jako sam se uplašila!

[mkorota1]

možda ćete misliti da sam skros prolupala ili da sam bezosječajna ali ovo sam morala podijeliti s vama! rodila sam hitnim carskim rezom u varaždinskom rodilištu prije više od godinu dana i još se uvijek imam noćne more! nakon što sam rodila smjestili su me u sobu koja je bila točno nasuprot ulaza u rađaonu. bila sam puna emocija, s jedne strane sreća što sam rodila zdravog dečkića nakon komplicirane trudnoće, s druge strane ljuta što nisam rodila prirodnim putem i osječala se zakinuto! bila sam u epiduralnoj j anesteziji tokom operacije i mogu reći da sam osječala svaki dodir i bol je bila izdržljiva ali sam bila toliko umorna i iscrpljena i u sobi utonula u dubok san iz kojeg me probudilo vrištanje i urlanje! u prvi tren nisam imala pojma gdje sam i što se događa i na moju sreču ili nesreču u sobu je ušla sestra i pitala sam je odmah što se događa! ona se samo nasmijala i rekla ah, žena rađa... Moje iduće pitanje je bilo pa kaj joj rade? na živo režu jer je stvarno urlala... a ona me gledala ko da sam pala s Marsa! i tako prošlo par dana, tu i tamo se čulo stenjanje ali tek jedva primjetno i onda noć prije mog izlaska iz rodilišta opet! konačno sam spavala, dečkić je sit spavao uz mene na krevetu jer je htio svako malo cicati a ja bila iscrpljena pa sam ja stavila s jastukom uz sebe i tako smo zaspali.. i onda opet jaukanje aaaaaaaaaa, jooooooooooooooooooooooj booooooooooooolllllllllllllllllllllllllllllllliiii iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! i to ko da su kolinje! toliko sam se uplašila da sam u prvi mah pomislila da mi je netko uzeo i odnio dijete jer iako je bilo kraj mene, od te silne uplašenosti i želje da pomognem osobi koja viće nisam vidjela dijete koje je bilo kraj mene! tada sam počela vikati i ja iz sveg glasa: POmoč! sestre su dotrčale i pitale me što se dogodilo a ja sam vikala uzeli su mi bebu, čujete da netko viče! tada je sestra uzela moje dijete i dala mi ga u ruke i onda ko da mi se rasvjetlila cijela situacija! počela sam plakati i rekla da su gadovi ti koji su u rađaoni i da će ubiti tu jadnu ženu koja se porađa! i još dan danas puno puta razmišljam o tom očajnom glasu i budim se noću!
Samo jedno znam: za mene ne postoji više prirodni porod, nikad se nebi htjela naći u koži onih jadnica i ako budem još jednom trudna platit ću si planirani carski rez pa nek ima posljedice kakve god hoće!

[mihim]

a joj. bila si valjda u krivoj sobi. pa normalno da boli, nekog vise nekog manje, neko urla jer mu je tak lakse, a tebi se bas potrefilo. meni je prvi porod bio ocito tezak - 2 sata jaki jaki trudovi, al nisam ni glasa pustila, a drugi tak lagan da sam tek tad saznala da je prvi bio tezak. nema sanse da bi carski, a nemoj ni ti o tom mislit. boli, al brzo i prođe. bas mi je zao da imas takvo iskustvo. ne znam kaj bi ti drugo rekla.ja sam prosla dva puta porod, oba dva s dripom,prvi put s analgeticima drugi put bez, i nisam se uopce smatrala jadnicom nego sam bas bila ponosna na sebe i znala sam zasto me boli i da cu uskoro vidjeti stvorenje koje tolko iscekujem.

