 |
|||
Jako tužna ali i lijepa priča..
O tome ne znam ništa, a sve se bojim pitati.. znate li iz stvarnog života, ili znate za neki izvor gdje bi se o tome moglo nešto pročitati, jesu li šanse da se smrt bebe tijekom slijedećih trudnoća ponovi veće kod nas mama kojima se to već dogodilo? U slučaju da je uzrok nepoznat..
draga jabuka...nažalost za ništa nema garancije i nema pravila. svaki gubitak trudnoće se događa iz nekog razloga bio on vidljiv ili ne...
u slijedećoj trudnoći može biti sve 5, a može biti opet nešto...ja sam izgubila blizance, ali ovdje ima cura koje su izgubile više beba u različitim trudnočama...kao što rekoh nema garancije nažalost...
a i ja ti savjetujem da ipak prijavite dijete...meni se I.G. sada računa kao treće dijete iako je drugo kkoje je živo i imam pravo na porodiljni 3 godine...
Cure, umirem od žalosti i lovim se za slamke.. Zato gnjavim tražeći nemoguće odgovore, ali jednostavno ne znam kud bih sa sobom.. Koliko ste čekale do ponovnih pokušaja, ako je izgubljena beba već bila velika, kao naša, oko 25og tjedna? Svakom riječju i iskustvom ćete mi neizmjerno pomoći
Posljednje uređivanje od velika.jabuka : 28.01.2011. at 21:44
Ako pitaš kada možeš planirati novu trudnoću, nama je jedan doktor rekao - nakon onoliko mjeseci koliko je trajala ova neuspjela trudnoća, drugi je rekao tri-četiri mjeseca.
Potreban je fizički oporavak organizma, ali i psihički. Sama ćeš najbolje znati kad budeš spremna.
Dobro je prije napraviti pregled kod doktora da se uvjeriš da je sve u redu. Nema razloga da tvoja slijedeća trudnoća ne bude uspješna. Vidiš i sama na ovom forumu koliko je žena nakon izgubljenih trudnoća rodilo lijepu i zdravu djecu!
velika.jabuka - moja iskrena sućut...
Ja sam izgubila curicu u 24 tj, nisam je pogledala (tada mi je to bilo prebolno, sada mi je žao) i ostavila sam je da je oni zbrinu. I to mi je žao, sada bi napravila drugačije. Što to uopče znači? Kako ih oni "zbrinu"? Užasno mi je to i pomisliti, pa molim, ako netko zna, da mi napiše pp, zaista bi voljela znati, to me već dugo muči.
Htjela sam ti zapravo napisati da sam ja ostala trudna 3 mj poslije, gin mi je rekao da mogu pokušati kad budem spremna, a ako tijelo nije spremno neće se ni primiti. Rodila sam zdravog sinčića. Na obdukciji se otkrilo da je bio parvovirus i da se ne može ponoviti. Svejedno, ta trudnoća je bila jako psihički teška i puna strahova.
I tebi želim uskoro mirišljavi paketić, doći će ti kao melem na ranu.
fizički je oporavak kada izađeš iz babinja... i do slijedeće menstruacije... kao i žena koja je najnormalnije rodila živo dijete opet može zatrudniti čim dobije menzis..roman972 prvotno napisa
fizički nakon 3 mjeseca.. ali psihički e to je drugi par rukava...
ja sam nakon 4 mjeseca od smrti bebe zatrudnila.. nisam stigla ni odbolovati dijete već sam bila trudna...
iskreno... ne valja ni to.. jer nova trudnoća samo mi je potisnula bol... ali ja nisam odbolovala.... i zato se nanovo vraćam na ovaj PDF i pišem....
a u pm i životu
velika jabuka prvo da ti posaljem jedan virtualni.
