Da uhvatiš vremena i pojasniš o čemu se radi (ako nije preosjetljivo pitanje), možda bi ovdje dobila savjet/mišljenje/kritiku, koji bi ti pomogli da se riješiš tog osjećaja obveze odnosno tog pritiska.
 |
|||
|
|
|||
Da uhvatiš vremena i pojasniš o čemu se radi (ako nije preosjetljivo pitanje), možda bi ovdje dobila savjet/mišljenje/kritiku, koji bi ti pomogli da se riješiš tog osjećaja obveze odnosno tog pritiska.
Pa pojasnila sam da su problem njegove (ne)emocije..Dakle ne pokazivanje istih.
Što je flegma za poludit. Što je trnutno u fazi...ničega....
Što se emocija tiče....Pusti me da spavam, nikaj me ne pitaj. Možda sam onim drugom postom samo zakomplicirala stvar objašnjavanjem, ali evo, zanemarite taj drugi post onda...
Da li je inače bio takav ili je to samo sada u zadnje vrijeme?
Ja sam recimo tip koji odjednom, ničim izazvan, ode u minus fazu i u biti nije mi niš samo ne želim da me itko išta pita. To uključuje i moje ukućane. Samo ja kao žena i majka silom prilika (a i sama se trgnem) brzo izađem iz tog minusa obzirom da imam 2 djece i muža na brizi. Muškarci koji su takvi si vjerojatno po defaultu dozvoljavaju da se uljuljkaju i u miru odrade svoju minus fazu. Dobrim dijelom su i žene za to krive jer puno očekuju pa kad skuže da nije kako su zamislile nadure se i ljute na muškarca. Neke misle da mogu promijeniti muškarca, odnosno da će on sam skontat u čemu je problem i promijenit se.
Nije lako, vjerujem.
Mogu ti samo pružit moralnu podršku.
Ma uvijek je bio takav, takvog je karaktera, baš je ovako kako opisuješ, ta neka minus faza...
Ali kažem, kako ga dugo nije bilo, pa sve to skupa nekako se poremetilo, pa sad je doma i kao da se začahurio i više nego inače, a ja bih htjela svašta nešto od njega što mi on sad ne daje.
Zaželila sam se njega i njegove prisutnosti, a on ima planu meditirati.
I ne mislim ja da on nema to pravo, da nema pravo na svoje vrijeme i da se konačno odmori od svega, ali ipak..ne živi sam!
Ili da jednostavno čekam da ga faza prođe...!?
Ana.m, ja te posve kužim. Mene je to isto izluđivalo. Nedostatak emocije po meni važnim pitanjima. Ali, što pozornije slušam žene oko sebe, i čitam o tim muškim i ženskim navadama, meni je sve jasnije da smo fakat drugačije, i meni je sve bolje od kad muža držim za muža, a za te ženske stvari koristim usluge dragih prijateljica. To što mi možemo proživjeti dramu oko odnosa s medicinskom sestrom prilikom vađenja trna iz noge, oduševiti se haljinicom, plakati oko svoje gorke sudbine zbog više stvarno ne znam čega, taj suspense, drama, ushit, to u kontaktu s mm samo postane isprazno i osjetim se jadno, kao da pričam sa zidom. Zapravo, te stvari mi je bolje sa zidom, bolje se osjećam.
Mm je isto sklon tim tonjenjima kad je premoren od posla ili nekih briga, zna nekad utonuti u neki bed i treba mu arheologija da artikulira i sabere se, i eto, ja sam sve sklonija teorijama da muški mozak ima tu rupu između emocija i razuma i da im to može pomoći samo žena ili psihijatar da premoste. Kad to vidim, i kad procijen da je ozbiljniji bed, onda pričam s njim, ali cijelo vrijeme svjesna da njegova jaka strana apsolutno nije u tome da artikulira bilo mene, bilo sebe, nego ako ikako - ja pomažem njemu da se smiri i da prepozna i da se ohrabri. Ja nisam baš doživjela da on mene tako izvuče iz nečega. To rade prijateljice.
E da, sa zidom....Dobro si to rekla! Mi se u biti ne svađamo baš, on se ne zna svađati. A ja njemu volim reći svašta i previše. (ne se svađati da me se krivo ne shvati nego prepričavati apsolutno sve kaj se događa i bitno i nebitno).Ifigenija prvotno napisa
Pol toga ga vjerojatno niti zanima, i zamara ga (kao s dotičnom prijateljicom) i vjerojatno mu to bude naporno i dosadno!
Naravno, akd je u plus fazi, puno je toga bolje.
