Neće mi dati ruku

[Aiko]

Dakle, ja sam žalosna, jer još sa svojim djetetom nisam prošetala neku ozbiljnu šetnju da smo se lijepo držali za ruku, kao puuuno roditelja i dječice koje vidim okolo. Jako rijetko pristane dati ruku. Inzisitram jedino kad cestu prelazimo, a i onda je to borba, rijetko opušteno drži. Samo leti, trči na sto strana, skreće, vraća se, bježi, vraća se, neuhvatljiv, vrlo živ, aktivan, cika, vriska, trčanje...

Voljela bih da lijepo možemo prošetati. Sve sam više limitirana gdje sve možemo ići. Iako je već 2,5 napunio, još ga vučem u kolicima kad moramo ići na neku xy lokaciju, jer mi je to lakše. Inače smo puno vani, nije da mu to nedostaje, svaki dan je bar 2-3 sata vani, vikendom ili kad smo doma po cijele dane smo vani. Idemo stalno na neka događanja, ali autom. No, išla bih do grada i bez auta, ne da mi se vući i njega i kolica u tramvaju, ne da mi se da moram paziti gdje je on i gdje sam ostavila kolica. A ako idemo bez kolica, ajoj, nikad ne znaš kad će mu puhnuti da sad više neće hodati i da je umoran. Ok, da ima neki period kad leti na sve strane, ali zašto ne može biti neki period kad šećemo na najobičniji mogući način?

Hoću pitati, ima li nekih trikova, kako da ga obuzdam... možda je trivijalno pitanje, ali meni stvarno muka s tim zadnjih mjeseci i ne vidim da ide nabolje, čak štoviše, čini mi se da je sve izraženije. Neće mi dati ruku i ići lijepo u šetnju. Eto, to je...

[Storma]

Starija i sad da ruku. Sama. Mlada je i dalje kamikaza.

[koksy]

Das mi ruku? Nedas? Ok, onda idemo doma. Tako sam ja to rjesavala. I sad sa skoro 5 mi sam uzme ruku kad prelazimo cestu, ne moram nista ni reci.

[sandra-zvrk]

Razgovor i razgovor i nagovor i razgovor i nekad ovo - Ne daš, onda ne idemo u šetnju i idemo doma jer se u šetnji mora držati mama ili tata za ruku!

Sad me i sama primi za ruku, više ne moram ništa ni govoriti.

[sandra-zvrk]

I bezbroj puta ponoviti: u parku možeš sama trčati i skakati, ali kad se šećemo uz cestu i preko ceste moraš mi dati ruku jer je opasno trčati uz cestu.
I čim manje negacije u stilu: Ne možeš trčati.
Možeš trčati , ali u parku.
Ili Ne smiješ sama hodati blizu ceste.
Uz cestu mami i tati daš ruku.

[Vrijeska]

a zašto je držanje za ruku šetanje na najobičniji način?!?!

pa dijete šeta, samostalno, zašto bi morao majku držati za ruku cijelo vrijeme ?!?!

ako je problem ulica, onda ne izvodi dijete blizu ulice, boravite na mjestima gdje nema prometa i opasnosti, ostalo svedi na minimum

[gita75]

Prođe negdje s 3 godine. Kad usporedim naše šetnje kad je M. imala 2 godine s onima kad je imala 3...
Kao da se urazumila. Inače nema kod mene puno priče ili ne mora dat ruku ili mora, a kad mora onda nema pregovora, makar ju ja vukla za tu ruku po podu.

[Storma]

gita

[Ivanna]

a zašto je držanje za ruku šetanje na najobičniji način?!?!

pa dijete šeta, samostalno, zašto bi morao majku držati za ruku cijelo vrijeme ?!?!

ako je problem ulica, onda ne izvodi dijete blizu ulice, boravite na mjestima gdje nema prometa i opasnosti, ostalo svedi na minimum

Ovo je i meni palo na pamet.


Mene bi M. vrlo rijetko držao za ruku u šetnji, jednostavno ne hoda "po crti" nego vrluda vamo tamo u šetnji, svašta mora vidjet, al opet blizu mene. Naravno da uz cestu ili u nekakvoj gužvi ga sama primim za ruku, negoduje, al tu nema popuštanja. Ovako nekako kao gita.