[kavofob]

draga mkorota1, baš mi je žao da te to tako potreslo, ali da si tu istu ženu koja je vikala vidjela nakon poroda, sigurna sam da ne bi bilo nikakvih noćnih mora sada

da, porod boli, to je neupitno. nekog manje, nekog više. nemamo ni sve isti prag boli niti se sve jednako nosimo s hendlanjem boli. netko šuti, netko viče...i u potpunosti ti vjerujem da nije bilo ugodno slušati te urlike, ali to je samo dio mozaika...dio poroda izvađen iz konteksta cjelokupnog događaja.

ima na ovom forumu prekrasnih priča vaginalnih poroda. prosurfaj malo, vjerujem da će ti pomoći da ljepše spavaš

[Arijana]

mkorota1, skroz te razumijem.
Rodila sam 2 djece, vaginalno. Prvi porod, drip 12 sati, odradila junački, kriknula par puta dok sam rađala. Drugi porod, 2,5 sata, tu i tamo vrištala, neću moć, ne moga ja ovo, boooooli (trudovi su mi bili puno jači, a ja mislila da ću tako minimalno još 6h).
Sve se to zaboravi, očigledno, jer nisam ostala na jednom djetetu, iako sam bila uvjerena da hoću.
Ali... nedavno mi je sestra rađala.. bila sam s njom u rađaoni... danima poslije sam bila u šoku, mislim da još ne mogu doć sebi, onaj njen izraz lica, ona agonija...
Jest da je slika bila skroz drukčija kad je dobila bebu u ruke, onaj sjaj u oku, osmjeh.. skroz je zračila..ko da ništa nije bilo... njoj, ali meni ne. Do tada sam razmišljala o trećem djetetu, sad se uopće u to ne mogu uživjeti... nadam se da će me proći, valjda.
Nije isto kad ti osobno tako nešto prolaziš i kad si svjesna koji je ishod i nagrada tome svemu, i kad promatraš nekoga drugog gdje si više skoncentrirana na onaj loši dio.

[Arijana]

Sad mi palo na pamet, kako je mladim babicama koje još nemaju djecu, a namjeravaju je imat??

[SikaPika]

mkorota1, pokušaj o tome ne razmišljati. Bol pri porodu je sasvim normalan... Mislim, nas žene boli i kod prvog snošaja (dobro, i zbog pucanja himena), a zamisli sad nešto slično samo 10 puta veće mora proći kroz istu rupu. Naravno da boli. No, kao što je nekome prvi snošaj nakon te popratne boli ugodan, tako je nekome i neugodan (bez obzira na svu pažnju, ljubav, bla bla partnera).
Ja sam bila na dripu oko 6 sati, svaki sljedeći trud je bio duži, bol sve veća... I ja sam pomišljala, ja to ne mogu. Čak i izgovorila.
Istovremeno je u rađaonici pored bila druga mama, 18.-godišnjakinja koja je cijelo vrijeme vikala. Sestroooo, upooooomoć. Pitala sam ih što joj je, a oni meni, mlada je, ne može izdržati, nije spremna... Mislim da to nema veze s godinama. Cura jednostavno nije trpjela bol. Ona je toliko urlala, a kada je krenulo rađanje, zvučala mi je, s oproštenjem, k'o krava. Molila sam Boga da mene tako ne boli i da se suzdržim vikanja, kako zbog sebe, tako zbog MM-a kojega bi to totalno šokiralo, a najviše zbog svoje M. I uspjela sam (inače imam viši prag boli). Zastenjala sam dok sam gurala M. van, ali čim mi je doktor rekao da ne gubim snagu, prestala sam jer sam bila svjesna da time mogu samo naštetiti M. Trenutak kada je ona izašla, sva bol je nestala, a tijelo je ispunilo pravo blaženstvo. Ovo zvuči kao klišej, ali pored sve ševe, sve hrane, svih drugih užitaka koji su me ispunjavali mojih 30 godina, ovo je zaista bio najljepši osjećaj kojega sam mogla doživjeti. Taj plop kada je moja bubica izašla van i onakvu muljavu mi stavili na prsa. Više ništa nije ni boljelo, ma, ništa drugo nije postojalo. Samo ona. E onda sam krenula vikati MM-u, Pogledaj, ovo je naše dijete! Naše čudo! Zahvaljivala sam se Bogu, doktorima, sve na glas... tek tada sam počela vikati. Dok su oni vadili posteljicu i zezali se da tako dobro izgleda da bi ju mogli i ispržiti na ulju, šivali me i što već slijedi nakon toga, ja ništa od toga nisam doživljavala... M. su uzeli na vaganje i ostalo, a ja sam samo pratila pogledom što joj rade. Što se mene tiče, mogli su mi i noge odrezati motornom pilom tu noć, vjerojatno ne bih osjetila.
Na žalost, tebi se zalomilo da si se našla na glupom mjestu gdje si sve čula. No, sigurna sam da većina žena ne viče i da ti to zaista ne bi trebao biti razlog da se ponovo odlučiš na carski rez. Vaginalni porod je uz dojenje nešto najljepše što se može dogoditi majci.

