom pokazete da ste izgubili kontrolu nad situacijom i niste djetetu u stanju dati do znanja sto se od njega ocekuej dajete djetetu poruku da je u pravu onaj koj je jaci. nema dogovora, slusa onaj koj je slabiji

vase ce dijete na isti nacin kasnije reagirati u komunikaciji sa drugom djecom i kad dodje do faze da bude u vezi sa nekom osobom na slican ce nacin rjesavati komunikaciju u vezi. nema dogovora, necemo saslusati sto kaze druga strana (ili cemo ignorirati komunikaciju s druge strane ako ne dodje do fizickog skretanja paznje). ako druga strana ne slusa sto ja zelim moram ju drekom ili fizicki korigirati

daleko od toga da svako povremeno ne izgubi kompas ali ovo kaj ja citam tumacim si kao standard ponasanje vas sa vasom djecom (nekih od vas, i ne nisam pamtila koja je sto napisala i nemam vremena citirati recenicu po recenicu i analizirati pojedinacno)

Citiraj:

---

stray_cat prvotno napisa

ja imam par pitanja

u "sukobu" odnosno u komunikaciji vas i djeteta u igri je sukob misljenja. znaci jedna strana sa nekim godinama i iskustvom, druga strana sa svojom percepcijom stvarnosti i svojim nikakvim iskustvom

komandiranjem i upornim besmislenim ponavljanjem dok ne odljepite pa onda silom pokazete da ste izgubili kontrolu nad situacijom i niste djetetu u stanju dati do znanja sto se od njega ocekuej dajete djetetu poruku da je u pravu onaj koj je jaci. nema dogovora, slusa onaj koj je slabiji

vase ce dijete na isti nacin kasnije reagirati u komunikaciji sa drugom djecom i kad dodje do faze da bude u vezi sa nekom osobom na slican ce nacin rjesavati komunikaciju u vezi. nema dogovora, necemo saslusati sto kaze druga strana (ili cemo ignorirati komunikaciju s druge strane ako ne dodje do fizickog skretanja paznje). ako druga strana ne slusa sto ja zelim moram ju drekom ili fizicki korigirati

daleko od toga da svako povremeno ne izgubi kompas ali ovo kaj ja citam tumacim si kao standard ponasanje vas sa vasom djecom (nekih od vas, i ne nisam pamtila koja je sto napisala i nemam vremena citirati recenicu po recenicu i analizirati pojedinacno)

---

A koja su pitanja?

I da, u životno važnim situacijama nema dogovora i sluša onaj koji je slabiji - a to slabiji znači neiskusniji, nekompetentniji, neodgovorniji, onaj koji je u neznanju.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

.. i nadamo se da će s vremenom doći u fazu da to razumije i da razumno ide k zubaru i sl. U

---

samo sam htjela napomenuti da kod mene npr ta faza nikad nije došla :mrgreen:
sjećam se prvog odlaska kod zubara kad je trebalo nešto popraviti, ne ono di otvaraš samo usta.
i maminog strpljivog nagovaranja.
i deset puta izlaženja iz ordinacije i vraćanja u ordinaciju. - tako su mi na kraju pobrusili taj zub, malo po malo.
i niš nije pomoglo.
tek, u kasnijim danima, anestezija i injekcija :mrgreen:

stray, nisam baš posve razumjela tvoj post :-/

a ja ne razumijem zasto se na topicu koji se zove "malo sam se pogubila..." i na kojem se prica i raspravlja o greskama i nacinima kako ih izbjec/ispravit - za ono sto je napisano shvati da je norma u ponasanju i djelovanju??

gdje je nestala obicna paznja pri citanju, obicno dozvoljavanje drugima da i pogrijese pa isprave, da se zapitaju jesu li nesto napravili dobro ili moze i bolje...

eto, to ne razumijem... :-/ :-/ :-/

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

a ja ne razumijem zasto se na topicu koji se zove "malo sam se pogubila..." i na kojem se prica i raspravlja o greskama i nacinima kako ih izbjec/ispravit - za ono sto je napisano shvati da je norma u ponasanju i djelovanju??

Gdje je nestala obicna paznja pri citanju, obicno dozvoljavanje drugima da i pogrijese pa isprave, da se zapitaju jesu li nesto napravili dobro ili moze i bolje...

