Čestitam, još jednom!
U ponedjeljak, kad kćerkica dolazi zauvijek, i rješenje postaje pravomoćno?
 |
|||
|
|
|||
Čestitam, još jednom!
U ponedjeljak, kad kćerkica dolazi zauvijek, i rješenje postaje pravomoćno?
Ne, ovdje je nekakvih probnih mjesec dana. 17-og decembra potpisujemo!
Za ponedjeljak
Bašje lijepo pratiti ostvarenje još jednog sna dugo sanjanog
Curke
Je dugo sanjano i dugo cekano, ali sad je bilo toliko uzbudenja i emocija u kratkom vremenu da se osjecam ko da nam se stvari same dogadaju, a ja sam na automatskom pilotiranju....
prekrasnoeva71 prvotno napisa
čestitamooooooo!!!!!! šaljemo vam puno pusica!!!!
nije me bilo neko vrijeme, pa tek sad citam sve redom..... veceras sam tako sretna zbog vas... osjecam vasu srecu... potpuno razumijem svaki osjecaj... strepnju.... svu srecu svijeta vam zelim....
divno, krenule su mi suze na oci.
cestitam, uzivajte. vi ispunjavate moj san
bok, ne znam sto da napisem ili bolje receno ne znam gdje da pocnem. U glavi mi odzvanja "cica mica, gotova je prica", a znam da ona zapravo tek sad zapocinje.
Znam da smo i mi i malena trebali ovo minimalno vrijeme da se zazelimo jedni drugoga, da nam pocne faliti cim ju vratimo udomiteljima, da nam u kuci odzvanja njen smijeh i da nam se normalno stanje cini kad smo cetvero, a ne troje.
kad je prvi put dosla nije htjela staviti papuce koje sam pripremila, nisam inzistirala (ali malo sam se zamislila, jer ipak sad dolazi zima...), drugi put je radije obula moje, nego one koje je ponijela sa sobom....U srijedu je bilo prvo spavanje, napunili smo kadu vode s igrackama, ali nije se htjela kupati, ni tusirati. No, obukli smo pidamu i klinci su odspavali noc u komadu....pisem ovo samo, jer vidim da ona neke stvari treba tek vidjeti, razmisliti, pa tek onda prihvatiti, bez obzira na nasu dobru volju...
Ne zivimo u rodnom gradu, pa nam zivot nije obiteljski preburan. Iz tog razloga smo odlucili ne izolirati se socijalno - dopustili smo dedi da dode na par dana upoznati unuku (i mislim da su jedan drugoga odusevili), preko vikenda je bila sestricna, njen muz i dvije curice, tako da smo proveli burnu subotu u setnji, igranju i pecenju kolaca...i, iskreno, mislim da polako kuzi da nije dobila samo roditelje nego i sve ove lude i bucne clanove dalje obitelji...i...da joj je drago.
Moj sin je dosta diskretan, gleda i misli. I...usporeduje. Ipak je njegova sestra velikodusnija od sestricne koja samo cendra i ima visoki glasic...Shvacamo to pozitivno, jer i mi, kao pravi novi roditelji, gledamo nasu kcer i cini nam se najljepsa, najpametnija i uopce naj, naj...
ah draga eva...veselim se zbog vas i s vama!!! ljubite ih i grlite! sretno i veselo vam bilo!
Drugi tjedan
Kako nam ide? Pitaju svi. Dobro. Bolje nego sto smo ocekivali....ali da bi uistinu postali obitelj nedostaje jedna stvar : vrijeme. Tek smo drugi tjedan zajedno.
Sretni smo, a istovremeno negdje u nama osjecamo jednu malu prazninu - toliko smo dugo zeljeli tu jednu jedinu stvar, imati drugo dijete, da sad, kad nam se zelja ostvarila, kad smo ostali iznenada bez ijedne zelje nekako smo, ne mogu naci pravu rijec, dezorijentirani, ispraznjeni, entuziasticni, iznenadeni...
Najednom smo cetveroclana obitelj! I izgledamo kao prava obitelj i volimo se kao obitelj i veselimo se jedni drugima i falimo si, ali jos je proslo premalo vremena da nas mozak u potpunosti integrira tu novu sretnu cinjenicu koja je sve promijenila....
