 |
|||
Zdrave, vesele i raspoložene mame
Potaknuta postom Lili75: "curke,vaše zdravlje je itekako bitno, stvarno nisam zagovornik metode pusti da plače, ali u vašim slučajevima nema druge,to mi se čini kao jedina solucija jer kako reče L&L0809 čemu onda sve to,ako čovjek ne može ni uživat s njima?! nemojte se gristi nego probajte odlučno s tom metodom par noći,kod vas je to stvarno opravdano... oni trebaju zdrave,vesele i raspoložene mame, držim vam fige!!!"
otvaram temu za veselje!!!!
Happy moments
ja radim slično. svaku večer moram vježbati i ako se ela probudi muž ju pokušava uspavati. priznajem da ponekad plače, bori se protiv sna i ljuti. dok je bila malena, ostavila bi vježbanje i stavila ju na cicu, sad ju pustim da se nateže s tatom (ona je od onih minimalističkih spavača). ipak, samo jednom sam je ostavila da plače dok ne zaspe. dok sam se popiškila ona je zaspala. tako da nisam sigurna baš za tu metodu
Ma neee! Ne mislim na pusti da plače, več samo da budemo sretne, vesele i raspoložene mame!
Ja nisam baš shvatila prvi post
Hm.. može pojašnjenje koja je točno svrha ove teme?
Mislim da, u idealnom svijetu djeca trebaju zdrave, vesele i dobro raspoložene mame. No svi znamo da idealnog svijeta nema, tako da cijelo vrijeme moramo raditi kompromise i vagati između sebe i njih. Prve godine je nužna ta "žrtva", to gaženje naših granica jer nas bebe iznimno puno trebaju.. s vremenom nas trebaju sve manje i mi možemo dobiti sve više sebe natrag. No taj proces se ne dešava preko noći.
I u konačnici koja je poanta imati zdravu, veselu i dobro raspoloženu mamu ako je rezultat toga nesretno i nesigurno dijete? Stvari nikad nisu crno bijele, i nije uvijek najbitnije imati veselu i raspoloženu mamu - treba često hodati po rubu i balansirati između svoje sreće i djetetove
Dok sam ja nakucala svoj post.. čini se da su svi fulali poantu ove teme..
potpisa na anchie
priznajem da sam često (i još uvijek to činim) gazila 'svoje granice' da bi zadovoljila potrebe svog djeteta
I nije mi žao ni dana, ni sata, ni minute
svi smo drugačiji i svatko ima drugačije posložene prioritete
Ja naprosto nisam sretna (a trudila sam se da budem i mislila ponekad pobogu što mi je) ako moje dijete nije zadovoljno
Znalo je biti jako teško (i još uvijek ponekad bude teško) ali izgura se i osjećam da činim i dajem ono najbolje od sebe za svoje dijete
Čarobno je kako te djeca natjeraju da digneš letvicu više
ja sam shvatila da kad ne mogu vise dati od sebe i dok sam stvarno na rubu, dajem je MM uz napomenu, nemoj slucajno da cujem da brunda a kamoli da place, ima da je zabavis kako god znas i umijes i tako ja akumuliram svoje baterije pa bebolina ima svoju zdravu i veselu mamu...nisam je donjela na ovaj svijet da place
I sama sam mama troje djece od kojih su dvoje bili/jesu izrazito loši spavači.
Imala sam zaista teške trenutke, skoro bez ikakve logistike (osim muža koji je jako angažiran kad je doma, ali je malo doma).
I iz te perspektive (jer sam prvu godinu djeteta prolazila tri puta):
Da li ste svjesni koliko je mali postotak našega života ta jedna godina koja je našem djetetu najvažnija?
Zar mislite da neće biti još x situacija tijekom odrastanja djece kad ćete naprosto biti sretni da su svi živi i zdravi dogurali do večeri?
U prvoj godini djeca prvenstveno trebaju mame koje odgovaraju na njihove potrebe; pa bile one ponekad i iscrpljene, otužne i malkice zapuštene.
Toliko godina je pred nama kada ćemo moći reći- pričekaj sada s tim, radim nešto drugo.
I biti savršeno ozarene, zanosne i uređene mame.
Potpis na Anchie i Paklenicu.
