Prije 3 godine posvojila sam prekrasnog 4godišnjaka kao single parent. Rom. Prekrasan, kao da je jucer dosao iz Indije. Živim s mamom. Reagirala je: neće cigo u moju kucu. Khm. Ja sam joj tad rekla da nisam pala s marsa nego me ona i rodila i odgojila zajedno s tatom tako da mi nisu vazni ni boja ni rasa ni vjera i da ne znam zasto misli da cu sad ja uzeti u obzir i podrzavati njenu predrasudu prema romima, jos sad me iznutra pocne tresti kad se toga sjetim. Prijateljica, koja je zavrsila socijalni rad, me upozorila upravo na one stvari koje sam vec procitala u prijasnjim postovima, da je u HR lakse s posvojenim crncem ili kinezom nego romom.
Svi moji prijatelji bili su mi velika podrska iako je bilo onih koje je mucilo da li cu imati, sama, dovoljno snage da se borim i s predrasudama, uz sve ostalo.
Sad mu evo teku zadnji vrticki dani, gdje mu je bilo toliko lijepo da se rasplakao kad je shvatio da se s nekim od prijatelja i tetama mora rastati. Imao je samo jedan "upad" tijekom prve godine, kad je dosao oz vrtica i placnim glasom rekao da mu je jedan tomo rekao da je "cunac". (Moram spomenuti da je on potpuno zdravo i bistro dijete, koje je u udomiteljskoj obitelji bilo toliko zapostavljano pa je govor bio na razini prosjecnog dvogodisnjaka i bilo ga je jako tesko razumjeti.) U prvi tren nisam shvatila sto se dogada a onda sam se nasmijala i rekla mu, reci tomi ako ti to opet kaze, da ti nisi crnac, i usput provjerila zna li on uopce sto je to. Naravno da nije znao. Prvom prilikom, na televiziji sam mu pokazala crnce i vidjela da mu je laknulo. Tko zna sto je zamislio u svojoj glavici. A onda je nakon par dana dosao i rekao da mu je sad tomo rekao da je cigan. Uh, ubolo me opet posred srca, al sam duboko uzdahnula i rekla mu, ok, reci tomi da je ovaj put pogodio i pitaj ga da li mu je mozda zao sto on nije. Ma znam da je to bilo nezrelo od mene ali nisam se mogla suzdrzati, al sam bar to izrekla blago bez ljutnje i pomalo u sali.
Ali istina jest da je on neko vrijeme bio nesretan sto je tako taman i skoro svaki put kad bi se tusirao, znao bi reci, da bi htio biti zuti a ne crni. Khm, i bijeli kruh mu je zuti Ja bih mu na to odgovorila da se rodimo u nekoj boji i to ne mozemo mijenjati, i bla bla. Sad to vise bas ne spominje. Susjedi i rodbina prihvatili su ga kao mojeg sina, najnormalnije, sto su u sebi mislili ne znam i nije me briga.
Cesto znam cuti primjedbe, na placu, u ducanu...ah kako si ti pocrnio, prije bih se na to trznula, sad se samo nasmijem, i idem dalje.
Ona moja mama s pocetka price, zna reci da uopce ne moze zamisliti zivot bez njega iako vidim da predrasude jos postoje (kad ga vidi s kartama u ruci, zna reci da je to urodeno, i slicno), i to nije lako slusati, ali nastojim se ne osvrtati odnosno ne pridavati nikakvu paznju.
Sto ce i kako ce biti u skoli, ne znam, naucila sam rjesavati probleme kako dolaze, ali jedno znam, jao si ga onome tko ga bude gnjavio rambo mama, bazuka i slicne stvari.
Uh, mogla bih jos puno toga, ali mislim da je i ovo previse
Samo jos jedno na kraju.
Ni u jednom trenu nisam pozalila, dapace, mislim da je to najbolja odluka koju sam donijela u zivotu, i uopce ne mogu naci rijeci kojima bih izrazila u kojoj mjeri je obogatio i oplemenio moj zivot.