Koji put smo preumorni da razmisljamo o nasoj sreci i treba nam druga osoba da nam kaze kako izgledamo sretni, kako bi najednom postali svjesni da nam cijeli dan sa lica ne silazi lagani osmjeh, da navecer u krevetu jos osluskujemo tapkanje malih nogica i cujemo smijeh nase djevojcice koj nas prati i u snu.... da se kad se probudimo veselimo invaziji najmlade u pratni zeca i mede, da je i nama zabavno plesati u ritmu djecjih bozicnih pjesmica (koje toliko slusa da nas od te muzike vec bole usi
ovo će biti tako divan Božić!
Draga Eva dobili ste uistinu najljepši poklon za božić. Želim vam sve najbolje.
eva71, divno pises.
Hvala curke na lijepim rjecima.
Mi polako hvatamo ritam. Njezin ritam -jedem pohane snicle u pola dvanaest
Moram priznati da se dio problema kod djece (znam da to nije sve) ipak svede na spavanje i klopanje. I kad to stima, nekako je manje konfliktnih situacija.
Takoder sam pomalo razvila osnovna sredstva diverzije - akvarele, bojice, kolaze, i....puzzle. Necete vjerovati, ali ja koja jos cuvam posteljinu s cvjeticima iz mojih djetinjih dana, kompletne igracke i obleku, nemam ni jedan jedini puzzle. I sve to samo zato sto sam procitala u knjizi jednog pisca kojeg volim da je njemu to jedna besmislena igra - igra koja rastavlja sliku na komadice, da bi ju opet slagala! Ta mi se recenica urezala i zamislite moj sin je odrastao, bez puzzla!!!
Inace sin se odselio u SVOJU sobu. Uziva u novom carstvu... i moci da njime upravlja. Danas je besposleno sjedio na krevetu, kad je nova sestra usla i na podu pocela slagati (sto bi drugo nego puzzlMozda samo ceka da pocne govoriti nas jezik, jer su mu sad "igre za male" postale preglupe? Osim sto nemam pojma sto se desava u njihovim glavama sto se tice bratske veze, ostalo sve dobro funkcionira.
U vrtic ce tek za mjesec dana, pa smo po cijeli dan skupa...ipak je to vrijedno vrijeme. Barem se stignemo i posvadati i pomiriti
predivno
veselim se svakoj novoj rečenici
U knjigama, u skolici, u razgovoru s psihologicom su nam stalno govorili da prvo zajednicko razdoblje nove obitelji treba u prvom redu biti obiteljsko, bez puno posjeta, bez puno uzbudenja, bez puno novih ljudi....No mi uvijek mislimo da smo najpametniji i da je kod nas drugacije. I u principu nemam osjecaj da pretjerujemo sa nekim vecerama ili odlascima... ali danas smo bili u posjeti prijateljima s djecom i bilo je ipak malo cudno...pa ja njihovu kcer poznajem dulje nego moju vlastitu! I oni njoj mogu mozda biti simpaticniji nego "novi" roditelji koje je, evo, tek dobila. Nije se desilo bas nista posebno. I inace kad moj sin kaze da mu je bilo super popodne kod prijatelja, nemam ama bas nikakve primisli, ali u ovoj novoj konstelaciji moram priznati da njezino igranje s drugom odraslom osobom promatramo sa smanjenim odusevljenjem (nije ljubomora, nego nesigurnost). Mislim da cemo uistinu poslusati savjete i provesti ovaj mjesec samo mi zajedno, radije s raznim drugim aktivnostima nego li posjetama....Samo deda smije doci, njemu se djeca silno vesele!
Odlazak na bazen jutros je bio divan....Sin i ja smo se "loptali" s novom sestricom. Ona jos ne pliva, ali zaroni i napravi tri zamaha, taman da dode od jednog do drugog - bilo nam je silno zabavno....
Draga Eva 71,sa zanimanjem i odusevljenjem citam tvoju pricu od pocetka i jako sam sretna da vam se zelja ostvarila i da konacno uzivate u vasem novom clanu obitelji.Bili ste ove 3 godine stvarno uporni i eto konacno ste uspjeli.Zelim da uzivate u zajednickoj sreci a da probleme kojih ce sigurno biti na sto jednostavniji i bezbolniji nacin rjesavate.