Meni dani s dijetetom doslovce lete, ne padne mi na pamet niti bi stigla išta više od tu i tamo piskaranja po forumu. Vježbanje ostavljam za dogodine. A najsretnija sam kad idemo svi skupa u šetnje, pa se to možda može uzet i kao vježbanje
Uh, rado bih da imam nekog da preuzme brigu o djeci da mogu (recimo) vježbati um i duh. Jednostavno da na vrijeme duže od pola sata (u mom budnom stanju) mogu obavljati neki posao bez da brinem (o tisuću malih i velikih stvari) ili da ne radim nekoliko poslova u isto vrijeme ...Kad bih si mogla mozak isključiti , koja bi to vježba bila.Ali nekako si mislim da je tema bila o nečem drugom...
Lako bih ja izašla na kraj sa grižnom savijesti na par sati samo kad bi logistike bilo (eto i ja imam angažiranog muža kad je kod kuće , ali je malo kod kuće).
O lijepim i veselim trenucimasirius prvotno napisa
ja se pravim da je moguce setnjom unistiti svaku napolitanku koju strpam u usta jer ne stignem nista konkretno pojesti. a posto se drugarica uspavljuje na pilates lopti brijem da kad mi se otopi salo cu pronaci cudo od misica na trbuhu i bedrimaA najsretnija sam kad idemo svi skupa u šetnje, pa se to možda može uzet i kao vježbanje
salu na stranu. da je, tesko je, ali tome sluzi porodiljni. moja sveki stalno ima neke savjete kak da mi bude "lakse" tipa duda, raspored jela i spavanja, spavanje u kinderbetu, al to je opet stvar percepcije. jer meni je lakse sada vise nosati kad cendra, nego kasnije odvikavati od dude. lakse mi je da spava s nama u krevetu jer je mogu nahraniti zilijon puta spavajuci, a ne ustajuci iz kreveta. i lakse mi je slijediti njen raspored pa da je dobre volje nego se boriti s nervoznim i cendravim djetetom. a na pitanje "kad si stignem nekaj napraviti" odgovaram sa "ne stignem. budem sljedece godine oprala prozore, zavjese, kuhinjske ormarice....". a i nasla sam nacina da napravim i nesto za sebe. npr. kad ona spava na meni jer drugacije ne ide citam knjigu, pogledam neki film. ali isto tako, ovo je prvi put nakon 4 godine da sam primjetila proljece i uzivala u njemu...
sebi i mm-u se posvetim kad deca spavaju. takođe i većini kućnih poslova, onoliko koliko imam volje. preko dana im se posvećujem maximalno, a sve ostalo radim usput i u letu. vežbam svoje obavezne vežbice (vrat, kičma i trbušnjaci) kad malac spava ili dok zadovoljno leži ili je u nečijem krilu. puno šetamo i dremam kad i on drema. i jeste, vesela sam, zadovoljna i opuštena mama kad vidim da oni cvetaju od naše ljubavi i brige. jer, to mi je najvažnije. za sebe ne trebam puno- dobro feniranje jednom u 10 dana, jutarnju kaficu na miru dok svo troje spavaju, malo surfanja, večernju "dozu" csi miami pored mm u večernjoj tišini...meni dovoljno.
Posljednje uređivanje od Vishnja : 28.04.2010. at 21:19
Danas kad se sjetim što sam sve prošla sa starijom mogla bih reći da sam PRESRETNA mama jer ona je toliko živopisna, lijepa, posebna, odlična da ako je bilo teških dana(a bilo ih je) odavno su zaboravljena.
S druge strane s ovom malom prduljom naprosto uživam. Nisam niti u jednom trenutku osjetila se umornom, da mi je nešto teško, da odustanem od nečega....
Uvijek naglas kažem da mi je zdravlje vratila starija, a veselje i sve ostalo do kraja donijela mlađa i da osjećam se raspoloženo i sretno uz njih dvije..
moja beba ima četiri mjeseca i mogu reći da sam baš vesela i raspoložena. dva-tri buđenja po noći me tad malo stresu, ali do jutra zaboravim
i stignem sve, redovito sam na pramenovima, radim si sitna zadovoljstva, ponekad odem sama na kavu. kuća je uredna, dijete očito zabavlja gledati mene dok čistim...
muž radi od doma pa moda otud moja tolika euforija iako je većinu dana na imanju, ali znam da je tu ako je baš frka. mislim da je i moja curica sretna jer i ja uživam
Posljednje uređivanje od lola3 : 28.04.2010. at 22:04
sigurno. oni su kao detektori za svako naše raspoloženje.mislim da je i moja curica sretna jer i ja uživam
a dobro je zarazno, isto koliko i loše.
