hoces reci, izmedu muskih i majmuna
 |
|||
|
|
|||
Uff, onda sam i ja blizu majmuna, i ja sam se voljela penjati na drveće i na garaže i na štange za tepihe itd. I na voćke, susjedove. MOji se isto penju, ali na naše voćke. A bolje da ne kažem zašto se nije dobro penjati na jablan (probajte, lako se popeti, ali sići.... he he he.... ) Jednom sam sletjela s trešnje ravno na kalem energetskog kabela.
Daklem, ima stvari koje moja djeca doznaju uglavnom od dede (mog tate) koji je mene tjerao s drveća dolje. A ja mlađeg brata skidala s jabuke i sličnih opasnih stabala.
Moji ne pokazuju baš TAKVU naklonost penjanju, ali nije da im je mrsko.... Jednom sam radila GRRR susjedi koja me nazvala da se, zamislite, djeca penju na sljez ispred "njenog" ulaza u zgradu, 5 metara dalje od "našeg"... Rekla je još da je taj grm sadio naš nono (djed mm-a) i to je istina. Tada su dečki imali 4-5 godina. Ja sam samo pitala "A što ste VI posadili?" Nije više zvala.
Je to s jablanom je koma, kod nas je pola stambene zgrade sudjelovalo u skidanju djeteta s njega. Moj najstariji se voli što višlje popeti i onda skakati s te visine. Prošlo ljeto je sa stepenica skočio na krov od trstike koja nam radi sjenu na terasi. Sva sreća da je lagan ko pero, a tata je konačno trstiku dobro složio. Nakon toga je izjavio da je htio ko maca skočiti gore. Pa kad može mačka, zašto nemože on? Fiziku očito dosta kasnije skuže.
evo jos jedne majmunice, pardon penjacice.
al mm na primjer ne moze gledat da se Dorian penje, strah ga je da ne padne. a dijete je uzasno oprezno i nikad ne srlja bezveze tak da je taj strah potpuno neopravdan.
Ma i ja sam se penjala po krovu dotične štale i propala kroz krov, a jednom smo se bome sanjkali s krova kuće na terasu kod jedne prijateljice (po noći). Krov nije bio prestrm i završavao je točno na terasi. Dalo se je odlično sjesti na dimnjak i onda se ubaciti na sanjke i fiiiiijjjjjjuuuuuuuuuu!
Dakle bilo je svega - to su mi recimo neprihvatljive "gluposti".
jučer sam se baš ulovila kako u krivom trenutku govorim djetetu "ne to".
naime, taman sam ga presvukla i otišla sam se tuširati i pustila njega da se vrzma po kupaoni i hodniku tako da ga imam na oku.
...i on naravno čim vidi da se tuširam dopuže do tuš kabine i počne rukama packati po onoj vodi i ja njemu :"ne. ne to dirati."
i onda se zapitah... "ček...zašto ne? pa pogle kako uživa. samo bum ga opet presvukla i to je to."
i onda sam ga pustila da se sav smoči ali je vrištao od sreće. jest da sam imala dodatnog posla. jest da sam zakasnila na faks. al kaj ćeš. haha.
ustvari , da, tužno je kako često djeci branimo nešto što je isključivo nama teret a što nije opasno po njihovo zdravlje ili njihov život.
neki dan je neka žena dovela klinca u park... lol...ja i ovaj moj sjedimo na podu u parku. sjedimo, puzimo i naganjamo se okolo.
i dolazi žena s većim djetetom (ima barem 5 godina) i mali hoće na ljuljačku , hoće na tobogan, vrtuljak...a ona njemu non stop:
"ne diraj to. ne diraj to. prljavo je. zmazano je. ne diraj to."
a luđakinje... uglavnom , žena je neku svoju patologiju projicirala na dijete i uopće ne shvaća koju štetu čini djetetu.
najbolje bi bilo da ga je stavila u neki zaštitni balon pa neka on gleda iz njega djecu kako se igraju.
dobro, ovo možda nema nužno veze s temom...ali ta žena je recimo dijete kudila zbog apsurdnih stvari i zbog nekih svojih osobnih problema a ne zbog toga jer je dijete realno činilo nešto loše.
još ih ja gledam s poda onako i mislim si a čovječe što tek o meni misli kolko sam zmazana.
mislim da je tema baš dobra. nadam se da će još neke potaknuti na razmišljanje.
uglavnom, ja sam za neku slobodu odgoja i za dopuštanje djetetu da radi nered jer mislim da se dijete ne može baš normalno razvijati ukoliko ga se drži pod nekom stegom i stiskom od početka "nemoj ovo, nemoj ono, samo zato jer se meni neda to kasnije pospremati".
a što se tiče onog cvijeća s početka priče.
trebalo bi djetetu objasniti da cvijeće ne smije piti previše vode pa neka prska vodu negdje drugdje.
