Koji dio vašeg života je - posao?

[Andro-gen]

Eto, malo čituckam drugu jednu temu pa se malo zamislih... Ludo me interesira koliki je neki, hajmo reći, relativni udio posla u životu jedne prosječne (a zaposlene) žene/cure, npr. članice Rode. E, pa baš me interesira kod takvih zaposlenih cura - koliki im je odljev energije na posao, koliko im je ušao u život posao (postotkom izraženo), koliko sebe odvajaju i daju poslu, koliko su im najbliži uskraćeni od njih radi/zbog posla.
Ok, ne računam ovdje benefite (visoke plaće, sužbene aute, gadžetarije i sl.) koji kompenziraju neke stvari.
Dakle, ako bi ste mogli nekako postotkom izraziti koliko vas posao okupira, značilo bi nam svima sigurno. Bez obzira radili kao konobar, savjetnica glavnog direktora, čistačica, liječnica ili prodavačica.
Dakle, ne ono tipa: 50% / 30% (8 sati radim, 8 sam doma, a 8 spavam i svejedno mi je gdje sam tada), nego ono... u ono vrijeme kad ste doma, koliko vas je oteo/promijenio posao.
Naravno, dobrodošao je komentar, jer da istoga nema, ovo bi bila anketa sa radio button, pa zaokruži...


Hvala!

[Anemona]

Večinu dana kad u 15 sati odem s posla, više ni ne pomislim na njega.
Smatram da mi posao uzima previše vremena, da "gubim" vrijeme, dok se druge bitnije stvari događaju.
Na žalost trebaju mi i novci.
Smatram da na poslu korektno odradim što trebam, ali nemam nikakvu namjeru "nositi ga doma".

Ne znam da li sam promašila temu, nadopišem kasnije, kad se još netko javi.

[prima]

cca 20 % mog ukupnog vremena provodim na poslu.
van toga, okupacija poslom 0 %, (ne računam vađenje robe iz ormara za novi radni dan )

[Anemona]

I kod mene je cca 20%.

[Freja]

Uf, ja sam jedna od onih bez radnog vremena i to mi nije smetalo dok nisam imala djecu. Sad me jako smeta. Nikad ga se ne mogu riješiti. Tj. u teoriji mogu, no teško je glavu natjerati da na misli na sve što je ostalo neobavljeno. A neobavljenog uvijek ima jer je priroda posla takva. Točnije, nikad nije dovoljno. Stoga se ne mogu izraziti u postocima. Jedina prednost takvog posla je što dopušta i određenu razinu fleksibilnosti pa u "radno vrijeme" (npr od 8 do 16) mogu "ukrasti" vremena za odlaske liječniku s klincima i slično.

Evo, i ovo sam pročitala i napisala post u kratkoj pauzi tijekom obavljanja posla. Subota navečer, klinci zaspali.

[ana.m]

Večinu dana kad u 15 sati odem s posla, više ni ne pomislim na njega.
Smatram da mi posao uzima previše vremena, da "gubim" vrijeme, dok se druge bitnije stvari događaju.
Na žalost trebaju mi i novci.
Smatram da na poslu korektno odradim što trebam, ali nemam nikakvu namjeru "nositi ga doma".

Ne znam da li sam promašila temu, nadopišem kasnije, kad se još netko javi.

Ja ću ovo samo potpisati jer je i kod mene ovako! Identično!
A koliko me posao promjenio (nadam se da neću fulati ono na što si mislio)....pa da li puno ili malo ne znam, ali znam da je. Recimo, gomila ljudi me živcira, nisam baš previše tolerantna i lako planem i postala sam živčenjača! Trudim se sve to svesti na najmanju moguću razinu, ali nekad ipak sve to ispliva na površinu, a stres je gadna stvar!
Nemam živaca za objašnjavanja i prepucavanja s ljudima koji mi nisu ni najmanje bitni, neda mi se pretvarati što sam možda nekad radila, postala sam bez dlake na jeziku...

[cvijeta73]

u ono vrijeme kad ste doma, koliko vas je oteo/promijenio posao.

