ajme, strašno!ali trudim se ne slušati takve priče jer mi je to kao šaptanje na uho da ne pokušavam ponovno.Mali vražić na ramenu!
 |
|||
|
|
|||
ajme, strašno!ali trudim se ne slušati takve priče jer mi je to kao šaptanje na uho da ne pokušavam ponovno.Mali vražić na ramenu!
ja to ne gledam tako.. pokušavam se informirat da si umanjim strah i steknem osjećaj kontrole (da radim sve što mogu da spriječim da se ponovi), a kad čujem nešto ovak grozno, znam samo da će me biti više strah (čitaj: 9 mjeseci panike) u idućoj trudnoći ali ne pomišljam na odustajanje! i vjerujem u najbolje.. kako bi stvari stajale nakon druge tragedije, to ne znam i nadam se da neću saznati..
kontrola??
oh kako mi to zvuči poznato...
ja sam teška štreberica cijeli život bila, od školovanja, posla, trudnoće.. sve sam imala pod kontrolom (barem sam mislila da imam).... i onda se moj štreberski svijet kontrole samo srušio....
i postala sam svjesna koliko god misliš da nešto imaš pod kontrolom... nemaš u biti ništa jer unatoč svemu što kontroliraš i planiraš.... sve mi se je srušilo u sekundi...
odnda sam odustala od kontrola.... živjela sam od UZV do UZV.... nadala se najboljem a bila spremna na najgore....
u mom slučaju doktor nije želio ulaziti u rizik.... čim sam ušla u 38+0 - išao je dogovoreni carski kojeg sam dogovorila sa 37 tjedana... Još sam ja htjela roditi vaginalno (38 godina, nisam prvorotkinja)... ali doktor mi je rekao NE, ja ne bih ulazio u rizik... e kada mi je to doktor u Petrovoj rekao (gdje ne preferiraju Carske uopće) onda sam se složila sa njim
a plan mi je bio totalno drugačiji
moja misao nakon gubitka je bila, u slučaju druge trudnoće uzimam stvar u svoje ruke, da to nije baš tako pokazalo se odmah po saznanju da sam trudna, nitko me nije smio pitati ni kako sam, od silnog straha samo bi briznula u plač, svaka kontrola mi je noćna mora, čak sam u početku razmišljala da više ne želim ići na kontrole....
ni sad na pola puta nije baš idealno, ali sad osjećam svojeg bebača i to me smiruje, uživam u svakom njegovom pokretu i nadam se najboljem...
a ono gdje sam manje-više zadržala kontrolu jest vođenje trudnoće tj. ne trčim na sve moguće pretrage, prvo se dobro informiram, želim znati što dobivam s time (osim stresa), tražim druga mišljenja, i onda se odlučim zajedno s mužem što dalje...
a sve te priče i dobre i loše, kojima su me ljudi kao htjeli tješiti bile su razlog da tajim ovu trudnoću prva 4 mj., nisu mi dobro sjedale...
o da, i ja sam osoba koja sve voli imati pod kontrolom! i baš tako je bilo dok se nisu zaredale tragedije! a onda odjednom shvatiš da ništa nemaš pod kontrolom, i cijeli moja savršeni svijet se srušio!
dok nisam ostala trudna s Niom, tad je opet sve počelo sjedati na svoje mjesto, i sigurna sam da nakon svega sam jedna druga osoba. ne mogu reći ni bolje ni lošija, jednostavno drugačija! i na sve u životu gledam na drugi način!
nikakve priče ne treba slušati, samo misliti pozitivno, pozitivno, pozitivno!
nažalost puno je takvih tužnih priča oko nas, i voljela bi da je drugačije ali puno će ih sigurno još i biti!
dobro je nakon svega slomiti se, a onda, na nama je da pokupimo svoje mrvice i dignemo se iz pepela, još snažnije i jače nego što smo bile prije! je medicina je jaka i napredovala je, ali sve smo ovdje vidjele da ne čini čuda! mi smo te koje činimo čuda i mislim da nema hrabrijih i jačih žena od majki malih anđela!
Bzara
Veeeliki potpis!