Eto, to ne razumijem... :-/ :-/ :-/

---

xxxxxxxxxx

stray_cat, nadam se da sam razumjela što želiš pitati. Mislim da neće djeca tako shvatiti naredbu i ponašanje jačeg=roditelj prema slabijem=dijete, niti to uspostaviti kao obrazac ponašanja u svom kasnijem životu.

Dijete od malena vidi odnose prvo u obitelji, a zatim i šire. Upija i pamti. Ako su ti odnosi normalni, svakodnevni, pristojni, ono će shvatiti kako treba.

Nećeš istim načinom postupati sa 2, 5, 10, 15 godina starim djetetom. Malene odmakneš, malo starijem skreneš pažnju, još starijem objasniš, a s već velikim sjedneš za stol i dogovorite se ko ljudi. Nije ništa od toga jednostavno, i naravno da je lako pogubiti se i planut. Ali, i to oni shvaćaju, ionako uglavnom isprobavaju granice i znaju ih.

Najmanji zna da neće samo roditelji, nego i starija braća sudjelovati u onemogućavanju opasnosti, zabranjivanju gluposti, ali i učenju najrazličitijih znanja. Ne bih rekla da će malo vikanja, ignoriranja i zabranjivanja nas kao roditelja utjecati da se dijete tako ponaša kad odraste prema partneru. A možda sam i skroz u krivu.

Sve je to u nekim normalnim okolnostima. Kada su okolnosti ekstremne, valjda je drugačije, ali mislim da ovdje nigdje nije taj slučaj.

Rekla bih, straycat, da je to sa igrom moći, česta zamjena teza u modernih psihologa, razlika je velika da li koristiš svoj autoritet da bi nahranio svoj ego, iskoristio svoju poziciju u osobnu korist ili zato što vjeruješ da su djeca s razlogom dana roditeljima na odgoj i vodstvo za njihovo pa i opće dobro. Vodstvo i mudrost, poštovanje i učenje idu u paru i ako su blagoslovljene ljubavlju i zdravim vrjednostima to nema nikakve dodirne točke s igrom moći. Da želim da moje dijete poštuje i sluša svoje roditelje, pa čak i baku i djeda i tetu i učiteljicu, a tamo gdje ne razumije i ne može shvatiti zašto mora posluštati želim da osjeti čvrstu brigu i nježnu odlučnost zbog koje će se osjećati voljenim i sigurnim. Na žalost spoj ljubavi, poštovanja i poslušnosti je postao ugrožena vrsta pa je sad neki moderni psiholozi proglašavaju utopijom ,ali upravo na takvim temeljima su opstali i opstaju ljudi u mnogim nemogućim situacijama pa žive u ljubavi i skladu čak i kad im je generacijama ugrožena egzistencija, a beskonačno dogovaranje ravno najluđem ponašanju.Da želim da živi u braku, u obitelji u kojoj će moći poslušati nešto i osjećati se voljeno i sigurno čak i kad ne može shvatiti trenutni razlog nekog ponašanja.
Inače veliki potpis na zadnji litalin post
A što se tiče zubara, moji su nevjerojatno divni kod zubara. Di je poravila već nekoliko zubića kod više zubara, pa i na hitnoj i nikakvih problema nije bilo, samo se koji put malo uplašila kad ju je zabolilo ali je to izdržala sjajno i dobila nagradu svaki put.
Do još nije imao karijes pa je sasvim razložno super kod zubara:lol:
Možda ovo utješi neke koji još nisu išli kod zubara, ali nisam to samo zato napisala ili da se hvalim, nego mene svaki put začudi kako me moji super slušaju kad je nešto važno i kad osjete da je sad to to, a oko iste stvari u nekoj drugoj situaciji bilo bi beskonačno natezanje. Valjda je to ona lekcija, da treba što bolje razlikovati biggies i smallies... Možda konačno jednom naučim :)

Stijena, kad se ti prestaneš osjećati krivom što dijete plače, ono će prestati plakati.
Djeca samo iskorištavaju našu nesigurnost kako bi isprobala granice.
Ja svojima ako se protive ukažem da će im biti ukinute neke privilegije, npr. ako ne pospreme
igračke neće dobiti priču, upozorim ih 2 puta, ako otežu, ne čitam im tu većer.
Sutra dan ih možda moram podsjetiti na tu kaznu, ili se sami sjete i sve je ok.
Vrišanja nema jer nikada ništa nisu postigli vrištanjem pa su ga i zaboravili.
S petogodišnjakom nebi trebalo biti dogovaranja oko odlaska na spavanje na većer,
najaviš mu da za 10 minuta prekidate crtiće i idete se spremat na spavanje i to provedeš.
Ako vrišti danas, sutra sigurno neće

Ignorirajte prethodno, uletila sam u krivu temu....