Samo što je meni trenutno ta njegova loša faza teret, teško je prihvaćam jer ga trebam nekako više nego inače jer sam i ja u nekom s.ebanom razdoblju! A on glumi gljivu!
Ma emocije muskarci i zene koja je to komplikacija,
očekujemo čuda od ljudi, a kada smo kod emocija jučer pogledah super film bijela masajka, i čitala knjigu ona pizdi on ode i odšeće onda ona trči za njim i ispirčava se , čovjek valjda nije svjestan , ali njoj nabijajo krivnju, ona došla u vukojebinu, a on šta je promjenio ništa, na kraju samo kaže znam da se nečeš vratiti, i opet ne napravi ništa,
a hvala bogu moj je malkice drugačiji inače bih odlučila biti samohrana majka , na kraju je ona to i učinila, trebalo joj, lakše je kada znaš da nemožeš računati na nikoga nego da očekuješ i svaki puta se razočaraš
Možda nije korektno za reći ili napisati, ali da sam ikad ovisila o mužu kao o nekoj emotivnoj potpori za te debilane u našim ženskim glavama, mogla sam skočiti s mosta. Ima i on svoje presudne vrline za brak, stabilan, miroljubiv, prašta, podnosi moje ispade, a da ih ni ne prepozna, vjeran, požrtvovan, ma odličan. Al nije baba i gotovo. Nit kuži, nit ga zanima, isključi se čim krenem u taj svoj komplicirani registar ženskih dubioza. Al meni je to sve jasnije. Ja mislim da ću umrijeti svaki put kad me ugnjavi da gledam nove gadgete koje je instalirao na kompjuteru, kad brije o nekim svojim tipično muškim interesima. I meni se mozak gasi, pa si mislim - valjda je i njemu tako. Kad on pusti neki dokumentarac iz svojih interesa ja majkemi vidim mrlje na ekranu, uopće se ne mogu prisiliti da sudjelujem... tako je i njemu.
Imam flat telefon i pričam s frendicama satima ako sam doma, i ne znam što bih bez njih... a i naši muževi podržavaju jer znaju da bi fasovali u protivnom. To strahopoštovanje koje naši muževi upražnjavaju prema našim frendicama je meni živa komedija. Kao ono iz Raymonda - kad se Debrah i Marie pomire, pa dida odahne - konačno više neće pričati na mene hahahahaha. Evo ti telefon, vrijeme, zlatan lanac, samo pričaj s njom, da ne moram ja.
Ne bih da ispadne da ne uživam i ne pričam s mužem, naravno, ali o temama koje su kompatibilne i jednom i drugom. Što mi je rekla jedna starija, mudra žena ljetos na plaži - ja to svima govorim da je muško muško, a nikako da to shvate hahahahaha.
žmk...mislim da me ne razumiješ, oprosti ako sam u krivu!
Nije problem da on ne sudjeluje, da ga nije briga za djecu, kuću, račune, mene....
Na kraju krajeva da ga nije briga, malu bi vodio u vrtić sad kad je doma i doslovno ladio jaja.
ALI...mene, bar ja imam takav osjećaj, uzima zdravo za gotovo!!
Moje je mišljenje da bi se prema meni ipak trebao ponašati kao prema biljčici (ne znam kak da drugačije to dočaram), da mi pruža pažnju, da mi zagrljaj, kaže mi kak sam ono dobro napravila, poljubi me u prolazu. Da se stisne ko čvarak uz mene u krevetu.
Ne tražim puno, meni te sitnice puno znače, a on to ne kuži. I kaj njega briga, on je sad u nekoj svojoj fazi (bem ti faze, kao da mi nisu dosta kod djece još i muž ima faze).
A ja ispada samo dosađujem.
Čitam sve ovo i moram Vam priznati da sam se do nedavno i ja bunila oko mnogo gore navedenih stvari, a najbitnije nepokazivanja znakova pažnje i javnog (u 4 oka) pokazivanja osječaja. No onda sam se malo zbrojila i prebrojila i shvatila da zapravo imam sve što mi treba i da je takav od početka te da svojim svađama i prigovaranjima samo sebi radim štetu i da me sve više i više mrzi. Onda sam odlučila i promjenila se sada sve to zanemarujem, provodimo se sve bolje i bolje, a tako i onako sve to sam i prije "odrađivala" samo sada smo svi nekako sretniji i dapaće čak mi nekada i pomogne jer zna što me smeta, a nitko ga oko toga ne tlači. Izbjegavam situacije u kojima može nastati svađa tipa rođendana i godišnjica čak u biti nešto počnem organizirati najavim to i onda mi se mm priključi i sve je puno ljepše i sretnije.
