Da li bi prihvatile terenski posao i odsutnost sa dvoje male djece

[frogica]

Evo, mene zanima, koliko bi vas prihvatile ili već radi takav posao, gdje se dio posla obavlja na terenu po cijeloj Hrvatskoj, i ostaje naravno preko noći ako ideš do Dubrovnika ili Splita i sl., par puta mjesečno?
ja imam dvoje djece od 3 god. i 8 mjeseci i od 16 mj( još dojim) i čini mi se nezamislivo tako nešto, jer nažalost nemam previše mobilnu baku, a ona osim muža je jedina koja pomaže. Mogu odnijet djecu njoj da ih ona čuva jedan dan, ili pričuva ali da ona ide sa autom, a jedva hoda ili ide po njega u vrtić, po stepenicama ili se saginje vezati cipele nezamislivo je. Muž mi je poslije posla umoran , tako da većinu posla ostavlja meni oko djece, i meni dolazi obzir posao najkasnije do 17 da se radi. Evo upravo odbila ovaj terenski, di bi plaća u struci mi bila vjerojatno blizu 8-10 000 kn, i zanima me i sve, ali radila bi da nemam muža i djecu ili samo djecu. Ovako mi je nazamislivo unajmljivat dadilju da ih kupi u vrtiću, da spavaju kod nje ili ih vozi kod bake preko noći, jer muž ide raditi ujutro i on se ne bi uspio spremiti za posao a i ne zna , ne bi mu išlo brzo njih dvoje spremati prije za vrtić, ja mislim da bi onda bio još veći kaos.
Šta vi mislite?

[Mukica]

ja mislim da bi se tvoj muz mogao malo ukljucit
velis on je umoran kad dodje s posla
a kaj ti nisi???

i ja ne vjerujem da on ne bi znao
o da, znao bi i te kako - samo treba pocet to sve delat
eto to ja mislim

[Val]

moj odgovor je NE.
radila sam takav posao dok nisam imala djecu.

[mamitzi]

nisam sigurna što bi učinila da mi posao sadrži takve terene. na sadašnjem poslu to mi se može dogoditi jednom ili dvaput godišnje i to mi je ok. znam da je van teme, ali moj muž ne bi preživio umor nakon posla.

[Anemona]

Imam jedno dijete, ali ne bih prihvatila.

[tweety]

ja sam terenski posao zamijenila nakon saznanja o trudnoći.
zaposlila sam se u mjestu udaljenom sat vremena od zagreba, jer je plaća bila motivirajuća. tamo sam dočekala porodiljni. nakon porodiljnog zaposlila sam se u firmi do koje mi treba 15' u jednom i toliko u drugom smjeru. uvjet je bio i da nema prekovremenih, kao niti rada vikendom, te solidna prosječna inženjerska plaća.
bilo mi je stvarno korektno u toj firmi, ali na kraju sam otvorila svoju, kako bih zaista bila gospodar svog vremena.

kad sam se selila iz ove druge firme do koje mi je trebalo sat vremena, učinila sam to, zato jer mi je bilo nezamislivo trošiti i minutu više od onog što baš moram na put.

naravno, samo ti znaš objektivno sagledati vašu situaciju i odvagnuti koliko će vam ta tisuća/dvije/tri pridonijeti odnosno odmognuti obiteljskoj dinamici.

[Cubana]

Otišla sam s takvog posla kad sam zatrudnila.

[Nia_Zg]

Ne bi ni ja prihvatila, osim u slučaju da nemamo drugog izbora. Pritom mislim recimo na slučaj da mi je muž recimo trenutno isto bez posla i da recimo imamo kredite koje treba otplaćivati i da me firma dovede pred gotov čin: hoćeš ili nećeš, znači da nemam izbora ili ću prihvatiti ili će mi dati otkaz.
Ali u svim drugim slučajevima bi odbila, ma o ne znam kako dobroj lovi se radilo. Tako sam mislila i kad sam bila sama, kasnije kad sam bila u vezi, a isto mislim i sad kad imam dijete... Nisam ambiciozna, želim "odraditi" svoj posao od-do i bez grižnje savjesti otići u 16h doma , a o vikendima da ne pričam, njih ne bi dala niti pod razno.