Meni su neprihvatljive samo one gluposti koje su opasne za zdravlje i život djeteta ili nekog drugog. Tako se npr. kamenčići smiju bacati u more, rijeku, jezero(gdje se ne kupaju ljudi)....ali se ne smiju bacati u zrak.
Ja sam se penjala na sve živo i neživo pa mi je malo veća tolerancija na to nego što bi možda nekom drugom bila. Tako se moje dijete popne na sic od bicikla i hop skoči s njega na pod ili u sjed na sic. Tek je napunila 2 godine
Uglavnom, netko je već rekao- moja tolerancija ovisi o mom raspoloženju. Nekad se i sama sebi čudim što sve mogu iskulirati, a nekad sam ko na iglama.
mi smo za školu vadili iz veneDijana prvotno napisa
normalno da je to djeci stresna situacija i pokušala sam joj objasniti po principu krila i sekundice
nije joj ni to bilo milo, a kada je vidjela da nije iz prstića počela se otimati kao jarčica (ne, nisam umirala od sramote)
to stvarno nije dobar primjer i ne mogu vjerovati da netko očekuje od djeteta da ne pokaže reakciju ako se boji, užas!
još nije mogla ni piškiti, pa smo za mokraću čekali dodatnih pola sata (da je trebalo, došli bi i sutradan, sigurno ne bi bilo izvoli piškiti kako znaš)
a za ovo ostalo...
osnovne smijernice/granice se znaju, ali nisu u kamenu uklesane
ako jedan dan dozvolim rasipati vodu to ne znači da se to može raditi svaki dan, mada nam je taj jedan put bilo prihvatljivo
a ja ću djetetu objasniti zašto danas može, a svakodnevno ipak nije u redu
s malim klincima mi nisu bile baš tako fleksibilne granice
da, ovisi puno o dobi djeteta
I kod mene je to ovisno o dobi. Kad su jako mali, onda mi je svaka prilika za učenje dobrodošla. A ima tu i onoga da je svaka aktivnost kojom se dijete zabavi duže od 5 minuta dobrodošla
Svašta su radili kao jako mali, a svašta rade i danas, ali to nisu iste stvari. Stupanj odgovornosti i samostalnog saniranja nereda raste s godinama, i ja tu ne vidim problem kako objasniti da se da danas smije što se jučer nije smjelo, upravo iz razloga što to nije prijelaz danas/jučer. S godinama se mijenjaju i interesi djetata i te rane igre ipak obično ostave za sobom, ili ih pretoče u nešto zrelije, a sve ti ide korak po korak, iz dana u dan.
Ukratko, volim da rade svašta.
S ovim se slažem u potpunosti.
To mi je isto kao da ću djetetu dopustiti sa 7 godina da piša u pelene, jer je sa 1,5 godina smjelo. Kako objasniti da je do jučer smjelo, a više ne smije?
Promjene rastu s djetetom i odgovornost isto tako. (Nadam se i pamet).
Posljednje uređivanje od Anemona : 06.05.2010. at 09:59
ovo za krv nije dobar primjer...ja nisam dijete pa se toga bojim i uvijek se rasplacem...bojim se uboda i to je jednostavno tako...pa kako se ne bi diejte bojalo...moj mrtvo hladno gleda dok mu iz prsta vadi al da vadi meni bi i trzala prst i plakala...(a druge mogu pikati koliko god)
Za predškolce:
Jutros smo obavili vađenje krvce, nama je ipak bilo u prstić, ali
sam se ipak malo zeznula u opisu. Maloj sam rekla da će biti kao u Klaićevoj, samo mali čvak, ali je bila iglica, i žmikanje prstića skoro minutu. Poslije mi je rekla
da ju je to žmikanje peklo. Ali je prošlo u redu, nije ni zucnula (iako ne tražim ja da ni ne zucne
A za urin, to smo obavili doma (i to nakon što je ujutro objavila da joj se uopće ne piški). Bili smo kupili sterilnu bočicu u apoteci i bar se toga riješili doma.
Ali, najvažnije od svega je da nalazi budu u redu.
Slažem se s Anemonom i Vertex. Ne mogu prihvatiti da djeca mogu bez kraja i konca praviti nered da bi se "slobodno razvijala", a da je moja dužnost isto bez kraja i konca da taj nered pospremam. I ja se želim slobodno razvijati, a ne pospremati za njima do njihove 50-e. Pustim ih da se slobodno igraju, ali uz uvjet da za sobom i pospreme.