Posljednje uređivanje od Vishnja : 28.04.2010. at 22:43
s ovim se slazem ja sam mislila da nikada vise(dok su klinci bili bebe)necu imati ni mrvicu vremena za sebe ali ipak sam se trudila biti uvijek tu za njih a od troje dvoje su mi bili super zahtijevni.tj.uvijek nezadovoljni ali eto sada kada su veci imam svoje vrijeme nekad mi bude i dosadno kad me ne gnjave....
s ovim se slazem ja sam mislila da nikada vise(dok su klinci bili bebe)necu imati ni mrvicu vremena za sebe ali ipak sam se trudila biti uvijek tu za njih a od troje dvoje su mi bili super zahtijevni.tj.uvijek nezadovoljni ali eto sada kada su veci imam svoje vrijeme nekad mi bude i dosadno kad me ne gnjave....
I ja glasam za zdrave, vesele i raspoložene mame!
Mi smo na žalost već na izmaku te naše prve predivne i nezaboravne godine (hvata me lagana tuga čim pomislim kako brzo moj porodiljni završava...)
Sigurno nismo sve napravili savršeno, sigurno ima onih koji misle da smo trebali dati dudu ako nismo ili ne dati ako jesmo, nositi ili ne nositi, uvesti špinat 2 tjedna ranije ili 6 dana kasnije, "žrtvovati" se više ili manje... ma lista je beskrajna.
Ali čovječe - to naše malo čudo cikće od sreće kad nas vidi na vratima! Pa zar to nije da pukneš od zdravlja, veselja i raspoloženja
ja imam zahtjevno dijete. po danu spava po pol sata u 3 navrata i ima tako lagan san da se ne usudim ništa raditi, noću se budi i po 6 puta. ja sam kronično neispavana, ali nisam nesretna. stan mi je u kaosu, ručka više nema nego što ima (kuham kad mogu ili kad je muž doma). moje dijete ne voli kolica pa ga vani nosam, mrzi autosjedalicu pa se dere u autu... i da, bila sam isfrustrirana dok nisam shvatila da je svaki otpor uzaludan. sjetila sam se koliko sam sati, dani i mjeseci provela radeći loše poslove i nisam se žalila. pa ako sam mogla to onda je 'posao' s djetetom barem smislen. neki dan mi je poznanica objašnjavala kako je dresirala svoje dijete da se ne budi noću. mala se budila dva put za hranjenje i nju je to izluđivalo toliko da ju je puštala da plače po 2 sata dok mala nije odlučila prespavljivati noć. njeno objašnjenje je da je tako morala jer se vraća na posao. ja ne mislim tako. vraćam se na posao u rujnu i ne mislim svoje dijete trenirati. ako sada mogu preživjeti dan nakon 7 buđenja, moći ću i kad ću raditi. a gore valjda ne može
i slažem se s majuškom da je čarobno kako te djeca natjeraju da digneš letvicu više. da je meni netko rekao kakva će biti ova prva 4 mjeseca prije nego što sam ostala trudna, sigurno bih rekla - ne hvala, ja to ne mogu. a sad mi se čini da mogu sve. jer kad se moja bombica nasmije sav umor i frustracije nestaju u sekundi. i tad sam ja sretna i nasmijana i žena i majka
isto tako. od kad sam objesila bijelu zastavu, super nam je.
paklenica je ovo savršeno rekla.
Ja bih još dodala da se tu ne radi samo o prvoj godini, neko možda o prvih par godina...
Prije mi je bilo nezamislivo da se budim po noći ono 10 x i da po danu normalno funkcioniram.Ali kada je došlo dijete i diglo letvicu što sam mogla nego ju preskočiti.