[mihim]

Sad mi palo na pamet, kako je mladim babicama koje još nemaju djecu, a namjeravaju je imat??

hm, daleko od tog da sam babica, one vide tolko poroda u par dana kolko sam ja vidla u 2 tjedna na praksi i stazu... ali, nisam imala djecu a znala sam da ih hocu... pa ti mogu rec svoje iskustvo, iskreno najvise mi se urezalo u sjecanje onaj tren kad beba izađe i daju ju mami i ja sam sve zaboravljala... bila sam tolko sretna da sam mislila da cu puknut od srece ni suze nisam mogla sakrit, tad nisam mogla ni zamislit kakav je tek njima taj osjecaj...neke su vikale neke ne... a najvise mi u sjecanju ostao sljedeci porod.... setamo mi po onom odjelu, ni jedna nece skoro, a kraj prakse se blizi... i idemo kao vidjet bebe malo. i dođe zena rodit iz vana... i mi svi tamo.. i sad price, ona ima epilepsiju kak ce to bit, strka... zena legla na onaj strecer, suti, slusa kaj joj pricaju, dva tri puta stisne, bez ikakvog glasa, icega i evo bebe... doslovno tako...ne samo da smo mi bili u šoku kak tak lagano, nego svi su se isčuđavali i divili, od babice do najstarijeg doktora.. nastala tisina, svi su se samo pogledavali. sad mi smijesno, zena ko da je dosla pregledat grlo... svaka joj cast. ja sam se potajno nadala da cu ko ona , al morala sam se ipak malo namucit, bar prvi put.

[mihim]

Vaginalni porod je uz dojenje nešto najljepše što se može dogoditi majci.

x

[ivy]

x

nakon komplicirane trudnoće i hitnog carskog mislim da je ipak najljepše što se može dogoditi majci - zdravo dijete

[Tashunica]

markota, ona čiji ti je glas ostao tako upečatljiv, vjerojatno se više niti ne sjeća da je vrištala pa slobodno zaboravi

[SikaPika]

ivy, to se podrazumijeva

[dani1]

Markota razumijem te skroz. Ja sam bila naručena na carski koji sam čekala pet dana u bolnici u tzv. predrađaoni. To je bila soba s 8 kreveta preko puta same rađaone. Tih pet dana nisam oka sklopila. Bila mi je to prva beba, malo sam znala, a krici iz rađaone su me ledili. Koliko god smo mi zatvarale vrata toliko je svako malo netko dolazio i otvarao ih, a vrata od rađaone su uvijek otvorena. Dijelio nas je samo hodnik širine max. 3 metra. To nikada neću zaboraviti. Jedva sam dočekala carski, samo da konačno riješim tu agoniju, ma sama bi si ušpricala spinalnu da je trebalo.
Ali život je priča, mislila sam da neću više imati djece i nakon 3 godine ostala sam trudna. Trudnoča školska i naravno vaginalni porod. Sječanje je bilo jako i što zbog VBAC-a, što zbog neugodnih sjećanja bilo me užasno strah (razmišljala sam da platim carski rez ), ali beba je krenula ranije, pa nisam ostvarila svoj naum i rodila sam vaginalno svoje drugo dijete. Osječaj neopisiv, boli, ali čim sam rodila doslovno sam sve zaboravila (kao da boli nije bilo). Nakon godine dana ostala sam opet trudna i sada sam znala da želim opet vaginalni porod i bio je. Eto doista nije tako strašno, a danas da me pitaš kako je bilo. Predivno!
Napomena, moji vaginalni porodi su bili laki i bez ikakvih komplikacija.