Baš mi je gušt čitati o vašoj obitelji. Što se tiče bratskog odnosa, čini se da se oni već polako postaju brat i sestra, i za tu ljubav i odnos najviše treba vremena. A razlika u godinama je nezgodna, nemaju baš previše zajedničkih interesa, al tako bi bilo i da je oduvijek vama.
Zašto mora tako brzo u vrtić, koliko traje dopust kod vas?
Eva71 , imam vas u srcu
Slazem se da razlika u godinama nije za dijeljenje interesa (ali nije ni za konkurenciju), medutim moj je sin vidljivo sretan sto mu je sestra pet godina, a ne beba i to i kaze (stila "najgore smo preskocili"), osim toga mislim da mu divljenje mladje sestre jako godi (kome ne bi?). Ja se ponekad zamislim kad on sutljiv pored nas dve jede gablec i bulji u svoj strip ili knjigu, a onda skuzim da je on oduvijek to radio i da se bas nista posebno nije primijenilo... i dobro tako...
Danas smo bile kod doktora. Neki osip (alergija?), no big deal. No isle smo nasoj doktorici, jer sam shvatila da je to njoj vazno, da je to prvi put da je kod mene bas ono "bolesna" i da prati moje reakcije, da li sam pouzdana, da li cemo doktoru, kako cu pomoci, ukratko : da li se u mene moze pouzdati!
Danas je bio neki idealan dan, kad sve stignem, lijepo vrijeme, fini rucak, zadovoljna djeca, bez placa, pa bogme nemam ni sta pisati....
... no znam iz iskustva da takvi dani ne traju....
Mi smo dobro. Posebno nakon vikenda kad je mm bio glavni za aktivnosti, a ja malo dahnula. Inace sam ja neka glavna osoba mojoj kceri - jos ne znam kako da njenu paznju podijelim i stvorim neku ravnotezu u porodici. Mozda kad krene u vrtic? Inace, moj veliki i malena polaku nalaze zajednicke bratske zabave - on ju je vukao po podu kroz cijeli stan drzeci je za nogu uz ludi smjeh, bacali su se jedan na drugog, zabavno mu je kad sve za njim ponavlja, a ponavlja i sto treba i sto ne treba...mislim da su praznici za nas dobrodosli upravo sada...
Mislim da je prerano, prvo dijete treba stvoriti posebnu čvrstu vezu s jednom osobom, onda prenositi tu povezanost na drugog roditelja, pa na druge važne ljude, bake, djedove, tetke i sl.Inace sam ja neka glavna osoba mojoj kceri - jos ne znam kako da njenu paznju podijelim i stvorim neku ravnotezu u porodici.
MM i ja smo se za prvih susreta postavili tako da sam ga uglavnom nosala, hranila a on bi oviše po strani i dohvaćao igračke, zabavljao. Kad je stekao povjerenje u mene, onda je vrlo brzo i tata dosao na svoje, i posto tate ola mjeseca nema kad je doma onda je tata glavni.
Samo da ispravim ono "ja sam glavna mojoj kceri". Da , ja joj citam navecer i tako jos neke zenske stvari, ali nema tog ljuljanja u parkicu kao kad ju brat gura i nema legica bez brata i grudanja i.....ipak razlika u godinama i nije tako velika
Samo da ispravim ono "ja sam glavna mojoj kceri". Da , ja joj citam navecer i tako jos neke zenske stvari, ali nema tog ljuljanja u parkicu kao kad ju brat gura i nema legica bez brata i grudanja i.....ipak razlika u godinama i nije tako velika
predivno mi je čitati kako se razvijate kao obitelj, tako se osjeti ta ljubav kojom zračite
Nije me neko vrijeme bilo na forumu, i ovo je prva tema koju gledam.
Eva71, jako se, jako veselim za vas i od srca cestitam!
Mnoge me stvari podsjete na nas, kao ono hodanje cijeli dan s osmjehom.
A za veliku razliku u godinama, ah, to imam doma, jos i vecu, nije uvijek idila kakvu smo zamisljali, ali svejedno je obitelj - nasa, takva kakva je. Puno srece i dobrih zbivanja dalje u cetvero zelim.