Hvala!

ja ne kužim ovo
ako je pitanje koliko mislim na posao kad sam doma, kako kad, kad je neki problem - mislim, ako ga nema - ne mislim. isto je i obratno. kad su npr djeca bolesna, onda na poslu mislim na njih, ako je sve ok - onda ne. ali nekako mislim da nisi na to ciljao, da je ovaj odgovor prepraktičan za filozofski kutak

dakle, nije me posao niti oteo niti promijenio - jer sam to - ja. ja, koja ima život koji se sastoji od onih postotaka.
da NE radim, e to bi me otelo i promijenilo

[sirius]

uopće ne razumijem što želiš reći:zbunjola:
Da li misliš da li žene misle na posao nakon radnog remena? Da li rade poslovne stvari izvan radnog vremena? Da li im je posao strast nakon što je dijete došlo? Da li su im se prioriteti promjenili nakon što je dijete došlo pa im posao više nije na prvom mjestu?
Meni osobno se ne čini zdravo da te posao preuzme (loše pogotovo) nakon radnog vremena, sa djecom ili bez njih. Mislim trebalo bi biti života nakon posla. Nakon mog prvog povratka na posao ( nakon 5,5 mj starosti djeteta) puno se toga u meni promjenilo, što je rezultiralo mojim otkazom i promjenom radnog mjesta. Razlozi su bili ti da sam željela posao sa fiksnim radnim vremenom , jutarnju smjenu i mogućnost da me netko zamjeni ako mi dijete bude bolesno. Nisam više mogla biti na raspolaganju cijeli dan , niti se davati (izvan radnog vremena) koliko se to od mene očekivalo.

Ako ti je posao strast, okupirat će te i izvan radnog vremena. Ili ako imaš specifičan posao i on će te okupirati izvan radnog vremena. Za sve ostale , čini mi se dovoljno 8+ sati 5+ dana u tjednu+ vrijeme potrebno za putovanje.
Plus , uzeti u obzir da se dolaskom djece strast, interesi i prioriteti lako mogu promjeniti .

[Freja]

Ja ću se usuditi reći da je od 1. do 4. godine mojeg starijeg sina posao zauzimao barem 80% mojega vremena (osim kad je bio bolestan). Čitam vas sa zavišću. I ne, nemam NIKAKVE beneficije - ni mobitel, ni službeni auto, tek malo iznadprosječnu plaću. Čak ni dnevnice ne dobijem kad idem na put.

[Andro-gen]

Da, lapsus mentis
Jednostavno sam isključio mogućnost da ljudi i nisu upregnuti na poslu 8 x 60 min. E, u tom slučaju u posao unose svoj život. Dakle na poslu se daju 0-100% i jasno je da ne nose sa sobom ništa od onoga čim štancaju karticu na izlazu. Takvi sigurno ne dolaze doma izmoždeni, ispijeni, ispreznojeni...
Pa tome svi težimo, ne li? Nažalost, mnogi se ljudi daju preko 100%, dakle nose dobar dio posla u sebi...

[Vrijeska]

nisam baš razumjela... no, ja volim svoj posao, često ga nosim kući, ima dana kada uživam u tome ima dana kada i ne baš (ovisno o zadatku), ali sve u svemu puno vremena provodim u poslu; i kada radim kućanske poslove često razmišljam o poslu; i kada sam s djecom znam razmišljati o poslu

moj posao je dio mog života bez kojega je ne mogu - to je meni za dušu (nisam nikakva umjetnica; a i često radim bez ikakve naknade jer ne naplatim svoj rad - zaboravim na honorar; sva sreća da firma uredno isplaćuje plaću: no od mene niakda bogata čovjeka ...)
nemam negativnih razmišljanja o poslu i ne mogu shvatiti ljude kada o poslu razmišljaju samo o nužnom zlu i financijama - mislim da zbog takvog negativnog razmišljanja imaju često i probleme na poslu, ne vole rad itd.

ja uživam i nadam se da ću uvijek nešto raditi

[sirius]

Da, lapsus mentis
Jednostavno sam isključio mogućnost da ljudi i nisu upregnuti na poslu 8 x 60 min. E, u tom slučaju u posao unose svoj život. Dakle na poslu se daju 0-100% i jasno je da ne nose sa sobom ništa od onoga čim štancaju karticu na izlazu. Takvi sigurno ne dolaze doma izmoždeni, ispijeni, ispreznojeni...
Pa tome svi težimo, ne li? Nažalost, mnogi se ljudi daju preko 100%, dakle nose dobar dio posla u sebi...

Ako imaš posao koji je jako zahtjevan i odgovoran, i ti si jako takav, ali imaš donekle fiksno radno vrijeme, tada zbog svog mentalnog zdravlja bi bilo dobro da se nakon određenog broja godina naučiš isključiti nakon što izvadiš karticu.
Ja znam o ćemu pričam jer sam nakon teških dana na svom poslu (prije djece) znala hodati kući pješice od Marsimira do Kustošije samo da se ispušem i dođem sebi. Ali nije zdravo da te to toliko preuzme. I nije moguće kad dođu djeca, i ona hoće dio kolača.