E da, kako je to nevjerovatno kad stvarno ali stvarno shvatiš da nemaš ništa pod kontrolom.bzara prvotno napisa
pod kontrolom!ne možemo nikad imati sve pod kontrolom. ni ja ne znam kako bi reagirala ne daj Bože da mi se opet dogodi(sad mislim da ne bo preživjela, ali vjerojatno bi).Opet bi moja malena bila ta zbog koje bi se trgla.
sve mi u slij trudnoćama(vi koji veće jeste)trebamo se nadati najboljem i tako našim bebama prenositi pozitivne vibracije.
Nije lako...to znamo ali smo jake ...i moramo..
klarita draga preživjela bi! jer si jaka, puno jača nego što mi same mislimo da jesmo!
i ja sam nakon gubitka Zare mislila da ne bi mogla ponovno proći kroz to, ali jesam, i čak mi je drugi puta bilo još teže! ali nevjerojatno koliko čovjek skupi snage, i čak i kad mislimo da je cijeli svijet protiv nas negdje duboko u nama skriva se jedna hrabrica, jedan mali anđelčić koji nas tjera naprijed!
još jedne stvari sam se sjetila koja se promijenila nakon gubitka moje dječice i rođenja moje curice. prije sam bila strašan ziheraš, užasan neki strah od nepoznatog sam imala, i strah da nešto neće ići kako sam ja zamislila, a sada vidim da sam puno otvorenija za nove stvari, nije me ničeg strah (osim malo aviona), baš kao šo sam gore napisala - drugačija sam!
Bzarice danas stvarno pišeš ono što, mislim, sve mi osjećamoklarita draga preživjela bi! jer si jaka, puno jača nego što mi same mislimo da jesmo!
i ja sam nakon gubitka Zare mislila da ne bi mogla ponovno proći kroz to, ali jesam, i čak mi je drugi puta bilo još teže! ali nevjerojatno koliko čovjek skupi snage, i čak i kad mislimo da je cijeli svijet protiv nas negdje duboko u nama skriva se jedna hrabrica, jedan mali anđelčić koji nas tjera naprijed!
još jedne stvari sam se sjetila koja se promijenila nakon gubitka moje dječice i rođenja moje curice. prije sam bila strašan ziheraš, užasan neki strah od nepoznatog sam imala, i strah da nešto neće ići kako sam ja zamislila, a sada vidim da sam puno otvorenija za nove stvari, nije me ničeg strah (osim malo aviona
kad se mi ovdje sve tako dobro razumijemo! i jedino mi ovdje shvaćamo kako nam je ustvari!
nakon što se Nia rodila valjda su svi mislili da je sad sve što je bilo izbrisano, a nije! njenim rođenjem je samo tuga dobila novu dimenziju, pretvorila se u nešto veće, nešto što riječima ne mogu opisati!
i znam da samo vi ovdje možete to razumjeti, jer sve prolazimo isto!
blago tebi kada si to uspjela..
kad se mi ovdje sve tako dobro razumijemo! i jedino mi ovdje shvaćamo kako nam je ustvari!
nakon što se Nia rodila valjda su svi mislili da je sad sve što je bilo izbrisano, a nije! njenim rođenjem je samo tuga dobila novu dimenziju, pretvorila se u nešto veće, nešto što riječima ne mogu opisati!
i znam da samo vi ovdje možete to razumjeti, jer sve prolazimo isto!
ja nisam... meni rođenje moje male svaki dan nanovo budi misli... da je on živ kako bi izgledao? kako bi lijepo bilo vidjeti brata i sestricu... kakve bi imao oči? glas? miris...
meni su moje emocije tako žive... osjećam ih svakodnevno...
u nikakvu dimenziju ja nisam prešla... ja jednostavno još tugujem i tugovati ću dok me bude... dio mog srca je zauvijek otišao negdje drugdje, negdje daleko i negdje nepovratno..
Dijete mi je dalo novu ulogu, novi smisao i novi početak... ali i jako prizemljilo.... da svaka trudnoća ne završava porodom, da se ovakve stvari ne dešavaju drugima već nama i uvukao me je u začarani krug straha... straha od gubitka... ali za razliku od prvi put ovaj put barem imam utjehu ako se opet ponovi...prvi put ni utjehe nije bilo...
treba biti pozitivan ali to tako zvuči kao floskula kada se o tebi radi....pogotovo kada te ulove šizevi, paranoje i sve ostalo.. a ulove ako ikad onda kada se bliže tjedni kada se je beba izgubila... tada si lud.... (barem sam ja bila)
tj.. mislim da je vrlo važno za psihu svake od nas saznati uzrok smrti... on puno ne pomaže ali smiruje/uznemiruje, daje odgovore nama samima da li smo što mogle učiniti, ikako reagirati, išta predvidjeti...i da li je to bilo u našoj moći..