Citiraj:

---

krojachica prvotno napisa

Stijena, kad se ti prestaneš osjećati krivom što dijete plače, ono će prestati plakati.

---

e da je to tako jednostavno :)
ima nešto i u tome, ali ja bih rekla da je to samo jedan od faktora

Ja ovo proživljavam već skoro pet godina :). I sve mogu izdržati osim deranja. Al' kad upali onaj toooooooon padne mi mrak na oči. Zadnjih dana funkcionira to da zauzmem stav mirno (pravim se da me dernjava ne dira) i koliko je moguće preokrenem njezinu ljutnju u smijanje (nekad ide začuđujuće lako). A od nekih sam stvari odustala - npr. u devet ide u krevet, smije zaspati kad hoće, ali mora biti tiho u svojoj sobi da ne budi nikoga plus što se u sedam ujutro ima katapultirati iz kreveta bez riječi ...

Hej, nisam stigla sve čitat. Al tražim koje " probleme " imaju trogodišnjaci pa eto našla.
Mihael će za 2 mj 3 godine i podivljao je. Ne prepoznajem ga.
Uspavljivanje je uvijek išlo glatko, ja bi legla ili tata pored njega, pjesmica i laku noć. Sad okretanje, dizanje, prethodno vikanje da neće spavat ( pada od umora ), ma svašta po sat vremena ( više ), i moram priznat da mi nebi bio problem, al luda sam zato što Sara nema mira i sluša sve to, a njemu se muha nije čula nedaj Bože.
................
A dobro valjda je normalno.

Evo, nisam ni ja baš sve isčitala, ali drago mi je vidjeti da nisam jedina koja se bori s ovakvim pojavama.
Inače nisam neka autoritativna osoba, u društvu odraslih uglavnom slušam i baš ne iznosim previše svoje stavove, ali doma moram biti autoritet ili ništa.
Ne velim, ponekad je to ništa. A ponekad uspijem.
Ovu manju gospođicu i ja odvedem i doslovce joj operem ruke, ako to ne učini sama (što je najčešće slučaj).
Odlazak na spavanje: K zaspi brzo, umorna je. M ima energije za otrčat do Maksimira i natrag, a nije spavala po danu. Legne i prevrće se, priča, pjeva... netko je to isto spominjao. Ja velim: morat ću zatvoriti vrata, jer Jakov ne može zaspati u drugoj sobi, jer ti galamiš. Ona ništa. Onda ja zbilja zatvorim vrata dječje sobe i da vidiš kako brzo okrene ploču, odn. stiša se. To se ponovi još 2-3 puta te večer, ali zatvaranje vrata uvijek upali. Nakon nekog vremena se ta njena šutnja ipak pretoči u san...

Ali moram priznati da moje trenutno (trudno) stanje ni malo ne ide u prilog autoritetu, energičnosti stava... koma sam, i oni to znaju i koriste. Ah, samo da prođe još koji tjedan...

Citiraj:

---

mihim prvotno napisa

Hej, nisam stigla sve čitat. Al tražim koje " probleme " imaju trogodišnjaci pa eto našla.
Mihael će za 2 mj 3 godine i podivljao je. Ne prepoznajem ga.
Uspavljivanje je uvijek išlo glatko, ja bi legla ili tata pored njega, pjesmica i laku noć. Sad okretanje, dizanje, prethodno vikanje da neće spavat ( pada od umora ), ma svašta po sat vremena ( više ), i moram priznat da mi nebi bio problem, al luda sam zato što Sara nema mira i sluša sve to, a njemu se muha nije čula nedaj Bože.
................
A dobro valjda je normalno.