[frogica]

Znači, ipak nisam jedina, ipak nije lako to raditi i imati dijecu. JA sada tražim posao isključivo u jutarnjoj smjeni do 17 najkasnije i tako mi je sužen izbor., jer niti u smjenama nije funkcioniralo, MM je padao s nogu navečer kada sam došla doma, a da ne govorim o kaosu koji je vladao po stanu .

[kajsa]

MM i ja smo se dogovorili da samo jedan od nas može imati posao koji uključuje terene.
trenutno je to on.

i potpisujem Mukicu

[babyboys]

odbila sam takav posao jednom, odbila bi ga opet.

i potpisujem mukicu i mamitzi, ni moj muž ne bi preživio umor nakon posla

[magriz]

terenac sam. počela sam kad je mališa imao 2 godine, a zakoniti otišao u njemačku na godinu dana
teren - cijela hrvatska, ponekad bosna, 1x mjesečno tjedan dana negdje u europi
u zg nemamo nikog. uskakala je baka u drugom gradu - ili ona u zg ili mališa k njoj

i niti jedan dan nisam požalila
ustvari jesam. požalila sam što nisam prije prihvatila taj posao

ali to sam ja, s crvima u guzici, sebična jer ne plačem kad nisam s mališom, naprotiv - jedva dočekam putovanje
dakle - nemajka po defaultu na ovom forumu

[litala]

mislim da samo ti, frogica, mozes odvagnuti koje su stvari u vasoj situaciji bitne i bitnije...

osobno nisam radila terenski posao, ali jesam posao u drugoj smjeni - svaki dan od 15-23. plus sto sam slobodne dane imala najcesce preko tjedna (pon+cet, uto+sri, sri+cet i slicne kombinacije), radila 7 (sedam) nedjelja za redom, imala slobodan dan pred praznik ali radila na sam praznik...

a muz mi nije bio domacica radio je fizicki zahtjevan posao koji je ukljucivao gotovo 90 postotno odradjivanje posla vani, na terenu, po gradilistima, na propuhi, kisi, vjetru...

i opet je hendlao popodnevnu smjenu s djecom, pripremanje vecere i trpanje na spavanje. i svaki praznik (dan drzavnosti, uskrs, bozic, novu godinu) kad mene od 14.30 nije bilo doma... tu ne vidim kako bi drugacije moglo. u jednom trenutku (trajalo je par mjeseci) je shema bila ovakva: najstarija je isla u skolu koja je bila 5km udaljena od nase kuce, srednji u vrtic u nasem selu, najmladjeg je cuvala moja mama u 10km udaljenom gradu. ja sam tih par mjeseci imala prilagodjenu satnicu pa sam ih ujutro otpremala a popodne skupljala ovog najmanjeg. on je kupio prvo dvoje i desavalo se da svi odjednom uletimo u dvoriste i nastane opca strka i frka (ah, da, tih par mjeseci tog hekticnog rasporeda - ja sam bila trudna s cetvrtom )

htjedoh reci - moze se. svasta se moze. al se mora htjeti. a ne valja nicemu ako samo jedan hoce a drugog se to "ne pika". to sto smo mi, eto, uspijevali odradjivati takve smjene niposto ne znaci da nismo prije toga preslagivali prioritete i mijenjali kriterije. bilo je bitno da ja radim, ok, vidjeli smo sto drugo mozemo mijenjati - nikom nije padalo tesko sto je u kuci u tom periodu bilo polu-zemljotres stanje, sto su mm i klinci redovno navecer popadali u nesvjest na kaucu (a ne svaki u svom krevetu), i jos takvih sitnica i detalja...

s godinama se nasa situacija mijenjala svakako. trenutno smo u takvoj situaciji da ja ne radim, doma sam s djecom, mm radi. i radi prilicno sati tjedno. i nema nikakve fiksne obveze u kucanstvu. kucanstvo i logistika oko djece i skole je moj posao. tako je sad, ne znaci da ce biti vjecno. djeca rastu, okolnosti se mijenjaju, ne treba sve uzimati sa stavom "vijeke vijekova"...

zesce mijenjanje rutine zahtijeva i zescu prilagodbu. svih ukljucenih, ne samo nekih. i kad/ako se to postigne - promjena je moguca i moze proci prilicno nefrkovito...