Mačkulina draga, točno znam o čemu pišeš.
Nakon što sam rodila D.i T. i nakon što smo ostali bez T. uhvatila sam se D. i čvrsto se držala nje, da ne potonem.
I mislila sam kako to meni dobro ide, držim se.
Ali nakon nekog vremena počela sam zamišljati kakav bi on bio ( a bio je isti svoj tata <3 )
Počela sam zamišljati kako se sva moja djeca, njih troje, igraju zajedno, skoro sam ih vidjela skupa
Kada sam dobila D. vidjela sam koliko sam puno dobila...ali sam postala svjesna i koliko sam izgubila, dvostruko više...i to mi je sve teže padalo.
Tonula sam to vrijeme, teško sam se izvukla iz tog stanja.
Sada se rado sjećam svojih anđela, uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu.
Volim ih i uvijek ću ih voljeti, nadam se da ćemo se sresti negdje gore u vječnosti, kada za to dođe vrijeme.
Mačkulina, mislim da je Bzara samo drugačije sročila to što ti osjećaš, i ja, i Snješka, i jako puno mama ovdje.
Ja svaki, al svaki put kad pogledam Špira kako hoda, il se igra, il skače po meni i grize me (ljubi) zamišljam još troje pored njega, svu moju dječicu, pa se smijem jer promislim, gdje bi oni svi stali na naš mali krevet, u našoj maloj sobi, sigurno bi se počupali masu puta oko toga ko će se mazit kod mame...pa onda promislim da su T, I & O tu sa nama, da li bi bilo Š?! Sigurno bi...nema mjesta u toj idiličnoj slici bez njega.
Bol je zauvjek, bol nikada ne prolazi - nije meni lakše ovdje jer je puno ovih divnih žena prošlo pakao kao i ja, nego mi je lakše jer se mogu iskukat, isplakat, napisat sve što mi je na srcu, bez da me se gleda kao tarmanu, bez da me se osuđuje što još uvijek patim a dobila sam "ono što sam htjela". Dobila sam svoje dijete, ali ja sam htjela svako svoje dijete. Nisma ja dobila zamjenu, nego hvala Bogu ovaj put nisam ostala bez tog što mi je ovaj put život značilo. Da sam izgubila Š ja to ne bi preživjela, ne jer bi bililo više nego gubitci prije, nego jer mi je srce i ovako slabo, ranjiva sam ko ranjena srna u polju...
I da, užasno boli nekad gledati Š i osjetiti sav gubitak prethodnih godina u njegovom osmjehu.
Drži se, i vjeruj da te razumjemo...ja sam bila na takvom dnu da sam priželjkivala smrt svaki dan: svaki dan sam se budila razočarana jer nisam u snu umrla, i svaki dan bi prolazio isto, sama, plačem, tipkam sa curama na forumu, i čekam da me više ne bude.
Mačkulina, ja nikada nisam saznala razlog gubitka a izgubila sam dvoje djece u vrlo visokoj trudnoći (tj. Zara je živa rođena, umrla je 9h nakon rođenja). ušla sam u treću trudnoću sa riječima gotovo svih doktora oko mene da mi ne mogu pomoći, ako se ponovi opet ista stvar dijete umire! i bilo mi je teško, ali sam sama sebe tjerala dalje! i bilo je dana kad me bilo užasno strah, i dana kad sam bila sigurna da Nia stiže, ali niti jedan dan si nisam dala da potonem! ako bi me uhvatio strah ili paranoja znala sam da su tu cure oko mene, sjetila bi se Roze i Špire, tamagoči i Ive, a72 i Zeida i znala sam u sebi da ću izgurati do kraja! one su mi davale snage!
da ne bi bilo zabune, ja sam nakon svoje druge trudnoće pukla doslovno, i nisam znala kako dalje bez pomoći psihologa (da ne mislite da je sve tako ružičasto bilo, nije).
ali nekako guram dalje! vjeruj mi ne prođe dan da se ne sjetim svojih anđelčića, ne prođe dan da ne pomislim kako bi izgledali. Zara bi za mjesec dana slavila 4.rođendan, Matko u 7.mj. 3. i isplakala sam dušu i za Svi Sveti i za Božić jer im ne mogu otići na groblje zapaliti svijeću.