Hvala AriMali i Pomikaki.
Hvala VlVl - i Tebe se cesto sjetim a propos posvajanja starijeg djeteta; zbilja mislim da smo se dobro odlucili, bez obzira sto se to ponekad cinilo toliko rizicno i teze. Ima momenata kad znam da je pet i pol godina za nas (nase zivce i nasa leda) ipak najniza dobna granica
Kad sam vec na ovom podforumu, nastavljam pisati ovdje, ali sve mi se vise cini da se nasa obiteljska problematika manje odnosi na posvajanje, a vise na "sto ciniti kad dode drugo dijete? Kako da se poduplam i kako da dan traje 24 sata + noc?".
Malo mi "ponestaje daha", jer sam neko svoje vrijeme stavila u vrijeme kad inace spavam i jer se znam djeci posvetiti samo kao da su jedini na svijetu, a tako se oboje i ponasaju (moj sin jer zapravo i je jedinac, a kcer, jer je nova i u centru paznje). Jos nisam razradila koncept funkcioniranja cetveroclane obitelji, no sve pozornije promatram prijateljice sa vise djece....tjesim se ...i ucim.
Tko bi rekao da je peglanje u samoci i miru vaskuhinje postao moj najveci luksus!
Inace je sve manje vise ok, imamo tu i tamo konflikta ili deranja, no ima i po nekoliko dana bez problema (to su oni dani kad se oporavljam od onih prvih
Moj sin je predlozio papir sa crvenim i crnim tockama za izuzetne dobre ili lose stvari koje naprave djeca. Hmmm. Oboje su prihvatili. Funkcionira, no jos pravila nisu sasvim jasna i odredena, pa smo koji put neodlucni kada dati, a kada ne crvene tocke. Za crne se uvijek slozimo MM i ja
Jos mi je tesko podijeliti moje vrijeme i paznju na dvoje djece (mislim da je tako svim mamama kad dode drugo dijete). Stalno me grize savjest. Kak god okrenem. Imam osjecaj da ja visem vazem nego djeca, jer oni se zapravo ne zale...Takoder mislim da se djeci sve treba objasnjavati, jer kako objasniti djetetu od pet godina da se ne mozes klonirati, da vodis jednog na nogomet, dok drugi ide na gimnastiku, da trebas vremena za okupacije odraslih ili da se navecer ide u goste bez djece....samo sam ja tako glupa da mislim da ce dijete to shvatiti i reci "naravno mama, samo ti odi, ja cu se igrati s legicima dok se ti ne vratis.....". Zato metodu ne preporucam.
Imam osjecaj da djeca kuze kad mi o necem razmisljamo, nismo sigurni sto ciniti i to im daje osjecaj da i oni o nekim stvarima mogu odlucivati. Stvarno mislim da manje demokraticne mame, s manje objasnjenja, djeci uljevaju vise sigurnosti, pa makar se i ne slagali s odlukama odraslih. Cinjenica je da se nitko od nas ne moze u potpunosti promijeniti, tek prilagoditi situaciji i improvizirati.
Ono prvo je mozda istina, a mozda i ne, vec sam i ja razmisljala o tome. Ali ovo drugo je sigurno istina, i kako se ne mozemo promijeniti i na silu postati drugaciji, najbolje je postupati onako kako osjecamo da mozemo, ne kako mislimo da bi bilo dobro kad bismo bili drugaciji. To sam ja isprobala sa svim svojim pokusajima i pogreskama.
Mi smo se posebno s prvim sinom jako trudili oko osjecaja sigurnosti i stabilnosti i da se unaprijed sve zna. Ali nemoguce je sve unaprijed. Pa ispadne da su greske takve zato jer sam ja takva i jer sam u jednom trenutku odlucila dobro ili lose, onako kako sam mogla - i svi idemo dalje. Povremeno smo morali priznati gresku i mijenjati pravila u hodu, ne cini mi se da nam je to ukupno uzevsi naskodilo.