[(maša)]

Mene uhvati osjećaj slabosti čim uđem u dvorište bolnice...
U rađaonici prvi put žena se derala pola sata koliko je ukupno bila u rađaonici, nije htjela slušat upute za disanje, nije htjela podić i raširiti noge a porod krenuo...jednostavno nije htjela surađivat i sama je sebi otežavala.
NIje nimalo ugodno slušat tuđe deranje al opet znam da joj nije ništa što neće uskoro biti gotovo.......a svi se drugačije nosimo sa boli

[n.grace]

Dok sam ležala na odjelu patologije trudnoće jednu noć su se skoro sve trudnice ustale i šetale hodnikom - točno iznad nas je bila rađaonica, a prozori su bili otvoreni jer je bilo vruće. Žena koja je rađala je toliko vrištala da nas je gotovo sve probudila... i inače smo svakodnevno slušale krikove, ali ovo je bilo stvarno strašno. Nismo mogle shvatiti otkud joj toliko snage za takvo vrištanje? Kad je rodila, začuli smo glas doktora (znale smo i kojeg, jer smo znale tko je te noći bio dežuran): "ok, ok, gotovo je... gooooooootovo...!!!"

Prvo dijete sam rodila carskim rezom uz spinalnu anesteziju, drugo vaginalno, uz brijanje, klistiranje i 'malo' dripa. Ne osjećam se 'zakinuto' ni u kojem smislu. Prvi put je morao biti carski, i to mi je bilo normalno, drugi put sam se prepustila svom liječniku u kojeg sam imala bezgranično povjerenje. Zahvalna sam da je sve prošlo u najboljem redu, da imamo dvoje prekrasne djece - i mislim da je to jedino važno.

[mkorota1]

netko je napisao da ga uhvati mučnina kad uđe u bolničko dvoriše, a meni čim vidim trudnicu prostruji glavom NEBI TI SAD BILA U KOŽI! i nikako da se riješim tog osječaja! I da po struci sam med. sestra, bila u rađaoni, vidjela oko 10 tak poroda i puuuuuuuuunooooo epiziotomija! Hvala lijepa, nebi ja to!

[kikic]

Pa nije to tako strašno, i kao što cure rekoše znam da je klišej ali mene je stvarno sve prošlo onog trenutka kad se dogodio onaj plop (gore je to netko lijepo opisao), kad je beba izašla. Prošla sam 2 poroda, prvi je bio dosta teži od drugog, skoro 6 sati jakih trudova pod dripom, da tad je stvarno bolilo, nisam vikala jer nisam taj tip, samo sam MM stiskala ruku u trudu i tako je prolazilo vrijeme do izgona. Ali kad su se rodili, oba, ma stvarno nešto posebno, ono - onaj trnutak kad znaš da si rodila svoju bebu, da je bol prošla, kad gledaš taj slatki zamotuljak... samo je to važno a bol se stvarno zaboravi.
A propos vikanja, sa mnom u sobi je bila žena koju smo na drugom katu čuli dolje u rađaoni kako viče, poslije je sama ispričala da je užasno vikala, jednostavno je ženska rekla da ima nizak prag boli i da je morala vikati jer drugačije nije mogla

[we&baby]

srecom nismo svi isti.
nakon dva vaginalna, mene upravo, kao i tebe, hvata jeza na pomisao da bi mi trebao carski da rodim dijete. jezim se od pomisli da bi bilo potrebno razrezati mi kozu, misice, maternicu ( sta sve ne- da dijete izade), da me zasiju u hrpu i trpim te bolove nekoliko dana. ( samo sam zahvalna na tome da mi to nije trebalo...da je rodila bih tako)
to ti kazem ja: koja se nisam derala, koja misli da ima i vece boli za dozivjeti nego sto su trudovi, koja nije imala niti epizotomiju niti ijedan sav, koja sam sjedila 30 min poslije poroda na krevetu, koja nisam dozivjela vaginalne porode traumaticno, kojoj je dijete "flupnulo" van sa lakocom i "skolski" i prvi i drugi put,itd....

nista mi ne znaci sto ces me ti uvjeravati da je carski super/bolji/podnosljiviji...jer tako ne mislim
nista ti ne znaci sto cu te uvjeravati da je vaginalni porod super ili bolji od carskog, jer ti tako ne mislis.

pokusaj radi sebe prevazici tu traumu koju nosis. bila si u krivo vrijeme na krivom mjestu. procitaj si lijepa iskustva sa poroda. poslusaj koju lijepu i realnu pricu, ...ovo je nazalost samo tvoj dizivljaj situacije, a ne reality

sretno

[tweety]

mkorota1, da ti čuješ mog frana kako se dere dok vadi krv pomislila bi da onom tko mu to radi treba opaliti šljagu, a u postupnik o vađenju krvi kod djece upisala bi da je opća anestezija OBAVEZNA.