[sasa]

ja sam nedavno tražila posao i dobila ponudu- terenski posao, cijela hrvatska i bosna, na svu sreću uletila mi je još jedna ponuda, u zagrebu, takodjer posao koji me više zanima. no da nije vjerovatno bih prihvatila terenski posao. zašto? jer mi je jako važno da radim, i to ne samo zbog financijske strane priče, i jer mislim da nisam baš u trenutku u kojem se posao bira, što zbog cjelokupne recesijske klime, što zbog nedostatka iskustva, a imam VSS u vrlo traženoj branši. imala sam grč u trbuhu dok sam razmišljala o tome kako ću to uskladiti sa ritmom svog 3godišnjaka, ali pokušala bih.

[Lucija_Zg]

prihvatila bih kad mi najmladje djete ima bar 4 godine jer je velika razlika u "samostalnosti" i puno je lakse ostaviti nekom drugom na cuvanje a pogotovo starijoj baki.

[Smajlić]

Ne bi ni ja prihvatila, osim u slučaju da nemamo drugog izbora. Pritom mislim recimo na slučaj da mi je muž recimo trenutno isto bez posla i da recimo imamo kredite koje treba otplaćivati i da me firma dovede pred gotov čin: hoćeš ili nećeš, znači da nemam izbora ili ću prihvatiti ili će mi dati otkaz.
Ali u svim drugim slučajevima bi odbila, ma o ne znam kako dobroj lovi se radilo. Tako sam mislila i kad sam bila sama, kasnije kad sam bila u vezi, a isto mislim i sad kad imam dijete... Nisam ambiciozna, želim "odraditi" svoj posao od-do i bez grižnje savjesti otići u 16h doma , a o vikendima da ne pričam, njih ne bi dala niti pod razno.

Isto tako!

[Vishnja]

Ne bih. Ambiciozna sam, ali se moje ambicije završavaju u 16h...popodneva sam odavno namenila deci. Moja je struka tražena, mogla sam da radim privatno popodne, čak mi je i svekrva nudila pomoć oko dece, a da nas dvoje popodne dodatno zarađujemo novčiće, ali nekako mi ta ideja nije bliska..neobično mi je važno da budem prisutna u njihovom odrastanju, to nema cenu ni u jednoj plati.

[traktorka]

Potpis pod Magriz.

Ali je priča nešto drugačija od tvoje.Jedno dijete. Počela raditi s njegove napunjene 4 godine. Teren čitava Hrvatska i ne žalim uopće. Štoviše.Uskače mm uvijek, ponekad sveki. Da ih je dvoje, ne znam kako bi, ili da je manje dijete u pitanju.
Ali uz dobru organizaciju se sve može.
A putovanja su mi odmor za sve.

[XENA]

frogica odluka o prihvaćanju toga posla je iskljućivo na tebi i tvom mužu.
sjedni i popričaj sa njim, plaća je ipak nezanemariva stvar ali to mora biti zajednička odluka inače bi ti se sve moglo zakomplicirati

[Peterlin]

Ja sam bila prije puno godina u situaciji da prihvatim (uzmi ili ostavi) posao koji nije bio terenski ali je bio zahtjevan. Izdržala 2 godine (djeca u jaslicama, teta čuvalica + muž koji je fakat bio i više nego spreman pomoći).

NIsam izdržala dulje. Moj život, brak, dječje zdravlje - sve je to počelo pucati po šavovima... Daklem, dobro DOOOBRO razmisli da li je to baš pravo rješenje. Za mene nije bilo. Znala sam to i prije nego sam prihvatila posao (bilo je to u vremenima i situaciji kad mi je bilo vrlo teško reći NE) ali trudila sam se. Ni za koga nije bilo dobro i negdje nakon godinu dana počela sam aktivno tražiti "mala vrata" za izlaz iz situacije. Trebalo mi je zapravo dulje od godinu dana da se vratim na svoj stari posao ali je uspjelo. Da nije, danas bih bila na psihijatriji, a tko zna što bi bilo s mojom djecom, brakom i životom. Nikada nisam požalila odluku da odem. Ali moram priznati da mi je to iskustvo dobro došlo da naučim cijeniti male stvari.

