Pa da se i ja požalim/pohvalim (?!) MM je doma s djecom na porodiljnom/produženom porodiljnom, ja radim. Dvoje napornih klinaca, 1 i 3 godine, pere, oblači, kuha, igra se s njima, (koliko mu vremena ostane), vodi ih van... Daklem, našao se u situaciji u kojoj se svaka mama nađe - očajna kućanica. Ja sam jako sretna što imam takvog muža koji je pristao ostati s djecom, i što je sposoban za to - nekim muškarcima nije ni pametno ostaviti djecu na čuvanje par sati, a kamoli ovakav aranžman.
I sad smo se našli u situaciji da kad dođem doma imam čistu presliku mene kakva sam bila kad sam ja bila doma s klincima. Umoran, nervozan, grintav, ma sve ono što je mene smetalo kad sam ja njega čekala da dođe s posla sad smeta njega. Daj mi 5 minuta da se odmorim, daj mi 5minuta da pojedem na miru... Čeka da preuzmem klince kad dođem s posla da malo dođe k sebi (uh, kako je to poznat osjećaj). Ako nešto krivo napravim, reagira burno, točno vidim kak mu ide para iz ušiju Sad znam kak je njemu bilo kad sam ja s potpuno istim rečenicama napadala svaku njegovu sitnicu... Zanimljivo je da je počeo očekivati da mu čitam misli... Valjda zato jer se našao u situaciji da mora čitati misli klinaca... Pa mi spočitava da je meni lakše jer odem na posao i tamo ne moram milijun puta prati nečiju guzicu... Djeca su iscrpljujuća (ima tu i puno dodatnih stvari vezanih uz djecu koje smo si mi zacrtali i nastojimo provoditi), a on zna da se tu i tamo iskali, pa dobijem samo rečenicu: "bolje da se izderem na tebe nego na klince."
Ne znam kad mi je zadnji put rekao da me voli, prije sam to slušala svaki dan nekoliko puta...
Šutim i trpim. Nadam se da će proći kad mali krene najesen u vrtić, bude lakše, a onda i mala, pa se vrati i on na posao, jer alternative nemamo. Podijelili smo teret klinaca apsolutno na pola, i oboma nam je teško, ispada da smo isti. Govorim u sebi "znam kako ti je" i opravdavam sve njegove frustracije. Ali gušim se polako, nedostaje mi pažnja i ljubav.
Konačno sve ima svoje mane i sve traži svoje žrtve, ponekad se pitam bi li bilo bolje da sam sve preuzela na sebe i da nisam upoznala tu njegovu (ko moju) stranu, jer se za mamu podrazumijeva da bude iscrpljena i frustrirana i da vrišti i da nema vremena za sebe...
I da, mogu se zamisliti s njim i u svojim osamdesetima - imamo vrlo slične nazore, ljubav nikad u 16 godina koliko smo zajedno nije bila u pitanju, djeca su nam oboma ispred nas samih, pa kad ih damo malo drugima na brigu (vrtić, škola-kad prihvatimo da će se i drugi pobrinuti za njihove osnovne potrebe relativno pristojno), vjerujem da ćemo i mi doći na svoje.