[ana.m]

Gle. ja odradim svoje što moram na poslu tamo mislim na svoju djecu koja mi fale, mislim si što rade, kako su. Ne ostajem ni minutu duže i doma ni ne pomislim na posao.
Ali doma dođem smoždena vrlo vrlo često, kao da je netko ispio moj mozak i svu moju emergiju, kao da je netko isisao život iz mene. I da, mrzim svoj posao!

[Anemona]

Pa tome svi težimo, ne li? Nažalost, mnogi se ljudi daju preko 100%, dakle nose dobar dio posla u sebi...

Nisam baš shvatila što si htio reči, ili sam dobro shvatila, pa ne vjerujem da si to napisao.
Mogu prilično odgovorno tvrditi da na poslu svaki zadatak odradim izuzetno korektno, ali i dalje posao ostaje samo posao kad zatvroim vrata i odem doma.

Bilo je razdoblja na poslu kad su bili veči projekti/zadaci i kad se bome davalo iznad 100%, ali bome ima razdoblja (kakvo je sad) da je manje posla, manje gužve, manje novosti, kad odradim posao lijevom rukom.
U oba slučaja posao ostaje na poslu kad dođem doma, uopće me ne zanima.

Igrom slučaja tata i ja radimo u istoj firmi, povremeno i u istom uredu, ali vrlo rijetko doma razgovaramo o poslu. Gotovo nikad. Eventualno o kakvoj smiješnoj anegdoti s posla, o samom poslu ne. Tko ga hebe.

[kikic]

Nisam zadovoljna s poslom, kad dođem doma u 3,30 stalno mislim i govorim o tome nezadovoljstvu (muž će me više u top staviti koliko mu pričam i dosađujem o tome) a nikad nisam imala hrabrosti nešto promjeniti, tj. pokušala sam nešto, upisala višu školu i nakon par ispita odustala. Sad opet intenzivno razmišljam o tome, ali tu su mala djeca koja traže svoje, ne znam kad bih stigla učiti. I ne znam da li bih nešto promjenila, ja sam takav tip, užasno me opterećuju nepravilnosti na poslu, tuđi repovi i zaostaci koji utječu na moj posao. Moram nešto promjeniti, već sam se nagledala dosta njih koji došli daleko iza mene i sad im je puuuno bolje nego meni a mene bolje plaćeni poslovi uvijek nekako zaobiđu...

[Zdenka2]

Jako volim svoj posao i volim raditi. Posao mi je poziv, strast, zabava, on me ispunjava i radit ću ga dok mi glava bude funkcionirala. Slično kao Vrijeska, od mene nikad bogatašice, ali sam bogata zadovoljstvom time što radim; to isto uračunavam u svoju plaću. U poslu imam uspjeha i osjećam se afirmirano.

Kad mi je sin bio mali njemu sam davala prednost i znala staviti posao sa strane. I sad to činim kad je potrebno i ne zanemarujem djecu zbog posla. Ali, radila sam uvijek i uvijek sam si osiguravala vrijeme za rad. Mislim da se moje zadovoljstvo kao osobe dobro odražava i na djecu. Osim toga, preko mene upoznaju vrijednosti radišnosti, radnih navika, upornosti i stvaralaštva.

[Pcelica Mara]

Mislim da se moje zadovoljstvo kao osobe dobro odražava i na djecu. Osim toga, preko mene upoznaju vrijednosti radišnosti, radnih navika, upornosti i stvaralaštva.

Potpisujem i ostatak posta, ali ovo izdvajam jer sam tako nešto i ja htjela napisati, a Zdenka je to baš lijepo sročila.

Kad radim osjećam se bolje, ispunjenije, vrijednije... I vjerujem da se to odražava na djecu, jer ja sam zadovoljnija.

I muž i ja volimo svoj posao i često znamo odvesti djecu na naše radno mjesto.
Njima to bude zanimljivo, a vjerujem i u to da kroz nas upoznavaju vrijednost rada i radnih navika.
Također, vjerujem da smo oboje jako sretni jer radimo posao koji volimo i to sad objašnjavam svojim neputovima, a jednog dana ću i svojoj djeci - jako je važno naći sebe u nekom zanimanju i voljeti svoj posao. Jer, iako obitelj jest najvažnija i uvijek na prvom mjestu, mislim da je jako važno ostvariti se i na drugim poljima, npr. kroz rad.

Mogu dakle reći da me posao uopće ne oduzima, nego daje djeci kompletniju mene.

Ma uostalom, samo ponavljam već napisano

[Ifigenija]

Odlična tema!
Osobno sam bila jako nezadovoljna svojim poslom jer me je žderao. I nisam bila niti blizu mogućnosti da se dam djeci i obitelji, u mojoj specifičnoj situaciji, koliko sam željela.
Zato sam odahnula kad sam ostavila posao. I sretna sam da sam mogla jer su godine poklonjene obitelji nešto naljepše što mi se dogodilo u životu.
Sad počinjem polako raditi, ali baš iz te perspektive - pronalazim načine da balansirano radim, da rasporedim svoju energiju, volju, snagu, vrijeme tako da rezultat bude život kojim želim živjeti. vjerujem da je jedan dio toga u tome da odabereš posao koji ti to omogućava, ali još veći dio je unutarnji trening, vlastiti stav prema sebi, poslu i obitelji.

[Hajdi]

S obzirom da mi je posao vrlo specifican i dinamican, a uz to je i delimicno porodicni posao, ne mogu da dam precizan odgovor.

Volim svoj posao i on je deo mene.

Iskreno, rastuze me odgovori kao sto je dala ana.m "mrzim svoj posao" i to tako nedvosmisleno!

Najmanje 1/4 zivota provedemo u nekakvom poslu, pa zar je potrebno da ga bas toliko mrzis?

Kad zaista mrzis da negde provodis vreme, a moras, to te sigurno unistava i na privatnom polju.

[Trina]

Posao koji sam radila bio je samo posao i onog trena kad bi izašla iz firme ko da nikad nisam ni radila, kamoli da sam bila opterećena njime kući. A i nije takav posao da bi imala nešto razmišljati o njemu van radnog vremena

[Ripcord]

Rijetki su dijelovi dana kada ne razmišljam o poslu. Pogotovo mi je na pameti kad legnem i trebala bih kao spavati

Ali većinom ga volim (normalno da ima faza i ljudi s kojima surađuješ koji te ubiju u pojam tu i tamo, ali ipak to stavljam u neki skriveni djelić primozga), pa mi nije žao. I da, i ja smatram da je zadovoljna žena i zadovoljna majka, a ja sam zadovoljna s poslom i ispunjava me i ne mogu zamisliti da ga ne radim. Mislim, volim ja svoju djecu i mm-a i obitelj i prijateljice i filmove i serije i knjige i glazbu i koncerte... al treba mi i moj posao i doza kreativnosti.

[krumpiric]

potpisala bi cvijetu
ima dana kad čitav dan razmišljam o poslu, ne toliko o poslu, kao da nešto nisam obavila, koliko o grani koja me zanima i detaljima
ima dana kad djeca nisu adekvatno zbrinuta, zdrava...pa se posla ni ne sjetim.

[Freja]

Mogu razumjeti sve koji kažu da mrze posao. Vjerujem da ima takvih poslova, pogotovo ako ih stjecajem okolnosti nismo odabrali.

Ja sam se osjećala manje-više kao Zdenka2 do prije nekoliko godina. A onda se sam posao promijenio (dakle ne radno mjesto - baš priroda posla). Promijenio se u nešto što nikada nisam željela raditi. Ostao je i onaj dio koji volim, no sve rjeđe dolazi na red, tj. ugušio ga je dio koji uopće ne bi trebao biti dio mojeg posla. Ali tu ništa ne mogu primijeniti. Zakačilo je mnoge, samo nekoga više, nekoga manje. Sad ispada da većinu onog dijela posla koji volim radim u slobodno vrijeme. I sada znam kako je raditi i posao koji ne voliš i koji ti je na neki način nametnut.
Naravno da takva situacija utječe na mene kao osobu. Bilo je lakše prije. Sad se kod mene guraju tri stvari: moj pravi, željeni, posao, posao koji sam prisiljena odraditi i obitelj. Teško je to sve uskladiti da sve strane budu zadovoljene.
Prava je sreća imati posao koji se voli i koji čovjeka ispunjava.

[prima]

rasprava je pošla na stranu ko (ne)voli svoj posao. ja svoj volim, ali ga držim u granicama radnog vremena, namjerno.
zato jer jako volim i neke druge stvari osim posla ( ne mislim samo na obitelj, nego i hobiji i svašta nešto) i ovako mi puno više paše.
dok sam bila mlađa, granica mi je bila slobodni vikendi i GO, a kako starim dogurala sam do prosječno 35 h tjedno za posao i tu povlačim crtu.
tako još uvijek stignem i razvijati se na poslu, ali i savladati neka nova znanja i vještine, koja donose zadovoljstvo van ureda.

[Trina]

Što netko može birati koji i kakav će posao raditi? Bogami, ja sam radila ono što sam našla. Kakva ljubav i zadovoljstvo?!

[Mima]

Hm, pa naravno da može.

Meni osobno je moj posao OK - zanimljiv mi je i u redu, ali ne mogu reći da mi je strast, tako da bih ga rado ostavljala na poslu u 16:00, no radi prirode posla se zna dogoditi da moram misliti o poslu i nakon posla i vikendom, da me zovu raditi itd.
Na prijašnjem poslu je to bilo puno izraženije, pa sam tamo puno više morala misliti o poslu izvan radnih sati.

[sirius]

Što netko može birati koji i kakav će posao raditi? Bogami, ja sam radila ono što sam našla. Kakva ljubav i zadovoljstvo?!

Ja sam isto birala, promišljeno , nekoliko puta. Ali sam na kraju zaključila da u mojoj struci i sa mojom stručnom spremom sve isto, a ostalo su nijanse, pa mi samo ostaje da posložim stvari u svojoj glavi i držim se onog sa najboljim uvjetima .

[Trina]

, stvarno ko da živimo u različitim državama. Kod nas se radi ono što se nađe, ideš sistemom eliminacije-znači izbaciš ono što ne želiš (a i tu su kriteriji pali) pa onda na što naletiš. Iako neke struke su ipak u ogromnoj prednosti pa eto, nisam nikad srela npr medicinsku sestru koja reže salamu u dućanu ili liječnika koji konobari. A ovi ostali s manje zanimljivim obrazovanjem ili srednjom školom...ne poznajem nikoga tko može reći da ga posao baš istinski ispunjava jer radiš bilo što da zaradiš plaću.


Eto, baš sam došla do zaključka da ću svoju kćer usmjeravati da ide u medicinsku srednju jer mislim da je to jedina srednja škola koja gotovo pa osigurava posao a uz sve to sigurna je i odlična plaća.

[sirius]

, stvarno ko da živimo u različitim državama. Kod nas se radi ono što se nađe, ideš sistemom eliminacije-znači izbaciš ono što ne želiš (a i tu su kriteriji pali) pa onda na što naletiš. Iako neke struke su ipak u ogromnoj prednosti pa eto, nisam nikad srela npr medicinsku sestru koja reže salamu u dućanu ili liječnika koji konobari. A ovi ostali s manje zanimljivim obrazovanjem ili srednjom školom...ne poznajem nikoga tko može reći da ga posao baš istinski ispunjava jer radiš bilo što da zaradiš plaću.


Eto, baš sam došla do zaključka da ću svoju kćer usmjeravati da ide u medicinsku srednju jer mislim da je to jedina srednja škola koja gotovo pa osigurava posao a uz sve to sigurna je i odlična plaća.

ma nije baš odličnaaaaa plaća , a i na većini radnih mjesta se krvavo naradiš za nju..., ali da, to je zanimanje budućnosti, za to nikad neće nestati interesa.

[Trina]

Ti se šališ, jelda?
Ja sam se mučila ko budala, po 9, 10 sati svaki dan stajala na nogama s jednom jedinom pauzom od 15 min di sam mogla sjesti, bez ijednog jedinog slobodnog dana, radne nedjelje, blagdani...nema slobodnog dana bez obzira jel smak svijeta ili običan dan, a na sebi imam odgovornost od puuno tisuća kuna i za svaki manjak odgovaram isključivo ja, da bi na kraju dobila 2300 kn. Medicinska sestra prvo moraš željeti biti, moraš voljeti to (ja sam oduvijek htjela biti ali nisam bila u mogućnosti radi rata) a ako se eto taj dio podrazumijeva, radiš u smjenama, imaš striktno određeno radno vrijeme, plaćen ti je svaki vikend, svaka noćna i svaki blagdan. I dobiješ cca 6000 kn. Za mene je to ooogromna plaća. Ne samo za mene nego za većinu zanimanja u Hrvatskoj.

[sirius]

Ti se šališ, jelda?
Ja sam se mučila ko budala, po 9, 10 sati svaki dan stajala na nogama s jednom jedinom pauzom od 15 min di sam mogla sjesti, bez ijednog jedinog slobodnog dana, radne nedjelje, blagdani...nema slobodnog dana bez obzira jel smak svijeta ili običan dan, a na sebi imam odgovornost od puuno tisuća kuna i za svaki manjak odgovaram isključivo ja, da bi na kraju dobila 2300 kn. Medicinska sestra prvo moraš željeti biti, moraš voljeti to (ja sam oduvijek htjela biti ali nisam bila u mogućnosti radi rata) a ako se eto taj dio podrazumijeva, radiš u smjenama, imaš striktno određeno radno vrijeme, plaćen ti je svaki vikend, svaka noćna i svaki blagdan. I dobiješ cca 6000 kn. Za mene je to ooogromna plaća. Ne samo za mene nego za većinu zanimanja u Hrvatskoj.

Trina , to ti sve ovisi o kutu gledišta. Nemaju sve toliko, a velik broj radi na teškim radnim mjestima. U zg mnoge osobe sa srednom stručnom spremom , bez dežurstava, u informatici, bankama itd. ima i puno veću plaću ( a priznat ćeš i bolje uvjete rada) od jedne medicinske sestre. To je u rangu kao da kažem da jedan vrhunski doktor profesor ima dobru plaću od 12 tisuća sa šest 24 satna dežurstva u mjesecu i radnim danom od minimalno 10 sati (bez da to tko broji), pa to je sića prema odgovornosti, godinama staža i još mnogo toga.

[no@]

Bojim se da je izvan Zagreba 6000kn ogromna plaća, neovisno o odgovornosti i uvjetima rada.

[sirius]

Bojim se da je izvan Zagreba 6000kn ogromna plaća, neovisno o odgovornosti i uvjetima rada.

Prihvaćam to. Kao što prihvaćam da su uvjeti života drugačiji, pa možda postoji mogučnost dodatne zarade ili dodatne uštede za razliku od života u velikom gradu.

[Trina]

Bojim se da je izvan Zagreba 6000kn ogromna plaća, neovisno o odgovornosti i uvjetima rada.

To je to. Ali neki ljudi kao da nisu svjesni da je Hrvatska i van Zagreba i da se u Zg ipak malo drugačije živi.

Sirius, to je posao s ogromnom odgovornošću i sestre se stvarno narade, to je činjenica. Ja sam takoreći odrasla u bolnici, da ne idem u detalje, moja mater je sestra, u svakom slučaju upućena sam do najmanjeg detalja kad je posao medicinske sestre u pitanju. Treba se okrenuti oko sebe i vidjeti u kakvim uvjetima rade ljudi, kolika im je satnica i koga je uopće briga za njih a plaća im je ispod svakog nivoa

[vera]

...slično kao Vrijeska, Zdenka i Ripcod, jako volim svoj posao, dajem se koliko mogu, često ga se sjetim izvan radnog vremena i on je važan dio mene.

[apricot]

nekada posao ispunjava 100% mojega dana.
ponekad 0%.
nekad ga živim svake svjesne sekunde, a nekada ni ne pomislim na njega.

ne znam je li to sreća ili nije, ali moj posao nije onaj za kojim možeš zatvoriti vrata i ne misliti na njega do sljedećega jutra.
posao mi se pretače u život i život u posao.

i ja to tako volim.

[Daisy@]

To je to. Ali neki ljudi kao da nisu svjesni da je Hrvatska i van Zagreba i da se u Zg ipak malo drugačije živi.

Sirius, to je posao s ogromnom odgovornošću i sestre se stvarno narade, to je činjenica. Ja sam takoreći odrasla u bolnici, da ne idem u detalje, moja mater je sestra, u svakom slučaju upućena sam do najmanjeg detalja kad je posao medicinske sestre u pitanju. Treba se okrenuti oko sebe i vidjeti u kakvim uvjetima rade ljudi, kolika im je satnica i koga je uopće briga za njih a plaća im je ispod svakog nivoa

slažem se sa svim napisanim....znam kako je to..ja sam već treća generacija sestre u obitelji...
posao je takav da ga nosiš doma, da ideš kući,i umjesto da posao ostaviš tamo gdje mu je mjesto..ti razmišljaš dal si sve napravio kako treba ili ugrozio nekog ne daj bože..onda kad bi trebalo da si ono malo doma slobodan,onda te zovu jer moraš ići neplanirano raditi,ili se nešto mjenjalo..ili ne daj bože nešto nije bilo kako treba...sve su to stresovi.....posao jako utiče na mene a onda posredno i na obitelj,i pošto sam bila u mogućnosti biti doma 3 g,vidjela sam razliku sebe bez posla i sebe s poslom,i kako je to utjecalo na našu obitelj....

teško je odvojiti posao od privatnog života....teško ,ali bi trebalo,i svaka čast svakom tko to može napraviti..ja se divim i zavidim...

[čokolada]

I ja uživam na poslu, jedva čekam da završi godišnji, ujutro ustajem laka ko ptica... mislim da sam zbog toga stvarno privilegirana. Ponekad budem i baš iscrpljena, ali duži put kući kojiput čini čuda . Prije djece uz sadašnji radila sam i još jedan posao. Divan, stresan i bez radnog vremena što s dolaskom djeteta više nije dolazilo u obzir. Sadašnji posao ne nosim kući (praktičnu pripremu napravim tamo), ali rado razmišljam o njemu i planiram što i kako.

[Anemona]

Meni moj posao definitivno nije strast, strast mi je nešto drugo. I tu sam u raskoraku sama sa sobom.
Volim svoj posao kad ima puno novosti , uzbuđenja, kad se radi nešto novo, uvodi nešto novo. Ja sam valjda jedina koja se veseli kad nešto na poslu iz korijena mijenjamo, drugi su tada ludi.
Ja sam s druge strane luda kad se danima, tjednima, mjesecima radi isto, pretače iz šupljeg u prazno, a tako je trenutno stanje. To me ubije.
Ako uz to još imam manje posla, onda sam gotova.
Idealan radni dan meni je kad imam posla da jedva stignem kavu popiti, onda dođem doma poletna kao ptica, a kad su dani da natučem 100 postova na Forumu, nije dobro.
Na poslu volim uzbuđenje, strku, zbrku, akciju, neizvjesnost, kad do zadnjeg ne znaš da li ćeš nešto napraviti u roku, pa se trudiš sve više i više,...
Trenutno je jedina neizvjesnost na poslu da li ćemo, ili ne dobiti plaću, a to nije tip neizvjesnosti koji volim.

[magriz]

potpisujem zdenku i pčelicu
volim svoj posao, i ovaj sadašnji i prethodne (a razlikovali su se kao noć i dan). u trenutku kad mi posao postaje naporan, promijenim ga

i ne prestajem radit u 16:00. hiljade puta radim kad mališa zaspe navečer, ujutro prije posla, vikendom. moj posao je dio mene 100%, a dajem 200% sebe u njega

[mamitzi]

stvarno volim svoj posao i sretna sam zbog toga. pokušavam ga što jasnije odijeliti od ostatka života jer bi me potpuno obuzeo i moja me djeca ne bi vidjela. kad radim, onda stvarno radim, na forum odem možda jednom mjesečno kad mi treba nešto konkretno (obično recepti za kolače) i u pravilu ne surfam , ne telefoniram, ne razmišljam o djeci. kad pijemo kavicu pričamo o svemu i svačemu i to je to, ostatak dana pokušavam napraviti što više da bi ostajala prekovrmeno što manje. moja obitelj misli da je šašavo, ali ja zbilja volim zgrade u kojima sam projektirala instalacije, a posebno one u čijoj sam gradnji sudjelovala. to su mi kao neki virtualni kućni ljubimci koji su odrasli i otišli od kuće.
jedini problem s poslom je što sam ja ili zaposlenica ili mama, nema trećeg. ne ostane mi vrijeme za neki hobi, često čak ni za sitna zadovoljstva kao što su čitanje knjiga ili sađenje cvijeća. eto, voljela bi da dan traje duže, pa da mogu duže raditi, duže biti s djecom i bar sat, dva biti samam sa sobom..

[Peterlin]

Moj posao ima dana kad ni ne pomislim da osim njega postoji nešto u mom životu, ali i onih drugih, kad bih najradije sutra otišla u mirovinu sa svojih 25+ godina staža.... ALI kad sam jednom prilikom bila doma 3 mjeseca (uz pol plaće - mijenjala posao) grizla sam i grebla sve oko sebe i jako mi je falio. Tak da ipak čini važan dio moga vremena, na sreću.

[ivanas]

Ja obožavam ono što radim,to mi je i hobi i posao i strast i sve, sama sam si šef i sama sam si "izmislila posao". Dva ljetna mjeseca ne radim zbog prirode posla i to mi je predugo, jedva čekam opet početi. Jedan dio posla mi je radno vrijeme fiksno, a pripremu i ostalo radim doma i teško mi je nekad sve uskladiti sad kad je troje malih doma al nekako ćemo uspjeti.

Svaki čovjek ima neki talenat ili sposobnost i jako mi je žao kad čujem da ljudi mrze svoj posao jer to znači da nisu iskoristili svoj puni potencijal.
Generacije su odgajane da traže sigurnost i znam puno ljudi koji misle da su osuđeni raditi nešto cijeli život jer se boje promjene i gubitka "sigurnosti". Nadam se da će moja djeca, vođena mojim primjerom pronaći ono u čemu su dobra i što ih ispunjava.

[hada]

Priroda mog posla i vrloooo fleksibilno radno vrijeme jako odgovaraju mom karakteru a u isto vrijeme mi ne ostavljaju prostora za obitelj koliko bih htjela i to me frustrira....

[(maša)]

Ako nešto ne obavim tokom radnog dana, čekam sljedeći (ovisim o drugim firmama/institucijama)...ne nosim ništa doma.
Volim svoj posao i paše mi ovakva kombinacija.

[lola_34]

Ja ću samo reći da zavidim onima koji idu doma s posla u 15h.

Ja kad dođem doma u 18:00h, imam snage jedino za oprat ruke, presvuć se, potrpat suđe u suđericu, ev. veš u veš mašinu i to je to.

A nerijetko budem s klincima vani u parku (sad dok je dan) i do 20h.

Kuhamo, naravno, samo vikendom.

I ja volim neizvjesnost na poslu, tj. dinamiku, i da se nešto dešava, ali nažalost, toga je kod mene malo .

Di su ona dobra stara vremena od 07:00h do 15:00h...

[krumpiric]

Meni moj posao definitivno nije strast, strast mi je nešto drugo. I tu sam u raskoraku sama sa sobom.
Volim svoj posao kad ima puno novosti , uzbuđenja, kad se radi nešto novo, uvodi nešto novo. Ja sam valjda jedina koja se veseli kad nešto na poslu iz korijena mijenjamo, drugi su tada ludi.
Ja sam s druge strane luda kad se danima, tjednima, mjesecima radi isto, pretače iz šupljeg u prazno, a tako je trenutno stanje. To me ubije.
Ako uz to još imam manje posla, onda sam gotova.
Idealan radni dan meni je kad imam posla da jedva stignem kavu popiti, onda dođem doma poletna kao ptica, a kad su dani da natučem 100 postova na Forumu, nije dobro.
Na poslu volim uzbuđenje, strku, zbrku, akciju, neizvjesnost, kad do zadnjeg ne znaš da li ćeš nešto napraviti u roku, pa se trudiš sve više i više,...

sto tisuća potpisa.

[summer]

sto tisuca i prvi

[Anemona]

Željela sam dodati, da je najlakše reči promijeni posao.
Na trenutnom poslu je nazovimo to kriza, inače je bilo ok. U svakom slučaju ima taj moj posao nekih prednosti, inače ga ne bih odabrala, ali došlo je do probleme i sad je teško, naporno i dosadno,...
Ali i dalje se nadam, glupo mi je na naznaku problema diči sidro i sad trpim tako kako je.
Glavni i jedini razlog je što mi je posao 100 metara ok kuće, a to mi je u ovom trenutku jako važno.

[Sandee]

Uzasno puno vremena provotim na poslu i s glavom u poslu. Kad dodjem doma u 17.30 (najranije, pedalirajuci kuci k'o bez duse, samo da barem malo dobijem na vremenu), i dalje blinka Blackberry, nema godisnjeg bez laptopa (a i vise od 2 tj. GO-a je gotovo nepristojno), podrazumijeva se da si uvijek dostupan, a i sad sam na forumu jer cekam da N. zaspi pa da mogu poceti suskati papirima, vaditi rokovnike i sl.

I to mi uzasno smeta, posla je sve vise, love sve manje, jedva se drzi glava iznad vode i normalno da je pritisak velik (dakle, nije da 'radim karijeru' vec samo plivam kako znam i umijem).
Imam puno interesa i hobija, ali nista od toga ne stignem, obitelj ne trpi toliko jer se maksimalno svladavam, ali trpim ja dok u ponoc jednom rukom peglam, a drugom dovrsavam rucak...

Ipak, tu i tamo dodje do 'pucanja', u vremenu 'vrsnih opterecenja' na poslu posebno, i onda, nazalost, nakon cijelog dana 'trosenja' i finjaka u uredu, doma jednostavno puknes i ispastaju oni koji bi najmanje trebali.

Trazim nesto drugo, ali ponuda poslova je stvarno nikakva, a i iza mene je dosta staza, skolovanja i prilicno utakmica u nogama pa ne znam koliko bih se uopce snasla na nekom, uvjetno receno, manje zahtjevnom poslu, a sigurno znam da bi se s manje placenim poslom nasa financijska konstrukcija urusila.

I gledam neke frikuse oko sebe, koje umisljaju da imaju karijeru, a doma klince do sitnih sati bedinaju dadilje, i uvijek poluglasno kazem da karijeru ima Pogorelic ili Ivan Djikic, a ovo je samo posao, ali tempo je neumoljiv, posao je kao pitbull koji je zagrizao i ne pusta, i jednostavno moram plivati sa strujom... MM, koji isto tu negdje u stanu groznicavo tipka dovrsavajuci sve sto ne stigne preko dana, kad je najveca kriza uleti sa svojom znamenitom recenicom: - Isplatit ce se to jednom, a ja sam sve manje uvjerena da bude.
Ali ga zato cesto molim da mi samo ponovi tu recenicu, cisto da cujem kako zvuci