Dakle, kako je XENA rekla, razmisli i porazgovaraj s mužem. Čak možeš i probati. Ali nemoj oklijevati reći NE ako misliš da to ugrožava tvoju obitelj na bilo koji način. Ja smatram da sam u tome pogriješila. Ono što dobiješ kad ti se ne ostvare snovi zove se iskustvo. Danas sam starija, pametnija itd i ne bih to ponovila. A opet, drago mi je da sam probala, znam da mogu raditi zahtjevan i složen posao, ali bolje mi je ovako - uz niže zahtjeve, manje kilometara pod kotačima, manju plaću i DOVOLJNO slobodnog vremena. Sama ćeš znati najbolje. Sretno! A kako god ispalo, ako primijetiš da nije dobro, mijenjaj što ne valja i traži dalje!

[Suzizana]

ne, jel sam prekomotna ! uvijek sam gledala da moj radni dan završi do 16. možda zato sad i ne mogu naći posao .
no nema veze, nema tih novaca za koje bi išla na teren, a ja ću se snaći nekako. sve, samo da je do 16!!

[.kala.]

Evo, mene zanima, koliko bi vas prihvatile ili već radi takav posao, gdje se dio posla obavlja na terenu po cijeloj Hrvatskoj, i ostaje naravno preko noći ako ideš do Dubrovnika ili Splita i sl., par puta mjesečno?

ne bih prihvatila...no ja sam jedna mama koja je 2 ipo godine bile sama s djetetom, samo s djetetom (bez baka, djedova, strini, ujni, dobrih susjeda, prijatelja i sl)
tko zna, da sam imala nekakvu pomoć, nekog tko je od starta uskakao, pomagao..možda bi i drugačije mislila...

[ivy]

muž i ja putujemo često. nekad vodimo djecu sa sobom, pa povedemo baku ili čuvalicu isto. nekad ih ostavimo baki. ništa nije na duge staze, samo po par dana. takav je posao da se mora. i ne mislim da oni nešto strašno pate zbog noći kod bake, dapače, skupa su i zanimljivo im je. dok sam dojila, izdajala sam se

sasvim je druga stvar imati muža kod kuće koji nije u stanju hendlati djecu nakon posla. to je već druga vrsta problema

[Trina]

Nebi.

Ali i ja mislim da tvoj problem nije samo odluka o poslu nego i prekomotan muž.

[ana.m]

Ne znam da li bih mogla..mislim da nikako.
Ali radim u dvije smjene, jedan cijeli tjedan me enma doma do 20:30. I muž ide po djecu, nekada im i skuha ako ja taj dan nisam stigla. I spremi ih za spavanje, pa relano gledano, mogao bi biti večer dvije sam s njima. A i jutro, jer i kada oboje radimo ujutro, on ih obuče dok ja sebe spremam...
Ipak, ja nikako ne bih mogla biti odsutna od doma i ne bih prihvatila tako nešto.

[Ifigenija]

Ja ne bih prihvatila takav posao, da mi nije sila.
Ili možda bih u nekoj varijanti da mi puno daje u svakom smislu, a da doma imam ludu logistiku (znam ženu u čije je brige oko djece uključeno 10 ljudi!!! - to dijete ne stigne vidit da mame nema doma dok se izredaju sve tetke, bake, ujci i strine i bratići...).
E, i ne daj se zbunit komentarima koji osuđuju tvog muža, i koji sugeriraju da trebaš nešto po njemu jahat. Ti najbolje znaš što možeš, što trebaš, i na čemu počiva tvoj brak.
Koliko ja vidim - većina muževa nije baš nešto presposobna uhvatit se ukoštac s djecom i kućom i ručkovima i svime time dok žene nema. Divno je kad jesu, ali to su iznimke, svijetle, dobro odgojene, i svaka čast. I na to treba računati. Barem ja na to računam Ne da on ne bi preuzeo i djecu ili kuću, ali to KAKO bi on to preuzeo meni se ne sviđa. Pa ne idem nikam. Ali to je do mene. Mnoge žene čiji muževi kao preuzimaju taj dio zapravo odrade minimum, a one, kao Litala, prihvaćaju i rumpl, i da djeca pozaspu gdje se nađu u tom trenu - i sve je to okej.
Dok smo mi mirne i zadovoljne svojim izborom.
SRetno s odlukom!

[litala]

a muz mi nije bio domacica radio je fizicki zahtjevan posao koji je ukljucivao gotovo 90 postotno odradjivanje posla vani, na terenu, po gradilistima, na propuhi, kisi, vjetru...

a mozda sam trebala tu dodat da ga nije bilo doma od prije sedam ujutro dok nije djecu pokupio s raznoraznih strana... pa onda ne bi ispalo da je odradjivao "minimum"...