[litala]

hodam ja jucer s njih troje, skoro pet, sedam punih i skoro deset...

za 25 bodova - koje je dijete samo od sebe drzalo korak uz mene i dalo mi ruku?

za 35 bodova - u kojoj je dobi to isto dijete pocelo tako hodati i davati ruku?

za 45 bodova - s kojim se djetetom najteze dogovoriti oko drzanja ruku (pa makar se drzali samo prilikom prelaska ceste?)

[Anemona]

a zašto je držanje za ruku šetanje na najobičniji način?!?!

pa dijete šeta, samostalno, zašto bi morao majku držati za ruku cijelo vrijeme ?!?!

ako je problem ulica, onda ne izvodi dijete blizu ulice, boravite na mjestima gdje nema prometa i opasnosti, ostalo svedi na minimum

Slažem se s ovim. Ne vidim potrebu za rukom.
Šetali smo stalno, nikad nije dao ruku, a nisam ni inzistirala, jedino ako smo prelazili cestu i tu je znao da će ili dati ruku, ili idemo doma.

[Peterlin]

a zašto je držanje za ruku šetanje na najobičniji način?!?!

pa dijete šeta, samostalno, zašto bi morao majku držati za ruku cijelo vrijeme ?!?!

ako je problem ulica, onda ne izvodi dijete blizu ulice, boravite na mjestima gdje nema prometa i opasnosti, ostalo svedi na minimum

Uuu, ali treba doći do sigurnog mjesta... Ja sam čak opalila svog mlađeg po guzici jednom kad mi se istrgnuo iz ruke i skoro podletio pod auto.

Slažem se s ovim ali nemaš ti baš puno izbora u nekim situacijama, pa potpisujem gitu - kad mora dati ruku, onda mora, pa što god to značilo.

Mi smo zbog ovakvih situacija kupili vikendicu kad su dečki bili u dobi od 2 i 3 godine i tamo su imali potpunu slobodu - livada i udri. Čak je i cesta selski put na kojem uglavnom nema nikoga, pa im je to bila zgodna prilika da i to savladaju bez pretjerane opasnosti. ALI u gradu i kad se prelazi preko opasnog križanja (a imaš dvoje gegavaca) nema milosti, nego ovako kao gita - vučeš i gotovo. Zna se mjesto i vrijeme za slobodu, ne možemo to imati uvijek.

[koksy]

a zašto je držanje za ruku šetanje na najobičniji način?!?!

pa dijete šeta, samostalno, zašto bi morao majku držati za ruku cijelo vrijeme ?!?!

ako je problem ulica, onda ne izvodi dijete blizu ulice, boravite na mjestima gdje nema prometa i opasnosti, ostalo svedi na minimum

Zato sto ja ne vjerujem djetetu od 2-3 godine da nece u nekom trenu vidjet macku il nesto deseto i potrcat na cestu. Kao sto je i napravio mojoj baki koja me uvjeravala da on mora naucit setat bez ruke. Sad, sa skoro 5 god ide bez drzanja, osim kod prelazenja ceste.

[Aiko]

a zašto je držanje za ruku šetanje na najobičniji način?!?!

pa dijete šeta, samostalno, zašto bi morao majku držati za ruku cijelo vrijeme ?!?!

ako je problem ulica, onda ne izvodi dijete blizu ulice, boravite na mjestima gdje nema prometa i opasnosti, ostalo svedi na minimum

Evo, objasnit ću ti na što sam mislila. Postoje:
a) situacije u kojima mi je preslatko vidjeti roditelja ili nekog drugog člana obitelji kako šeće s djetetom, nježno se drže za ruku, čavrljaju, to mi je prekrasno! S noge na nogu i razgovarati... Žao mi je da to (još) nismo ostvarili, ali dobro, nije nešto bez čega se ne može. Jednostavno nije taj tip djeteta, previše je aktivan i energičan da bi sad ispunjavao moje želje za ovakvom vrstom nježnosti, kužim. Ok.
b) za razliku od a), stavka b) je iznimno opasna - gužva i/ili promet. Strava. Mora mi dati ruku. Neće. Leti, cereka se, zabavlja ga naša briga. Po mom mišljenju, mora se naučiti i na takva okruženja. Ne mislimo ga odgajati pod stakleno-travnatim zvonom. Živi u gradu i trebao bi se na to polako učiti. Da ti budem još preciznija, idemo za vikend u Sv. Helenu, viteški turnir, takva događanja ne propuštamo. Vitezove obožava, sigurno će uživati. A meni već grašci znoja na čelu. Gužve, puno izazova za energičnog i razdoznalog 2,5-godišnjaka. A on neće dati ruku. Izgubit ću ga! Nestat će mi... Užas.
c) odlasci van s bakom i djedom. Oni ga više ne mogu stići, u strahu su, neće im dati ruku, odleti u sekundi. A imamo standard da je svaki dan prijepodne obavezno vani, dok ne dođemo doma, onda ide s nama van. Baka je pod stresom kad mora ići van jer nema smisla stalno ga držati u kolicima, a on ne sluša i neće dati ruku pa ga se boji pustiti.
d) žurimo u trgovinu ili idemo do tramvaja pa ćemo tramvajem do grada. Neće slušati da mi da ruku i da idemo ravno od točke a do točke b. Ne. On leti nazad, sa strane, kao pčelica. Pokušaji objašnjavanja da moramo doći do tamo neuspješni. Stavim ga u kolica, super, ali ni to neće dugo.