moje trudnoce su zavrsavale spontanim u dosta ranijoj fazi nego sta je zavsila tvoja.ali nakon prvog spontanog ( u 8tt ) smo cekali nekih godinu dana. pa se dogodio spontani opet ( u 11 tt) .... pa sam ostala trudna opet nakon nekih 5 mj, pa opet spontani ( u 6 tt )... e onda i da sam tila, ginekolog mi je zabranio jer nas je cekalo brrdddooo pretraga.... i sve smo to "odradili" i otkrili uzrok zbog ceka se sve dogadalo... i tako je prosloskoro dvi godine, kad sam opet zatrudnila, al smo ovaj put uspili i dobilo smo svog bebaca. trudnoca kao trudnoca je bila ok, samo sta me moja psiha nenormalno "tresla" bojala sam se svako dana, svako krivog koraka, svakog odlaska na wc.... hocu ti rec, koliko god mislila da si spremna, strah ce uvik bit prisutan. ali ja virujem da ces i ti docekati svoje malo zlato i doci kuci sa svojim mirisljavim smotuljkom. znam kako se osjecas sada, i mislis da izlaza nema, ali uvik tinja neko malo,malo svitlo na kraju tunela.
kad ti god bude tesko, tu smo za tebe. mene su ove cure na ovom pdf-u dizale kad sam tonula i radovale se zajedno s menom. bodrile me svakog dana moje trudnoce i zajedno s menom docekale taj dan. tako cemo i mi s tobom, ja u to virujem.
kako?
sjećam se tek sam porodila posteljicu, ležala u vlasitoj krvi došla mi je sestra i rekla.. gospođo.. evo vam formular i ispunite da li želite da ga sami sahranite ili da ga mi sahranimo u zajedničku grobnicu..
užas.. etika im je bila 0.
potpisala sam da želim da ga oni sahrane u zajedničku grobnicu.. iako sumnjam da takva grobnica postoji..
ne znam.. ja im ne vjerujem...
na prvom mjestu.. moja iskrena sućut
znam kako se osjećaš... osjećaš se kao da se ovo sve događa nekom drugom... sad si još dobro... pravi horor tek slijedi... na to budi spremna.. od objašnjavanja ekipi, poznanicima, na poslu itd itd...
možda nećeš moći vidjeti trudnice neko vrijeme ili male bebe (ja nisma mogla male bebe).. ali malo po malo i to će proći
rodilište prijavljuje činjenicu rođenja mrtvorođenog.. e sad tu ti ima pravna dilema... neki doktori kažu da do 25 tjedna je spontani a od 25 tjedna porod - tako to medicina dijeli iako za mene sve je porod (ali tko mene pita naravno)
ako ti bebu upišu iz rodilišta i prijave u matični ured onda ćeš dobiti smrtni list (ne izvod iz matice rođenih jer nije živo rođeno)
naravno da ja to ništa nisam znala, saznala 2 godine kasnije i da sam imala mnogo veća prava nego što sam ih imala i koristila ali nema veze...
raspitaj se oko matičnog... ime ne možeš upisati jer dijete nije rođeno živo...
neka ti je dragi Bog na pomoći draga .. čeka te pakao u duši, srcu, mislima... uf
Hvala vam puno
velika jabukaja sam svoju bebu izgubila u 38 tj .i dr mi je rekao da mogu pokušati nakon 6.mj ali tek sada malo razmišljam o tome. psihički trebam biti spremna i ako znamo da nikad nećemo potpuno biti spremne.Žao mi je draga!
na tu temu u svezi da bolnica ima svoju grobnicu ni ja bas ne virujem. neznam dal se koja od vas sica, ali prije neke dvi-tri godine , dosta vrimena se vuklo po tv-u, kako otac trazi od bolnice (u splitu) da im kaze di je ta zajednicak grobnica, jer im je beba isto umrla, da mogu bar tu odniti cvice i zapalit svicu,al im nisu tili rec. i covjek je to dao na tv i u novine jer nije moga virovati da nece da kazu. on je samo htio znati di je to misto, di se nalazi , samo to... al nije dobio odgovor... smatram da stvarno pojstoji takvo misto, sta bi im bilo da su ima rekli, jel da? mislim neznam, mozda sam ja u krivu ali ipak... ja isto sumnjam u tu pricu u svezi grobnice...