I počela sam raditi kada je malac imao 8,5 mj.jer sam našla posao i nisam tu prilku mogla propustiti.Kako sam to izdržala, ne pitajte, ali jesam.
Krize postoje, ali sve se da izdržati.
Jer kada mene moje dijete pogleda onim plavim okicama i zagrli me taj tren nestaje umor, nervoza i bilo što drugo.
Prije sam se živcirala zbog tisuću stvari a sad mi je bitna samo jedna da mi je dijete zdravo, veselo, odgajano u ljubavi. dobro to je više od jedne stvari.....
Posljednje uređivanje od Cocolina : 29.04.2010. at 12:06
cijelu trudnocu nije me bilo strah poroda, a pred sam porod me uhvatila trta kako cu ja s tim malim bićem, kako cu funkcionirat ako po noći ne bude spavao, sto ako bude placljivo dijete, hocu ga znati okupati, presvuci, brinuti se za njega.......
evo 4 mjeseca poslije i preko nekoliko neprospavanih noći i dalje funkcioniramo, ujutro vec zaboravim da se po noci budio 2 - 3 - 4 - 5 puta i razvlacio mi cice, da je dan prije bio toliko nervozan da nisam znala sta bi s njim, da se derao iz petnih zila kad ga pokusam obuci, da vristi u AS jer bi bas tad da ga uzmem, da cijeli dan nije spavao pola sata sve skupa....... kad mi se iskesi sve nestane i ja sam opet zdrava, vesela i raspoložena mama i mislim da mi bas dobro ide... zasad
vodim se onim da ce sve ovo za par mjeseci proci, da ce eventualno nekad pocet spavat cijelu noc i da se tih stvari necu ni sjecati
i ja glasam za zdrave, sretne i vesele mame jer samo tako i dijete može biti zdravo, sretno i veselo !
dakle što manje nervoze od silnog umora, što manje padanja u nesvijest od premorenosti što je osim toga vrlo opasno za malu bebu kojoj se mama iznenada složi na pod od silne iscrpljenosti i što manje nervoznih beba koje stalno plaču, bude se itd jer neminovno osjećaju da mama baš i nije u ravnoteži i samim time se i bebe osjećaju nesigurno, pogotovo ako takvo stanje traje danima, čak i mjesecima ili godinama itd...
Slazem se skroz s paklenicom o vaznosti te jedne, prve godine.
Ali, i u toj prvoj godini, sigurno ima trenutaka kad smo mogle mozda nesto za sebe napraviti pa cak i s bebom. Sitno, ali vazno.
Sto radite, da se bar malo osjetite zivom, da bar malo napunite baterije?
Ja sam izlazila van, makar samo krug po kvartu, svaki dan.
Kad god sam mogla (kad je starija bila u skoli), spavala sam kad i beba.
Plesala sam s oboje - em se razgibas, em se i dobro zabavite... nevjerojatno koliko djeca vole zajednicko kretanje.
Ja nemam pomoći niotkuda, osim kad je MM doma a to je relativno rijetko, i da se izdržati. Ustajemo 6,7 puta tokom noći i već se tijelo naviknulo, čak i nisam preumorna. Ok, danas jesam jer sam bolesna i boli me glava ali i on je danas tako miran..... Uza sve to stignem malo odmoriti, npr valjamo se po podu skupa, oduševljen je kupaonicom pa uspijem oprati kosu i sve što se tamo radi, dok smo na dvorištu čupam obrve i pomalo se da... Teško mi je jer sam u zadnjih 7 mjeseci jednom bila 2 sata bez njega ali i tad mi je nedostajao tako da sam sretna jer smo zajedno!
Kad sam pisala prvi post na ovoj temi nisam bila procitala topc koji je inspirirao paio da zapocne ovu temu... dakle, nemam takva iskustva da haluciniram ili da nedaj boze zavrsim na hitnoj od neispavanosti tako da ne mogu kritizirati odluku nekih mama da dijete ostavi da place...moja hvala bogu spava cijelu noc uz jedno budjenje zbog papice tako....mislim da nije u redu kritizirati mame koje su iznemogle jer niko nije supermen.
sasvim je drugo ostavit dijete da place zato jer mama ima toboze pametnijeg posla nego se baviti s bebom
ups,ups,ups...moram pojasniti da ne bi došlo do nesporazuma, ja sam apsolutno protiv te metode ali sam govorila u slučaju ovih mama na potpuno drugoj temi o nespavanju http://forum.roda.hr/threads/43606-N...spavati!/page8 (ima za pročitat finih 8 stranica),ovako izvučeno van konteksta zvuči onako...