[Trixy]

Imam jedno dijete, muža dosta uključenog u sve ali ne bi prihvatila.

[ana.m]

A što to znači odrađivanje minimuma?

[litala]

a jest ti pitanje

[ana.m]

a jest ti pitanje

Ma mislim, trebala sam ono još dodati...nekome je taj minimum možda jako jako puno. A nekome to ne predstavlja ništa, odnosno rađe kao ifi npr. odrade to sami.
Tak da...Po postovima od frogice, njoj je valjda ok da joj je muž takav i da ima svoje vrijeme jer je umoran zbog posla.
Ja na takvo nešto nisma navikla ali opet ne očekujem od muža da peče kolače npr.
E jesma ga zakomplicirala...Danas nisam baš uračunljiva!

[tropical]

ovisi i kakav mi je teren. ja volim putovati i ići po terenu, rado bih to radila neko vrijeme. a onda bih očekivala od muža da više potegne i makne se iz svoje komotnosti i fotelje. vjerojatno nakon nekog vremena bih pokušala ne raditi to svaki mjesec ali opet.. ne znam, nisam sad u takvoj situaciji

[la_mama]

Probaj i angažiraj muža da potegne oko djece

Prihvatila bi takav posao, zašto ne. Pogotovo ako znači veću plaću i napredovanje u struci. Ali bih također pažljivo gledala kako taj posao utječe na djecu, moj brak, zdravlje, živce, slobodno vrijeme. Nekad ni svi novci svijeta ne mogu nadoknaditi vrijeme koje gubiš sa svojim bližnjima.

[frogica]

Ne bih. Ambiciozna sam, ali se moje ambicije završavaju u 16h...popodneva sam odavno namenila deci. Moja je struka tražena, mogla sam da radim privatno popodne, čak mi je i svekrva nudila pomoć oko dece, a da nas dvoje popodne dodatno zarađujemo novčiće, ali nekako mi ta ideja nije bliska..neobično mi je važno da budem prisutna u njihovom odrastanju, to nema cenu ni u jednoj plati.

Takva sam i ja , potpuno isto razmišljam

[frogica]

Ja ne bih prihvatila takav posao, da mi nije sila.
Ili možda bih u nekoj varijanti da mi puno daje u svakom smislu, a da doma imam ludu logistiku (znam ženu u čije je brige oko djece uključeno 10 ljudi!!! - to dijete ne stigne vidit da mame nema doma dok se izredaju sve tetke, bake, ujci i strine i bratići...).
E, i ne daj se zbunit komentarima koji osuđuju tvog muža, i koji sugeriraju da trebaš nešto po njemu jahat. Ti najbolje znaš što možeš, što trebaš, i na čemu počiva tvoj brak.
Koliko ja vidim - većina muževa nije baš nešto presposobna uhvatit se ukoštac s djecom i kućom i ručkovima i svime time dok žene nema. Divno je kad jesu, ali to su iznimke, svijetle, dobro odgojene, i svaka čast. I na to treba računati. Barem ja na to računam Ne da on ne bi preuzeo i djecu ili kuću, ali to KAKO bi on to preuzeo meni se ne sviđa. Pa ne idem nikam. Ali to je do mene. Mnoge žene čiji muževi kao preuzimaju taj dio zapravo odrade minimum, a one, kao Litala, prihvaćaju i rumpl, i da djeca pozaspu gdje se nađu u tom trenu - i sve je to okej.
Dok smo mi mirne i zadovoljne svojim izborom.
SRetno s odlukom!

Potpisujem!!

[babyboys]

nakon što si potpisala Ifi i vishnju, sama si si dala odgovor na svoju dilemu.

[miniminia]

Ja ne bih. Ništa, nigdje, nitko, nijedna cifra mi ne može nadoknaditi vrijeme s mojom obitelji, osobito kad su djeca tako malena. Mislim da je to najbolji ulog koji mogu dati njima za život, veći od neke cifre na tekućem...

Naravno, ako ne bih imala druge, to je druga stvar... ...ali ako imaš alternativu....

[frogica]

Evo dobila posao od 9-17 ,pola sata vožnje sa autom, sjedeći, ja zadovoljna, samo se nadam da će mi ići, plaća početna 3100 kn sa prijevozom, a može ići i do 7000, ovisno o rezultatima. Ne rade se vikendi ni praznici. Godišnji plaćeni, prijava, sve ok, eto, to bi mi i ostavilo vrijeme za obitelj.