Joj bambus sjecam se te price, more sam isplakala zbog nje...Ne znam uopce kako je zavrsilo.
I ne zelim vise uopce citat ovu ni slicne teme jer sam svaki put kad se nasem odf-u pridruzi nova mama andjela sve tuznija...
pročitala sam da je statistički (iako mrzim statistiku koja nam je priuštila nešto statistički gotovo nemoguće) kod žena ispod 35, nepušačica, kad uzrok nije poznat, šansa za ponavljanjem smrti bebe prilikom druge trudnoće gotovo nikakva - ispod dva posto. kod mama kojima se u prvoj trudnoći to nije dogodilo, šansa je 0,5. to je 4x više, ali nama ipak ostaje 98% da se neće ponoviti..
a opet, vidim u potpisima da anđeli dolaze u iste obitelji
velika jabukaja te statistike nikad ne čitam ni njohova istraživanja.kao da žene s rh neg faktorom su manje plodne.
To uopće ne vjerujem.
A ne daj Bože da se ikome iz iste obitelji više ponovi!
curke... raspad sistema
ja sam u Sisku
išla sam tu kod jedne divne psihijatrice koja je inače iz Zg-a
i nakon 5 mjeseci odustala, odlučila sama se boriti i bez psihjatra i bez ljekova...mislim da sam napravila grešku, da to nisam trebala samo tako....moja mama i dan danas ide kod nje i pije tablete...
velika.jabuka, kako si? Nadam se da će ti razgovor pomoći, jer psiholozi daju samo razgovor. Ako misliš da će ti u prvo vrijeme biti lakše uz lijekove, uzmi uputnicu za psihijatra, ili idi privatno. To nije sramota. I ja sam , naravno, išla. No, lijekovi su me previše smirivali i odlučila sam ih ne piti, jer bol sam morala proživjeti kad-tad. I ljutnju i bijes i ravnodušnost prema svima oko mene. I naročito kad bi mi rekli: pa, ona ti je umrla na porodu-nisi je ni poznavala.
Najbolji lijek je vrijeme, koje uvijek teče isto brzo što god mi mislili o toj brzini. Neću te tješiti da je to vrijeme kratko, jer meni nije bilo. I svaka iduća beba mi je zaliječila dio boli, ali nikad neće nestati slika moje anđelice u mom srcu. Iako svi smatraju da devet mjeseci trudnoće nije dovoljno i da ja ni ne trebam spominjati tu bebu, uostalom imam troje djece, što bih htjela. Samo onaj tko je to doživio, zna kako je.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 07.02.2011. at 16:32
Draga tuguj, odtugovat moraš.Cure, umirem od žalosti i lovim se za slamke.. Zato gnjavim tražeći nemoguće odgovore, ali jednostavno ne znam kud bih sa sobom.. Koliko ste čekale do ponovnih pokušaja, ako je izgubljena beba već bila velika, kao naša, oko 25og tjedna? Svakom riječju i iskustvom ćete mi neizmjerno pomoći
Da ti odgovorim na ovo pitanje, prvi put nakon gubitke naše curice u 23 tjednu, čekali smo 2 godine, a drugi put nakon smrti načih dečkiju koji su rođeni u 27 tjednu, čekali smo 4 mjeseca, i hvala Bogu 42 tjedna poslje dobili predivnog dečka koji mi je život spasio i pretvorio moru u bajku; iako lagala bi kad bi rekla da nemam svako malo dana kad mi je teško i kad bi rado da imam svo svoje četvoro dječice pored sebe i kad činjenica da ih nema boli za poludit
Želim ti od srca da što prije smogneš snage, ili da ti se kao i meni "dogodi slučajno", dječji osmijeh lječi rane. Budi hrabra, i "odradi" to za svoju obitelj i svoje dijete koje čeka da ti dođe u naručje.
Cure samo da vam se kratko javim. U srijedu idemo dečkima na groblje, nismo bili već toliko dugo, vodimo Špira sa nama. Iskreno kad smo odlučili danas da idemo nekako me presjeklo u nogama, ne znam...