U diskusiji se vidi da je sasvim drugačiji pogled onih koji imaju malo veću djecu, u dobi kada trebaju prihvaćati neke odgovornosti i posliće u kući, a i razmišljati o tome što njihovi postupci znače za druge. Moja djeca uskoro će navršiti 10, odnosno 9 godina i za mene je to preuzimanje odgovornosti sada prioritet u odgoju.
kad pročitam ovako crno na bijelom da bi za svaki uzrast trebala postojati neka "odgojna shema" tek tada shvatim da sam puno fleksibilnija nego što mogu zamisliti
no, tješi me ona u forkinom potpisu: "ne brinite što vas ne slušaju, brinite jer vas neprestano promatraju"
Kod nas su slična pravila, osim šaranja po zidu. Uglavnom s 2,5 godine u pravilu zna što se smije a što ne smije.
Iako joj motorika nije baš jača strana, potičemo je da trči i da se penje vani i pod nadzorom, ali je strogo zabranjeno penjanje u stanu po namještaju, orbitreku i sl. ili trčanje po stanu s bojicom u ruci. Da mi se dijete popne po lojtri na 3 metra sigurno bih bila ponosna što to može ali je ne bih zbog toga pohvalila jer mora znati da to ne smije raditi, isto kao što je ne hvalimo pred njom kad izgovori super složenu rečenicu ali nepristojnu, a s druge strane mi je drago kak se zna u toj dobi izraziti.
Za veće gluposti nema baš puno prilika jer gotovo nikad nije bez nadzora više od nekoliko sekundi, niti mi je prihvatljivo da dijete te dobi to bude.
Reakcija mi uglavom ovisi o njenoj namjeri. Npr. ako izrazi želju da pomogne zaliti cvijeće pa slučajno prolije vodu po podu nije isto kao kad joj naglasim da vodu ne dira, a svejedno to radi pa prolije. Ili kad izvuče veš iz ormarića i pegla sa svojom malom peglom da mi "pomogne" nije isto ko kad to radi nakon što ga ja složim i pospremim i zamolim da ne dira više.
Isto tak velika mi je razlika da li radi "gluposti" kad ne zna da to ne smije (npr. probušila je bojicom vreću za vakumiranje i ponosno mi rekla kak je napravila rupicu) ili kad radi nešto za što zna da se ne smije. Ovo drugo se rijetko događa jer je u ovoj dobi dijete već dovoljno razumno da zna što je opasno, npr. nema šanse da ode na cestu i sl.
Moram staviti jedan. Ja nju nagovaram nek se popne na penjalicu a ona neće jer se ne voli primiti s rukama za nešto prljavo i odmah se dere nek joj obrišem ruke, a ni MM ni ja nismo baš neki čistunci i nismo ju to učili. Kad jede i zafleka se, odmah se dere da hoće drugu majicu, i "mama, umij me, obriši mi ruke".
Na vrtu radi s bakom, kopa, sadi i zalijeva, na sreću ne kuži da su joj hlače zmazane, ali čim si zaprlja ruke dere se "aaaaa, mamaaaaaa, obriši meeee". Planiramo joj kupit pješčanik za dvorište, i nadam se da joj neću morati prati ruke svake minute.
I moj je bio čistunac s 2-3 godine... sad, s 5 i pol, dolazi kući zmazan ko praseMoram staviti jedan
Na vrtu radi s bakom, kopa, sadi i zalijeva, na sreću ne kuži da su joj hlače zmazane, ali čim si zaprlja ruke dere se "aaaaa, mamaaaaaa, obriši meeee". Planiramo joj kupit pješčanik za dvorište, i nadam se da joj neću morati prati ruke svake minute.
Htjedoh reći: imate još vremena za promjene.
Joj, Sirius, to što sam rekla je ipak metaforično - naravno da ne mislim da su čista djeca nenormalna nego samo da su rijetke biljke. A, iskreno, nekako mi je prirodnije da se djeca usredotoče na igru, a ne na odjeću i zato mi je drago da su moji prljavci. Nadam se da će kod tvoje cure proraditi najniži instinkti u pješčaniku.
i kod nas tako. ja mu kazem da nema veze, da cu mu poslije obrisat majicu, on: neeeeeee! i stalno mora uza sebe imat krpu da si moze brisat ruke.
Sve ok Zdenka2, samo sam morala navesti primjer da ne ispadne da su svi roditelji čija su djeca čista neki freakovi koji im ne daju da se zaprljaju
Da, čovjek bi prelako pomislio da to dolazi od roditelja. Imam valjda traume iz djetinjstva od čipkanih haljinica.
I ja prijavljujem da se djeca mijenjaju - i moj stariji je bio čistunac do treće godine, nije podnosio rupe na čarapama (tak je i danas) a onda je uslijedio period "pajcek". Sad polako sam od sebe ponovno počinje voditi računa kako izgleda (valjda je to utjecaj klape).