[BusyBee]

Koliko ja vidim - većina muževa nije baš nešto presposobna uhvatit se ukoštac s djecom i kućom i ručkovima i svime time dok žene nema. Divno je kad jesu, ali to su iznimke, svijetle, dobro odgojene, i svaka čast.

Ja ne znam gdje ja to zivim, ali ja bih na prste jedne ruke mogla nabrojati ovakve o kojima ti govoris... u nasoj generaciji. Meni takvi muskarci nisu uopce iznimka.
Ali je istina da se mnogi prave invalidi dokle god zena dozvoli i tolerira. Ne vjerujem ni da bi ostala djeca nezbrinuta, gladna ili zedna kod vecine tih koji sad nisu presposobni nositi se s djecom.

[Anemona]

Ja ne znam gdje ja to zivim, ali ja bih na prste jedne ruke mogla nabrojati ovakve o kojima ti govoris... u nasoj generaciji. Meni takvi muskarci nisu uopce iznimka.
Ali je istina da se mnogi prave invalidi dokle god zena dozvoli i tolerira. Ne vjerujem ni da bi ostala djeca nezbrinuta, gladna ili zedna kod vecine tih koji sad nisu presposobni nositi se s djecom.

X

[bfamily]

Ja ne znam gdje ja to zivim, ali ja bih na prste jedne ruke mogla nabrojati ovakve o kojima ti govoris... u nasoj generaciji. Meni takvi muskarci nisu uopce iznimka.
Ali je istina da se mnogi prave invalidi dokle god zena dozvoli i tolerira. Ne vjerujem ni da bi ostala djeca nezbrinuta, gladna ili zedna kod vecine tih koji sad nisu presposobni nositi se s djecom.

i ja ovo potpisujem
najlakše je sjediti sa strane dok drugi sve obavlja, onda nemaš ni poticaj uključiti se u npr. čuvanje djece, pospremanje kuće, pranje rublja....
Nije to nuklearna fizika, sve se da naučiti.
znam dosta žena koje su od svojih muževa napravili invalide, moja mama je prvi primjer i sama je kriva jer i dan danas služi svome mužu koji bez nje nezna prst pomaknuti, nikad nas nije čuvao ali zato sam ga ja angažirala oko čuvanja unuke i super mu ide...sve se može kad se hoće

[Peterlin]

i ja ovo potpisujem
najlakše je sjediti sa strane dok drugi sve obavlja, onda nemaš ni poticaj uključiti se u npr. čuvanje djece, pospremanje kuće, pranje rublja....
Nije to nuklearna fizika, sve se da naučiti.
znam dosta žena koje su od svojih muževa napravili invalide, moja mama je prvi primjer i sama je kriva jer i dan danas služi svome mužu koji bez nje nezna prst pomaknuti, nikad nas nije čuvao ali zato sam ga ja angažirala oko čuvanja unuke i super mu ide...sve se može kad se hoće

mm nije ni invalid ni nesposoban ni lijen, ali ipak nam je bilo teško živjeti na ovaj način.... Ja sam radila ovakav posao kad su djeca imala jednu i dvije godine. U međuvremenu čovjek shvati da ODSUTNOST nije nešto što djeci koristi. Nije to toliko mm-u smetalo koliko meni. Shvatila sam da djeca odrastaju samo jednom, da me trebaju, da je to ono što želim i gdje želim biti. Srećom, imala sam izbora.

[BusyBee]

To je sasvim nesto drugo (i po meni puno jace od bilo cega drugog u odlucivanju) i neusporedivo kao argument u odlucivanju u odnosu na tvrdnju da su muskarci nesposobni brinuti o djeci dok majka radi.