ne, ne ne uspoređujem porod s vađenjem krvi, samo ti hoću reći da stvari izvana izgledaju drukčije nego iznutra. i sama sam dugo rađala, od toga deset sati pod dripom, stenjala sam, uzdisala, vjerojatno i vikala :tko se više toga i sjeća:, ali potpisujem da bih rađala opet makar sve isto prolazila (ok...potrudila bih se ipak ne dobiti drip).

baš je šteta da te žene nisi vidjela nakon poroda. ma sigurna sam da su im osmjesi na licima, a o carskom niti ne pomišljaju.

[krumpiric]

ili da si vidila žene nakon vaginalnog poroda i nakon carskog reza?

[Peterlin]

Ma žene urlaju u rađaonama jer ih boli, ali i od straha. Ne znam.... Ja nisam urlala, jer mi se činilo da tako trošim energiju na krive stvari, ali ima jedna stvar koju ću vjerojatno pamtiti do kraja života.

Ja sam svoj prvi porod čekala 3 dana u predrađaoni. Htjela sam prirodni i dobila... Cijena - naslušala sam se urlikanja raznih... Ipak, ono što me najviše potreslo nisu bila urlanja žena koje su rađale željenu djecu. To je bilo urlanje žene-beskućnice koja je došla roditi dijete koje daje na posvajanje... Kroz njene urlike nas nekoliko čulo je cijelu tužnu priču. TO mi je bilo strašno i još dugo sam o tome razmišljala. To dijete je sada veliko kao moj stariji, ima 2 godine starijeg brata ili sestru isto negdje... Nadam se da su ih udomile obitelji koje su ih željele.

A bol pri porodu? Ma ništa me nije boljelo kao ovaj užas s TUĐIM djetetom. I kad sam išla roditi drugo (prerano i opasno i svakako) na isto mjesto, prisjećala sam se ovog koje majka nije mogla zadržati.

[icyoh]

Vaginalni porod je uz dojenje nešto najljepše što se može dogoditi majci.

Pa baš se ne bih složila. Prekrasno mi je dijete koje sam rodila, no da sam uživala rađajući ga...tako daleko ne bih išla.

Vjerujem da porod puno "gore" izgleda nego što je. Ja sam (prvi put) već u predrađaoni počela urlati i toliko vikala da je žena do mene pitala dr zašto mi ne daju nešto protiv bolova. A kada me danas netko pita danas da li je bolilo, kažem da nije (i zaista nije - bar ne jako)

[krumpiric]

Vaginalni porod u današnjim uvjetima u bolnicama uopće nije najbolje što se ženi može dogoditi.

Eh, sad. Mi smo odrasle i odgojene s hrpom stavova, predrasuda i strahova po pitanju poroda. S koljena na koljeno se prenose strašne priče i rađanje vlastita djeteta opisuje ko najgore muke.
Intelektualna smo bića, ne trpimo bol, ne trpimo stanja u kojima nemamo "kontrolu nad procesom"

Da bi ti porod bio lijep doživljaj, trebala bi se prvo riješiti predrasude da je porod nešto straaaaašno. Ili strašno bolno (boli, al je to najizdrživija bol na svijetu), ili straha da će se nešto užasno dogoditi..ili...
pa bi trebala dozvoliti porodu da ima kontrolu nad tobom-da ide svojim tijekom, da se ponašaš kako ti u kojem trenutku odgovara, da legneš kad ti se leži, sjedneš kad ti se sjedi, dišeš kako ti se diše. Da ne misliš previše o slj.koraku...

ali ali..za to treba razbiti strah i kočnice koje su nam usađivane od rođenja
ili imati uvjete kakve žene danas na porodu kod nas nemaju...

tako da-roditi kod nas u bolnici nije najkrasniji doživljaj

ali ako uspiješ barem ono na što možeš utjecati, smiriti se i razmišljati o tome kako stiže tvoje dijete...i to je dobar dio..
mislim da je nama svima puno gori teret strah od boli i nekontrole od boli same.

nije neka usporedba-al koliko se ljudi boji popravljati zub, a danas jako malo postupaka (been there) ide bez anestezije. Strah od zubara je uglavnom-svima nam usađen(il po sjećanju na neke situacije kad se nije tako lako dijelila anestezija). Mene je mama vodila zubaru prestravljena i s grčem u želucu, a ja se NIMALO ne bojim boli, i bez obzira na to, tresla sam se prije nego sam ponovno postala jako redovni gost zubaru. hm.