ali kad pogledam Niu iz njenih očiju kao da me oboje gledaju i govore mi nemoj biti tužna, mi smo tu uz tebe! i jesu svgdje su oko mene!
tako sam si ja posložila stvari! netko će se složiti sa mnom, netko ne! ali od kad sam tako posložila stvari život je lakši!
svatko od nas će naći način kako funkcionirati dalje! samo što nažalost nema čarobnog štapića koji će nam pomoći, sami moramo nekako naći način kako! a svaka od nas sam sigurna da se trudi naučiti živjeti dalje nakon gubitka djeteta!
joj cure baš mi je žao zbog svega što prolazite tj prolazimo..
vidim po komentarima da se tu radi o mamama koje su čekale svoje bebe s puno ljubavi, koje bi im pružile tako puno a opet netko ili nešto je odlučio da to nije dovoljno..? ne razumijem..
i ja živim u paralelnom svijetu mašte, u kojem smo svi na broju. brojim dane.. ma ne dane, sekunde dok u rukama neću držati novu bebu, a bome i do trenutka dok ne umrem, da napokon upoznam svog dečka. ali, vrijeme kao da stoji. najrađe bi se podijelila na pola, da jedan dio bude s mojom obitelji a drugi leži na grobu, da sam mu bar na neki način blizu. ova nemoć i prazne ruke, bez obzira koliko ih punio, su strašne.. neizdržive.
bzara.. ma nemam riječi. stvarno si hrabra. nitko od doktora nije znao reći što bi mogao biti uzrok? meni zvuči kao neka infekcija. prestrašno je što se u današnje vrijeme tako malo toga zna.. pretužno da bar ne možeš znati zašto..
ovih dana ljudskost vidim samo na ovom forumu. svi oko mene mi se čine tako okupirani svojim "problemima": što obući, što je tko rekao i komentirao na fejsu.. bez razumijevanja da prava ljudska bića koja ih okružuju pate. sve se gleda kroz kvantitetu, ništa kroz kvalitetu.. bit će još djece, bitno je da se ima.. sve i svi su nadoknadivi. cijelo društvo tako puno polaže na zadovoljavanje svojih trenutnih potreba, tako malo na buduće generacije. ostavljamo im samo smeće, a prodati velike količine hrane pune otrova, razvoj tehnologije, mode, kozmetike,.. sve je to važnije čak i od toga da neka djeca prežive. ili da se bar sazna zašto su umrli, i srca njihovih mama zajedno s njima...
velika.jabuka
da, draga,ja nikad nisam saznala razlog gubitka! nakon toga sam bila pukla, jer sam se počela u sebi miriti da nikada neću imati dijete, dok nisam naišla na jednog divnog doktora koji nije nudio rješenje ali je nudio vjeru, a to mi je toliko trebalo!
nije bila infekcija jer sam na sve negativna. nije ni genetika, ni imunološki... imam jedan veliki fascikl svih mogućih pretraga koje smo mm i ja napravili, i svi su nas ko ping-pong loptice prebacivali od jednog do drugog doktora!
u trudnoći s Matkom išla sam kod najboljih doktora u RH i van nje, i svejedno se ponovilo isto!
kad se Nia rodila živa i zdrava bez ikakvih pretraga i intervencija svi su ostali u čudu! ali kažem kao što sam u prve dvije trudnoće osjećala neki grozan nemir, tako sam u ovoj osjećala mir i vjerovala da ću ugledati svoje dijete!
kad čitam tvoj post mogu ponovno proživjeti '09. nadam se da ćeš skupiti snage i uskoro u svojim rukama držati malu štrucu, pa ju ko ja svoju danas voditi u maškare
bzarajoj draga kad sam čitala tvoj post rastužila sam se ali lijepo zboriš.
danas bi moja Marija imala 9.mj , bila sam sa djecom iz škole u maškarama a stalno mi je padala na pamet. uvijek kada vidm bebe curice teško mi je, jako .