Paio,drago mi je da su te dojmile moje riječi ali većina ovdje ne zna o kojoj temi se radilo i okolnostima u kojima su te mame koje završavaju na hitnoj,padaju u nesvijest, ipak sve ima svoje granice,ovo su stvarno iznimne situacije i kao što je lijepo primjetila Demi nitko nema pravo kritizirati mame koje su tako iznemogle do krajnjih ljudskih granica..
ja nisam ali shvaćam kako je drugima zato nema smisla odgovarat na ovu temu ako nije pročitana tema na kojoj sam napisala taj komentar. Kad vidite u kakvim su stanjima, onda se shvati da je i zdravlje mame (kao i uostalom svih drugih ljudi) nešto najvrednije, jer zdrav čovjek brda miče ...
znači ne radi se o "standardnom" umoru i iscrpljenosti mama, nego o mamama koje više jednostavnbo ne mogu i ne znaju kako dalje,mamama koje zaspu dok voze auto a stoje u koloni, mamama koje završavaju u hitnoj,koje svako malo padaju u nesvijest,koje su upale u depresiju i apatiju od silne neispavanosti (neke nisu spojile više od 2h u komadu od rođenja djeteta),to je jedna posve druga vrsta umora,mislim da će se svatko složiti da kad dođe do depresije i sl.stvari mora se pronaći put za izlaz van,dijete treba zdravu i veselu mamu koje će mu se moći posvetiti i uživati u svakom trenutku s njim a ne kako rekoše samo u sebi misliti"ajd pa valjda će i ovo proći, umjesto da uživaju da svojom dječicom",al to jednostavno ne mogu jer ih tijelo i um izdaju.
Nadam mse da je sad jasnije na što se odnosio moj komentar citiran u prvom postu, uostalom sve je u tom linku pa možete pročitat, bit će dovoljno pročitat zadnju stranicu.
odoh sad vidjet što se pisalo na ovu temu jer sam prije svega htjela pojasnit kontekst.
pa ne znam, ja sam temu savršeno shvatila, osim toga citat sa kojim je započet ovaj topic je sa najposječenijeg topica ovdje u ovoj skupini tako da...
mislim da je jasno da se radi o ekstremima gdje nitko nema pravo (ne samo tu nego i inače) kritizirati majku koja joj zamislite ostavi dijete da malo plače, a posebno ukoliko se radi o doista strašnim situacijama o kojima se na tom topicu piše.
osim ukoliko neki o tome neke majke ne pišu jer misle da su majke heroji, ali to mi je..( bolje da ne komentiram), a i jedna sasvim druga tema.
Bit će da sam i ja malo profulala temu.
Ponukalo me na onakav komentar u istoj rečenici spominjanje sreće i veselja majke i puštanje djeteta plakati. Dalje više nisam ništa vidjela
Da se ne bi krivo shvatila, ne mislim da nema mjesta ugodnim stvarima za sebe u prvoj godini nakon poroda.
Meni je isto strašno puno značilo kretanje- pješke ili autom, u prirodi ili u gradu.
Kad bih bila preumorna da nosam dijete, provozila bih se negdje (nije ekološki, ali je efikasno).
Što više kontakata s ljudima (virtualnih ili uživo).
Što češće si priuštiti trenutke nasamo s mužem (dok je beba malo, to je često lakše nego kad pređe prvi ili drugi rođendan).
ovo gore sam napisala prije nego sam vidjela ovaj post:
ako dobro pamtim (ne da mi se ponovno čitati tu temu), ne radi se o zgražanju na mame koje djecu puste plakati, nego se radi o tome da se mamama koje razmijenjuju iskustva kako su iscrpljene savjetuje takva metoda.
pa eto paklenica takve mame se ne mogu niceg pametnijeg dosjetiti pa daj im ti koji prijedlog za rjesenje
MOžda neke mame i ne trebaju "recept", nego samo podršku.