Uf, ja sam nakon drugog posvojenja citanje bez kojeg ne mogu prebacila u vrijeme kad inace spavam i mjesecima bila nedovoljno naspavana, ali ipak se s vremenom sve sleglo u nekakvu normalu.Malo mi "ponestaje daha", jer sam neko svoje vrijeme stavila u vrijeme kad inace spavam
O Eva, kako te razumijem!!! S obzirom da su nam kćerkice došle u isto vrijeme, a sinovi su nam vršnjaci-jedinci, vjerujem da nam je i taj proces prilagodbe vrlo sličan. Tu mislim na prilagodbu svih nas... Vjeruj mi, razlika u godinama nije vaš glavni "problem". Između mojih je samo 8 mj. ali nalazim se u tvojim postovima 99%.
Poznat mi je nedostatak vremena, poznato mi je djeljenje pažnje na dvoje djece... osobito što me kćerkica prati u stopu, i voli biti uz mene, a sin je naučen da ima mamu uvijek na raspolaganju. Uh, proći će valjda i to!!!
Što da ti pametno kažem, nego... drži se!!!
Eva71, jako su mi poznati ti problemi nemogućnosti kloniranja, kao i sve ostalo o čemu pišeš. Samo hrabro! Vjerujem da je davanje trenutnog maksimuma ipak nešto što je dovoljno dobro za svu našu djecu.
Slažem se s Vlastom - ja spadam u one, ne bih rekla manje demokratične, ali sigurno samopouzdanije i autoritativnije roditelje. Ipak, svejedno važem i preispitujem i često se uhvatim "na krivoj nozi". Griješim, ispravljam, ako mislim da treba ispričam se djeci i idem dalje. Što se više usklađujemo ima više suradnje, pa i manje grešaka. Iako sada već dolaze nove situacije - pubertetske - kojima se treba iznova prilagođavati. Uza svo obrazovanje i pročitanje knjige psihološke, pedagoške, obiteljske tematike, često se osjećam kao neznalica kad se radi o odgoju. Pokušavam delegirati - tj. izlagati djecu nekim drugim, dobrim autoritetima, da obave dio moga posla (obično lakše nego ja), razgovaram s djecom, s mužem, sama se analiziram, čitam i promišljam. Nekako valjda ide, jer se rezultati na djeci poznaju. M. već zadobiva jasne konture moralne osobe, a B. prihvaća sugestije i pokušava promijeniti neka svoja ponašanja.
O vremenu za sebe, ah, teško, dok su ovisni o roditelju. Ove godine mi je postalo bitno lakše u tom pogledu, jer su djeca počela sama ići na sve aktivnosti. Dobar je bio plan premještanja u bližu glazbenu školu, a trefilo se i da su sportski klubovi blizu. Kad oni idu, meni ostaje moj mir, pa ih se zaželim i zajedno nešto radimo kad se vrate. Tome je prethodilo nekoliko godina jurnjave po gradu, ali eto, izdržalo se. Malo muž, malo ja i izvozili smo to.
Kada nešto želim za sebe, primjerice izlazak kod prijatelja ili na koncert, u kazalište - kažem djeci da mi to treba. Ako počnu prosvjedovati podsjetim ih na to koliko se bavim dječjim stvarima, predstavama, rođendanima, klizanjima..., pa mi, eto, ponekad treba i društvo odraslih i stvari za odrasle. Oni to kuže i prihvaćaju.
hvala vam što iznosite svoje osjećaje , svoja iskustva.. meni kao roditelju je to zlata vrijedno. moja cura je još mala, ali uz vas se nekako pripremam i na vrijeme koje je ispred nas.. uz vas nekako lakše shvaćam izreku malo djete mala briga veliko djete velika briga.. što su bliži nama u razmišljanjima i razumu to je teže naći prave rijeći i pravilan naćin za situacije. a one su godinama sve zamršenije i izistkuju više truda, više razmišljanja, više razgovora
ja za sada nemam puno priće, još uvijek je dovoljna mala pjesmica, pričica, po koji ne ne i mi tako rješavamo svoje brige i probleme
Bok cure. I hvala na komentarima i Vasim iskustvima.
Vec dva dana opet spavam, pa je sve lakse. A u petak je baby sitterica slobodna....
