Zuska, da je bar tako jednostavno. Mala beba i tantrumasica su me dovele do ruba iscrpljenosti, stvarno nije bilo lako. No u dobrim (citaj: mirnim) trenutcima sam bila svjesna da, koliko me veca izbacuje iz takta, toliko me manja smiruje. I da smo ostali samo sa vecom, bojim se da bi i njoj bilo teze prilagoditi se ...Svijetu. Ovako, sa sestrom uz sebe, s vremenom je uvidjela da joj ne cini netko/nesto vec da su stvari takve kakve jesu, i njoj i sestri, i nekako joj je bilo lakse pregrist njene stvari. A kako je manja rasla, i bila hrabra i odvazna, tako se veca ohrabrila ciniti neke stvari, pokusati nesto novo...
Tesko je ovako pisati a nemam vremena za sire.
Npr. Anita nije bila strpljiva, tesko se nosila sa svojim emocijama i njene su reakcije uvijek bile dramaticne. Ako nije mogla sloziti kockice kako je zamislila, bacala se po podu i vristala iz petnih zila. Katarina je drugacija, njoj je bilo dovoljno (par puta) objasniti da se neke stvari moraju vjezbati, i ona je strpljivo pokusavala. Kada je Anita vidjela kako sestra pokusava, imala je (mrvicu) vise volje pokusati bar jos nekoliko puta prije nego sizne .