Koliko sam iščitala onu temu, vrtilo se puno savjeta i vjerujem da većina mama s ovog foruma čija djeca slabo spavaju zna za njih.
Ali im neke metode nisu primjenjive ili prihvatljive.
Ideja da za svaki "problem" postoji "recept za riješenje" i nakon toga je mama sretna, vesela i zdrava je gadno banaliziranje.
Opet se moram složiti s paklenicom! Topic "Ne mogu više ne spavati..." i ne doživljavam drugačije nego kao topic podrške. A iskustva drugih mama, kako onih koje tu fazu upravo prolaze, tako i onih koje su tu fazu sretno okončale, puno znače...
naravno da se ne radi, ovaj post, ako si pažljivo čitala, samo se nadovezuje na post od Lili75...
A sta ja znam, osim nekih ekstreminih slucajeva koji o ostavljanju djeteta da "malo" place pisu kao o metodi odgoja ili ne znam cega civiliziranog, sto osudjujem, ocajne majke koje se iz nekog razloga ne snalaze i ne pronalaze nacina da izidju na kraj s djetetovim plakanjem (dakle, da se nauce nositi s fazom jednog dijela zahtjevnije djece koja cesce i intenzivnije placu od prosjeka) pa probaju i ostaviti dijete da se isplace... njih uopce ne osudjujem, s njima mogu podijeliti vlastito iskustvo i informaciju sto je meni pomoglo.
Poanta nije u tome da dijete naucite da ne place (jer dijete s vama komunicira plakanjem, koliko god ono kod nas izazivalo samo negativne osjecaje i neugodu i poriv da plac moramo odmah utisati i smiriti... nakon sto se eliminira najcesce uzroke koji mogu dovesti do placa - glad, zedj, mokru pelenu, bol, .. jednostavno treba fizicki biti uz dijete (dijete na vama, uz vas, da osjeca fizicku blizinu) dok se ne smiri), nego da otkrijete nacine na koje cete hendlati sebe dok traje ta visokozahtjevna faza. Maksimalno ukljuciti partnera u brigu o djetetu i ostale u obitelji, ako je moguce i ako vam je potrebno, naci nacina da se odmorite i napunite baterije, da se opustite, kvalitetno se hraniti, paziti na hidraciju... sve sto ce vam omoguciti da se ne iscrpljujete preko granica, sto ce vam pomoci da skupite dovoljno snage kako djetetu ne biste zamjerale sto place i plakanje dozivljavale kao atak na sebe, majcinske sposobnosti, itd. i upadale u zamku prihvacanja savjeta o tome kako sprijeciti ili "nauciti" dijete da ne koristi svoj urodjeni mehanizam komunikacije s vama (u ranoj dobi) i ispusni ventil za stres i frustracije koje ga mogu muciti.
Osobno sam 100%, bezrezervno, bez iznimaka, PROTIV pustanja djeteta da place samo i izolirano.
Nije zgorega procitati i ovo: http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=157&Show=1892
Posljednje uređivanje od BusyBee : 30.04.2010. at 14:23
Ja bi se vratila na ovaj post, obzirom da mi se čini da je rasprava otišla u sasvim krivom smjeru:
Nije ovdje riječ o tome treba li dijete pustiti da plače, kako nespavača "naučiti" spavati i sl.Hm.. može pojašnjenje koja je točno svrha ove teme?
Mislim da, u idealnom svijetu djeca trebaju zdrave, vesele i dobro raspoložene mame. No svi znamo da idealnog svijeta nema, tako da cijelo vrijeme moramo raditi kompromise i vagati između sebe i njih. Prve godine je nužna ta "žrtva", to gaženje naših granica jer nas bebe iznimno puno trebaju.. s vremenom nas trebaju sve manje i mi možemo dobiti sve više sebe natrag. No taj proces se ne dešava preko noći.