Ne treba se živcirati oko svih stvari ,znam da se s vremena na vrijeme čovjeku malo nakupi ali treba malo odvagnuti....
I meni je sad puno bolje ne živciram se toliko.
A Ti njemu ljepo objasni, ali doslovno crtaj, i reci kako se osječaš, nemoj šutjeti i čekati ne čita on misli,
a kad smo kod faza, svi mi imamo faze, samo što svako nažalost drugačije
Ma da, o tome ti pričam. Same here. Ja moram bit u super fazi kad je on u bedu, izvuć ga, i onda ga navest na te sve sitnice. Kad utone, ne zna da sam živa...
ja sam ana.m trenutno ko tm
i baš me zamara da mi iko išta prepričava
tu računam i svog muža, jedino me iskreno zanima jedna situacija na poslu koja je njemu jako bitna
to slušam sa zanimanjem, onim istinskim
ostalo... što da ti velim, srećom on nije puno pričljiv
tako je možda i tm jednostavno sad došlo da ne misli o ničem, u svom je nekom punjenju baterija
ja sam tip koji ima razumijevanja za svačije probleme, nedoumice, nesuglasice i jako pažljivo slušam ljude
al sad, ma moj mozak to ništa ne prima, ne procesuira
jednostavno ne mogu
Moram ić radit, nemrem više pisat - kome da kaže, ako je čovjek u banani? Samo svađu da izazove. Utonuo, nešto ga muči, em ima problem, em je muško.
Otprilike je tako izgledala i moja situacija, ali vraćamo se na ono pitanje koje je Trina postavila u uvodnom postu: Možete li si zamisliti biti sa svojim mužem i s 80 godina? To je ustvari presudno. Ako je odgovor DA, ako je odgovor DA, ALI... onda itekako ima nade i vrijedno je boriti se.
Danas sam živim s drugim partnerom i najgora "prtljagu" koju sam dovukla sa sobom iz prvog braka nije bilo nepovjerenje ili sumnjičavost nego nesposobnost dijeljenja. Sve te godine sam ustvari naučila oslanjati se isključivo na sebe, imala sam svoj život, a ja i moj bivši muž smo ustvari bili dva kruga koja su se jednim manjim dijelom preklapala u dijelu koji se sastojao od boravka u kući, roditelja, zajedničkih prijatelja i godišnjeg. Trebalo mi je dugo vremena i dosta borbe to prevladati, odnosno naučiti živjeti u partnerskoj, ravnopravnoj zajednici.
Danas si često postavljamo ovo Trinino pitanje; nekad je odgovor DA!!!, češće je odgovor DA, ALI, međutim taj ALI nas ustvari jako veseli jer je poticaj za razgovor kako želimo da naša zajednica izgleda za godinu, dvije, dvadeset, i kako do toga doći. I onda oboje čujemo stvarno svašta
Ma ifigenija, ti si me skužila, žena, majka, kraljica nije!
potpis na ovaj post.
meni je dugo trebalo da skužim da mene MM ne može izvući iz mog bad stanja. u biti do sada je kod mene bilo samo 1 takvo stanje iz kojeg se nisam mogla sam izvući.
jer sam jaka, samostalna, svemogu sama žena, i te gluposti.
kad je on ostao bez posla, a ja taman ostala trudna s prvim djetetom (nakon dugog truđenja), pao je u depru iz koje sam ga ja trudna žena vukla van, teglila i sebe i njega u pozitivu.
došlo dijete, našao posao sve 5.
kada sam rodila drugo dijete, dobila sam PPD, nisam ni znala što me snašlo. i kad mi je trebala potpora da to savladam, da proživim dan po dan, nisam je imala. ne u onoj mjeri kojoj sam očekivala. a očekivala sam jednaku potporu onoj kojoj sam i sama davala.
a trebala sam pričati o tome s drugim mamama, a nisam mogla, sve su hendlale svoju djecu bez problema, a jedino ja sam bila u ku*cu.
i ne mogu mu zaboraviti to. baš mu zamjeram. a ne bi trebala. svatko daje koliko može.
Ja bez pardona mogu reći DA! Bez ali...
Sinoć sam opet prepričavala mužu ovaj topic i puno smo korisnog izvukli iz vaših/naših priča, ovdje smo skužili da smo u tih prvih godinu dana baš bili cvjećke, šteta što nije sve od tog cvijeća ostalo, nešto se malo zamaglilo, nešto se drugo pojavilo.