Kad je livada, park, šuma, nek trči, puštamo ga slobodno i bez nekih upozorenja... ako će se pripremati za ulogu u dječjoj verziji Kose ima moj full support! Ali za sve druge situacije izvan sigurnosti livade/parka/šume/ograđenog dvorišta, jaaao...

Tražim neko rješenje...

[vertex]

Za ovo pod a) si i sama shvatila, to je nešto što u ovom času ne možeš realizirati, ali vjerojatno za koju godinu hoćeš. Za sve ostalo, prvo prihvati da je maleni tamperamenta kakvog već jest, i iako je točno da mora učiti, ipak će mu za to trebati malo vremena i sazrijevanja.
Za baku i djeda je on možda malo prevelik zalogaj u ovom času, možda da nađete neki drugi modus provođenja vremena? Vjerojatno im je prezahtijevno stalno biti vani s tako živahnim malim uraganom.
Za događaje kao što je gledanje vitezova moguće da je još jednostavno prerano. To bi trebala biti zabava, a nije nikome zabava ako on mora nasilu mirovati, ili ako ga vi strepeći lovite okolo.
Ako je situacija takva da treba doći od točke A do točke B u nekom realnom vremenu, onda tu postavi stvari ovako: ili ćeš mi dati ruku i hodati sa mnom, ili te ja nosim (ili vučem po podu, rekla bi gita ). Moj najstariji je bio točno takav, nikad nije davao ruku, a do parkića udaljenog 5 minuta hodali smo 45. To bi bilo u redu, da nije opet bio cirkus kad smo iz parkića za 20 minuta trebali doma, jer put nazad opet traje 45 minuta. Onda sam ga digla, on je vrištao, bacao se, batrgao, ljudi su gledali, zgražali se, komentirali...i nakon takva otprilike tri puta ipak smo dosta uznapredovali :D.

[Anemona]

Da probam po redu:
a) nije takav tip i pomiri se s time. Znam dijete koje je od prvog dana uživalo u takvim šetnjama za ruku i udri s noge na nogu. Moj nije takav, jednostavno sam se pomirila s situacijom.

b) je iznimno opasna - gužva i/ili promet.

Ako vam je Sv.Helena i slično veči užas, nego gušt, nemojte ići. Na žalost tako je.
Dok je još u nerazumnoj fazi uzmite kolica, nema druge. Ako baš idete pješice upozori ga u kojem trenutku mora dati ruku ili idete doma. Nakon što se 6 puta vratite doma bez šetnje, urlajući, sedmi puta će dati ruku.
Ali ograniči ruku za opasne situacije, nemoj očekivati od njega stavku a), kad takav nije.

c) odlasci van s bakom i djedom.

Neka uzmu kolica do mjesta gdje može trčati koliko želi.

d) žurimo u trgovinu ili idemo do tramvaja pa ćemo tramvajem do grada. Neće slušati da mi da ruku i da idemo ravno od točke a do točke b. Ne. On leti nazad, sa strane, kao pčelica. Pokušaji objašnjavanja da moramo doći do tamo neuspješni. Stavim ga u kolica, super, ali ni to neće dugo.

Ovo je potpuno normalno za njegovu dob, ako je neizbježno primjeni "daj ruku i doviđenja", a gdje možete improvizirati, improvizirajte s kolicima, ili da se ide malo u njegovom smjeru i tako.

