joooj
mi smo u vrticu imali zlostavljača (zapravo dva) od kojih se jedan preselio u drugi vrtic (srecom) a drugi je jos tu
moja kcer je pod njegovim direkcijama morala sjediti od 8-16 na stolici ili njemu u krilu, on ju je ljubio, ona je bila njegova žena i morala ga slušati... gurao ju je ako je htjela nešto drugo (jednom glavom razbila ulazna vrata; jednom ju ošišao)... al što je najgore nikome ništa
kad smo razgovarali s tetama one ne mogu ništa: zapravo je bilo lakše da napada jednu djevojčicu nego cijelu grupu i njih. roditelji: pa to je normalno da žene slušaju muškarce (halo? ona ima 3 godine ko i on!!! prestrašno)
psihologica: da to je nasilje i počela raditi na tome
nakon godinu dana je moja kćer odahnula, ali samo zato što je on našao drugu žrtvu i moj muž bio prilično grub

sada kreću u vrtić i ja sam izričito tražila da ju se ne stavlja s njim u razred, a i psihologica nam je napisala preporuku za to...
maleni ima u toj školi i godinu dana starijeg brata, pa kad sam spomenula da mi ne bi s jednim djetetom i rekli prezime, pedagoginji i skolskoj psihologinji je sve bilo jasno... nisam morala dva puta ponavljati.

i na kraju moram reći da mi je žao sve djece koja to prolaze ali znam da institucije tu rade malo ili ništa
a vidjela sam i da nemaju modus ništa učiniti
roditelji takve djece također ništa ne čine ili čak djecu potiču na takvo ponašanje...

a sve skupa PRESTRAŠNO