Ono što mu nisam rekla
Kad sam ranije čitala o muževima i kućanskim poslovima, muž ane m. činio se savršenim (o raheli neću ni govoriti), a moj falši, onda dođemo na drugi problem, emotivne zatvorenosti, e, tu sam ja na konju, mojemu sam ja u tome kraljica
(iako odradim onaj dio žena, majka i krepam pritom),
neki vole pričati, drugi ne, jedni dobro upravljaju financijama, a neki su rastrošni dječaci, nikako ne možemo sve uskladiti, uvijek neki kiks...
vValjda to tako mora biti, ne znam koji je postotak preklapanja puzzli pa da brak bude uspješan, možda 70 posto?,
onih 30 obično nešto ne štima.
Nameće mi se zaključak da ćemo preko dosta stvari preći, a pritužbe se svesti zaista na žensko ćaskanje i prepričavanje anegdota ako postoje elementarni znakovi ljubavi, uvažavanja, poštivanja...unutranji filing da si voljen i uvažavan, da nijedno nema dojam da je nevažna štraca.
To uvijek naglašavaju oni starci s dugovječnim brakovima, u mladosti se to čini manje bitno, ali zapravo je važnije od naleta strasti, za dugoročni opstanak veze.
Posljednje uređivanje od Nena-Jabuka : 31.07.2012. at 13:16
ja se više neću javljati
jer ja sam ta koja je emotivno invalidna, a MMu fali moje pažnje
i sad kad čitam sve ovo, podsjetilo me da ga moram više maziti, jer on je baš kao mica-maca
Hm, ja sam ta koju jedino i isključivo osoba s kojom život dijelim može izvući iz beda i lošeg raspoloženja zagrljajem, poljupcem, razgovorom....
Tu mi prijateljice najčešće ne pomažu puno. Da, vrijeme s njima ugodno prođe, pričamo, časkamo, smijemo se, ali problem najčešće ostaje....
Ma kužim ja sve samo uvjek biram frajere koji meni pašu, znam u šta se upuštam dok smo hodali, i ako mi ne paše odem, i tražim onog ko nije emocijalni invalid, nego normalnog frajera s kojim se mogu smijati, plakati, i sve ostalo
lako meni za prljavi veš i čarape s tim se znam boriti, ovisi o količini živaca, ali s nekim tko ne razgovara ulazi u minuse i ne zna izađi bez mene, takve ne želim pored sebe, eto našla to u svojim poznim godinama zato su svi prije njega bivši, brzo odlustala od toga da nekog mjenjam niti želim sebe mjenjati , ako si ne pašemo nemamo što raditi skupa po bilo kojoj osnovi
Potpis na crvena slova.Otprilike je tako izgledala i moja situacija, ali vraćamo se na ono pitanje koje je Trina postavila u uvodnom postu: Možete li si zamisliti biti sa svojim mužem i s 80 godina? To je ustvari presudno. Ako je odgovor DA, ako je odgovor DA, ALI... onda itekako ima nade i vrijedno je boriti se.
Danas sam živim s drugim partnerom i najgora "prtljagu" koju sam dovukla sa sobom iz prvog braka nije bilo nepovjerenje ili sumnjičavost nego nesposobnost dijeljenja. Sve te godine sam ustvari naučila oslanjati se isključivo na sebe, imala sam svoj život, a ja i moj bivši muž smo ustvari bili dva kruga koja su se jednim manjim dijelom preklapala u dijelu koji se sastojao od boravka u kući, roditelja, zajedničkih prijatelja i godišnjeg. Trebalo mi je dugo vremena i dosta borbe to prevladati, odnosno naučiti živjeti u partnerskoj, ravnopravnoj zajednici.
Danas si često postavljamo ovo Trinino pitanje; nekad je odgovor DA!!!, češće je odgovor DA, ALI, međutim taj ALI nas ustvari jako veseli jer je poticaj za razgovor kako želimo da naša zajednica izgleda za godinu, dvije, dvadeset, i kako do toga doći. I onda oboje čujemo stvarno svašta
U MM-a sam se zaljubila na prvi pogled i odmah sam osjetila da ću sa tim čovjekom provesti svoj život.
I dan danas nakon što se posvađamo ja mu kažem da ga još uvijek volim i da još uvijek nije napravio ništa, odnosno da se nije među nama ništa dogodilo zbog čega bih ga zamrzila ili barem voljela manje nego prije. Čini mi se da ga ta iskrena izjava malo postidi pa i svađa lakše prođe.