[mkorota1]

ma vjerujem vam svaku riječ, al kako sam u trudnoći imala učestale upale rodnice, radi hormonske neravnoteže pogotovo štitnjače koja je ludovala i vaginalete nisu djelovale pa i kad sam ih stavljala peklo me ko da sam umjesto lijeka stavila sol i pri samoj pomisli da mi taj dio razrežu diže mi se kosa na glavi! cure vjerujte prošla sam pravi pakao s tim upalama, i nekako osjetila olakšanje kad su mi rekli da idem na carski jer me rodnica toliko pekla i boljela, nešto od upale, nešto od pregleda (trudove imala skoro 20 sati al otvarala se nisam pa su me gledali svaka 2h dal će biti nešto)! al tolko sam bila i razočarana jer sam se veselila ako me trud koji bi dolazio jače bolio jer sam mislila da je efikasniji, i skoro se dogodilo zlo!( uz odljuštenje tu je bila i nekakva greška na pupčanoj vrpci i ako bi se tako porađala ona bi se otkinula i dijete nebi preživjelo, a otkinula se odmah kako je gin izvadio dijete iz maternice i sam mi je rekao da takvo nešto nije vidio u zadnjih 20 godina)
al kako ste rekle morat ću taj strah nadvladati i izbaciti crne misli! uz prijeteči pobačaj do 14 tj. radi hematoma, pa sumnju na rano puknuće vodenjaka sa 17 tj radi obilnog iscjetka, pa pojavu ranih kontrakcija od 23-čeg tjedna i upala do 36 tj i salmonelozu sa 27 tj, pa upalu bubrega pred kraj trudnoće i onda još abrupcija i prijeteča asfiksija pa carski i onda 3 tjedna iza poroda ileus ( zapletaj crijeva) i opet 6tj iz carskog opet upale rodnice biti će dug i naporan put! da ne velim da mi dr koja me primila u bolnicu nije vjerovala da jako krvarim i ostavila me tako skoro 12 sati da se"otvorim2!
čitat ću vaše posteve, iako sam ih cijelu trudnoću čitala! možda mi se kockice u glavi smire...

[krumpiric]

uh.

[SikaPika]

mkorota1, nakon svega što si prošla, čestitam ti što uopće razmišljalš o ponovnoj trudnoći!
Osobno mi je jako žao što se kod moje trudnoće, odnosno poroda dogodilo to da mi je doktorica na redovnom pregledu (prenijela sam trudnoću 5 dana) prčkala po rodnici, opipavala glavicu, gledala koliko sam otvorena itd. i tako probušila vodenjak. Inače, tu sam noć imala lagane trudove, ujutro sam došla na pregled, čekala da dođem na red 4 sata (!!!) bez da sam jela i onda se dogodi da mi ona prčkajući napravi tako nešto. Naravno, nisam se otvarala, trudovi su bili slabi i što drugo nego drip. Iako sam imala plan porođaja, sve je palo u vodu (znam da sam bez obzira na vodenjak mogla tražiti prirodan porod, no doktor mi je rekao da bi to moglo potrajati dva dana, a da bi to bilo prenaporno kako za bebu, tako i za mene, a meni je bilo važno samo da njoj bude dobro). Sigurna sam da bi sve prošlo puno glađe i bezbolnije da nije bilo dripa koji me je doslovno onesvješćivao, no kada sam rekla da nema ničeg ljepšeg, mislila sam na onaj trenutak kada znaš da te od bebe dijeli samo jači stisak i to za mene nije bila bol, to je bilo čudo prirode koje samo žena može doživjeti. MIslim da mi je svijest o tome bila nad fizičkom boli koju sam osjećala, a da ne pričam o adrenalinu poslije. Kakvo spavanje, kakvo odmaranje. Sjedila sam sljedeće jutro i svi su se čudili.
Krumpirić, u pravu si kada kažeš da su uvjeti u našim bolnicama bed, no opet, kako za koga. Sve je u tome kako se postaviš. Mi smo na krevetima imali nekakve plahte koje nisu bile ni porubljene, izlizane, nikakve, a kada bi prokrvarili, samo bi promijenili stranu. Nisam se bunila, čak nisam to ni htjela doživljavati bed jer sam znala da ja i moje dijete tamo trebam njih, a ne oni nas. Uostalom, kao da sestrama i doktorima ne bi bilo ljepše i lakše da je sve drugačije, bolje. Puno važnije mi je bilo što su od prvog trenutka (osim te glupe doktorice s početka priče), sestre, babice, doktor, pa onda sestre za mame i bebe bile sve vrijeme divni i puno im na tome zahvaljujem.

