 |
|||
Pinky, nisam bila pošteđena ni rodbine, svi su se sjatili istu tu večer...i ja, kao i Flopica, već "prijetim" da mi neće to učinit s drugim ditetom i ako mi itko dođe ispred nosa barem taj dan kad iz bolnice izađem, da ću ga osobno izbacit...hehe, zvučim ko Terminator
ja razumijem da su bake i dede i tetke i sestrične i ostali uzbuđeni i sretni zbog dolaska novog člana u njihove živote! i svi su nestrpljivi da ga odmah vide, pozdrave, pomirišu.
al nakon sat vremena mene patetika i euforija prođe. jer dijete plače, a mamu bole cice i rez, i beba je nerovozna od toliko ljudi i zvukova. i tu moje razumijevanje prestaje, ko rukom odnešeno
Što se posjeta tiče ja još nekako i mogu shvatiti ljude koji nemaju djecu pa ne razumiju situaciju, ali ovi koji su to prošli mi nikako nisu jasni
Ja sam se s mužem u startu dogovorila da njegovu obitelj otpili on, moju ja, a prijatelji su bili razumni pa su čekali dozvolu za posjetu
Inače, ja sam razradila strategije za pametovanje za razne profile osoba. Meni nebitnima samo klimam i govorim "zbilja tako treba?", "ahaaaa, dobro da ste mi rekli" i slično i vrištim od smijeha u sebi ili kažem da svatko radi onako kako misli da je najbolje. Bitnim osobama argumentirano objašnjavam zašto postupam na određeni način, a ove koji su nebitni, ali su rodbina pa smo relativno bliski, jednostavno ignoriram i mijenjam temu.
U knjizi "Povezujuće roditeljstvo" dr. Searsa pročitala sam odličan savjet koji glasi: "Iskoristite lječnika kao žrtveno janje". Dakle, odgovor je uvijek "tako mi je savjetovao pedijatar", što i nije laž jer dr. Sears je pedijatarNa to babe i susjede zašute ili kažu "A i ti doktori stalno nešto novo izmišljaju"
Mene su docekali njegovi i moja mama. Njegovi su, eto, morali posto smo u istoj kuci a moja mama je htjela ostat kod mene no mene su hormoni oprali pa sam ju zamolila da ode. Prijateljima i rodbini sam odmah rekla da minimalno mjesec dana ne dolaze, da cu ih ja obavjestit kad da dodu. Ali susjede...uff...
Necu nikad zaboravit jedne koja zivi kuca do nas, em mi je i inace vrlo naporna, em mi je dosla nakon nekih 4-5 dana i usla mi u spavacu bez kucanja
Ja taman dojila, srce mi je stalo!Al neda se ona, sad bi primila bebu, pa bi ovo pa bi ono...samo sam joj rekla da sad beba jede i da treba mir. Ostala je stajati jos 5 minuta i gledati me kako dojim i tek onda je otisla...
Iako do poroda imam jos dosta vec sada svima govorim da cu biti rospija kad rodim i neka se rade ne trude davati mi bezbroj savjeta jer sad vec sve znam sto zelim znati a sta ne znam, znam gdje cu saznati!
spojila sam dvije teme jer su relativno friske
Ma, meni ni to ne paliJanis prvotno napisa
Inače, ja sam razradila strategije za pametovanje za razne profile osoba. Meni nebitnima samo klimam i govorim "zbilja tako treba?", "ahaaaa, dobro da ste mi rekli" i slično i vrištim od smijeha u sebi ili kažem da svatko radi onako kako misli da je najbolje. Bitnim osobama argumentirano objašnjavam zašto postupam na određeni način, a ove koji su nebitni, ali su rodbina pa smo relativno bliski, jednostavno ignoriram i mijenjam temu.
U knjizi "Povezujuće roditeljstvo" dr. Searsa pročitala sam odličan savjet koji glasi: "Iskoristite lječnika kao žrtveno janje". Dakle, odgovor je uvijek "tako mi je savjetovao pedijatar", što i nije laž jer dr. Sears je pedijatar
Onda, jel'te, kažu da se pravim pametna jer slušam tamo neke pedijatre, a ne njih.
Ponekad se bavim mišlju da odselim daleko...gdje me nitko ne pozna i s nikim se neću morati družiti
potpis i ja bi daleko do ovih napornih najpametnijih ljudi.Ma, meni ni to ne pali
Onda, jel'te, kažu da se pravim pametna jer slušam tamo neke pedijatre, a ne njih.
