Mama vs. baka

[oka]

Ne znam, kužim te i potpisujem Martu, mama će ti uvijek biti ista, teško češ nju promijeniti.
Nek te tješi da je i njima to sve novo i isto ne znaju kako se bi ponašali, a kako ne bi.
dolazak dijeteta utječe na živote mame i tate i svih ostalih u blizini. S obzirom da ste obitelj samo ti i Noa njima je teško
shvatiti da ste vi obitelj i da si ti mamai da trebate mira, da imate pravo na svoje odluke....

Mislim da dolaskom prvog dijeteta svi vode nekakve bitke i kod svih se dogodi nešto.
Kod nekih vječiti problemi sa dojenjem, kod drugih problemi sa prilagodbom, sa muževima, svekrvama,
neprospavanim noćima, kolikama koje potraju do nekoliko mjeseci, nedaj bože neka bolest djeteta........
Nikad više neće ništa biti isto i toliko lagano kao nekad.
Jednostavno neće, bit će drugačije, teže, ljepše u drugom smislu....i naravno vječna briga za svoje dijete....

Još vam svima traje period prilagodbe, pa se javljaju faze dijeteta, (kažemo iz faze u fazu)
Ti si ta koja se mora skulirati i prihvatiti sebe i Nou kao obitelj, ti si ta koja ga hraniš, ti si ta koja ga nočima čuvaš,
ti si ta koja si njegova majka.

Kaži mami to, nemoj se osijećati manje vrijednom ili sl. ,ima mnogo gorih i težih stvari u životu, budi jaka, trudi se biti jaka...
Imaš za koga biti
Svi mi nekad u nekim situacijama razočaramo ili ne ispunjavamo snove i želje ili norme naših roditelja, to ne zanči
da smo manje vrijedni ili podložni njihovim omalovažavanjima ili vrijeđanjima.
To joj moraš dati na znanje, reci joj kako se osijećaš kad ti kaže da si sebična, kad te otac optuži za nešto...reci da te to vrijeđa,
da ti je jako teško i moli ju da odstupi malo i da te ostavi da se osamostališ što nikako ne isključeju nju ili njene dužnosti kao bake.

Naglašavaj joj da je ona baka, a ti mama i nemoj prestajati i odustajati od toga, pokušaj što više stvari sama obavljati, pokušaj da
ih što manje trebaš, koliko možeš...
Moraš se boriti za to ako je to nužno za tvoj duh i tvoj opstanak i ostanak pri zdravom razumu.

Nemoj nikako dopuštati da vodi brigu gdje si, s kim si i što radiš i to sve zbog djeteta...nemoj, nikako, prekini o i bori se za samostalnost od samog početka.
Svi smo se mi za nešto borili i izborili se, a nejviše od svega trebaju ti dobri živci i spoznaja da su takve situacije u životu moguće,
da sigurno nisi jedina sa problemima i da svatko prolazi nešto. Nek ti to bude snaga i poticaj da se održiš i da se boriš za svoj i djetetov mir.

A što se tiče stolice dijeteta, pokušaj jesti suhe šljive da potakneš stolicu, i cicu nudi sva puta istu pa tek onda promijeni...važno je da dođe do masnijeg mlijeka.
A plakanje dijeteta je normalno, ne znači da nešto nužno radiš krivo ili sl, djeca imaju grčeve i traže majčinu ljubav...i dozovu je plačem


sori na dužini posta