danas sam u povorci sastrane vidjela kolegicu iz škole koja je sada trudna(pisala sam 42.god, prva djevojčica umrla sa 5,mj života ,a ima sina od 10) i sad je hvala Bogu opet trudna i
znate što : Pomazila sam joj stomak!prvi put da sam nekoj trudnici dotakla stomak nakon svega. Ali kod nje mi je jednostavno došlo, nije mi niti palo na pamet da mi je teško.Valjda zato jer me ona razumje. i super izgleda, blista!
nadam se da kad bude trebalo da ću skupiti snage za dalje.
hoćeš Klarita, hoćeš!
korak po korak! treba puno hrabrosti i snage, ali uspjeti ćeš!
kad mi netko kaže za neko dijete da ima godina koliko bi moji imali, sve me stisne u grlu i srcu! ali progutam tu knedlu, u mislima ih stisnem i poljubim, i idem dalje, jer kad-tad sresti ćemo se opet!
Bzarice
Cure drži te se, vjerujte da će se stvari posložiti. Težak je naš križ.
Ja sam mislila šutat o jednoj novosti u našem životu, ali s vama moram podjelit, familja i prijatelji će još malo pričekat.
Ako Bog bude milostiv prema nama i sve bude dobro, Špiro će dobit brata ili seku. Danas smo bili kod doktorice, trudna sam 7 tjedana, bebici kuca srce, i za sad je sve dobro
Nemojte me pitat kako se osjećam jer ni sama ne znam. Sretna sam a opet umorna, vjerujte mi umorna sam od svega. Ovo je 5 trudnoća u 5 godina, i najiskrenije moje reproduktivne aspiracije završavaju tu. Baš sam umorna, i molim Boga da mi da još samo malo snage da izdržim ovih 7-8 mjeseci koji su nam ostali, a onda pišemo The End, ne mogu više. Naravno, cure već danima pišu o strahu od ponovne trudnoće, UH. Ja ne mogu vjerovat da me sad čeka sve i ovo nanovo! Iako mi je doktorica rekla da će sve bit dobro i da ne bi trebala imati nikakvih poteškoča - eh, bojim se i ne znam kako ćemo to sve skupa izvesti. Špiro je tek prohodao, treba mamu a što ako budem morala ležat i mirovat...ma ono, svakakve me misli more, al za sad idemo dan po dan. Molim Boga da čuva moju bebicu kao što je čuvao Špira i to je valjda jedino za što još imam snage i u čemu vidim spas
Al ajde, post mi stvarno zvući lagano očajnički, nisam baš na tako "lošem" mjestu u glavi, samo se ne želim razočarat, bojim se gubitka naravno pa se držim još distancirana, ignoriram strah.
Ljubim vas sve, odo radit jer mi se rokovi približavaju svjetlosnom brzinom
Ajme Roza! Pa cestitam!
Jeste to planirali? Bas me razveselila ova vijest! I ne brini, bas kako si i sama rekla, dan po dan. I mene je to brinulo, sta ako se nesto zakomplicira pa moram lezati ili biti u bolnici a muz je na terenu, ko ce biti sa Svenom... Al zasad ej sve super, nadam se da ce tako i ostati i sto vise se priblizava termin sve sam mirnija i sigurnija da ce sve biti super.
Tako sam sigurna i za tebe!
Inace ne pisem puno ovdje u zadnje vrijeme, nadam se da cete razumjeti moj razlog, tesko mi je gledati koliko novih mama nam se pridruzilo, tesko mi je citati sve te tuzne postove, stvarno mi sad treba maximalno pozitivno okruzenje. Sto ne znaci da ne mislim na vas, samo pokusavam odvojiti svu tu tugu, ostaviti to ovdje na forumu i ne prenositi na sebe i bebu.
U srijedu je onaj famozni pregled na SD-u i nikako to docekat, nervira me sto sam vec 5 godina uvijek u ovo doba godine u bolnici, taman pred rodendan, uvijek se nesto dogodi bas u to vrijeme.
Sad sam 20 tj. po mengi, tocno sam toliko bila kad je Tinu otkrivena ona malformacija i koliko god pokusavam ne usporedivati to ipak mi nekakva knedla stoji u grlu. I stalno mantram da ce sve biti ok i umirujem samu sebe...
Roza, predivna vijest <3
Hvala cure
Koksy nema malformacije što ti je, uopče ne misli na to, ovaj put je sve kako treba biti
A ne, nismo planirali, ako se seks bez zaštite usred plodnih dana, nekoliko puta za redom, svaki dan može zvat ne planiranjemJa sam nekako brijala da nema šanse da zatrudnim jer nisam spremna, i tako...:hrkljuš: mi sad, nakon svih ovih godina još nisam naučila da u nas to ide i kad se ne gledamo a kamoli...