Ponekad se bavim mišlju da odselim daleko...gdje me nitko ne pozna i s nikim se neću morati družiti
najvise me izluduje sta se stalno moram svekrvi pravdat i 100puta isto ponavljat zasto mi ovako a ne onako_grrr
Ma sve je stvar stava. Ja sam svekijima rekla jasno i glasno da malcu ne smiju davati nista za jesti sto ja ne odobrim, da ga ne smiju vodit za ruke dok nije prohodao..i sve te, meni bitne, stvari. Tako je i s ostalima, jednostavno ih preduhitrim, postavim pravila i tocka. S obzirom da me znaju i znaju koliko glasna mogu biti, vecinom se ne usuduju proturjecit mi.
Samo sam jednom sa svekrvom imala okrsaj kad je malcu davala smoki a znala je da ne smije jer mu smeta kikiriki, sav se osipa. I rekla sam joj to 3 puta, cetvrti put kad sam ju ulovila da mu opet daje pukla sam. To je bilo prvi i zadnji put da sam bila bezobrazna prema njoj. Odonda me za sve pita, i sad, kad je malac velik, ako mu zeli dat nesto slatko prvo mene pita dal smije, dal je jeo... Ne treba se svadati s nikim al treba ih natjerat da postuju nase odluke i prestanu se nametat. Da shvate da, ako cemo htjet njihov savjet, same cemo ih pitat.
Joooj, nadam se danu kad će shvatit da sam ja majka tom djetetu i da me neke, ali meni bitne stvari, moraju pitati, a ne na svoju ruku...ali ne nazire se taj dan.
ponekad se bavim mišlju da odselim daleko...gdje me nitko ne pozna i s nikim se neću morati družiti
ooooo da!!!!
Ajme, ovu sam temu tek sada otkrila... a nakon poroda mislila sam da sam najgora mama na svijetu: svi su sretni, oduševljeni, a meni bi došlo da plačem što ne mogu sve obaviti kako treba...
Nisam još pročitala sve tri stranice, guštam polako (jer moram još popeglati nešto dok bebač spava) i hranim se saznanjem da nisam sama...
potpis
Nije sve baš ni u stavu kad imaš lude ljude oko sebe
Ja sam mojim svekićima ( kad je beba imala 10 dana, a oni s vrata ravno na nju), rekla da prvo operu ruke, digli su nos i nisu htjeli tjedan dana doći, jer smo imali neke goste kad sam im to rekla, pa sam ih kao osramotila jer je ispalao da su oni prljvi...
A kad sam im rekla da ne psuju pred malenom ("tepaju" joj: ajde u p... materinu što si slatka, ajde u p... materinu ....), i da ne želim da joj prve riječi budu baš to, onda su odlučili da neće više doći kod nas, jer su oni odgojili troje djece i što ja njima pametujem...
Ma kažem vam ludo, pa živi....
Aj barem nešto dobro: neko vrime ti neće dolazit
Meni je bilo normalno da taj dan kad smo izašli bebu žele vidjeti roditelji od mm-a i mene i naši braća i sestre (druga je stvar što nisu svi u zg).
Mislim da bi mi bilo čudno da bar bake i djedovi ne žele odmah vidjeti unuka, pa ja svojeg sina želim vidjet svaki dan, a gdje ne bih jednog dana njegovo dijete čim se rodi (kad već nisu mogli u bolnici)
haha, to sam i ja rekla!Aj barem nešto dobro: neko vrime ti neće dolazit
Upravo tako! Vidis da je ipak stvar stava!Aj barem nešto dobro: neko vrime ti neće dolazit
I meni...i bas mi je super sto su mi dosli i uopce mi to nije bila tlaka vec sam bas bila sretna da su tu i raduju se sa mnom.
A nisu bile za bacit ni one tećice, kolaci i sl., sto je doslo u paketu s njima.
A normalno mi je i da ljudi kazu kad im je previse, barem ja kazem, sori ljudi al mi sad idemo spavati, cmok i dovidjenja...
Super strategija! I mi obozavamo Searsa, dezurnog krivca, heheŠto se posjeta tiče ja još nekako i mogu shvatiti ljude koji nemaju djecu pa ne razumiju situaciju, ali ovi koji su to prošli mi nikako nisu jasni
Ja sam se s mužem u startu dogovorila da njegovu obitelj otpili on, moju ja, a prijatelji su bili razumni pa su čekali dozvolu za posjetu
Inače, ja sam razradila strategije za pametovanje za razne profile osoba. Meni nebitnima samo klimam i govorim "zbilja tako treba?", "ahaaaa, dobro da ste mi rekli" i slično i vrištim od smijeha u sebi ili kažem da svatko radi onako kako misli da je najbolje. Bitnim osobama argumentirano objašnjavam zašto postupam na određeni način, a ove koji su nebitni, ali su rodbina pa smo relativno bliski, jednostavno ignoriram i mijenjam temu.
