bome, ja sam isto osjetljiva na to.apricot prvotno napisa
važno je i za dečka.
ok, možda ne da odjene tajice, ali nema mi gorega kada vidim dečka sa "sisicama" i "hladetinom" oko struka
Neke stvari mi graniče sa zlostavljanjem. Kao scena prošle godine na plaži-dijete prepredebelo-nekih 2.5 godine i vuče se po plaži, ne trči, ne igra se-jednostavno je predebelo.
Prvo mi je jako bed, uvjerena sam da dijete ima nekih zdravstvenih problema. Kako inače dijete može bit toliko debelo?
Ali ne-baka i mama izvade one sevendays kroasane, čokoladni puding i smoki-odjednom. Kao u nekoj crnoj komediji-dijete smlati sve to troje redom.
U trenu kad nije moglo mama je hodala za njim i urlala sjedi dok ne pojedeš i ajde još malo.
Znam da ovo graniči (ili jest) s tračem-al je strašno.
Ja znam da bi i naše bake dale našoj djeci to sve na regularnoj bazi-i slatkiše i smokije i krafne i fante i sve živo. Jer je nekad toga bilo manje, bilo je skupo, manje dostupno, ljudi su bili željni, proveli su djetinjstvo željni onog što ima "onaj kojem je tata pomorac"
Sad si oni to lako mogu priuštit-što veće smeće od hrane-to manje košta, i "usrećit" djecu i unučad.
Zato valjda djeca imaju roditelje-da zaustave te porive.
Druga, još gora situacija, mi je kad čujem "da barem nešto pojede"-što? Ništa, šećer, složeni šećer, konzervanse i još malo šećera? Što je tu pojeo osim malo smeća? Zdravije je blato s ceste.
Mislim da je osnovni problem u stavu u kojem je hrana sama sebi svrha. U kojem se ne rezonira zašto jedemo.
 |
|||
Odgovori s citatom