VlVl - tesko nas je promijeniti. Udomitelji moje kceri su bili divni ljkudi. Sigurna sam da ona usporeduje, a usporedujem i ja. Mislim si koji put : oni su bili toliko mirni i strpljivi, a kod nas se stalno nesto desava, stalno nekuda idemo. A onda opet, kcer mi je jedna pametna i znatizeljna curica, jedva je docekala da se konacno nesto oko nje desava...
Rebecca, drago mi je da si se javila. To da te prati u stopu je istina, pomalo gubim svoju privatnu sferu i to je tesko i neobicno...., no cim se naspavam je bolje...i zabavnije. Ali cim mi je kcer dobre volje, sin je odlucio biti lose volje. No trebam gledati dobru stranu, barem je jedno dijete uvijek dobre volje!!!!
Cokolada : maximum ili ne, obadvije nemamo izbora, a ocjene stizu tek nakon dvadeset godina
Zdenka, istina da se trebamo i malo zazeliti jedna druge, zato vrtic uskoro, a za pocetak rano spavanje, jer ju trebam odviknuti od popodnevnog spavanja, pa evo vec veceras mi je slobodno vecer i veselim se parkicu sutra ujutro....Istina je da je super kad postanu samostalni. Moj sad ide sam s busom u skolu i natrag (kad treba) i uopce ne znam kako bi sve organizirali da nece. Osim toga ostavila sam ga samog pola sata sa sestrom, jer sam otisla kupiti radio za njezinu sobu. Super mi je da voli muziku, ali vise ne mozemo slusati djecje pjesmice, a i srce me boli kad svakih pet sekundi udara po tipkama naseg Hi-Fi ja u dnevnoj sobi...(ne mozes sve predvidjeti unaprijed).
Ari Mali - nemoj misliti da pricica i pjesmica nisu vazne jos duuugo duugo vremena...
Trebam hitnu podršku i savjete.
Zvali su me iz centra za sr, na razgovor i ponudili mi da udomim dvoje djece- brata(12) i sestru(15).
Budući da su mi srodnici, nemaju drugo rješenje ili to ili djecu u dom.
Djecu je majka napustila prije tri godine, a otac se ne brine za njih i sve ih čeka deložacija.
Ostala sam u nedoumicama kako bi se oni i moj mali slagali.
Financije i smještaj mi nisu problem.
Čekam mm da dođe s posla pa da razgovaramo detalje.
Jel to velika razlika?
Mislim da je jako važno da ti i tm dobro porazgovorite o svemu, a isto tako da razgovarate s djelatnicima u centru. To je velika odluka i preosjetljiva stvar za forumske savjete.
Razlika je velika, ali to ne znači da veza te djece s tvojim djetetom ne bi uspjela. Znam za obitelj kojoj je takav spoj savršeno uspio.
To je odluka koju trebate razmisliti i doluciti. Iz tvoje poruke nisam skuzila gdje su djeca bila zadnje tri godine, da li ih ti dobro poznas, imate li kontakte, kolika je razlika sa tvojim malim?
U svakom slucaju, mislim da je svaka situacija posebna, nema recepta, ni garancije, jer sva su djeca razlicita, kao i mi. Trebamo znati na sto smo spremni, ana sto nismo. Ali nema razloga da ne uspije.....
Djeca žive s ocem, čeka ih deložacija, majka ih napustila.
Moj mali nema ni 2g.
Djeca su mi bliži rod i znam ih od dana kad su se rodili.
Dok su bili manji stalno su visili kod mene.
Financijski ih pomažem koliko mogu, ali nije dosta.
Još duboko razmišljamo jer su postali i problematičnog ponašanja od kad ih je majka napustila.
Djelatnici u centru znaju da ih negdje hitno moraju zbrinuti i ako ih ne uzmemo idu u dom.
Mislim da ovaj tjedan neću spavati ni trena.
a joooj zbilja teška situacija! što se tiče dobne razlike među djecom mislim da to apsolutno nije nikakav problem. a ovo sve ostalo ti moraš sama sa sobom to rješiti najhladnije glave i donjeti odluku koja će ponajprije biti za tebe najbolja, jel ti ćeš voditi brigu o toj djeci, tj ti i tm..
što kaže tm?
Još razmišljamo, zbrajamo minuse i pluseve....