U knjizi "Povezujuće roditeljstvo" dr. Searsa pročitala sam odličan savjet koji glasi: "Iskoristite lječnika kao žrtveno janje". Dakle, odgovor je uvijek "tako mi je savjetovao pedijatar", što i nije laž jer dr. Sears je pedijatar
Meni je najgore kad "bitnim osobama" argumentirano nesto objasnjavam i kad vidim njihov totalno drukciji stav cesto budem primorana da i njih uvrstim u prvu skupinu "nebitne osobe" (barem sto se tice konkretne teme). I to mi tesko pada
Prije tjedan dana smo isli u bolnicu pogledati bebu staru dvadesetak SATI. Rijec je bila o kceri bratica mojeg muza. Zvali su nas da dodjemo odmah nakon carskog, ali nije nam bilo usput, a moram priznati da je i meni bilo malo blesavo.
Kolegica je donijela na posao curicu od 10 dana, u sobu punu ljudi - recimo da nas je bilo tridesetak. Prije no sto sam se snasla, gurnula mi je malu u ruke. Mogla sam, eto, biti i bolesna. No nisam. To sto je kolegica napravila ovdje je posve normalno. Novorodjencad ide u ducan, restoran, posjete... valjda direktno iz bolnice.
U kratkim crtama: iako puno toga ja osobno ne bih, ne vidim razloga cemu toliko zgrazanja. Razlicite kulture, razliciti ljudi, razlicite okolnosti... svakom kako mu drago.
ma sve je to super, ali meni se više od tog zgražanja nad takvim ljudima ide na živce zgražanje onih na da mnom i MM kada smo rekli da nećemo nikoga mjesec dana u kući
ispali smo kreteni, nesposobni, posesivni, pretjerani... što sve ne
pa onda sve to kad nisam htjela vodati dijete sa sobom gdje stignem
ja stvarno volim djecu, volim ljude..., no ne bi mi palo na pamet tlačiti nekoga i njegovo dijete odmah čim izađu iz bolnice, pa još uzeti dijete i, kako su neki moji znali reći, izgnjaviti ga
halo, to je moje dijete, neće njega nitko gnjaviti, pobogu, to je osoba, nije krpena lutka
i općenito taj stav ljudi da se prema djeci odnose kao prema igračkama me strašno, strašno živcira
ajde reci papa, ajde daj pusu, ajde ovo, ajde ono, pa škakljikanje, pa milovanje, unošenje u facu... pa ajd da ja sretnem nekog na ulici i počnem ga škakljikati ispod rebara, pa opalio bi mi šamarčinu
zašto si netko daje za pravo tako maltretirati djecu
a kad staneš u njihovu obranu, onda pretjeruješ
uh, sad sam se baš nabrijala
ma drugo je to, naravno da je to bliskost koja je neupitna
to koliko moje dijete voli baku i dedu i koliko smo općenito vezani (MM roditelje, moji nisu živi), ne bih mijenjala ni zašto na svijetu
no, i mi smo rekli peri ruke, nitko se nije ljutio
znalo mi je ići na živce što su prečesto visili kod nas (tada mis e to tako činilo, sada, s odmakom ih razumijem), bili mi iza leđa dok joj mijenjam pelene..., sveki se trpala da će peglati, spremati, ja odbijala - sada bih drugačije, doći će valjda jednom i drugo pa ću sve nadoknaditi
hehe, tako je bilo i kod mene, s tim da je MM nekim poznanicima redovito govorio da mogu doći kad prođu tri mjeseca, hehehe.. Sada, s odmakom, vidim da većina ljudi više ne poštuje taj period babinjanja, tj. došli bi odmah po dolasku iz bolnice. A mogu reći da imam i slučaj malo uvrijeđenih rođaka koje smo zamolili da pričekaju mjesec dana da se malo snađemo.. Njihov problem.. Inače, meni je malo smetalo što bi naši prijatelji ostajali kod nas i po 4 sata, a ja bih onda već bila mrtva umorna.. ali oni ne kuže jer nemaju djecu...
O da. imam i ja takve...Mi govorimo da sad idemo kupat klinca, i MM i ja odemo u kupaonu s malim a oni sjede i cekaju..uff...A sad oni imaju klinca i potpuno je drukcija situacija. Dode mi da sad ja kod njih sjedim do 10 navecer...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