Kratko i iskreno-mogu se ja zamislit s njim i kad budemo imali 80. Ali bojim se da ih ovim životnim tempom i sa stambenim kreditom za vratom nećemo ni jedan ni drugi doživjeti. Prepoznala sam se ponegdje u gotovo svakom vašem postu, možda najviše kod mamasch i mala-vila; sve bi njegove mane bile meni manje značajne, a vjerovatno i obrnuto, da nam je imati za pristojan život, bez pretapanja, dugova i strahova od poštanskog sandučića.
Upravo tako.
Kada bih imala minimum sigurnosti (čitaj: da znam da mi ne prijeti opasnost od izbacivanja na cestu), ništa mi ne bi bilo teško. Ovako se ponekad uhavtim da mi se doslovno ne da pospremati, ne da mi se igrati s djecom, ne da mi se sexati, ništa mi se ne da. Samo želim sjesti i čekati da mi netko dođe sa kovertom u kojoj sa pečatom i potpisom piše: od sutra možeš mirno spavati i posvetiti se mužu, djeci, poslu i svom životu. Dosta mi je neizvjesnosti i briga, želim mir u kući, mir u srcu i duši. Imam samo jedan život, i trenutno nisam zadovoljna kako mi prolazi.
Same here. Potpisujem na kvadrat.
Pa nisam ja baš tako sigurna u to, evo bili smo na obje strane - financijski jako lošoj i jako dobroj. Problemi ostaju, samo što ovim egzistencijalnim dajemo prioritet pa ovi padnu u drugi plan. Ali kad se materijalno stanje popravi sve opet ispliva na površinu.
Ima nas svakakvih.
Za sebe mogu reći da sam osoba koja se inače u životu hladne glave i mudrog srca lako i hrabro hvata u koštac za ozbiljnim problemima ako ne brine ima li kruha za djecu i para za platit vrtić i struju. Tada mogu i lava ukrotit.
Trenutno se osjećam ako da ne znam ispeć jaja na oko.
Citam i bas analiziram svoga MMDakle On, veliki gurman obozava kuhinju, i kod mene je zaista cisto, i sam kaze da moze piti vodu iz wc-a! Medjutim u kuhinji je cesto gundalo!
Na srecu ne oko okusa rucka! Pa eto buduci na mjestima oko kuce, djece, pomoci, njeznosti je na prvom mjestu! Odlucila sam mu iako naravno nije u pravu, mi zene smo uvijek u pravu da bude u pravu, ipak i on mora imati negdje!! Uufff ne znam ni sama kak sam to uspjela!
Eeh da i datumi, na to se sad vec smijem ! Cisto mi je pocelo biti simpa kad mi cestita rockas dva dana prije ili kasnije! Pa tako smo i vjencani datum odabrali 15.05! Kako bi bio sto laksi u memoriji! Srecom djeca nam imaju izvrsne datume rodenja
umireeem
tako je i kod nas bilo sve neko razgovaranje ko u europskom parlamentu, a čovjeku želja za životom kopni, naočigled hlapi neovisno čiji argumenti pobjeđuju, ali kad lupim nogom oploču
ma neću ništa dodavati sve si rekla
Danas slušam riječi jedna čakavske pjesme i smijem se u sebi, misleći da bi mi sve voljele tako. Napisat ću prevedeno, naravno:
"Ja bih htjela da samnom postupa kao s kraljicom svaki dan ,
i da on napravi baš sve što mi puhne u glavu..."
( Ja bin otela' kod kraljicu
da me saki dan drži',
se ča puhne mi va glavu
on da štima po meni'...)
Da li bismo imale brak bez problema da su nam takve muške polovice? Ili bi nam dosadio taj tip koji nas u svemu sluša, mi ipak trebamo muškarca.
Nećemo pretjerivati..Kad smo bili cura i dečko bio je strašno pažljiv, općenito se u svim ostalim sferama života jako dobro slažemo i uvijek oko svega lako dogovorimo.
Ugl, kad smo "hodali" ljubili smo se na svakom crvenom semaforu, svaki drugi dan cijelo prijepodne provodili u krevetu (dolsovno). Kuhao mi je, peko mi palačinke, snimao cd-ove, pisao slatkaste poruke...Sjećam se da sam ga jednom bocnula da kaj sad glumi da više nije tak romantičan kao dok smo hodali. Pa mi je reko da me osvojio pa da sad to više ne treba. Naravno to je kao onak kroz zezanciju reko...Ali vjerujem da i malo istine ima u tome. I ok, ne očekujem ja ljubakanje i slatke porukice, prerasli smo to, nismo u tom filmu više, ali onak..malo samo više pažnje!