Ljubim vas sve, Tibi tebi šaljem brdo vibrica da te brzo puste doma da uživaš do kraja.
Uh ovaj zadnji post je namjenjen na temu Kako se nositi s gubitkom...
velika jabuka kako si nam ti?
pozdrav za sve vas,citala sam sve vase postove i divne ste,divim vam se zaista ste mnoge od vas prosle pakao i nasprem vama moja se bol cini tako malom....ja ne bi izdrzala da izgubim bebu na samom kraju trudnoce pa poludila bi....naime i ja sam jos jedna mama andjela,tesko mi je i pisati vise o tome jer me i na samu pomisao dusa zaboli!prije 11 dana imala sam inducirani porod u 16 nedjelji trudnoce,one koje su od prije citale moje postove znaju da sam prosla pakao tih pet dana u bolnici ali moj pakao i dalje traje....ne znam kako da se nosim s ovim bolom,kako da ne mrzim sve oko sebe,na ulicu skoro nikako da i ne izlazim jer se bojim sresti trudnicu ili vidjeti bebu....uzas
placemo vec danima i nikako nije lakse umjesto srece i iscekivanja naseg malog zlata mi cekamo dan kada ce nam biti barem malo lakse...mama nije docekala svog malog andjela....ali sam ga barem vidjela jer je bilo ne moguce ga ne vidjeti kad su me ostavili da se sama porodim u krevetu,ma uzas zivi....
Adal čitala sam sve, pretužno. Žao mi je da si nam se pridružila. Nadam se da ćemo ti bar malo olakšati ove teške danepozdrav za sve vas,citala sam sve vase postove i divne ste,divim vam se zaista ste mnoge od vas prosle pakao i nasprem vama moja se bol cini tako malom....ja ne bi izdrzala da izgubim bebu na samom kraju trudnoce pa poludila bi....naime i ja sam jos jedna mama andjela,tesko mi je i pisati vise o tome jer me i na samu pomisao dusa zaboli!prije 11 dana imala sam inducirani porod u 16 nedjelji trudnoce,one koje su od prije citale moje postove znaju da sam prosla pakao tih pet dana u bolnici ali moj pakao i dalje traje....ne znam kako da se nosim s ovim bolom,kako da ne mrzim sve oko sebe,na ulicu skoro nikako da i ne izlazim jer se bojim sresti trudnicu ili vidjeti bebu....uzas
placemo vec danima i nikako nije lakse umjesto srece i iscekivanja naseg malog zlata mi cekamo dan kada ce nam biti barem malo lakse...mama nije docekala svog malog andjela....ali sam ga barem vidjela jer je bilo ne moguce ga ne vidjeti kad su me ostavili da se sama porodim u krevetu,ma uzas zivi....
draga adal, jako mi je zao, nek vam bog da snage prezivjet ove teske dane
bit ce vam malo bolje ipak s vremenom
znaj da je tvoj andjelcic sad na nebu
hvala vam...nadajmo se jutru kada dusa nece ovako boljeti a suze nece teci,nadajmo se novom svijetlu i novom danu kada cemo docekati da i mi u narucje prigrlimo svoje maleno zlato.....sve se nadam da cu sutra biti malo bolje al dani prolaze a bol ne jenjava..mozda sutra bude..
boze daj mi snage...molim te...
hvala vam...nadajmo se jutru kada dusa nece ovako boljeti a suze nece teci,nadajmo se novom svijetlu i novom danu kada cemo docekati da i mi u narucje prigrlimo svoje maleno zlato.....sve se nadam da cu sutra biti malo bolje al dani prolaze a bol ne jenjava..mozda sutra bude..
boze daj mi snage...molim te...
mama te puno voli
Draga Adal, moraš proći ovo razdoblje, ono je neizbježno. Osječaš tugu za kakvu nisi znala da postoji. Isplači se, budi ljuta, tužna, depresivna, čak i neočekivano vesela u nekim trenutcima, sva se ta osjećanja razmjenjuju, to je sad središte ove patnje koja će jenjat s vremenom. Zauvijek će ostat malen dio srca u sjeni, ali nadam se da će ti uskoro sunce zasjati i da će ti Bog podariti novu školsku trudnoću.