I u konačnici koja je poanta imati zdravu, veselu i dobro raspoloženu mamu ako je rezultat toga nesretno i nesigurno dijete? Stvari nikad nisu crno bijele, i nije uvijek najbitnije imati veselu i raspoloženu mamu - treba često hodati po rubu i balansirati između svoje sreće i djetetove
Pitanje je upravo ovo što je navela anchie, kako uspješno balansirati između djetetove i svoje sreće? Kako izbjeći stanje potpune iscrpljenosti? Kako uz zahtjevno dijete pronaći bilo kakvo vrijeme za sebe, a bez da se osjećamo da je to na uštrb djeteta?
a ponekad treba shvatiti i prihvatiti da nece biti vremena za sebe. bar u neko dogledno vrijeme. i jednostavno s time zivjeti. dan po dan.
nije lako. i ponekad se to ni ne moze - ni shvatiti ni prihvatiti - ni s prvim ni s drugim djetetom... pa bude tesko... al - i opet - prodje...
najteze je ponekad prezivjeti taj jedan dan
mogu reći da sam postala vesela i raspoložena mama. Na početku sam bila stalno u grču.. Dijete neće u kolica,u as,stalno ga nosam. Budi se,nacicava 500 puta,traži samo mene..I tu sam bila izgubljena,stalno zgrčena.Prošli smo sve moguće faze,nekad mi je došlo da samo sjedim i plačem od muke.Sad je on velik dečko,2 god i 3 mj,uživa maksimalno u proljeću i ja skupa s njim.Mogu reći za muža i sebe da mu pružamo najbolje što možemo,on je sretan i mi smo sretni.Idemo svugdje,on je uvijek s nama,uživamo svi troje.Bio je jako sramežljiv i povučen..Sad je otvoreno dijete koje prilazi bez problema svimaCijeli dan smo vani,on ima puno prijatelja..Ujutro smo u điru sa njegovim prijateljicama,svi su tu negdje dobi.Uživaju kad ih hvatam sve troje pa se igramo skrivača,crtamo kredama,ma svašta nešto. I istinski uživam u tome,pogotovo kad vidim njihove zadovoljne fačice.Tek sad sam shvatila koliko me učinio boljom osobom i kako je najljepše gledati svijet njihovim očima.Susretajući se sa mnogo mama,shvatila sam da ih ma različitih. Neke stavljaju dijete u hodalicu,neke udaraju djecu po guzi..Nije me briga,to su njihova djeca i one znaju najbolje,ne diram se ja u njihov odgoj,ni one u moj.Na kraju krajeva došla sam u park da se igra,a ne da dijelim lekcije o štetnosti hodalice što one najvjerojatnije i znaju..ali ovako je lakše.Mada,ima bilo je njih koji su me savjetovali..Ali naravno da nisam poslušala da beba plače i da se "čeliči".Na kraju krajeva,ja ga nosam,a ne oni
Posljednje uređivanje od ***MARETA : 30.04.2010. at 16:11
ja imam zdravo, veselo i raspoloženo dijete
i ja sam zdrava, vesela i raspoložena mama...samo što ne stignem spavati, učiti, izaći, vježbati...ali i to ću jednom moći, kad moje zdravo, sretno i raspoloženo dijete malo naraste
odgovor na ono kako uskladiti njihove i vaše potrebe.. Lijepo,ako želite popiti kavu u miru,uzmete kavu u park,dijete se igra a vi meditirate i pijete kavu na klupici.Ne može ništa biti isto ko prije bebe..Kuća nikad više neće biti tip top ko prije,samo to treba tako prihvatiti.Bitno mi je da je skuhano,sve drugo od kućanskih poslova može čekati.
busy bee bas mi se svidja tvoj post i razmisljanje
Zdrava i vesela mama je mama zdravog i veselog djeteta/djece... i ne premorena (to se ne može ponekad izbjeći, pogotovo ako je više male djece u kući, ali treba se tome približiti koliko ide).
Ja se sada pokušavam prisjetiti jesu li moji puno plakali i JAAAKO mi je teško uopće dozvati u pamet taj period. Ne baš... Stariji se budio i imao grčeve, ali mislim da je mm ustao sveskup 3 puta radi djece, i to kad su bila bolesna. Srećom, grčevi kod starijega su bili u doba dok smo mi još bili budni i na nogama, pa se dalo podnijeti. Spavala sam "na jedno oko" još dugo duuugo i to mi je teško padalo, ali je prošlo.