Inače, moj muž je ljubav mog života. Ono što se jednom sretne. Od prve je bilo kao da se znamo sto godina, od prve sam znala da je on taj i da s njim želim provesti svoj život i imati djecu! I svaki brak ima bolje i lošije dane. Rekla bih da nas je malo zdrmalo u zadnje vrijeme, pa ono...valjda bu se to sredilo!
p.s. danas je skuhao ručak i odveo mene i malu na slatkač kod Vinceka i šetnju gradom...ali nije mi rekao da me voli i nije me svu izgrlio i izljubio...
HA ha nas dvoje smo još uvjek cura i dečko, iako živimo skupa i imamo djete, znači recept za uspješnost je ne udati se
naravno da nema romantike kao i prije, ali mi nije ni romantika odlazak u vincek, romantika ima po meni jednu sasvim drugu dimenziju, ja nisam nočni tip, i on svaki put kada se mala probudi ako je samo voda ili pelena odradi sam ja se ne dižem iz kreveta, a ujutro to ja napravim jer voli dugo spavati,
DI ĆES VEČE ROMANTIKE UZ DJETE OD GODINU DANA
a kada smo kod romantičnih gesta, nisu mi važne ne očekujem ih , ali očekujem da mogu s njim razgovarati i smijati se, najromatičniji dio dana je zapaliti pljugu na terasi nakon što nam kćera zaspe, mi se istuširamo , i dok pušimo tu cigaretu osječam se stvarno kraljevski ne treba mi nikakva romantika znam da je cijeli svjet moj, bez obzira na sve probleme koje imamo,
Pa nije ni meni romantika odlazak u Vincek, kaj sam ja to negdje napisala?
To samo znači da se ajde malo probudio i da ipak ne meditira od 0-24.
Ali bormeč mi nije romantika njegovo ustajanje radi mjenjanja pelene djetetu!
Pričam jutros mm-u o ovoj temi, i spomenem pinguicin recept za očuvanje braka kroz zajedničku molitvu
Kaže on: Pa da! Tako bi i mi trebali, svaki dan zajedno gledati televiziju
Inače, moj muž je ljubav mog života. Ono što se jednom sretne. Od prve je bilo kao da se znamo sto godina, od prve sam znala da je on taj i da s njim želim provesti svoj život i imati djecu! I svaki brak ima bolje i lošije dane. Rekla bih da nas je malo zdrmalo u zadnje vrijeme, pa ono...valjda bu se to sredilo!
p.s. danas je skuhao ručak i odveo mene i malu na slatkač kod Vinceka i šetnju gradom...ali nije mi rekao da me voli i nije me svu izgrlio i izljubio...
Sad ću ja neki recept, ono probaj, možda upali, a možda i ne (isto kao i kod češnjaka, raznih lijekova, kod nekog djeluje, nekog ne).p.s. danas je skuhao ručak i odveo mene i malu na slatkač kod Vinceka i šetnju gradom...ali nije mi rekao da me voli i nije me svu izgrlio i izljubio...
Bila je jedna faza kad je MM bio malo obustavio te nježnosti, posao ga previše obuzeo pa kad sam ja vidjela da meni to fali, da mu ne bi rezerviranost prešla u naviku (to je opasno, naviknuti se )
počela sam ja njega, onako bezveze, mazuckati po leđima, zagrliti nakratko ili poljubiti u prolazu, ne očekujući da uzvraća nego, eto ,ja njemu pružam pažnju, meni ne treba.
Ni slučajno predbacivanje - da bar ti meni nekad... ili nisi mi već godinama ...ili meni treba malo nježnosti...
Ne, ne, njemu treba pružiti pažnju, bez nestrpljivih očekivanja.
mic po mic, nije trebalo dugo, opet počeo i on
(jedina je zamka što je nekad mislio da hoću sex, sudi po sebi
Pričam jutros mm-u o ovoj temi, i spomenem pinguicin recept za očuvanje braka kroz zajedničku molitvu
Kaže on: Pa da! Tako bi i mi trebali, svaki dan zajedno gledati televiziju
duhovit momak, mora se priznati. Ali ima nešto u tome - redovita zajednička aktivnost, bila molitva, meditacija, šetnja, kavica, sortiranje poštanskih marakanešto što oboje smiruje, bez da se potežu stare svađe i prigovori, je uvijek korak naprijed, bez obzira na religiju. Kako je i mikka komentirala, čini mi se.
Ne znači da bih razgovor izbacila.