Tražim neko rješenje...

Rješenje je (barem meni bilo) prilagoditi se djetetu gdje mogu, bez obzira što je to ponekad značilo da se nekud ne ide ili da se ide nužno s kolicima, ili da put koji traje od A do B 10 minuta mi obavljamo 60 minuta.
Uz to je ostalo par izvanrednih situacija gdje je jednostavno morao dati ruku.

[clumsy mom]

Cure, postoje situacije kad se sa detetom dogovara i pregovara i postoje situacije kad se nešto mora. Uopšte ne vidim zašto je to tako teško shvatiti i realizovati?

Meni se nijedan nikada nije istrgnuo niti je prešao ulicu sam - a nije da su baš bili oduševljeni činjenicom da se izlazak iz kolica plaća držanjem mame za ruku. Ma oni i sad, kao prvaščići, refleksno pružaju ruku pred pešačkim.

[Vrijeska]

hodam ja jucer s njih troje, skoro pet, sedam punih i skoro deset...

za 25 bodova - koje je dijete samo od sebe drzalo korak uz mene i dalo mi ruku?

za 35 bodova - u kojoj je dobi to isto dijete pocelo tako hodati i davati ruku?

za 45 bodova - s kojim se djetetom najteze dogovoriti oko drzanja ruku (pa makar se drzali samo prilikom prelaska ceste?)

s ovim od deset

tek prije koji dan

isto s ovim od deset

jesam pogodila?


kad se mora dati ruka, onda se da, i nema milosti, a ja dijete koje ne može "normalno" boraviti na nekom događaju kao što si navela Sv. Helenu, ne vodim i gotovo ... bit će još viteških turnira na kojima će još i više uživati kad bude stariji ...

[Storma]

kad je kata bila manja, ili sam nemilosrdno drzala ruku, cak sam ju znala prebacit preko ramena i nosit :D sve su to situacije gdje se MORALO ici preko ceste. kod nas doma se da prezivjeti, i izbjeci promet, no mi smo morali ici u grad i tad mi opcija "idemo doma" nije mogla posluziti. s vremenom je ispiranje mozga upalilo.

[Anemona]

kad je kata bila manja, ili sam nemilosrdno drzala ruku, cak sam ju znala prebacit preko ramena i nosit :D sve su to situacije gdje se MORALO ici preko ceste. kod nas doma se da prezivjeti, i izbjeci promet, no mi smo morali ici u grad i tad mi opcija "idemo doma" nije mogla posluziti. s vremenom je ispiranje mozga upalilo.

Opciju "idemo doma" smo vježbali u situacijama kad sam imala mogućnost otiči doma (bilo je djetetu važno da se ide, a ne meni).

[MarijaP]

S 2 godine nit je dao ruku nit je pricao.
Za prelazak ceste metoda vreca krumpira ili stisni ruku i vuci po podu.
Vecinom bih ga vezala u kolica doma i pustala u ogradjenim parkicima s lanca.

Sad, s 4, se i on i mladja seka drze za kolica najmladjeg bez problema.

[Aiko]

tnx, ljudići i za sugestije i za vaša iskustva. lakše mi kad ovo čitam. imam osjećaj kao da sam jedna od rijetkih koja ima "neuhvatljivo" dijete. a muka mi je od ovog, kako netko kaže, "ispiranja mozga". što je najbitnije, on kao da "isključi ton", tako da od pranja njegovog mozga slabo, ali zato se moj ispire. nekako kao da sam se ponadala da ćete reći "ma, joj to ti je faza, već s tri godine, neće ti ispuštat ruku iz ruke!".

znam da su ova mjesta gdje je hrpa ljudi rizična za njega, ali već smo ga vodili i obožava takva mjesta, toliko bude sretan i euforičan, da mi je žao to uskratiti. a i mm i ja smo skupa s njim pa je nekako podnošljivije kontrolirati. on bude pun dojmova, a nas dvoje - ispranih dijelova tijela (ne samo mozga!). zapravo je najgori problem to s bakom i djedom i njihovim šetnjama...

[Chiara76]

imam osjećaj kao da sam jedna od rijetkih koja ima "neuhvatljivo" dijete

Ovakav osjećaj i ja imam. Sa starijim nisam baš imala takvih problema iako je strahovito temperamentan i aktivan, ali sa mlađom su problemi krenuli čim je prohodala. Prošlo ljeto
smo bili u Zadru, ona stara 1,5 godinu i nikako mi ne da ruku u večernjem obilasku grada gdje je strahovita gužva. Tako je i danas, godinu dana kasnije, i vjerujem da krasno izgledamo
u šetnji po našem gradu gdje ju ja držim za zglob da mi ne izmigolji, a ona cijelim putem protestira da ona zna sama lijepo hodati. Mislim, šeta ona polako pokraj mene, ali jednom prilikom
je odjednom protrčala ispred mene i završila na pola ceste dok sam je stigla. Na svu sreću nije naišao automobil jer se sigurno nebi mogao zaustaviti. Užas.
Probala sam razgovarati s njom, ali očito je to jednosmjerna komunikacija, tako da ja nikako ne vidim rješenje naših problema.

[Anemona]

zapravo je najgori problem to s bakom i djedom i njihovim šetnjama...

Zašto?
Meni to izgleda kao najmanji problem, jer ja ta šetnja ustvari za djetetov gušt, ili se varam?
Neka se onda i odradi po djetetovoj volji, a da je sigurno za sve.
Lijepo njega u kolica, dovezu ga do ograđenog parka i neka se igraju do mile volje.

[Storma]

Opciju "idemo doma" smo vježbali u situacijama kad sam imala mogućnost otiči doma (bilo je djetetu važno da se ide, a ne meni).

ja sam rijetko imala tu opciju. mozda koji put kad joj je bila i sestra al onda bih kaznila i nju. u biti sam na konju od kad sam shvatila da "kazna" za jednu od njih ne mora nuzno znaciti kaznu za nas sve ostale, pa bih recimo anitu s tatom poslala u park, a manju odvela doma (unatoc arlaukanju). no kati je u principu ok i doma. dok je mama s njom. onda sam joj rekla da cu je ostavit doma sa nekim drugim. sad joj je i to okej. pa za popizdit. prilagodljiva na mater :kez:

mislim, ne mora ona meni dati ruku kad negdje idemo, osim kad smo na cesti (i to nekad). no bilo je i gadnih faza, npr, bilo joj je jako zabavno cimat nas kao, bacit ce se pred auto. :bacac plamena:

[vissnja]

Mene su svi u kraju znali kao "lujku koja trčkara pored deteta". Ranac na leđa, patike na noge i trčkarala sam pored nje. Mnogo prometne ulice smo izbegavali, u gužve u kolicima i to je to.
Ni sad, kad ima pet godina nema nam "normalne" šetnje. Mislim da će se ona prvi put za ruke prošetati i ćaskati sa momkom kad bude išla.
Meni je za sad dovoljno da me kod svakog prelaza sačeka i da ruku preko ulice.

[bijelko]

kod nas je to jednostavno naišlo, odjednom sam shvatila (pričam o poznatom mu okruženju) da kad se bliži prelazak ceste ili naiđe kamion (to ga malo plaši), automatski pruža ruku bez da mu govorim. ne uvijek, ali u pravilu zna da postoje situacije kad se ruka mora dati. i to je to. nekad mi se to činilo nemogućom misijom.

[gita75]

u šetnji po našem gradu gdje ju ja držim za zglob da mi ne izmigolji, a ona cijelim putem protestira da ona zna sama lijepo hodati. Mislim, šeta ona polako pokraj mene, ali jednom prilikom
je odjednom protrčala ispred mene i završila na pola ceste dok sam je stigla. Na svu sreću nije naišao automobil jer se sigurno nebi mogao zaustaviti. Užas.

Ovo mi se dogodilo daaavno sa starijim, samo što se on zabio glavom u auto koji je prolazio po cesti. Na moju sreću sve je dobro prošlo. Od tada nemam razumjevanja za izražavanje dječjeg karaktera u potencijano opasnim situacijama. Ja sam mater i ima da me se sluša!!!

Probala sam razgovarati s njom, ali očito je to jednosmjerna komunikacija, tako da ja nikako ne vidim rješenje naših problema.

Ako sam dobro shvatila mala ti ima 2,5 godine. Nema tu nekog razgovora. Probaj se izrazit u 2-3 kratke i jasne rečenice, da objasniš kaj radiš, primi za ruku i vozi. Prije ili kasnije će ona popustit, kad vidi da ti ne popuštaš.

[litala]

s ovim od deset

tek prije koji dan

isto s ovim od deset

jesam pogodila?


kad se mora dati ruka, onda se da, i nema milosti, a ja dijete koje ne može "normalno" boraviti na nekom događaju kao što si navela Sv. Helenu, ne vodim i gotovo ... bit će još viteških turnira na kojima će još i više uživati kad bude stariji ...

prva dva si pogodila doduse, poceo je tako samoinicijativno dolazit i davat ruku negdje oko devetog rodjendana

a najteze se dogovaram s ovom najmladjom... uzas i preuzas. mislim, nisu ni ovi ostali nikad bili "na komandu" poslusni, al ova je, valjda, sacuvala sve njihove neizgovorene argumente i neisfurane fizicke metode izbjegavanja... p.r.e.s.t.r.a.s.n.o

nisam joj jednom rekla da je dobro izabrala zadnja se rodit

e, a ovo setanje s rukom u ruci i s noge na nogu... a to, kad je prilika i inspiracija, upraznjavam s muzem, dok ovi ostali letaju okolo

[SikaPika]

Možda griješim, ali meni se čini da su dečki po pitanju ruke malo "problematičniji", više su pčelice nego curice. Barem oni koje ja znam.
Mislim, i moja leta okolo, ali ne baš toliko i tolikim intenzitetom.
M. je dosta oprezna i čim vidi da ide auto, daje mi ruku i upozorava me. No, to ju ne priječi da mi na pol ceste istrgne ruku iz moje ruke jer je nešto vidjela (nije bilo opasnosti pa ju bolilo briga što je na cesti). Kad mi je to prvi put napravila, ostala sam preneražena pa sada uvijek pazim.

Kad je s bakom (zapravo prabakom, 81 godinu), onda ju stalno drži za ruku. Tada je posebno dobra. Ja ju uvijek upozoravam da ne smije ispustiti baki ruku i da ju mora slušati i uglavnom je takva iako mi se baš ne sviđa kad je prabaka sama s njom vani, ali me uglavnom nagovore (prabaka je vitalna, nije dementna).
Kad je s bakom i dedom u trgovini, uvijek je poslušna jer su oni takvi, suzdržani, samo da ništa ne dira, da ne skače pa valjda to prenesu i na nju. Kad je sa mnom, leti na sve strane, nedavno mi se izgubila u Kauflandu.
Zapravo, ja ju pustim da hoda sama gdje god želi, osim kada prelazimo cestu. Kada idemo dio puta prema kući stazom uz cestu, tada posebno pazim jer je jednom, pored MM i mene skoro izletjela pod auto. Tada sam ju skoro namlatila. Plakala sam od muke, a ona luda jedna, ništa ne kuži. Kad sam joj poslije sve izdramatizirala, objasnila kako je mogla umrijeti (baš me briga je li previše to za njezinu malu glavu), rasplakala se i ona, izgrlila me i rekla da neće nikada više).

Kada negdje žurimo, uzmem ju i nosim. No, ona jedva ima 12 kila pa na mojih 70 i nije strašno.

[Loryblue]

Možda griješim, ali meni se čini da su dečki po pitanju ruke malo "problematičniji", više su pčelice nego curice.

kak smo mi u pitanju ovo pada u vodu.
s malom je bilo natezanja oko ruke. ona je volila zujat okolo. ali kad bi došli blizu ceste nije bilo rasprave. daj ruku i gotovo. nekad je to prolazilo ok, nekad bi joj se moj stisak još pola sata ocrtavao na ruci, nekad je to bilo uz grleno arlaukanje. kad bi prešli cestu pustila bi je, odmah, i ona sretna. uvijek bi išla ispred mene, slobodno trčala u stvarno nisam nikad dramila oko toga da mi mora dati ruku i držat me. djetetu se ne drži majka za ruku i to je to.
čak bi me nekad iznervirale situacije u šetnji gdje moja prija drži grčevito dijete za ruku, a moja trči oko nas ko mali veseli pasić. a dijete prijateljice pokunjeno hoda jer se ne smije maknuti od majčine ruke. pa pupčana vrpca se presjekla kod rođenja ne treba je razvlačiti do beskonačnosti. pusti dijete da uživa u šetnji onako kako ono želi dokle god nije u opasnosti.


s malim je druga priča. on je mamina maza i taj vječito hoće da ga se drži za ruku. stalno. ja se ne sjećam kad smo išli prošetati po gradu a da on nije dao ruku da ga se vodi. iskreno i to mi ide na živce. pa mu kažem: ok, sad možeš malo i sam hodati okolo, ja te gledam, ne trebaš mi držat ruku. ma jok, daj mi mama ruku i to je to. tako da je i to malo naporno. ko priljepak. u svemu je turbo samostalan, sve hoće sam, sve radi sam, sve on može, ali u šetnji se ne odvaja od mame.....ipak malo naporno.

[eris]

Sve znam i sve razumijem, ja sam stalno u patikama, trenerci i trčkaram okolo. Jednom je mm rekao da sam omi ne možemo imati mirnu djecu. Svi roditelji lijepo šetaju, jedu sladolede, a mi smo akrobate.
Jednom je naš sin, sjeo na one motoriće sa akumulatorom, što se rentaju po parkićima, čiko koji iznajmljuje je rekao da je naštiman da ide polako. Vraga, on se sagnuo, nešto stisnuo, prebacio u brzinu i po gasu. Troje nas je ganjalo njega, jedno 15 minuta. Eto, zasto sam ja u patikama.

[SikaPika]

eris, znam da ti u tom trenutku nije bilo smiješno, ali čitajući tvoj post umirem od smijeha

[eris]

A da ne pričam ako oedmo u kupovinu, pa oni odu u igraonicu, kao ono, stariji brat(9god) će paziti na mlađu seku(28 mjesecvi). Kada se vratim nigdje nikoga u igraonici, fino su postrojili djecu i sami izvode budalaštine. Jedina dobra stvar da su njima svi oduševljeni, gdje god se pojavimo sa njima, onakvim opuštenim i slobodnim, ljudi umiru od smjeha.

[cvijetak]

Starije dijete (cura) - dan danas se ne da urazumiti - danas me ostavila na pol puta kući iz vrtića i trk do kuće, a ja s velikim paketom u rukama i malim bracom na biciklu - ima crve i tu nema lijeka - vječna svađa. Dobro je da uskoro ide u školu pa si utvaram da je u stanju sama prijeći cestu. Zato danas i nisam letila kući za njom k'o luda nego sam je pustila i bilo je ok.
Na malog podviknem ako ne da ruku u kritičnoj situaciji i čim spomenem odlazak s mjesta zbivanja ako ne da ruku - ručica poslušno stiže

[anika2]

urazumio se tek s 2,5
dakle papagaj sam od njegovog 9mj života odkad je prohodao
kolica su me spasila
i tricikl

nema čarobne formule
ponavljanje,pričanje priča vezano uz prelazak ceste,kazne,korištenje kolica i dr. i čekanje da se urazumi

da sam znala to ranije ne bih se toliko živcirala

[ana.m]

Eto takav je bio...i ostao (sad ima 8,5) moj sin!!
I sad trči po cesti kao da nije normalan, a ja se pitam kaj ne može normalno ko njegove sestre biti uz nas i hodati kao normalna osoba. Pa ga znam zamoliti da se smiri i da hoda uz nas, da nije u šumi da trči okolo ko muha bez glave. Strašno me to ljuti i živcira jer više nije mala beba da ne zna da se tak po cesti ne hoda.
Kad je ono bio pao zadnji snjeg, već drugi, treći dan bilo ga je malo tu i tamo, a moj Janko je bio u svakoj hrpici koja se našla uz cestu. Jednom dok je bio tako mali istrčao mi je iz vrtića, ja sam bila trudna i nisam baš mogla trčati za njim, a on ni manje ni više trk preko ceste!!!
Ne znam pametan savjet jer se i ja još uvijek borim s tim.
Mislim, normalno da nije baš kao kad je bio tako mali, a i sad znam da sigurno neće istrčati na cestu pa je sad to više stvar kulture nego sigurnosti....

[klara]

Prijavljujem jednu trckaralicu od 20 mj koja nece ni u kolica. Srecom je dovoljno lagana da je na opasnim mjestima mogu nositi.

[anasti]

moj je zaboravio šta je ruka čim se ohrabrio s hodanjem, sad samo trči a i ja za njim, cijeeeeeeli dan. a što je najgore kida mi se iz ruke baš kad smo na nizbrdici, valjda mu je fora kako leti
kad je opasno, a oko nas su rupe provalije cesta i svašta nešta, uzmem ga u ruke, bar dok mogu