[Ifigenija]

Mene se citiralo, pa da ja i odgovorim
Ne da bi djeca umrla, ne da im ne bi dali jesti, ne da bi bili mokri, ili da ih ne bi lijepo tretirali.
Ali vrlo malo muškaraca koje poznajem može, zna ili hoće (mislim da je riječ o kombinaciji faktora, a ponajviše o nedostatku odgoja u tom smislu - zbog čega onda ne znaju i neće) u tih par sati dok su s djecom i hendlat djecu, i nešto skuhat, oprat, stavit veš, obrisat prašinu i još oprat frižider usput (dok se dijete zaigralo) - onako usput - što velik dio majki spretno radi bez previše pitanja. I onda imaš rumpl u kući koji progresivno raste s brojem sati koje se tata bavi djetetom - i ničim drugim.
Ne da oni to neće savladat, hoće s vremenom, ali u mladim brakovima gdje se ljudi tek navikavaju i jedno na drugo, i na vođenje kućanstva, i na to dijete, ili djecu - koja stignu u nizovima u malom vremenskom razmaku, i na sve obveze malo je nerealno očekivat da će mama u tri laka koraka naučit tatu (usput, dok se sprema na terenski posao) i preodgojit ga... polaaaako...

[Anemona]

To je sasvim nesto drugo (i po meni puno jace od bilo cega drugog u odlucivanju) i neusporedivo kao argument u odlucivanju u odnosu na tvrdnju da su muskarci nesposobni brinuti o djeci dok majka radi.

Opet se moram složiti. Ja ne bih nikad prihvatila takav posao (naravno, osim da nam je u pitanju opstanak), ali zato što želim biti čim više vremena s djetetom, a ne zato što mislim da je muž nesposobnjaković koji ne zna po kući ništa. To su dvije različite stvari.
A ovo što ti Ifi pišeš jako ovisi o očekivanjima, za moj pojam su to prevelika očekivanja. Ja nemam potrebu stalno glancati i čistiti usput, nered me ne smeta pretjerano, pa to niti ne očekujem od muža. U takvoj situaciju bi očekivalo osnovno od njega kao i od sebe kad on radi cijele dane.

[BusyBee]

A ja te opet moram citirati:

Ali vrlo malo muškaraca koje poznajem može, zna ili hoće (mislim da je riječ o kombinaciji faktora, a ponajviše o nedostatku odgoja u tom smislu - zbog čega onda ne znaju i neće) u tih par sati dok su s djecom i hendlat djecu, i nešto skuhat, oprat, stavit veš, obrisat prašinu i još oprat frižider usput (dok se dijete zaigralo) - onako usput - što velik dio majki spretno radi bez previše pitanja.

Bome ni ja ovo ne zelim i necu raditi dok hendlam djecu... ako nije nuzno potrebno, a pranje fridza svakako nije. Skuhati nesto za klopu, pospremiti nakon kuhanja i jela, isprazniti sudjericu ili je napuniti, staviti ves na susenje da se iskoristi lijepo vrijeme... to jednako radimo.
To sto sam ja u stanju u sred igre izvaditi usisavac jer mi idu na zivce psece dlake posvuda ili uzeti mokru maramicu i povuci je po ona dva elementa koja imamo u dnevnom, ne cini me boljom skrbnicom za dijete i kucu, samo drugacijom od mog partnera.

Mislim da je odavno poznato kako muski i zenski mozak razlicito funkcioniraju - mi smo talentiranije za odradjivanje vise poslova istovremeno.

[BusyBee]

Da se vratim na temu.. ovakve razlike izmedju mene i partnera ne bi mi bile vazne u odlucivanju o poslu. Lako je dogovoriti s partnerom, ako postoji volja i s njegove strane, da se nesto odradi kad dijete ode spavati ili vikendom. Ja bih se vodila iskljucivo potrebom (financijskom i mojom osobnom za tim poslom) i osobnim osjecajem mogu li i zelim li razdvajati se od djeteta onoliko koliko posao zahtijeva.

[Eci]

Ja ne. Ni za kakve novce.

[devet_mjeseci]

Slažem se sa mnogim već napisanim komentarima - nema veze bi li se i koliko moj dragi bio spreman uključiti, naprosto ne bih prihvatila takav posao.

[pikula]

Imala sam sličan posao, probala odradila par projekata, pokušala prilagoditi posao sebi, naletila kriza, nema više posla na biranje i ne radim. Djeca mi nisu više bebe, muž umiljat ali radije ne radim uopće nego da opet ludim s tim autima, vožnjama, nespavanjem. ja sam svoju kvotu iscrpljenosti odradila, a bo i bormeč i MM i ne daj Bože kakve sile da opet moramo živjeti k'o luđaci. Za prčkarije više nemamo, nije da nam ne fale , ali kruha gladni nismo,da jesmo radila bih radije na blagajni u istom gradu nego se jopet 'nako.