hoce, draga, sigurno
evo, moje maleno zlato ima dva mjeseca, spava
draga,evo ja imala pobačaj u 20tj,prije točno mjesec dana i mislila sam da cu umrijeti od tuge al eto tu sam i dan po dan.znam da je tuga i bol neopisiva al mi smo jake i biti ce jos djece zar ne?ako treba potraži stručnu pomoć, jer ja jesam al nema čarobnog štapića da to sve nestane,moramo biti hrabre.eto vidiš da nisi sama i vrijeme će pomoći.pusa
samo polako i hrabronema čarobnog štapića da to sve nestane,moramo biti hrabre.eto vidiš da nisi sama i vrijeme će pomoći.pusa
vase rijeci mi puno znace,niko ne razumije bolje nego one koje su prosle isto,vrijedja me kad mi kazu nije to nista strasno bice djece bilo je malo i bla bla,pa kakvi su to ljudi boze?imaju li oni dusu...ja sam danas kao malo bolje a do kada ne znam,nasla sam neku vrstu utjehe u kuhanju,kuham po cjeli dan ima da budem kao bure al neka kasnije cu razmisljati o tome...
samo onaj tko je proživio ovako nešto može razumijeti kako je to. nitko drugi. i meni su svi govorili bit će još djece, mladi ste, imate već jedno dijete.... jako me to ljutilo ali sam shvatila da nitko osim ovih cura tu ne zna i ne razumije kako se ja zapravo osjećam, pa čak ni moj vlastiti muž. Sad, mj dana nakon pobačaja, ja još uvijek razmišljam navečer kad zaklopim oči o svojoj maloj curici koju sam si toliko željela, i suze mi klize a da to moj muž niti ne vidi. eto grozno je to, ali vrijeme liječi sve rane i polako će ti postajati sve lakše i lakše, budeš razmišljala o novoj trudnoći, samo treba vremena.
ma moj m je imao uzasan zivot i sad bukvalno ima samo mene tako da me gleda kao kap vode na dlanu,kad ja placem on place samnom jako je osjetljiv i boli ga ovo sve kao i mene i tako placemo zajedno tjesimo jedno drugo i da nas neko vidi rekao bi da smo skroz poludjeli...dok sam bila u bolnici on je bio ispred bolnicemislila sam da ce sebi sator postaviti...zbog njega se najvise i trudim da ne mislim na sve ovo i da idem dalje jer znam da sam mu potrebna kao i on meni,i ja nocima vracam slike svega i placem u tisini da me niko ne cuje
jer nas majke najvise boli to malo bice je raslo ispod naseg srca,bilo je dio nas...
drage cure,
žao mi je zbog strahota koje čitam na ovim stranicama.. jako ste hrabre i inspirirate me da se i ja držim.
kao i vi, i ja nastavljam živjeti svoj život, a dio mene 24 sata na dan želi biti na grobu ili umrijeti, tako da budem s našim izgubljenim anđelom.
..nastavljam misao, u kojoj me prekinuo naš prvi dečko, moj melem za živu ranu.
adal, i meni je strašno kad ljudi govore da već imamo jedno dijete (pogotovo u kontekstu kao da bi trebali biti zadovoljni ako ćemo samo njega i uspjeti imati!), radi ovog strašnog iskustva čini mi se nenormalnim da itko na taj način omalovažava smrt mog nezamjenjivog djeteta.. ali, ljudi to ne mogu razumijeti, njihova namjera je dobra, a u tim riječima možda ipak ima i mrva utjehe - ništa ne može nadomijestiti izgubljenog anđela, ali na ranu će u budućnosti doći lijek, jedno novo malo biće koje možda i ne bi bilo tu da se tragedija nije dogodila. mislim da će u novoj bebi biti i dušica našeg izgubljenog anđela, i da ćemo opet svi nekako biti skupa.