I da - znalo se dogoditi da djeca plaču istovremeno, rijetko ali ipak. I znalo se dogoditi da moraju pričekati da ih mama uzme i utješi (jer su bila dvojica u pelenama, pa se znalo dogoditi da je fizički neizvedivo da tješim jednog dok drugom mijenjam pelenu... Svakako je bilo. Mali je bio u onoj polusjedećoj ljuljački U GAJBI da mu veliki ne može doći i pokazivati svoja novostečena znanja (TU ti je oko) ali išlo je. Prosjedili smo puno vremena svi skupa na kauču, ali općenito nisu puno drečali. Znali su od dana kad se mali rodio da će mama doći brzo, čim uzmogne...
Psihoterapija za mene bila je:
- teta čistilica
- kupke iza 21.00 kad su klinci bili u krpama a mm doma da pripazi ako zaplaču
- šetnje s kolicima + klokanicom do placa (kasnije je mali hodao, a veliki se vozio - tipično za moju djecu, he he he...)
- sok u lokalnoj birtiji (obiteljski posjet ugostiteljskom objektu u kvartu pred kojim je veeeelika livada gdje su djeca zbirala maslačke i pesje kuglice (uff, koliko sam cipela bacila u smeće, pogotovo ako nisu bile baš nove)
- kasnije vikendica (imali su 2 i 3 godine kad smo je kupili i odma' napravili pješčanik - raj na zemlji i dugi sati mira božjega
- povremeni, ali rijetki izlasci u ženskom društvu
- od neke treće-četvrte godine mlađega yoga 2 x tjedno od 21.00 - 22.00 (mm u to vrijeme krmi pred tv-om i u svih tih godina nikada se nije dogodilo čak ni da mora ustati... )
- lokalna knjižnica koja ima i igraonicu na dječjem odjelu (djeca su odrasla u tom prostoru, pogotovo zimi, a ja čitala novine, kasnije čak i knjige dok su se oni zabavljali
Eto, ja tako....
Uff, zaboravih odati priznanje bakama - rijetki, ali dragocjeni trenuci (slobodno popodne ili vikend) ali tek od treće godine na dalje. I danas s veseljem mm i ja iščekujemo proljetne i ljetne praznike, vikend kad djeca odu baki i slične trenutke.
A dok su bili mali i spavali popodne, obožavali smo taj njihov period odmora, pogotovo vikendom, to je bilo vrijeme "za mamu i tatu". Jest da svatko ponekad dođe u zasićenje, ali mi smo se nekako baš dobro snalazili i nismo te rane dječje godine osjetili kao teret. Dok su bili sasvim mali, nisam ni mislila o bilo čemu drugom nego o njima, a kasnije se malo pomalo vrijeme oslobađa i odjednom samo shvatiš - gle, moje dijete se više ne budi noću.... gle, jede sam... gle, već dugo me nitko nije zvao ni da provjerim je li guza dobro obrisana, a pogotovo ne da mu to napravim...
Druga strana medalje - uff, došla sam neugodno blizu cifri od pola stoljeća... a opet, ne bih ništa mijenjala čak ni da mogu. Kako stvari sad stoje, bilo je ovo ispunjenih 10 godina (starijem fali točno 2 tjedna do okruglog rođendana). Uhvatila sam ja sebe i da vičem "Leoooon, kak se pokreće dvd na novom kućnom kinuuuu?" a to je siguran znak starenja.
meni je vaznija smirenost, onda ja mogu ponekad biti vesela i raspolozena, nekad tuzna ili umorna, nekad cak i ljuta, al necu izgubiti tlo pod nogama niti se osjecati zrtva.
imam osjecaj da danasnje drustvo nekako forsira to veselje i rapolozenje pod svaku cijenu, valjda zeli naci ravnotezu s ne tako davnim vremenima kad je majka bila zrtva po defaultu. biti stalno vesel i dobre volje nije normalno, kakvu time poruku saljemo svojoj djeci, da zatomljuju svoje prave osjecaje, da glume i slicno.
i ja sam tijekom prve godine ponekad bila slomljena, iscijedena od stalnog nosenja, cicanje, nespavanja, vristanja...al sam i tada govorila da mi je ta godina ujedno i najteza i najljepsa u mom zivotu. i puno puta sam cula razne savjete kako si olaksati, ali da sam napravila drugacije isla bih protiv sebe, i to bi mi puno teze bilo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