1. dan skole
No nije jos skola, jer ima pet i pol godina, ali skola mojeg sina pocne s predskolskim razredom, pa super mogu oboje u istu skolu. Da ne spominjem da to olaksava logistiku. Osim toga vec pozna skolu, neke prijatelje, a i mladju bracu - dvoje su u njezinom razredu.
Moram reci da smo mi vise uzbudeni nego nasa kcer, pa sivaj etikete s imenom, pripremi ovu torbu, onu torbu...Ona je uvijek isla u vrtic, pa to i nije nesto jako novo, a mislim da se i veseli konacno novim stvarima, a ne samo sa mnom na plac i parkic....Vrijeme je i za nove prijatelje.
I ja se veselim skoli, jer mi je bilo potrebno malo vremena za mene, a sad se evo osjecam glupo, ovako sama kod kuce
Ne mogu vjerovati da se opet setam po cesti s rukama u dzepovima (i da koji put pretrcim preko zebre kad je crveno)
Imam osjecaj da sad ulazimo u normalu....nemam kcer koja hoce biti savrsena, nego pali-gasi svjetlo ili otvara-zatvara frizider kad me hoce razljutiti, nemam sina koji glumi starijeg brata, nego samo usporeduje, mjeri i gunda....skoro smo normalna obitelj
PS. Samo da dodam - super je prosao prvi dan vrtica. Sve joj je interesantno, a uciteljica je odusevljena.
Sto se tice vremena kod kuce, jos uvijek se jednom dnevno razvice i napravi konflikt. Uvijek kad smo same. Psihologica kaze, "to je dobro" "to je izraz povjerenja". Hvala na povjerenju, ali nije uvijek lako...ponekad nije ni trazenje granica, nego bas "nepotreban konflikt"....mogu joj zaprijetit sa kaznama, ali izbjegavam prijetiti sa nekim velikim zabranama, jer mislim da ona to jednostavano ne moze kontrolirati. Za neupucene evo primjer:
Moja kcer vice, kumi, moli "hocu kuhati s tobom". "Mozes ali prestani vikati". Ona dalje jadikuje svoju litaniju i uopce ne slusa. Navaljuje. "Hoces vikati ili pomagati?" - podviknem ja. Ona zasuti, zamisli se, ja ponovim pitanje, "Ne znam", i nastavi vikati. Mislim da je ovo "ne znam" iskreno i da i ona ponekad ne zna zasto vice, valjda joj to treba. Meni definitivno ne. Jednom joj je cak postalo smjesno, pa se je nasmijala i onda brzo nastavila zapomagati....
...i tako takve situacije traju, traju, a onda produ kao sto su dosle...iznenada....brze nego sto se ja mogu snaci. A od prvog dana spava kao beba....to je dobar znak, tjesi mene mm
pratim i sa nestrpljenjem čekam svaku rijeć
Uz sva pitanja, strahove, nedoumice...jos nijednom nisam pomislila da smo mogli/trebali dobiti drugacije dijete nego nasu kcer. I kad je tesko, ona je jedino dijete koje mogu zamisliti kao moju kcer. Ali cesto pomislim da le mogla dobiti drugacije, bolje ili strpljivije roditelje....
Videćeš kad još malo poraste, ništa lepše nego kuvati zajedno s ćerkom. Moja (najmlađa) ima 14 godina i jako često nešto "prčkamo" po kuhinji zajedno. Isto voli da joj kažem recept i onda ona pravi, a ja sam u kuhinji logistička podrška, da bude sigurna da radi kako treba... Tako je i najstarija naučila da kuva i evo sada je svekrva hvali, ne može da se načudi kako u 23 sve zna da spremi.
Imas pravo. I meni je super kuhati sa kcerkom. I ona obozava - nema te televizije ili igre koja bi ju sprijecila dojuriti u kuhinju kad ja nesto kuham. Stalno navlaci hoklec (mali stolac) sa jedne strane na drugu da vidi sta se radi, a poha snicle kao prava kuharica. Strasno mi je smjseno kad mi moja petogodisnja kcer, ko neka iskusna bakica, objasnjava kako se nesto kuha.....
eva71 baš mi je lijepo čitati o vama, uživajte u svakom trenutku...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
