Otkako sam doznala da je put po bebu izvediv, moguć, realan, ne tako kompliciran, sva sam se uzbudila.

Dopisujem se s ljubaznim osobljem, ispitujem ih, ispunjavam uptinike, pišem pisma i sva nekako treperim. Više to nije tamo neki plan, ideja, san, želja. Realno mi je. Opipiljivo. Moram godišnji uredit prema ovulaciji i odlasku u klniku.

Sad sam išla mjeriti u stanu sobu koja mi je višak, i razmišljam kako preurediti u dječju sobu.
Znači da sam luda, ha?