ja mislim da je nekako sve u stavu bake o njenim odgojnim metodama i načinu na koji je odgajala svoju kćer. jer, primjetila sam, puno toga što sam ja radila i radim drukčije moja je mama shvaćala kao osobni napad.
i to je poprilično frustrirajuće.
tako da je trebalo proći jedno razdoblje u kojima je moja mama u biti samoj sebi objasnila zašto je neke stvari radila kako je radila.
meni nije trebala objašnjavati...al mislim da je imala potrebu.

a meni...kad sam trebala steći neku sigurnost kao mama...sve je to nekako otežalo, jer sam se i ja praktički opravdavala sa svoje postupke...i to samo zato jer sam željela da se naš odnos riješi toga nečega što vučemo odavna...
mislim da je našim roditeljima najteže vidjeti da se nama ne sviđa nešto, a oni su pritom za to nešto dali sve od sebe. nije to lako.
zato smo moja mama i ja to odradile zajedno.

sa sveki nisam imala tih problema, a živim s njom.

a što se tiče pomaganja...ja prihvaćam jedimo ono iz srca, neuvjetovano.
svako pomaganje koje krene prodikom kako sam ovakva onakva...kako mi je stan ovakav onakav i kako je očigledno da mi treba pomoć...ne prihvaćam.
ne treba dodatno frustrirati nekoga kojemu je u ovom trenutku podosta teško i kao šlag na kraju ponuditi svoju ruku za pomoć..to mi se ne sviđa.

teški su ti međuljidski odnosi. svi sve shvaćamo osobno, a ne vidim kako i ne bi...i sve se to tako lako zakomplicira, a isto tako može se tako jednostavno i riešiti. uz malo dobre volje s obje strane.