Ma eto, dan po dan...samo što sad preseljenje u Pepelanu čeka sljedeće proljeće, ali svo zlo s tim.
Roza
Posljednje uređivanje od Beti3 : 21.02.2011. at 11:19
hej drage moje!
samo da vam se javim na brzinu, nisam imala vremena sve citati.Ivana mi boli, pokupio je neki virusni bronhitis,pa ga vodimo svaki dan an inhaliranje u pedijatrice, mi ga doma inhaliramo... i u svemu tome su mi desni natekli ajme. pa je cili grintav.
al nabrzinu sam procitala od roze post, i bas sam jaaaaakkkkoooo sretna!!!!! i tako mi je draga drago zbog tebe, i tvoj ante i naravno radi Špira! znam koji strah osjecas, ali doci ce ta beba
svima redov saljem poljubce
RozaGroza čestitke od srca!!!!!
roza
sve će biti ok!!!!!
Roza baš se radujem zbog tebe i tvoje obitelji
Rozaajme koje divne vijesti! ajme što sam sretna! suze si mi natjerala na oči!
draga ne brini, doći će ova mala bebica vama kao što je i Špiro došao! bit ćemo uz tebe svih 9 mjeseci! ajme na našem okupljanju ljetnom biti ćeš s velikim bušekom!
Koksy, tako i treba okruži se pozitivom to ti sada treba! nema malformacija, nema nikakvih problema, ova mala štruca stiže, i za čas će proletiti i drugi dio,a u vaš dom doći jedna predivna mala bebica!
tu smo uz tebe,i šaljem ti puuuuuuuno ~~~~~~~~~~~~~~~~~~srijedu!
bambus ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ da nam Ivanu bude što prije bolje!
svima vam šaljem veeeeeeeliku pusu! držite mi se!
Roza, najiskrenije čestitke iz dubine srca!!! I hvala na dvije stvari: što ćeš s nama podijeliti svoj put od početka pa sve do rođenja bebice (mnogima ćeš time pomoći!) i što si mi danas uljepšala dan!
jupi jupi jupi rozica!!!!!! sretno draga!!!!!!
A uz ovakvu potporu kako neću bit optimistična. Hvala cure
Roooooooozaaaaaaaaaaaaaa juuuuhuuuuuu!!!!!aaaaaa suze mi došle na oči od sreće
vauu.. koja vijest, tako sam sretna radi vas
Al ono baš sam sretna
ROOOOOzzzzaaaaaaaa, sto puta sam se najezila od glave do pete, kad sam procitala , eh ti i tvoj dragi
RozaGroza cestitam od srca i jos puno ovako lijepih vijesti na ovom podforumu.
Vjerujem da su se sve cure koje su procitale rasplakale od srece.
Roza i ja se prodružujem čestitkama.Nebi kvarila veselje,ali htjela sam se osvrnut na klaritin komentar.I ja imam prijeteljicu(ne baš preblisku,ali ok smo),ona je isto trudna i termin joj je bio dva dana poslje mene.Znale smo se zafrkavat de ćemo se skupa za ruke držat u rađaoni,zvala me je dok sam bila u bolnici i rekla da joj se javim,pa bi došla do mene.Ali viktorija je umrla,ona se više nije javljala,a ja bi ju baš rado sad vidjela iako neznam kako bi se ponašala kad bi ju vidjela sad sa trbuhom pred porodom,ali glupo mi ju je zvat,ja bi se vjerojatno rasplakala,a ne bi nju sad htjela uznemirivat.Neznam možda je i njoj sad glupo mene zvat,a bas bi ju voljela vidjet,barem mislim,možda bi nam to bilo čudno,ništa neznam,uopće neznam šta bi htjela,jednom ovo,drugi put...
roza grozaBRAVO! dok sam čitala post mislila sam da umišljam!ali BRAVO!čestitam.evo pun o vibrica ~~~~~~~~~~~~~~~
koksysamo pzitivno i tebi ~~~~~~~~~~~~~~~
bambusmalenom šaljem pun o poljubaca da što prije ozdravi.
baltomeni je u bolnicu došla jedna dobra prijat koja je tada bila 4.mj trudna i cijelo vrijeme sakrivala stomak.jako je bila pažljiva. kasnije sam je vidjela kad je već imala veći stomak i bilo mi je teško ali je ona bila jako pažljiva, čak mi je rekla da se ne želi nametati i da se puno mislil hože li me posjetiti. Za neke druge ne bih mogla ali sve ovisi tko je i kakav si s njim.Neke osobe mi je jako teško vidjeti, posebno kad ispred mene maze stomak i govore mi "vidi kako se rita", doživjela sam i to , jedno 2.mj nakon poroda.Užas!
balto draga, poznat mi je taj tvoj osjecaj. jedan čas bi volila joj pomaziti trbuh, a drugi mislis da je bolje da je ne vidiš. i ja sam bila u sličnoj situaciji. kad sam prvi put ostala trunda, moja prijateljica (poznamo se iz vrtica) je vec bila trudna nekih 2 mj. znalo smo pricati kako cemo zajedno setati uz more s bebicama, kako ce i one zajedno u vrtic, skolu,proci skupa prve izlaske...... kod nas se dogodilo vec sta je... a ona je rodila prekrasnu curicu.
i doslo je vrime i bio bi red da joj odem na babine.... knedla u grlu, grč u želucu... ali otišla sam. kad sam došla kod nje, ušla u sobu da vidim to divno stvorenje... a moja prija počela plakati..... nije mi bilo odmah na prvu jasno... kaze ona meni :" tako mi ješko zbog tebe, i ti bi sada imala bebu". ja sam se samo nasmijala... nisam suzu pustila... i mogu tu rec da sam se dobro osjecala.... bila sam tuzna i bilo mi je jako tesko.... ali ipak mislim da je njoj drago sta sam dosla. ... i dana danas zna mi reci da sam skupila snage i dosla ju vidit kad je meni bilo najteze u zivotu.
koksy samo ti nama budi pozitivna. vec si na pola puta. brzo ce proletiti vrime. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ ti saljem za sridu.
tibi draga samo hrabro dalje~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
rozaaaaa jos sam pod tolikom dojmom. i bas sam sretna!!!!
bzara
mi smo bili danas na kontrolu, Ivanu je bolje. ne tribamo vise dolaziti na inhaliranje. i danas je on bas i zivnuo.jadnicak moj, vise je plakao u ova dva dana i bio grintav, nego u sva 4 mj, zivota.
Joj Klarita, užas! Baš neobzirno.
Balto, ne znam što bi ti rekla, ja sam nakon gubitka Tije izbjegavala trudnice u širokom luku, i moram priznat da je to trajalo skoro pune 2 godine, tj. dok nisam ostala trudna sa dečkima. Nakon njihove smrti izbjegavala sam sve živo. Nisam mogla biti cool, a kad nam je antin frend poslao sliku njihove tek rođene curice kojoj je termin bio onda kad je meni trebao biti sa dečkima to me užasno potreslo, u prvi mah sam rekla da je ružna i grozna i da su moji Ivan i Oliver bili 100 puta ljepši. Kasnije sam se osjećala bezveze jer sam reagirala tako, ali ne možeš se suzdržati od takvih reakcija, one jednostavno dolaze prirodno. Drži se, jedan dan, negdje tamo u budučnosti, stvari će postati lakše za podnositi, tj. ti ćeš nažalost oguglat na sve to i naučiti živjet sa boli.
I hvala vma još jednom - sad ću opet postat dosadna ko u T sa Špirom
klarita ufff pa di je toj bila pamet tako reagirati?????
roza samo ti nama dosaduje, ta tvoja "dosadivanja" su na super i nek se sve nase turdilice na ovom pdf-u pokupe taj tvoj "virus" zvan trudnoća! (pisale smo sve tri u isto vrime)
i zaboravila sam vam "prijaviti" da smo danas krenuli s kašicama!
Kad smo izgubili J., imala sam u početku neki čudan kratak period tugovanja, bilo mi je užasno teško se nositi s time, a istovremeno sam osjećala radost jer je moja seka blizanka samo mjesec dana posli mene trebala roditi..sićan se kad sam je prvi put vidila, totalna euforija, bila sam izvan sebe, nisam mogla vjerovati da je tu..možda mi je to pomoglo da brže krenem dalje, morala sam nekako to brže prebroditi, al baš sam se mučila s tim, kasnije pomirila i krenula dalje..sićam se da sam na svaki plač sekine bebe ja trkom zbrisala van il u drugu sobu i onda se isplakala pošteno..jer kad sam bila u bolnici, kad sam znala da me čeka porod a da svoje dijete neću ćuti di plače..uf..stvara mi se grč u grlu i sad kad se sitim toga, sidila sam sama u hodniku a sestre su nosile bebe po sobama, i sad mi odzvanja njihov plač..od svega što sam prošla samo to mi se užasno jako urezalo u pamćenje, onaj prvi plač male bebe, nekad i sad kad prođem pored malih beba u kolicima, ako plaču, ne mogu ih pogledati nego samo produžim dalje..
Nije mi nikad bilo teško kad bi vidila trudnicu, samo bi u sebi rekla Bože blagoslovi ovu mamu i njenu bebu
I kod mene je puno ljudi, i poznanika i prijateljica krivo reagiralo u nekim trenucima, da sam se znala začudit jel ti ljudi imaju osjećaje..al ne mogu ih kriviti, jer se nitko tko nije prošao što i mi, ne može staviti u našu kožu, i ne može osjetiti koliko nas to jako boli..
Roza draga sad je pred tobom duži period svakodnevno detaljnog izvještaja
Bambus bravo za Ivana i kašice!
puse svima!
Višnjice, ja bi se radovala bar jednako da je tvoj plus, uf, uvijek mi ta pomisao na tvoju trudnoću izmami suze. Kad se sjetim onih dana u bolnici, i drobića. Na to uvijek plačem, kao da se meni dogodilo vjeruj mi. Mišica malena, nikad je neću zaboravitMislim da je vrijeme i za tebe draga
Bambus, jesi mu provala prvo sokiće davat? Ja sam Š uvela dohranu tako da je 7-10 dana samo sokove od jabuke i mrkve pio (iz sokovnika), i to odma tako mješane. Iza toga je puno lakše prihvatio kašice. I moj ti je savjet, prvo kreni sa povrćem, kuhaj mu malo tikvice i mrkvice, ili batat, sa maslinovim uljem, Š je obožavao. Ljubi malog ljepotana
roza vec sam mu nekoliko dana prije davala sokica od mrkve (domace, isto napravljen iz sokovnika). gusta ga je piti,radila sam mu i jabuku, ali nije mu bila bas najdraza.
visnja ja se isto potajno nadam da ces nam ti uskoro prijaviti +. jedva cekam da krenemo i s tobom u odbrojavanje.
A super...Špiro je isto manje volio jabuku od mrkve, skroz čudno. Ni dan danas nije lud za njom, jedino ako mu je skuham, pa zamaskiram skupa sa zobenim i jogurtom
roza, čestitam draga od srca na braci ili seki....
prekrasna vijest...
novi život se rađa <3
jučer sam javila Tibi prekrasnu vijest, i baš je bla sretna! ona i njena ekipica
draga znam da ne možeš vidjeti ovo ali šaljem ti brdo ~~~~~~~~~~~~ da nam što dulje budete 3U1
Višnjice, ja bi isto više od ičega voljela da nas jedan dan samo iznenadiš sa jednim velikim lijepim plusićem! mislim da ćemo svi feštati ovdje taj dan! i da uz tebe pod ruku prekrasnih 9 mjeseci uskoro prođe i naša Mandy
bambus super da je Ivanu bolje! bravo za papanje!
mi još nismo počeli, nama je još uvijek njena cici jedina hrana! 8.3. će imati 6 mjeseci pa ćemo lagano krenuti!
Roza Špiri i maloj sićušnoj mrvici šaljemo velike puse! jel ti mučno? jel planiraš pet kod dr. I ići?
puse svima veeeeeelike!
Iirraarraa hvala draga, baš si nekako liepo to napisala
Bzarice i moj još uvijek ne može nigdje bez madam cici
A iskreno javit ću se dr I ali ne znam dali ću uopče ići puno kod doktora ovaj put. Vidjet ćemo. Išla bi svako 2 mjeseca možda, ali ne znam, znaš mene, moram osluhnut svoju intuiciju malo, a za sad mi je još šutljiva. Vidjet ćemo, dan po dan - UH!
Pusa ljepotici
Pravila pisanja postova