sve smo mi ovdje tako neutješno tužne i nesretne da je glupo mjeriti bol. sve vas grlim i šaljem vam najbolje vibre da umanje agoniju. rozagroza, tebi i mamama koje su proživjele i PREživjele višestruki gubitak skidam kapu do poda
u pravu si velika jabuko i ja im se divim ne dao bog da mi se ovo ponovo dogodi ne bi izdrzala...nikad covjek ne zna koliko je zaista jak ali sad mogu reci da bi umrla da jos jednom ovo dozivim ili bi pustila da umremo zajedno,oni koji znaju moju pricu znaju sta hocu reci,i ja svima saljem puno zagrljaja i drzite se zajedno cemo sve docekati bolje dane...
da ta terapija ciscenja kuce me primila cim sam se fizicki malo oporavila,ak ti to pomaze to je u redu.al moja preporuka je da probas biti vise vani,isprva je tesko jer sam sam primjecivala trudnice i malu djecu,i odmah suze.al vjeruj svjezi zrak cuda cini.
cure moramo biti jake,jedna mi je prijateljica rekla da mi bog ne bi dao vise boli nego sto mogu izdrzati.drzi me pomisao da je on kraj sebe htio imati mog andjela,nekad gledam u nebo i zvijezde i mislim kako sad on mene cuva kao sto sam ja njega.iskreno ja sad ne mogu docekati kad cu opet smjeti na novu trudnocu,drzi me to da cu ipak jednom biti mama.al do tada drage moje samo hrabro i saljem puno pusa
osgovor na neko drugo pitanje...
ovo je meni mama rekla kad mi se ovo s trudnoćom sad dogodilo :/
Posljednje uređivanje od iva1602 : 12.02.2011. at 15:25
to su meni gluposti...poznam jednu osobu koja je govorila (ima jako bolesno djete ) da joj je bog onda dao cjelu crkvu da nosi na leđima a ne samo križ...
svakome je njegova bol najteza. virujem da toj osobi nije lako s bolesnim djetetom i da joj je jako tesko, al eto, ona ipak taj svoj teret nosi, jel da?
adalžao mi je draga
a što se tiče onog: "što te ne ubije ne ojača te " to su mi gluposti, ja uopće nisam ijačala, dapače slabija sam.
Isto tako i ja, ne mislim da sam jača, zapravo mislim da mi se opet dogodi gubitak, puno bi teže to podnjela nego prije, baš sam krhotina koju mm i Š drže u komadu. Hvala ti Bože na njima. Ali preživimo, i živimo dalje. Nekad me ta činjenica ljutila jer sam željela ostat u vremenu najdublje tuge i bar tako biti povezana sa svojom djecom, ta golema tuga me držala u skroz drugom svijetu, u kojem su oni nešto skoro pa opipljivo. Danas sam bolno svjesna da moje djece više nema. Jel mi vjerujete da ponekad želim sebe natjerati da plačem kako bi se opet osjetila jednako shrvana kao prvo vrijeme, samo da ih mogu "opipati" i osjetiti bliskima. Ali nakon isplakanih godina, ja više nemam suza...samo bolna činjenica da sam majka troje anđela bez kojih živim dalje...ne znam jesam li to dobro opisala, nadam se da me razumijete.
Mislim da te ojača u smislu da znaš koji su prioriteti, da se ne brineš zbog gluposti, da samo na mnoge stvari odmahneš rukom i kažeš :"što je to za mene, bilo je i gorih dana..." . Kad dođeš do dna , možeš se samo ustati i krenuti gore, to je snaga...odlučiti ustati i probati uživati u svakom trenutku.
Uvijek nađeš prave riječi
sirius, kako si to točno napisala.
bas tako, nekad mi se cini, da bez obzira sta mi se jos u zivotu moze lose dogodit, da cu to nekako "lako" podnit, s obzirom na svu bol koju sam do sad osjetila i koju jos uvik nosim u sebi.
A i Ivan je svaki dan veći i ljepši. Divan novi avatar!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom