Ja imam serijsku grešku po svojoj majci.
Ona je toliko drvila po redu, da sam ja nekad davno rekla - neću nikad tjerat nikakav red ako je cijena toga da su ljudi oko mene toliko nesretni...
Ona je dok smo bili mali imala čipkane one neke ne znam kako se to zove na naslonima kauča i fotelja, i pod glavom, to se gužvalo, mi smo to morale slagati... pa one dekice na kauču - to je moralo biti apotekarski i ganjala nas zbog toga da mi se činilo da je sumanuta. Ja nisam vidjela prljavštinu da postoji kao takva dok nisam počela sama živjeti. Kad sam vidjela mucicu prašine mislila sam da su se vanzemaljci spustili na zemlju.
I onda sam si zabila u glavu da svaki put kad nešto radiš maltretiraš druge.
I sad ja nastojim prvo svima sve dati, poigrati se, biti dobra, raspoložena do te mjere da posao sabijam u ništa, i onda me stisne kaos.. Trebam vježbati to ležerno djelovanje... Ali nije lako otpustiti aždahu iz glave...
Ide na bolje, to je važno...