Mlađem nikad u životu nije padalo na pamet da brine o čistoći odjeće i sl. ili eventualnim rupama na čarapama, čak i koljenima i sl.
To je logično zaključiti. I moje dijete je bilo veliki čistunac do određene dobi, i ja sam sama zaključila da je to "na mene", odnosno da mu ja to "izazivam", a kad tamo situacija se naglo totalno okrenula.Da, čovjek bi prelako pomislio da to dolazi od roditelja. Imam valjda traume iz djetinjstva od čipkanih haljinica.
meni su se ko djetetu isto neke stvari gadile. i nikad mi nije bilo jasno kako neka djeca u vrticu mogu ici okolo sa smrkljima koji im se slijevaju iz nosa i da ih to ne smeta
Ufff... kako sam ja to mrzila....Imam valjda traume iz djetinjstva od čipkanih haljinica.
Srećom, nisu me često oblačili za paradu, tek tu i tamo vikendom. Jednom su mi rekli da ne smijem u travu u crvenim cipelama, pa sam pitala zašto mi ne kupe zelene...
Ono čega se još sjećam iz djetinjstva je kako ostaju blatne crne cape od prljavih nogu na dnu kade i kako se polaaaako moraju skidati krastice s koljena da ponovno ne prokrvare.
Moj stariji je koljeno razbio jednom, mlađi možda dvaput. Imaju štitnike i kacige...
Ja nemam traume od suknjica i haljina to sam rijetko nosila.
A koljena su mi stalno bila razbijena, šivana, "kopčana", glava isto tako, povremeno koja ruka u gipsu,...
ajme peterlin, baš si me raznježila ovim postom
da zašto ne kupe zelene.. crne capice i operacija koljeno
Peterlin, mislim da smo mi generacija, pa znam o čemu govoriš. Srećom i za mene su to bile samo nedjelje ili neke posjete, ali dovoljno da zapamtim. Ostatak vremena je bilo ovako krastavo kako ti pričaš. Sjećam se da smo skoro svaki puta dolazili doma poderanih štramplica. Pitam se zašto nam mama nije oblačila hlačice za van?
Off topic.
Meni su za izlaske oblačili crnu dindrlicu s šarenim cvjetičima (naravno uštirkanu) i bjelu čipkastu pregaču, a na noge bijele lakirane sandalice. Sječam se ko danas, ne pitajte radi čega.
Ove godine šogorica mi dala punu vreču kostima za maškare, između ostalog i MM ove Leder Hose. Tak da i on ima svoje traume.
Jučer je moj stariji fizički izvadio pržilicu iz kompa (brutalno), jer zadnji put kad tati nije radio cd i on je tako napravio. Ajme...Izgleda da imamo budućeg "hardwareaša".
Posljednje uređivanje od dani1 : 07.05.2010. at 13:35
1962
Ako i nismo baš ista godina, vjerujem da nismo daleko...
Btw. ja sam upropastila bijelo-crvenu mariner haljinu valjajući se po travi i maslačcima i ganjajući susjedove kuniće... Ali meni je još bilo dobro. Prijateljica je nosila neke krep haljine s podsuknjama od spužve. Izgledala je kao one kič lutke u bodljikavim haljinama s čipkom, koje su babe držale po kaučevima + na radiju (ili tv-u ako je bio u kući) obvezna gondola...
Štramplice su i meni bile fuj - bijele i crvene, s rupama na koljenima. A hlačice nije nosio nitko, valjda u ono vrijeme nije bilo pristojno. Sjećam se samo "helanki" i špicerica za debelu zimu.
Tek u petom razredu dobila sam neke hlače koje su se mogle nositi u školu, ali tad sam već prerasla padanje na koljena.
U današnje vrijeme - kolegica mog sina komentirala je prošle nedjelje da ga nikad prije nije vidjela u bilo čemu drugom osim trenirke, do prve svete pričesti!
Ont. mi smo se spasili rastavljanja NAŠEG računala kad je sin od muževe kume dobio stari laptop (ispravan, ako se ne računa stanje baterije = koma) i sad se iživljava na tome. To je prihvatljivo. Čeprkanje po NAŠEM računalu na taj način je neprihvatljivo. Ali dijete odavno zna više od mene (nekih praktičnih stvari oko hardvera) i to je u redu. Imali smo mi s njim dugi period strogog nadzora (njemu valjda umjesto krvi teče struja u žilama) jer obožava električne i elektroničke uređaje svih vrsta. Pa je bilo prihvatljivo raskopati bakin stari video do zadnjeg vijka, ali NIJE prihvatljivo raskopati novi novcati mp3 samo da vidiš kaj je unutra....
Je, je, Peterlin, tu smo blizu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom