Baš je i meni ovo palo napamet kad sam čitala Trinin post.Pcelica Mara prvotno napisa
I ja sam išla u vrtić, ne osjećam da me je netko "strpao" tamo, iako mi nije uvijek bilo lijepo.
Ovisno o okolnostima, dom mi je sasvim prihvatljiva opcija, kao i sve ostale koje nekoj obitelji odgovaraju, ali ne gledam na starost i eventualnu bolest svojih roditelja ili svekija kao na nešto što nije moja briga i problem. Nadam se da će još dugo biti živi i zdravi, ali i da ću im moći što više pomoći kada dođe vrijeme za to, a da me to ne odvede u frustracije i zanemarivanje svog života te da se ne prelama na leđima moje djece i njihove egzistencije. Situacije gdje ljudi imaju istovremeno malu djecu i nemoćne roditelje po meni nikako ne mogu završiti na zadovoljstvo svih bez da se u priču uključi dom ili da se ima toliko love da se angažira trajna pomoć u kući.
U nekom mom idealnom scenariju, roditelji s puno ljubavi brinu za djecu, a djeca za nemoćne roditelje, a opet pritom mislim da s obzirom da se za starost ima vremena pripremiti, odgovorna osoba brine o svom zdravlju i priprema se kroz život i za te stare dane, a ne očekuje da u jednom trenu u svakom smislu padne na leđa svoje djece.
 |
|||
Odgovori s citatom