Podižem malo ovu temu... Vidim da sam u zadnjem postu bila optimistična, ali ipak nije sve tako super. Izgleda da je ipak riječ o pervazivnom poremećaju... I stvarno, sve što ste napisale je živa istina, samo te naručuju od pregleda do pregleda, a nitko ništa konkretno ne govori!!!! Ma baš me briga što ima, samo da mi kažu što ja konkretno trebam raditi s njim!? Sad sam posudila knjigu koja govori o djeci s posebnim potrebama i pristupu koji se zove floor-time pa to čitam i učim. Baš sam žalosna i razočarana... toliko kvazi stručnjaka a nitko ti ne zna reći kako se igrati s djetetom ako on to odbija, kako ga potaknuti na govor... Sasvim sam slučajno dobila korisne savjete od jedne psihologice koja vodi igraonicu za djecu s posebnim potrebama. Upisala sam svoje dijete pa mi je dala savjete za koje uopće nisam znala prije. Npr, ako on konstantno pita vodu tako da proizvodi neki specifičan zvuk ( kao da srče vodu ), trebam mu uz pitanje:"Želiš li piti?" pokazati znak za piti ili sliku čaše. Zašto mi tako jednostavne stvari nisu prije rekli? Oprostite na mom postu pisanom zbrda -zdola, pišem skoro plačući i tek toliko da se malo izjadam. Dječja psihijatrica mi je na nalazu napisala da je po njoj to samo poremećaj razvoja govora i ja sam neko vrijeme bila u slijepom uvjerenju da je samo to u pitanju. Ali psihologica i neurolog na pregledu su rekli da se ne slažu, da je to pervazivni poremećaj, ali moramo proći još pretraga...danas smo obavili eeg i čekamo nalaze. Naručeni smo kod dr. Boruta u Zg. na evocirane potencijale.
Uglavnom, maleni mi još uvijek ne priča (29 mj.) Ni mama, tata.... razvio je svoj kineski govor do savršenstva i uopće ne osjeća potrebu za pričanjem. Doselili smo se u rijeku, idemo u igraonice, parkiće, ma svugdje, a njemu je svejedno jer za djecu ne želi ni čuti, kao da ne postoje... jedino ako su u pitanju lovice, onda trči za njima. Sad se zna okrenuti kad ga zazovem, zna pokazat kažiprstom ( ne uvijek), ali samo kad to njemu odgovara... ne pokazuje crteže u slikovnici, gdje je nos, uho... ništa ga ne zanima što mu govorim, samo neke svoje igre i ne želi da mu se ja miješam u njih...Baš sam žalosna, imam osjećaj da se svaki dan sve više udaljuje od mene... Nikako ne mogu doprijeti do njega, skužit ga... A opet, u nekim trenucima, kad me onako s ljubavlju pogleda, nasmiješi mi se i zagrli me, čini mi se da je sve u redu, da nije ništa tako strašno kao što mi se čini...