[Minda]

draga Mrkorota napisala si na početku: "Samo jedno znam: za mene ne postoji više prirodni porod, nikad se nebi htjela naći u koži onih jadnica i ako budem još jednom trudna platit ću si planirani carski rez pa nek ima posljedice kakve god hoće! "

Uz ovaj post koji si dodala na kraju ja samo mogu reći: draga ako se odlučiš za još jednu trudnoću želim da ti bude što lakša i naravno sa što manje sličnosti s prvom. Što se tiče poroda slobodna si izabrati kakav god želiš i mislim da bilo kakva nagovaranja na nešto drugo od onog za što si sama spremna nema smisla.
Drži se pozitivnih misli

[andream]

Ja sam ležala na odjelu 2 tjedna prije poroda, preko puta rađaone. Čuli smo svaki zvuk iz rađaone i jako me bilo strah. Priželjkivala sam carski i čak molila odjelne doktore za tim.
Na dan poroda kad su me stavili na indukciju jer su htjeli započeti prirodni porod, jako sam bila ljuta na doktore, ali čim je krenuo prvi trud kao da mi je neki čudan adrenalin prolazio tijelom i nisam osjećala ful jake bolove iako su zapravo bili intenzivni. Nisam ni dozivala sestru kad sam primijetila krv na putu do wc-a, kao da sam bila u transu.
Prvi dolazak doktorice jer je vidjela da se šutke grčim kad ono - 6 cm otvorena, odmah za rađaonu!
I rodila na kraju vaginalno.
Hoću reći, uvijek ti je drugačija perspektiva kad prođeš nešto od onoga kad si samo promatrač.
Da sam ja prošla carski, vjerojatno bih i dalje navijala za njega.
Ovako si od srca priželjkujem još jedan vaginalni porod, nadamo se da ćemo u tome i uspjeti (vidi potpis).

[mkorota1]

kako se u mom kraju nedavno dogodila tragedija kad su ginekolozi odugovlačili s porodom jedne mlade mame još sam više uplašena i još veći pobornik carskog reza! dijete je ostalo bez kisika i na životu ga održavaju samo aparati! to se moglo desiti i mom djetetu koje je isto ostajalo bez kisika i nitko mi neće moći oduzeti strah koji sam pretrpjela jer mi je pedijatar treći dan iza poroda rekao kako mi dijete ne smije ležati niti spavati na ravnoj podlozi jer neznaju kakve posljedice može imati to povremeno smanjenje kisika na njega, da mu može povremeno nastati ko nesvjestica i nek se ne čudim ako me dijete cijelu noć nebu zvalo, a ja bum se u jutro odmorena probudila i pitala se zašt me nije zvalo!
da ne velim kako 6mj nisam po noći mogla u komadu spavati i razmišljala o onom baby sense alarm jastuku!
Al ljudi moji taj dan prije hitnog carskog imala sam zaista osječaj da nešto nije OK!
No sada isto imam nekakav predosječaj a ljudi koji me znaju uvjek mi govore da imam nos za neke stvari, i moji me predosječaji jako rijetko varaju: imat ću sigurno još jednu bebu iznenada,kakva će mi trudnoča biti neznam, al imam predosječaj da će me uhvatiti trudovi i da ću roditi to dijete ko koka jaje... A muža ću cijelo vrijeme vući za sobom i neću dozvoliti da me ostavi samu pa makar se sto puta onesvjestio!