TV meni nije neki izbor, možda tu i tamo neki dobar film, inače samo vodi u dublju depresiju. (Tako ja njemu brundam zbog tv-a, otud komentar)
ne, to sam ja izmudrovalaredovita zajednička aktivnost, bila molitva, meditacija, šetnja, kavica, sortiranje poštanskih maraka
Ne znači da bih razgovor izbacila.
TV meni nije neki izbor, možda tu i tamo neki dobar film, inače samo vodi u dublju depresiju. (Tako ja njemu brundam zbog tv-a, otud komentar)
da, tv je prepasivna aktivnost, bila bi od toga slaba korist, više šteta
pošto nam je pinguica (konačno) dobila ban, jedno vrijeme nas neće uveseljavati svojim postovimaPričam jutros mm-u o ovoj temi, i spomenem pinguicin recept za očuvanje braka kroz zajedničku molitvu
Ovako i ja uglavnom radim, a i inače u svojim dobrim trenucima se sjetim da i on ima neke svoje želje i očekivanja i pokušam to, npr. pažljivo ga slušati kad priča o nečem što je njemu važno i zanimljivo a meni i nije nešto previše, pomaziti, pohvaliti.Sad ću ja neki recept, ono probaj, možda upali, a možda i ne (isto kao i kod češnjaka, raznih lijekova, kod nekog djeluje, nekog ne).
Bila je jedna faza kad je MM bio malo obustavio te nježnosti, posao ga previše obuzeo pa kad sam ja vidjela da meni to fali, da mu ne bi rezerviranost prešla u naviku (to je opasno, naviknuti se )
počela sam ja njega, onako bezveze, mazuckati po leđima, zagrliti nakratko ili poljubiti u prolazu, ne očekujući da uzvraća nego, eto ,ja njemu pružam pažnju, meni ne treba.
Ni slučajno predbacivanje - da bar ti meni nekad... ili nisi mi već godinama ...ili meni treba malo nježnosti...
Ne, ne, njemu treba pružiti pažnju, bez nestrpljivih očekivanja.
mic po mic, nije trebalo dugo, opet počeo i on
Kažu kad se odreknemo onoga što želimo i zauzvrat damo ono što želimo primiti, na neki način dobijemo ono čega smo se odrekli. Meni je još malo komplicirana ova teorija ali naslućujem iz nekih životnih primjera da ima tu neke istine.
Sjećam se da sam u knjizi o Brain Gymu čitala kako je autor u svom braku uveo ritual od 20min posvećenosti jedno drugom , 20 min jedan supružnik kaže kako želi prvesti to vrijeme bilo to razgovor, masaža, maženje i sl. , pa se onda zamjene. Realno gledano i uz pretrpane rasporede i obveze 20 min potpune posvećenosti jedno drugom je nekad dovoljno z obnoviti bliskost i povezanost, samo je kvaka u redovitosti. I tužno je kako često ne znamo pronaći i odvojiti taj mali djelić dana za osobu s kojom dijelimo život, nego čekamo godišnje, pa kad djeca narastu i onda se to svede na Čekanje Godoa i prođe život.
xSad ću ja neki recept, ono probaj, možda upali, a možda i ne (isto kao i kod češnjaka, raznih lijekova, kod nekog djeluje, nekog ne).
Bila je jedna faza kad je MM bio malo obustavio te nježnosti, posao ga previše obuzeo pa kad sam ja vidjela da meni to fali, da mu ne bi rezerviranost prešla u naviku (to je opasno, naviknuti se )
počela sam ja njega, onako bezveze, mazuckati po leđima, zagrliti nakratko ili poljubiti u prolazu, ne očekujući da uzvraća nego, eto ,ja njemu pružam pažnju, meni ne treba.
Ni slučajno predbacivanje - da bar ti meni nekad... ili nisi mi već godinama ...ili meni treba malo nježnosti...
Ne, ne, njemu treba pružiti pažnju, bez nestrpljivih očekivanja.
mic po mic, nije trebalo dugo, opet počeo i on
(jedina je zamka što je nekad mislio da hoću sex, sudi po sebi
Ja moram reći da se slažem, iako mislim da je uzbuđenje u spavaćoj sobi uvijek okidač svemu što želim... kao neki shortcut...
naravno, primijetila sam
ali nam je svima u sjećanju
Ili da parafraziram: To što ste vi vjernici ne znači da ima Boga u vašem životu. To samo znači da vi glumite da Ga ima.
Sori na offtopicu, sad sam se dokopala kompa i isčitala zadnje tri strane pa malo popi...la. Sad vidim da je tema otišla dalje (juhuu)...