---

Ja imam malog dobricu, ne vherujem da sam to pisala prije 2 tjedna. Predobar je već tjedan dana, valjda je osjetio moju nervozu pred povratak na posao miš moj mali :heart:

Cesto mi naumpanu rijeci jedne jako bistre majke, rodice nase 'ja imam pravo reci ne! a on ima pravo plakati! Ja sam dobra mama a on dobar sin!' Cesto su me ove rijeci spasile, ponavljala bi ih u sebi i smiravale su me...Hvala koja god to mamica bila :)

Ja sam u zadnje vrijeme malo 'otupila' pa me manje djeca mustraju. Znaju nema trta mrta, iskreno, ponekad me skuze pa me izigravaju ali kada mislim biznis nema zeze. Ne, ne tucemo se, ali znam biti pravi drekavac. Ako npr. moramo negdje oni protestuju radije bi zavrsili gledati sundjerboba, ja smireno objasnim da ja moram ici ako zele ostati kuci sami to mogu. Pod uslovom da ne otvoraju vrata nikakvim nepoznatim osobama, da ne diraju nozeve i pec :) (naravno nebi ih nikada ostavljala same) of kors odmah skacu...ovo pristup osobito pali kod seke...ako zeli oduzavati spremanje za skolu, kazem joj da je do nje ali da zna da ce da zakasni (i pustim ju jedanput), ako se ne zeli tusirati pred spavanje da ce ju peci guza ujutro, ako ne zeli jesti da ce joj pozliti itd. zna kakvi su ishodi i obicno me na kraju pita 'mama kako ti sve znas?' (Sunce mamino) Sto nisam jos skuzila je kako suditi izmedju njih dvoje kada se svadjaju, u zadnje vrijeme me izludjuju...

Citiraj:

---

Mejra's mommy prvotno napisa

Cesto mi naumpanu rijeci jedne jako bistre majke, rodice nase 'ja imam pravo reci ne! a on ima pravo plakati! Ja sam dobra mama a on dobar sin!' Cesto su me ove rijeci spasile, ponavljala bi ih u sebi i smiravale su me...Hvala koja god to mamica bila :)

Ja sam u zadnje vrijeme malo 'otupila' pa me manje djeca mustraju. Znaju nema trta mrta, iskreno, ponekad me skuze pa me izigravaju ali kada mislim biznis nema zeze. Ne, ne tucemo se, ali znam biti pravi drekavac. Ako npr. moramo negdje oni protestuju radije bi zavrsili gledati sundjerboba, ja smireno objasnim da ja moram ici ako zele ostati kuci sami to mogu. Pod uslovom da ne otvoraju vrata nikakvim nepoznatim osobama, da ne diraju nozeve i pec :) (naravno nebi ih nikada ostavljala same) of kors odmah skacu...ovo pristup osobito pali kod seke...ako zeli oduzavati spremanje za skolu, kazem joj da je do nje ali da zna da ce da zakasni (i pustim ju jedanput), ako se ne zeli tusirati pred spavanje da ce ju peci guza ujutro, ako ne zeli jesti da ce joj pozliti itd. zna kakvi su ishodi i obicno me na kraju pita 'mama kako ti sve znas?' (Sunce mamino) Sto nisam jos skuzila je kako suditi izmedju njih dvoje kada se svadjaju, u zadnje vrijeme me izludjuju...

---

Eh da, zaboravih da je jedno vrijeme u prvom razredu (sada je drugi) odugovlacila radjenje zadace. Jedanput sam napravila gresku stime da smo zaboravile raditi nekakav vazan projekat za zadacu, i navila sat za ujutro prije skole da zavrsimo. (jer je bilo do mene) Nakon toga se non stop izvlacila, mama poslije cu, aj poslije cu, aj pred spavanje cu, navij mi sat za ujutru pa cu ispisati. I meni do%%&&^lo, popricam sa uciteljicom pred djetetom. Objasnila sam da M. nece vise donositi zadacu u skolu jer ne zeli da ju radi. Kaznila ju je stime da je sama sjedila u cosku i jela rucak sama pred citavom skolom. To je za nju bilo ponizavajuce (ona je u skoli najmirnije dijete i andjeo) bilo joj te tako tesko sto je razocarala svoju najdrazu uciteljicu. Sada prva stvar je da radi zadacu....