Ja svom znam reći povremeno, iako mu to baš nije drago čuti: ako ništa drugo, nas dvoje bar radimo lijepu i pametnu djecu i samo to je već dovoljno da naš brak ima smisla. Meni je moja obitelj draga, uključujući i mm-a. On me naravno, najviše (povremeno) nervira. Maloprije sam pošizila jer mi je vadio nešto iz torbe za laptop pa je ostavio otvorenu, a ja digla i sve ispalo van. Laptop preživio samo zato jer sam ga valjda 1.put u životu pričvrstila u torbi onim čičkom. Takvih šizenja s moje ili njegove strane ima malo-malo, no to mi je normalno, nismo Borg, već dva odvojena bića koja se bazično vole, a to uključuje da se na momente i mrzimo, no suglasni smo da je to prolazno.
Nije važno što nisi vidjela da ima još stranica, komentar ti je odličan!Ili da parafraziram: To što ste vi vjernici ne znači da ima Boga u vašem životu. To samo znači da vi glumite da Ga ima.
Debeli potpis!
tanjads, volim tvoje postove, često budu pravi začin nekom topicu...
A sad odgovor na temu - mogla bih nabrajati ovo i ono, a onda se sjetim s čim mm mora živjeti, pa odustanem od bilo kakvih komentara. JA sam osoba s kojom je teško živjeti, mm je prilagodljiviji. To ne znači da nesuglasica nema - znamo se ponekad malo duriti, ali sve u svemu, nekako smo davno zaključili da nam je bolje zajedno nego svakom bez onog drugog. Tu sam ja bolja, ponekad mislim da mi baš nitko ne treba...tj. preživjela bih i da sam ostala neudana, bilo bi mi to sasvim ok, ali ovak je ipak bolje. On...pa ne znam, morala bih ga pitati. Mislim da mu ne bi baš bila špica filma živjeti s mamom u svojim četrdesetim, pedesetim itd... Pa kad si tak projiciramo mogućnosti, ovako nam je stvarno ipak bolje. I nije čudo da si najviše idemo na živce kad smo bazično 24 sata zajedno (isti posao) - treba ipak TO izdržati...
ja si isto mislim da me dobro mm trpi i bolje da nis ne komentiram... cini mi se da mu treba vise emocija, nego mu ja pružam...sta, kad sam cijepljena
hmm, moram i ja komentirati prije nego se pinguica vrati i obrne mi riječi 100%, pa ispadne da sam roba s greškom jer jedino kad se MM i ja molimo je kad krenemo negdje autom, pa za sretan put.
moram komentirati ono zivkanje - ja MM-a zovem 3-4 puta u radnom vremenu, al samo zato jer je skoro stalno u autu, i znam da nekad malo i ne pazi i tako to pa provjeravam jel ok, da mu se nije kaj dogodilo, ak se ne javi nikad ne pomislim da je s nekom, il da pije, ili.... nego da mu se nekaj dogodilo. dobar mi je, zbilja me trpi, nekad se ni ja ne bi toliko trpjela. kad je na GO svaki dan mi očisti cijelu kuću, il ak je subota a on ne radi-uvijek napravi generalku. kad radi to ne očekujem od njega, ujutro ode u 7, vraća se oko 20, ajd nekad i ranije, i znam da mu je lijepo doći doma, da ga hrana dočeka na stolu, da ga roba za presvuč dočeka na kauču, čak i hladan pan s narančom u boravku gdje se izvali pred tv. al zato ja uvijek kad odlazi il dolazi s posla dobijem pusicu, i zagrljaj, i bez toga ne funkcioniramo ni on ni ja kak treba. jednom mi se žurilo i nisam stala da mi da pusu pa se jadan uvrijedio, i poslao mi 5 poruka u jednom i pisalo je: pusa,pusa,pusa,pusa......itd. to mi je bilo...bombončić!
Ili npr na poslu im je fora komunicirat mailovima, al on uvijek kad šalje mail meni pošalje kopiju, pa kad dođe doma, jesi pročitala ono, il ono, i kaj je odg, itd... al meni to ne smeta, nit njemu da ga zovem, mi na taj načim funkcioniramo, volimo se dirkat, pipkat, mazit, prepirat, glupirat.... Recimo, neki dan smo otišli da nam napušu par balona s helijem, onda smo autom stali na parkiralište i uvlačili kaj onak smješno govorimo, i cerili se ko budale, al nama je to normalno jer smo uvijek takvi.
I jedna slatka stvar, plivali smo u dubokom na moru, i meni s prsta pao vjenčani prsten, bilo je negdje 19h, on je otišao po profi ronioce, i platio im da mi izvuku prsten iz mora, meni je to bilo toliko...ma
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom