Mijenja li se društvena klima oko broja djece?

[ani4]

Ooooo, ja sam se svega naslusala. Od pozitivnoh komentara kako nas je lijepo vidjeti do onih manje pozitivnih; Sta vas se to zadnje desilo? A gdje vi zivite? ( pa se malo zacude kad cuju da smo iz ZG, a ne iz nekakvog sela u pripizdini) do skroz sokirajucih, pitanje polunepoznate zene: Da li sad mislite ici na podvezivanje jajnika?!
Ja sam se takoder znala naci u situaciji da mi bude nelagodno kad smo svi skupa ( uglavnom u trudnoci i tek kad sam rodila), upravo zbog pogleda ikomentara uglavnom nepoznatih ljudi. Sada vise ne, imam spreman odgovor za svaki imalo zloban komentar. Cak me neki dan nasmijala jedna bakica koja se cudila kako djeca imaju mladog tata ( mislila je na najstarijeg klinca od 15 godina). :D

[filip]

Komentar jedne žene koja nije mogla imati svoje djece:Ah,đaba si se mučila kad nijedno nije na tebe,svi na čaču!

[ani4]

Ma naravno, ja si pak mislim, pa kaj radis pobogu cijeli dan, imas kucu od 60m2, a ne dvorac. Tim vise sto prica kako su djeca dobra i cijeli dan se sama igraju.

Evo, ovo je jedan od onih glupih komentara koji mi dizu zivce do neba...
Oho, ima tu posla i te kako!
Ja imam malo veci stan i dok razvezem klince, odem u ducan, skuham rucak i obavim tekuce poslove za taj dan, ne ostane mi bas puno vemena za nesto drugo. Npr. presloziti ormare, oprati prozore ili ormarice u kuhinji i sl...

[Beti3]

Ma naravno, ja si pak mislim, pa kaj radis pobogu cijeli dan, imas kucu od 60m2, a ne dvorac. Tim vise sto prica kako su djeca dobra i cijeli dan se sama igraju.

Uživam!! Doduše imam dva-tri puta više kvadrata, veliki vrt, dvorište, psa...
Molim te, uvijek ima što za raditi ako raditi želiš. Zašto bi trebalo raditi za onoga koji ti daje plaću? A sve ostalo nije rad?
No, neću o tome.
Jutros sam provela sat i pol na kavi, uz more, na suncu, napunile smo sve baterije i ništa mi ne fali. Uživancija...

[Deaedi]

Ček malo, dakle dozvoljeno je čuđenje u suprotnom smjeru, kako stignete obaviti za 1h ono za šta nekome treba pola dana, ali se ne smijemo čuditi kako za to treba pola dana, ako neki mogu za 1h?

[ninatomato]

meni se pak čini da vidim sve više obitelji sa više od dvoje djece oko sebe.

ja sam uglavnom čula jako pozitivne komentare, tipa zaustavljaju me bakice po cesti i pričaju kako su djeca najveće blago.
ko i nena, naslušala sam se šala o kontracepciji, ali me to ne smeta. i drago mi je da sam dobila sina drugog po redu, pa nisam morala slušati da smo išli na treće da dobijemo muško dijete.

ljudi se uvijek petljaju jedni drugima u sve vezano sa djecom. ili je kad će te imati djecu, ili kad će te na drugo ili zašto ih je toliko.

[buba klara]

već sam napisala da poznam "izbliza" dosta takvih obitelji
u vezi toga kako to izgleda, imala sam se priliku uvjeriti iz obitelji moje frendice:
ima 6 djece, rade ona i muž, žive u velikom stanu za kojeg otplaćuju kredit
nisu na nikakvoj socijali
ona se vraća raditi nakon jednogodišnjeg porodiljnog dopusta nakon svakog djeteta, ne može si priuštiti ostanak doma 3 god. uglavnom, sva su djeca išla u jaslice/vrtić, osim jednog koji je bio previše bolestan pa su ga izvukli i za njega plaćali čuvalicu
svi odreda su predivno odgojena djeca
sad idu neki u vrtić, neki u OŠ, a najstariji u gimnaziju
imaju po 1 aktivnost (svi ovi stariji), ne više od toga, idu sami, ne navaža ih se
stan su kupili u kvartu koji ima sve u blizini da im je praktično za život
tata je htio/nehtio "ozbiljno" uključen u sve kućanske poslove jer zajedno dolaze sa posla i nema podjele poslova
ne žive ništa lošije od ostalih ljudi koje znam a da oboje rade
na zimovanja ne idu, na ljetovanja idu
slave se rodjendani, imendani... uglavnom uvijek je veselo kod njih!!!

[Beti3]

Ček malo, dakle dozvoljeno je čuđenje u suprotnom smjeru, kako stignete obaviti za 1h ono za šta nekome treba pola dana, ali se ne smijemo čuditi kako za to treba pola dana, ako neki mogu za 1h?

Ne znam kako drugi, ali ja se ne čudim tome. I ja sve obavim za sat vremena, jer želim ostatak dana drugačije provesti.

[flopica]

ljudi u manjim mjestima ne razumiju one u velikim i obrnuto; nedavno sam pričala s prijateljima koji žive u velegradu i dolaze doma u 6 navečer ( to je jedan sasvim drugi život od onoga koji ja vodim, ali s druge strane oni žele neke druge stvari koje malo mjesto ne pruža pa je to njihov kompromis, dok je meni dovoljno sve što mi moj mali grad pruža ili gotovo sve )
no najvažnije je da je svatko miran sa svojim odabirom
ja sam odbacila mogućnost življenja u velegradu jer poznajem sebe a usput sam mogla i birati i mirna sam sa svojim izborom



komentara na tuđe obitelji je bilo i bit će, ali čini mi se da uvijek komentiraju oni koji nisu u stanju vidjeti širu sliku u ničemu i oni koji možda nisu sasvim sigurni u svoje odluke.naravno da je komentirati i ljudski i nije zakonom zabranjeno. samo što bih ja recimo zlobne komentare zabranila zakonom kad bi to ikako bilo moguće. no nije pa ostaje da ih ili ignoriramo ili žalimo one koji ih daju jer su uskraćeni za jednu dimenziju.
u našem društvu koje je puno paradoksa moram zabilježiti još jedan - nije čudno kad netko tko nije baš imućan kupuje skupu garderobu, ide na ekskluzivna ljetovanja, pati na skupocjene aute - ali kad obitelj koja podiže pošteno svoju djecu, odgaja ih, uči, trudi se oko njih, voli ih - poželi stvoriti još djece tada puno ljudi daje sebi pravo lamentirati o tome i suditi, pronaći razloge zašto je to glupo, neshvatljivo, neprihvatljivo...
govorim o roditeljima koji nisu na ničijoj grbači, koji pošteno žive od svog znanja i rada i koji sami brinu u svojoj djeci.

[ani4]

Ček malo, dakle dozvoljeno je čuđenje u suprotnom smjeru, kako stignete obaviti za 1h ono za šta nekome treba pola dana, ali se ne smijemo čuditi kako za to treba pola dana, ako neki mogu za 1h?

Ja se ne cudim, zbilja se divim zenama koje rade i odgajaju vise djece. I stignu sve napraviti.
Eto, ja trenutno ne stignem u sat vremena pocistiti stan od 120 kvadrata, speglati, skuhati i napraviti sve sto traba za nas 7. Jednostavno ne stignem... I to uz sisavca od 6 mj. Uglavnom radim cijeli dan, uz odmore dok mali doji. I zato mi uzasno idu na zivce komentari; A blago tebi, ti si doma, nista ne radis! Ne, cesem guzicu, dok mali patuljci rade umjesto mene... :/

[superx]

Uf Ani koliko se puta tebe sjetim
Da ja izgledam kao ti imala bih barem toliko,šalim se.
Meni je to zakon, velike obitelji, djeca koja se uvijek imaju s kim igrati i puna kuća smijeha....
Ja uz posao i njih dvaje ne stignem sve kako bi htjela ali posložiš si prioritete i sve bude ok!

[cvijeta73]

ma da mi je vidjeti ko to tebi, s petero djece, kaže da niš ne radiš

[nana]

Ja imam jedno dijete (željela sam ja i dvoje i troje ali.....), pa su mi glupi totalno komentari tipa "ah, jedno dijete ko nijedno" a često sam u svojoj blizini to čula i doživjela..
Mislim da je odluka o broju djece stvarno nešto što se tiče samo dvoje ljudi koji će tu djecu odgajati, podizati na noge i sve ostalo....U mojoj okolini je puno roditelja sa troje pa čak i više djece, evo nedavno mi je poznanica rodila četvrto dijete i to je godinama željela i planirala...pa zašto ne ako je to njena odluka i odluka njenog muža?

[Jurana]

Poznato mi je ovo što je Trina rekla: ljudi često nešto kažu čisto da bi - nešto rekli. Kako mi nismo skloni o vremenu k'o Englezi, onda se krene u neki površni razgovor i desi se da izvališ i nešto što ne misliš. Barem se meni to događa.
A ima i ljudi koji stvarno i misle i guraju nos u tuđe poslove, ali šta se tu može.

[ani4]

ma da mi je vidjeti ko to tebi, s petero djece, kaže da niš ne radiš

O, iznenadila bi se koliko puta to cujem.
Ali sto sam starija manje me dira...

[susmiga]

ja sam zaključila da zlobne komentare potiče neka unutarnja nesreća u ljudima pa više ništa ne shvaćam osobno. iako, onaj komentar u postu od lisice me je malo smrznuo- to je stvarno pakosno i takvu osobu bih izbjegavala u širokom luku.
ja sam se isto svega naslušala ali ne obraćam pažnju. moja djeca su moje najveće veselje i samo to mi je važno.

[Riječanka]

mi smo trećim djetetom pomalo iznenadili većinu ljudi oko nas, ali ne bih rekla da sam doživjela baš neki ružan komentar, puno je više bilo onih pozitivnih. da mi je i to čuđenje ponekad znalo biti previše, je, ali eto, lagala bih kad bi rekla da je bilo zlobe. čudili se što u tim godinama, pa kad bih rekla da ne samo da neću biti kući tri godine, već se vraćam na posao nakon 6 mjeseci, čuđenju nije bilo kraja... pa bih se ja "opravdavala" i u sebi mislila ma što to radiš, koga briga...i tako, a sada kad smo svi zajedno u šetnji, moram reći da uglavnom doživljavam pozitivne reakcije.

[marta]

O, iznenadila bi se koliko puta to cujem.
Ali sto sam starija manje me dira...

Istina. Ljudi poooojma nemaju.

[kli_kli]

Meni je vrhunac bio kad mi je pored jednog beogradskog bazena prisla zena i tacno mi ovo rekla "TI SI NAJVECA ZRTVA!", jer me je vidjala kako tri puta nedeljno s bebom od 3 meseca i decakom od 3 i po godine vodim sestogodisnjaka na plivanje. Nisam joj nista rekla :D
Redovno mi se desavalo da mi po ulici govore da sam "jadna".
A ja obozavam decu. Uvek sam ih volela, a sad kad imam svojih troje, jos ih vise volim )) i nikako se nisam osecala kao zrtva.

Ovde (USA, California), ljudi mi uglavnom s smeskom dobace "You have full hands!". Ima ih puno s troje i vise, i prilicno je normalno. Ovo je prilicno urban deo Amerike, inace.
Eventualno mi se desi da mi koja mama u skolskom dvoristu dobaci pitanje kako se snalazim s njih troje, jer vidi da sam im mama, a ne cuvalica.

Moja americka drugarica ima dvoje, i oboje je vodila na posao sa sobom nakon famoznih par nedelja. Jednostavno je vodila i dete na posao ) Meni je to super. I ja bih tako da sam imala uslova, pa makar part time. Ovako sam radila od kuce za muza i svi su mislili da ne radim nista, jer on "puno" zaradjuje, a ja samo pomazem.
E da, ova drugarica je vodila bebe do 3 godine, pa bi ih dala u vrtic, ali ipak je bila njima po 3 godine i dojila ih po dve i nesto )

[Kaae]

Ovdje (Minnesota, USA) ne vode djecu na posao, ali moze se raditi od kuce, ako posao dozvoljava. Radi se i pola radnog vremena, neki ne rade uopce... kako kome odgovara. Brdo ljudi zapravo zivi od nekakvih meni naizgled neozbiljnih poslica bez neke sigurnosti, no ja ne mogu tako.

Sto se broja djece tice, mislim da nitko nikome ne broji. U mojoj ulici su obitelji s jednim djetetom, dvoje, cetvoro... jedna prijateljica ima cak i sedmoro, s tim da joj je trece po redu dijete s posebnim potrebama. Neki prosjek u krugu ljudi s kojima sam u doticaju je dvoje ili troje, ali velik broj je jos poprilicno mlad i tek je na pola puta, ili na pocetku stvaranja obitelji. Vecinom su svi fakultetski obrazovani, u tom krugu.

Ponekad mi se cini da ekonomski/socijalno niza, nizeobrazovana klasa ima vise djece, ali zapravo mislim da sam u krivu - njih cesce gledam zbog prirode posla kojeg radim, u principu, pa mi se vjerojatno samo tako cini.

[IvanaR]

Kupujem prošle nedelje kupus na pijaci i biram glavicu dok se D (3g) poela na točak od bebinih kolica, viri na tezgu i dobacuje koju da uzmem. Prodavac me pita:
-A to drugo, da li je muško?
-Da.
-Hvala Bogu! Moći će kad poraste da bije sestru jer je nevaljala.
-Teško da ću mu to dopustiti.
A u sebi se mislim: i tako je postignut novi svetski rekord u količini izrečene gluposti u jedinici vremena.

[nine]

hm.... moja mama je jedinica, nas dvoje, ja bih imala jedno da nije drugog braka, pa ću imat dvoje.... svi smo osigurani, da nas je bilo više jednostavno nebi imali dovoljno ... jer sve što imamo temelji su od moje mame (bake i dida) na koje se nadograđivalo....mi jednostavno u gradu nemamo uvjeta za mnogobrojnu obitelj.
dok kod MBM ih je bilo samo troje i zakinuti su (bar tako oni doživljavaju, i da treće je jer su išli na curicu i dobili 3 sina)... uvik jedan nije mogao na trening jer se nije imalo novaca, jedan bi ostao bez patika jer se moralo kupit drugima, i sl... da ne govorim kako su njih sva trojica spavali u sobici pregrađenoj od dn. boravka dok smo ja i brat imali svatko svoju i jednu još viška za igranje... to je ona negativna materijalna strana.

a druga kako je kuća s više dice puna ljubavi i veselja baš ne stoji, moj tata je jedan od 5 i niti se nešto pomažu, niti se vole, a nije uvjet ni da dvoje iste dobi se moraju slagat i volit, ja i brat smo 14mj razlike i nebo-zemlja smo i dan danas, uvik smo se tukli i svađali i poslije rijetko kada bili u istom društvu...sve je to relativno.

društvo oko mene su svi zagazili preko 30 i imaju jedva jedno ili dvoje rijetki... jedina mnogobrojna obitelj su susidi kojih je preko 10 uho do uha, mlađe čuvaju stariji, kombi je kupljen donacijama od firme, za veći prostor za dicu moli da mu se poklone zajedničke prostorije u zgradi da se proširi, itd....

ja sam za to kako tko ima, želi i voli... i može.... ne vidim stopostotne prednosti ni jednog ni drugog... aniti da društvo naginje prihvaćanju većeg broja dice... više mi se čini da nam država radi sve na tom da nemammo ni jedno

[Trina]

nine, baš si ti to nekako ružno opisala. Moji spavajau u jednoj sobi ali da imamo i 6 soba u kući, opet bi svi spavali skupa jer to vole i žele. I da, kuća nam je uvijek puna smijeha, igre, graje..uvijek je veselo, bučno..Nisu ni svi roditelji isti. Nekima je i jedno dijete previše, neki nisu sposobni sebi organizirati život ni s jednim, dvoje..A nekome ni šestero ne predstavljauu nikakav problem. Materijalno je jako važno, mi živimo normalno, imamo dovoljno za sve. Ali mogla sam i ja postaviti stvari tako da moram imati za nove hlače, cipele, jaknu, frizuru itd..svaki mjesec pa bi onda jedno od moje djece oralo čekati neko bolje vrijeme za čizmice ili bilo što drugo. Npr poznajem jednu osobu koja svaki mjesec troši abnormalne novce na sebe a svojoj kćeri jedinici rijetko kad kupi išta. Pa onda možda i ona priča nekome kako su djeca jako skupa...A ove priče o desetero djece, donacijama..to je posebna kategorija, mi ovdje ne spadamo u to i mislim da se ne treba ni stavljati u isti kontekst.

[gita75]

Čudno je to s djecom,
Dugo sam mislila da ću imati samo jedno, a sad što ih više imam to ih više želim.
Mislim da mi ni četvrto ne bi bio neki problem.
A ionako ne mogu svakom kupit stan kad odraste (ne bi mogla ni jednom).

[flopica]

Npr poznajem jednu osobu koja svaki mjesec troši abnormalne novce na sebe a svojoj kćeri jedinici rijetko kad kupi išta. Pa onda možda i ona priča nekome kako su djeca jako skupa...A ove priče o desetero djece, donacijama..to je posebna kategorija, mi ovdje ne spadamo u to i mislim da se ne treba ni stavljati u isti kontekst.

u prvoj rečenici sam prepoznala svoju rođakinju koja doduše kupuje i sebi i djetetu i nema granica, vidljivo na prvu. što meni osobno nije problem njeno neimanje granica ali jest kad neutemeljeno lamentira kako su jadni susjedi sirotinja jer imaju troje djece (btw prekrasne, pristojne, odgojene, zanimljive, samostalne djece) a ta djeca onda nose no name odjeću, nemaju nike patike i 757 mobitel po redu. kad sam rekla da se meni čine sasvim ok. jer su čisti, uredni, oprani, obučeni, obuveni i nekako baš zadovoljni nije joj to doprlo do mozga. ona ima predodžbu kako sretno dijete mora izgledati i što mora imati na sebi da bi moglo biti sretno. to što smatra da je vrijednost tena na nogama razmjerna količini sreće joj se ne čini problem.
ne tvrdim da meni nije važan materijalni moment, jest važan je. važno mi je da sjeci mogu omogućiti nešto izvan krova nad glavom i vatre u kući. ali mi se gadi koliko su ljudi u stanju promatrati isključivo kroz prizmu materijalizma...

[Jadranka]

Moja prabaka ih je rodila 13, 7 prezivilo, i moj dida je, dok nije poberambia pod stare dane, svaki dan nazivao sve sestre redom, a jednu je skoro svaki dan i posjecivao i bio je bas blizak s njima, i isto su ka dica svi spavali u istoj sobi. I svasta im je falilo, al im je bilo i lipo, i dida je uvik s gustom pricao o djetinjstvu. Lipo je imat svak svoju sobu, al ima i lipsih, a i vaznijih stvari od toga.

[eris]

Moji roditelji su rijetki koji su u ono komunističko doba imali troje djece. I to ja, pa brata, pa seka. Rođeni smo u nekih 8 godina svi, i nešto se mislim da bi nas bilo još da nisu nastupile one godine pred rat, Kosovo, pa onda raspad Juge. MM ima brata i sestru, njegova majka je većinu života bila domaćica, samo je svekar radio, dok su moji oba roditelji radili, doduše majka je bila profesorica, pa je to podrazumjevalo kraće radno vrijeme i više bavljenja djecom sa njene strane. MM i ja imao troje, vremena ne mogu biti nesigurnija i usranija, ali mi smo baš htjeli, i apsolutno ona nije nikakav teret, niti finansijski, niti vremenski ostalom dvoma. Svi imaju svoju sobu, ali često dvoje strijih legnu skupa, mala spava sa nama. Oblačimo se normalno , nekada no name, nekada markirano, nekada bome, second hand. Novci služe za edukaciju, kvalitetnu hranu(jednom mjesečno eventualno idemo u restoran), druženja sa prijateljima, instrukcije, muzičku, i tako nešto.
Isto kao što je neko rekao kada sam imala jedno, nisam htjela drugo, čim sam dobila drugo htjela sam i treće. A ne bi mi bilo žao ni četvrto da rodim, iako su šanse zaista minimalne.
I da, klima se mijenja, svi su se čudu čudili mojoj 3. trudnoći, a već sada ima puno trudnih žena ili majki koje su rodile 3. dijete nakon mene. I veselim se tome, bojim se fenomena otuđenja koji nam dolazi sa navalom potrošako-kapitalističke filozofije, na žalost

[Zuska]

Kupujem prošle nedelje kupus na pijaci i biram glavicu dok se D (3g) poela na točak od bebinih kolica, viri na tezgu i dobacuje koju da uzmem. Prodavac me pita:
-A to drugo, da li je muško?
-Da.
-Hvala Bogu! Moći će kad poraste da bije sestru jer je nevaljala.
-Teško da ću mu to dopustiti.
A u sebi se mislim: i tako je postignut novi svetski rekord u količini izrečene gluposti u jedinici vremena.

Sigurno ima još mnogo savjeta o odgoju djece i drugim temama, molim te da ga još koji put posjetiš!

[Zuska]

u prvoj rečenici sam prepoznala svoju rođakinju koja doduše kupuje i sebi i djetetu i nema granica, vidljivo na prvu. što meni osobno nije problem njeno neimanje granica ali jest kad neutemeljeno lamentira kako su jadni susjedi sirotinja jer imaju troje djece (btw prekrasne, pristojne, odgojene, zanimljive, samostalne djece) a ta djeca onda nose no name odjeću, nemaju nike patike i 757 mobitel po redu. kad sam rekla da se meni čine sasvim ok. jer su čisti, uredni, oprani, obučeni, obuveni i nekako baš zadovoljni nije joj to doprlo do mozga. ona ima predodžbu kako sretno dijete mora izgledati i što mora imati na sebi da bi moglo biti sretno. to što smatra da je vrijednost tena na nogama razmjerna količini sreće joj se ne čini problem.
ne tvrdim da meni nije važan materijalni moment, jest važan je. važno mi je da sjeci mogu omogućiti nešto izvan krova nad glavom i vatre u kući. ali mi se gadi koliko su ljudi u stanju promatrati isključivo kroz prizmu materijalizma...

Većini ljudi na ovim prostorima važno je da im djeca budu spickana u ne znam kakvu garderobu i kombinacije. Ovaj sam vikend bila u parku kraj mora u koji došlo dosta domaćih roditelja, ali i turista stranaca sa svojom djecom. Moram li opisati kako su bila obučena domaća djeca od 1 do 3 godine? Stranjska djeca (Skandinavci, Nijemci) obučeni, rekli bi naši, ko sirotanovići, neke bezvezne trenerke i tenisice, nitko skockan, usklađen...ali maksimalno udobno i ono - igraj se kako hoćeš, radi što hoćeš...
Onda to skockavanje za šetnju po gradu...i promatranje kako su drugi obučeni (opisujem provinciju i mentalne sklopove dijela majki).
Ali dobro, to je tako i kod odraslih, ima za najbolji mobitel, kupuje djetetu tenisice od 900 kuna (znam za slučaj), a plače da nema za kruh, kamoli za neki tečaj (o tome se ni ne razmišlja).

[Peterlin]

Većini ljudi na ovim prostorima važno je da im djeca budu spickana u ne znam kakvu garderobu i kombinacije. Ovaj sam vikend bila u parku kraj mora u koji došlo dosta domaćih roditelja, ali i turista stranaca sa svojom djecom. Moram li opisati kako su bila obučena domaća djeca od 1 do 3 godine? Stranjska djeca (Skandinavci, Nijemci) obučeni, rekli bi naši, ko sirotanovići, neke bezvezne trenerke i tenisice, nitko skockan, usklađen...ali maksimalno udobno i ono - igraj se kako hoćeš, radi što hoćeš...
Onda to skockavanje za šetnju po gradu...i promatranje kako su drugi obučeni (opisujem provinciju i mentalne sklopove dijela majki).
Ali dobro, to je tako i kod odraslih, ima za najbolji mobitel, kupuje djetetu tenisice od 900 kuna (znam za slučaj), a plače da nema za kruh, kamoli za neki tečaj (o tome se ni ne razmišlja).

Ovo je istina! To nema veze s djecom, ima veze s potrošačkim mentalitetom na koji nas dresiraju od majčine utrobe... Treba to prerasti.

ALI ako ti je bitno da dijete ima i-phone jer ga inače prijatelji odbacuju, onda je nešto gadno krivo i s odgojem i s roditeljima, a bit će i s djetetom...

Da vratim loptu na topic - meni je bitno da djeci možemo pružiti pristojno obrazovanje koje žele. Da ih je četvoro, isto bi bilo (šteta što sam kasno počela rađati, pa više od dvoje nisam stigla). To je lako riješiti - da bi se dobila stipendija, treba učiti i imati dobre ocjene. Jednostavno (barem mi sada to tako izgleda). Tako se manje treba platiti za stvari koje su u životu djece zaista bitne (to nikako nije mobitel). Daklem, djeca nas mogu puno koštati ako sama sebe dovedu u situaciju da im roditelji plaćaju skupe školarine u štajaznam privatnim srednjim školama, ali to ne mora tako biti. Ima i drugih mogućnosti.

S druge strane, vidim oko sebe da se ljudi i dalje čude i zgražaju nad činjenicom da školska kolegica mog sina ima još sedmoro braće i sestara, a svi su odlični učenici, stariji već i zaposleni, jako se vole i imaju stabilnu obitelj koja im je potpora.

Imam tako primjera i iz svoje generacije - kolegica ima osmoro braće i sestara (svi fakultetski obrazovani), njezin suprug šestoro. Oni imaju troje djece, te pristojnu hrpu nećaka i nećakinja, ali imaju u obitelji i članova koji se nisu ženili/udavali. Nekako mi se čini da s brojem djece u obitelji raste i tolerancija prema izborima ostalih. Rekli bi Ubosni - đah vako, đah nako...

[In love]

Većini ljudi na ovim prostorima važno je da im djeca budu spickana u ne znam kakvu garderobu i kombinacije. Ovaj sam vikend bila u parku kraj mora u koji došlo dosta domaćih roditelja, ali i turista stranaca sa svojom djecom. Moram li opisati kako su bila obučena domaća djeca od 1 do 3 godine? Stranjska djeca (Skandinavci, Nijemci) obučeni, rekli bi naši, ko sirotanovići, neke bezvezne trenerke i tenisice, nitko skockan, usklađen...ali maksimalno udobno i ono - igraj se kako hoćeš, radi što hoćeš...
Onda to skockavanje za šetnju po gradu...i promatranje kako su drugi obučeni (opisujem provinciju i mentalne sklopove dijela majki).
Ali dobro, to je tako i kod odraslih, ima za najbolji mobitel, kupuje djetetu tenisice od 900 kuna (znam za slučaj), a plače da nema za kruh, kamoli za neki tečaj (o tome se ni ne razmišlja).

Ah, da...Imama je moja poznanica jedan dućan u Lj, neću napisati koji, ali u njemu je bilo skupe robe za djecu..I najviše kupaca je bilo iz Zagreba, he,he
Ja svoje klince oblačim u trenerke, baš mi je žao klinaca na igralištima koji muku muče u uskim trapericama jer se u njima ne mogu popeti na drvo, ne mogu na tobogan..ah, koma.

Sjetila sam se da je bio jedini recimo tome negativan komentar na troje klinaca, kada se rodio najmanji pa su me vsi pitali - a šta doma imate dvije cure pa ste išli na muško ...I bili su u čudu kako smo išli na treće kada imamo doma par!

[nine]

nine, baš si ti to nekako ružno opisala. Moji spavajau u jednoj sobi ali da imamo i 6 soba u kući, opet bi svi spavali skupa jer to vole i žele. I da, kuća nam je uvijek puna smijeha, igre, graje..uvijek je veselo, bučno..Nisu ni svi roditelji isti. Nekima je i jedno dijete previše, neki nisu sposobni sebi organizirati život ni s jednim, dvoje..A nekome ni šestero ne predstavljauu nikakav problem. Materijalno je jako važno, mi živimo normalno, imamo dovoljno za sve. Ali mogla sam i ja postaviti stvari tako da moram imati za nove hlače, cipele, jaknu, frizuru itd..svaki mjesec pa bi onda jedno od moje djece oralo čekati neko bolje vrijeme za čizmice ili bilo što drugo. Npr poznajem jednu osobu koja svaki mjesec troši abnormalne novce na sebe a svojoj kćeri jedinici rijetko kad kupi išta. Pa onda možda i ona priča nekome kako su djeca jako skupa...A ove priče o desetero djece, donacijama..to je posebna kategorija, mi ovdje ne spadamo u to i mislim da se ne treba ni stavljati u isti kontekst.

nije išlo nikom " u brk", jer je ovo gore iznošenje činjenica kako je jedno od troje dice vidilo svoju situaciju,MBM, to nije moje mišljenje... a što se tiče materijalizma ne radi se luksuzu, radi se o iskidanim tenisicama za školu, neimanju za pokaz do škole, nemanju za knjige, itd...da ne kažem da roditelji nisu imali ništa, nego nisu imali dovoljno za njih troje.... i baš me zanima što bi jedan od 16god koji već želi curice u sobi rekao na to da mu je u toj istoj sobi brat od 8godina... nikakva privatnost.... a i kod različitih spolova.... nema to veze s materijalizmom...napisano je ono viđeno očima tog djeteta
moje mišljenje lijepo je imati puno djece kad im možeš pružiti osnovno u životu, pa bio to trening, bila to eskurzija, i masu drugih stvari... dobro, netko nema ni za jedno...al ja gledam da već zakidam svoju stariju zbog brata, ne ide na drugi sport koji je htjela jer je nema tko vozit, nisam joj još kupila novu zimsku jaknu i nismo joj završili sobu jer smo svu ušteđevinu morali potrošiti na bebu... ok...mi smo sretni, i ona je sretna što će dobit brata, i nadam se da će tako i ostati.

btw. ponavljam se, ne moraju se dica iz mnogobrojnih obitelji volit, nije sve crno i bijelo, stvar je odgoja imao 2 ili 10... treba saslušat i drugo mišljenje, recimo moje prijateljice koja je s 12 godina kuhala i čuvala dvoje malenih dok su njeni radili, brat bio u školi a mi smo je ispod prozora zvali da se igra.... zapamtila sam dobro koliko je bila nesretna zbog tog...

tema je bila ne da je sreća u obitelji proporcionalna br. dice nego mijenja li se što po pitanju shvaćanja tog... u mojoj okolini ne, još je gore, svi su u kreditima, jedva spajaju kraj s krajem s jednom plačom i imaju jedno ili jedva dvoje dice... žive u skučenim prostorima daleko od onog 35m2 na prvog člana+15m2 na svakog drugog....
meni je osobno drago čut da je negdi u Hrvatskoj bolje....

[Lutonjica]

nine, stvarno si ga malo pretjerala.
moji klinci npr. svaki imaju svoju sobu. zapravo, cijeli kat kuće je samo njihov: 3 poprilične sobe i velika kupaona samo za njih.
i svi imaju i previše odjeće, obuće i igračaka - doslovce savko malo pročistim njiihove stvari i poklanjam naokolo.
kad si već počela drviti o materijalnom

[filip]

u prvoj rečenici sam prepoznala svoju rođakinju koja doduše kupuje i sebi i djetetu i nema granica, vidljivo na prvu. što meni osobno nije problem njeno neimanje granica ali jest kad neutemeljeno lamentira kako su jadni susjedi sirotinja jer imaju troje djece (btw prekrasne, pristojne, odgojene, zanimljive, samostalne djece) a ta djeca onda nose no name odjeću, nemaju nike patike i 757 mobitel po redu. kad sam rekla da se meni čine sasvim ok. jer su čisti, uredni, oprani, obučeni, obuveni i nekako baš zadovoljni nije joj to doprlo do mozga. ona ima predodžbu kako sretno dijete mora izgledati i što mora imati na sebi da bi moglo biti sretno. to što smatra da je vrijednost tena na nogama razmjerna količini sreće joj se ne čini problem.
ne tvrdim da meni nije važan materijalni moment, jest važan je. važno mi je da djeci mogu omogućiti nešto izvan krova nad glavom i vatre u kući. ali mi se gadi koliko su ljudi u stanju promatrati isključivo kroz prizmu materijalizma...

OOoooo,imam i ja s takvim razmišljanjem u svojoj obitelji,nažalost.Moj šogi je rekao da je njemu njegova L dovoljna,da ne pričam koliko mala ima stvari ,igračaka i nevolim baš da mi sredna kčer baš provodi vrijeme s njom jer sve kaj vidi kod ove želi i ona.

[AdioMare]

meni se čini, lut, da si ti malo zabucala "lekciju" koju si htjela dati. ili nisi?

[In love]

Nine,ne treba biti tako, kako ti opisuješ - moji imaju svega previše. Baš sam neki dan rekla mužu da nam treba ekstra kuća za sva njihova prijevozna sredstva i igračke ...

Stalno putuju, eto, baš smo se vratili sa puta po Toskani, za 1. november idemu u Budimpeštu, a za vikend smo bili u Sloveniji......

Idu na svakakve aktivnosti, idu u kinu, idu na predstave....

Znaći, baš ništa jim ne fali, a uz sve to imaju i ekipu za igru uvijek u kući, he,he...

A to, što ponose cipele i odjeću jedan za drugim - pa neće jim zato ništa faliti u životu

[Peterlin]

nije išlo nikom " u brk", jer je ovo gore iznošenje činjenica kako je jedno od troje dice vidilo svoju situaciju,MBM, to nije moje mišljenje... a što se tiče materijalizma ne radi se luksuzu, radi se o iskidanim tenisicama za školu, neimanju za pokaz do škole, nemanju za knjige, itd...da ne kažem da roditelji nisu imali ništa, nego nisu imali dovoljno za njih troje.... i baš me zanima što bi jedan od 16god koji već želi curice u sobi rekao na to da mu je u toj istoj sobi brat od 8godina... nikakva privatnost.... a i kod različitih spolova.... nema to veze s materijalizmom...napisano je ono viđeno očima tog djeteta
moje mišljenje lijepo je imati puno djece kad im možeš pružiti osnovno u životu, pa bio to trening, bila to eskurzija, i masu drugih stvari... dobro, netko nema ni za jedno...al ja gledam da već zakidam svoju stariju zbog brata, ne ide na drugi sport koji je htjela jer je nema tko vozit, nisam joj još kupila novu zimsku jaknu i nismo joj završili sobu jer smo svu ušteđevinu morali potrošiti na bebu... ok...mi smo sretni, i ona je sretna što će dobit brata, i nadam se da će tako i ostati.

btw. ponavljam se, ne moraju se dica iz mnogobrojnih obitelji volit, nije sve crno i bijelo, stvar je odgoja imao 2 ili 10... treba saslušat i drugo mišljenje, recimo moje prijateljice koja je s 12 godina kuhala i čuvala dvoje malenih dok su njeni radili, brat bio u školi a mi smo je ispod prozora zvali da se igra.... zapamtila sam dobro koliko je bila nesretna zbog tog...

tema je bila ne da je sreća u obitelji proporcionalna br. dice nego mijenja li se što po pitanju shvaćanja tog... u mojoj okolini ne, još je gore, svi su u kreditima, jedva spajaju kraj s krajem s jednom plačom i imaju jedno ili jedva dvoje dice... žive u skučenim prostorima daleko od onog 35m2 na prvog člana+15m2 na svakog drugog....
meni je osobno drago čut da je negdi u Hrvatskoj bolje....

Znaš kaj? S ovakvim mentalnim sklopom ljudi bi bili nezadovoljni i da imaju brda i doline, da su bogati ko Bill Gates, uvijek bi nešto falilo. Takvim je ljudima čaša uvijek do pola prazna.

Ja sam svog brata isto čuvala (8 godina sam starija) pa mi to nije bila tlaka. Istina, bilo je dana kad bih radije išla nekamo bez njega, ali eto - on je morao ići sa mnom često iako bi možda više volio drugačije... I moja mama bi u ono vrijeme više voljela biti vikendom s nama, ali je radila (med.sestra), pa smo mi umjesto da se žalimo imali te svoje posebne vikende s tatom kad bi nam dozvoljavao da jedemo piletinu kao stari Slaveni i tako... Puno je do stava. I sjećam se da često nije bilo para (znali smo za kruh izvlačiti novčiće ispod nogu ormara ), nosila sam rabljeno od tatine najmlađe sestre koja je od mene starija kao ja od svog brata. Pa je ipak bilo dobro. Imali smo sve bitno. Naučili smo kroz ta ograničena sredstva da treba cijeniti novac, da ne treba bacati hranu, da treba dobro učiti i slično... I imam dobar odnos s bratom (baš večeras dolazi na sarmu i vidjeti nećake) iako smo si narušavali privatnost u jednoj sobi u kojoj smo spavali zajedno s roditeljima do punoljetnosti. Moj brat danas ima prijatelje i iz moje generacije još iz vremena kad sam ga vukla svuda jer mi se nije dalo doma sjediti. Isto tak se ja znam s ljudima iz njegove generacije. To je prednost, a ne nedostatak. Doduše, to ne vidiš kao prednost za vrijeme odrastanja, ali ipak jest... Isto ti nije prednost kad moraš sam(a) kuhati ako prvi dođeš doma, ali se kasnije pokaže kao vrlo korisna stvar. Meni su znale prijateljice pomoći da napravimo zadani posao (i ja njima) pa tek kad je sve bilo gotovo kod svih, otišli bi zajedno na igranje + poveli mlađu braću. To su ti blagodati odrastanja u malom mjestu. Lijepa su mi sjećanja na pomaganje prijateljičinoj mami koja je bila obrtnica (dok smo bile u srednjoj školi) i nije nam naškodilo. Prvo posao, onda sve ostalo. Odgovornost raste u skladu s godinama. Čisto mi bude žao što moji klinci nemaju više prilike za taj način osamostaljivanja, iako nađu oni... pomagati majstorima kod prijatelja, pomagati susjedima na gruntu i slično. Ako to ne vidiš kao tlaku, onda i nije tlaka. Ako vidiš - uvijek će ti bit tlaka.

Dalje, ne mislim da su moja djeca nešto zakinuta jer dijele sobu (razmišljali smo o kupovini kuće, ali odustali jer nema ništa u kvartu gdje živimo, a ne bi se selili dalje). Vidim ja njih kako se drže zajedno čak i kad imaju priliku bit svaki posebno (grunt ili ljetovanje) jer im je lijepo zajedno, iako imaju i svaki svoje posebne interese. Ne idu na skijanje niti će ići, ne mislim da propuštaju nešto bitno. Idu u glazbenu školu jer to vole i žele i možemo im to priuštiti. Svatko može svom djetetu naći nešto što mu je po mjeri i što ne košta previše. Ali ako misliš da si prikraćen zato jer susjed ima više, nema ti pomoći.

[Zara1]

Ma naravno, ja si pak mislim, pa kaj radis pobogu cijeli dan, imas kucu od 60m2, a ne dvorac. Tim vise sto prica kako su djeca dobra i cijeli dan se sama igraju.

Te osobe koje se stalno žale kako nemaju vremena je najbolje izbjegavati. Moja svekrva je u toj kategoriji i stalno kuka kako nema vremena i kako ima puno posla Bez obzira da li radi ili je na godišnjem ona isto kuka i s tim prenosi neki nemir i nervozu na sve ostale. Ono kako je mogu sjediti i piti kavu ako ona ima tooooliko posla. Žalila se čak i kad sam ja bila tamo 3 mjeseca ljeti kuhala im svaki dan, prala, peglala, čistila + uzela njeno dijete svaki dan na plažu popodne. Znači nije trebala apsolutno ništa raditi u svojoj kući jer sam do 4 (kad je ona došla s posla) ja već sve bila napravila. Ali i dalje je ona imala puno posla, moš mislit. Sad sam na ta konstantna piljenja već oguglala i ignoriram.

[Nena-Jabuka]

Evo jedna napolitanka:

hm.... moja mama je jedinica, nas dvoje, ja bih imala jedno da nije drugog braka, pa ću imat dvoje.... svi smo osigurani, da nas je bilo više jednostavno nebi imali dovoljno ... jer sve što imamo temelji su od moje mame (bake i dida) na koje se nadograđivalo....mi jednostavno u gradu nemamo uvjeta za mnogobrojnu obitelj.
dok kod MBM ih je bilo samo troje i zakinuti su (bar tako oni doživljavaju, i da treće je jer su išli na curicu i dobili 3 sina)... to je ona negativna materijalna strana.

Oba tvoja post a bazirana su na materijalnoj strani. Svi su frustrirani zbog toga materijalnog i to ne mogu prevaliti cijeli život. Meni je to nepoznanica. I ja imam ohoho braća i sestara (neću pisati koliko, oni koji me znaju, znaju) i naravno da su moji kukali zbog tih pokaza za bus, pa udžbenici na jesen i sl., ali da mi imamo zbog toga cjeloživotne traume, nemamo.

a druga kako je kuća s više dice puna ljubavi i veselja baš ne stoji, moj tata je jedan od 5 i niti se nešto pomažu, niti se vole, a nije uvjet ni da dvoje iste dobi se moraju slagat i volit, ja i brat smo 14mj razlike i nebo-zemlja smo i dan danas, uvik smo se tukli i svađali i poslije rijetko kada bili u istom društvu...sve je to relativno.

Zaista je relativno i ne ovisi o materijalnim uvjetima nego o drugim stvarima. Ima ljudi koji su odrasli zajedno, samo njih dvoje, brat i sestra, i stranci su jedni drugima. S druge strane, ja uživam u stalnim kontaktima s mojima.

više mi se čini da nam država radi sve na tom da nemammo ni jedno

Ovo je jedino s čime bih se mogla složiti.

i baš me zanima što bi jedan od 16god koji već želi curice u sobi rekao na to da mu je u toj istoj sobi brat od 8godina... nikakva privatnost.... a i kod različitih spolova.... nema to veze s materijalizmom...napisano je ono viđeno očima tog djeteta

Ja ne bih ni dala dovođenje X curica doma. U toj dobi ih mijenjaju ko čarape, šta ću ja sad sve redom ugošćavati. To opet nema veze s materijalnim. Lijepo bi bilo da svaki tinejdžer ima svoju sobi, štoviše, to je vrlo poželjno, ali ako nema- nek se snađe drugačije, ni prvi ni zadnji.

tema je bila ne da je sreća u obitelji proporcionalna br. dice nego mijenja li se što po pitanju shvaćanja tog... u mojoj okolini ne, još je gore, svi su u kreditima, jedva spajaju kraj s krajem s jednom plačom i imaju jedno ili jedva dvoje dice... žive u skučenim prostorima daleko od onog 35m2 na prvog člana+15m2 na svakog drugog....
meni je osobno drago čut da je negdi u Hrvatskoj bolje...

Ponegdje je isto, a ponegdje tek malo drugačije. Mjerimo li samo plaćom, brojem kvadrata po osobi i silnim dječjim "potrebama", teško da će ikad biti drugačije.
Ja čak mislim da moje na neki način i imaju i dobivaju previše (to je, naravno, isto pojam relativan i podložan raspravi). Kod starije kćeri primjećujem čak i kontra učinak toga, kao da se podrazumijeva da gospođica ima sve što njoj baš u tom trenutku "silno treba" ili "imaju svi" , frustracija je ako nema . Ima nekih stvari gdje njušim naznake snobizma, stalno gruntam o protumjerama.

[ana.m]

i baš me zanima što bi jedan od 16god koji već želi curice u sobi rekao na to da mu je u toj istoj sobi brat od 8godina... nikakva privatnost.... a i kod različitih spolova.... nema to veze s materijalizmom...napisano je ono viđeno očima tog djeteta

Ja ne znam kaj da tzi kažem na ovaj komentar!
Da, naravno, lijepo je da ima svaki svoju sobu, ali ako i nema, što sad, ja bi trebala što da moj sin može dovoditi curice doma...
Ja sam živjela u stanu od 36 kvadrata, s burazom djelila sobu od 2x2.
Da, bila bih vjerojatno sretnija da sam imala svoju sobu, ali misliš li da me ipak nisu treblai napraviti zato jer eto nemam gdje dovesti svog dečka...A uostalom, kkao možeš znati akd ti se dijete rodi kaj će biti kada će ono imati 16....Bože koliko gluposti...

[spajalica]

Nine sve je u pogledu, evo ja sam odrasla sa 2 sestre, razlika izmedju prve i trece je 16 godina. djelile smo istu sobu.
sad zivim u 160 m2, moji klinci dijele sobu za spavanje i sobu za igranje. moja ideja je da imaju svijest da nisu sami na svijetu, vec da i drugi postoje. i bome znaju se igrati i njeni i njegovi prijatelji s njima u tom igralistu (17 m2) i ne bune se, kome smeta nek se premjesta.

[winnerica]

Potpisujem Nenu i Trinu, kod mene je isto tako; da nismo mogli djeci osigurati pristojan i dostojan život nebi ih ni stvarali; svi imaju svoje sobe ali cure su male i vole biti skupa, pa spavaju u velikom krevetu ko dva medvjedića. Imaju baš sve, mislim - sve što je normalno i ono što imaju i jedinci; vidim čak da imaju i više od nekih jedinaca u vrtiću ili jaslicama. Ne robujem materijalnom i svoju djecu učim skromnosti; volim im radije platiti ritmiku, tečaj stranog jezika, sinu članarinu u teretani i tečaj gitare i sl.

S druge strane, ja stvarno neznam zbog čega se mi tu svi nečem čudimo ljudima "izvana" tj. van ovog foruma, pa ja sam relativno nedavno ovdje od članice foruma bila baš ispljuvana, s onim popularnim terminom "širenja nogu" i sl., pa kako eto netko i treba raditi, a ne samo rađati; a da ta ista nije imala pojma da je iza mene 20 godina punih krvavo odrađenog staža, plaćanja doprinosa i svega što ide... Ima ih i tu među nama, da da da...

[winnerica]

nije išlo nikom " u brk", jer je ovo gore iznošenje činjenica kako je jedno od troje dice vidilo svoju situaciju,MBM, to nije moje mišljenje... a što se tiče materijalizma ne radi se luksuzu, radi se o iskidanim tenisicama za školu, neimanju za pokaz do škole, nemanju za knjige, itd...da ne kažem da roditelji nisu imali ništa, nego nisu imali dovoljno za njih troje.... i baš me zanima što bi jedan od 16god koji već želi curice u sobi rekao na to da mu je u toj istoj sobi brat od 8godina... nikakva privatnost.... a i kod različitih spolova.... nema to veze s materijalizmom...napisano je ono viđeno očima tog djeteta
moje mišljenje lijepo je imati puno djece kad im možeš pružiti osnovno u životu, pa bio to trening, bila to eskurzija, i masu drugih stvari... dobro, netko nema ni za jedno...al ja gledam da već zakidam svoju stariju zbog brata, ne ide na drugi sport koji je htjela jer je nema tko vozit, nisam joj još kupila novu zimsku jaknu i nismo joj završili sobu jer smo svu ušteđevinu morali potrošiti na bebu... ok...mi smo sretni, i ona je sretna što će dobit brata, i nadam se da će tako i ostati.

btw. ponavljam se, ne moraju se dica iz mnogobrojnih obitelji volit, nije sve crno i bijelo, stvar je odgoja imao 2 ili 10... treba saslušat i drugo mišljenje, recimo moje prijateljice koja je s 12 godina kuhala i čuvala dvoje malenih dok su njeni radili, brat bio u školi a mi smo je ispod prozora zvali da se igra.... zapamtila sam dobro koliko je bila nesretna zbog tog...

tema je bila ne da je sreća u obitelji proporcionalna br. dice nego mijenja li se što po pitanju shvaćanja tog... u mojoj okolini ne, još je gore, svi su u kreditima, jedva spajaju kraj s krajem s jednom plačom i imaju jedno ili jedva dvoje dice... žive u skučenim prostorima daleko od onog 35m2 na prvog člana+15m2 na svakog drugog....
meni je osobno drago čut da je negdi u Hrvatskoj bolje....

Pa po tebi Nine naš sin od skoro 18 g. ispada maltene... ono čudan, retardiran, što li... Kao što sam već napisala, djeca imaju sva svoje sobe, cure spavaju skupa jer tako vole, u istoj sobi; jel ti vjeruješ da se k njima u veliki krevet (mislim baš veliki 180x200 ) na popodnevno spavanje zna zavući i brat 15 god. stariji? Zato jer ih voli, jer se svi vole skupa zagrliti, poškakljati, izljubiti, bez obzira na dob - vole se! Svašta ću još ovdje čut na "urbanom" forumu.... mrak...
Ja neznam jel ti svoje misliš odmah razdvojiti, ono - svakog u drugi kvart premjestiti, da se nebi slučajno sreli u stanu ili nešto...

[Trina]

Nine, pa eto, ni s tim nemam problema, moj kad poželi dovoditi cure u sobu, pa i živiti s nekom, dobit će čitav apartman/stan, jer ih imamo zasad dva
Vidiš, mi stvaramo za njih i vodimo računa o njihovoj budućnosti. Imamo milijardu opcija, mogli bi od ta dva app spajati, prekrajati, kombinirati..pa imati puno soba ali baš nam je super ovako kad smo svi skupa..da iskoristimo dok su mali ..još koju godinu i kud koji mili moji

Ma izgubila si se skroz, ti uopće ne razumiješ, imam osjećaj. Možeš li shvatiti da su meni mojih četvero djece kao moje ruke, noge, glava..moji produžeci..? zaljubljena u svih onako blesavo..i kad mi netko počne s takvim pričama kao što si ti počela..to je kao da pričaš o temi s kojom se nisi nikad susrela. ja jesam pa ti pokušavam dočarati kako to funkcionira i što je MENI važno, kako živimo. Ali mislim da ne kužiš poantu

[Trina]

ma da mi je vidjeti ko to tebi, s petero djece, kaže da niš ne radiš

ja stalno slušam..blago ti se, sad si na porodiljnom tri godine, uživaš i odmaraš se. hehe, ludih žena, otkad sam rodila nisam se ni popišala odmorno nego jedva da sjednem

[Zuska]

Ja sam sa svojim 7 godina mlađim bratom dijelila sobu do odlaska na faks. Nemam nikakvih frustracija u vezi toga, čak je pod mojom stegom ravnopravno sudjelovao u čišćenju sobe (pa ih možda ima on
Starci nas nisu obasipali igračkama, mnoge smo žarko željeli, neke smo dobili, neke ne. Ipak, imali smo hrpu instrumenata, knjiga, koturaljke, bicikl, skejt...ono, dovoljno da se razvijamo i napredujemo. Livada, stabala, šumaraka, a to nije trebalo kupovati, imali smo napretek i oni su izvor najljepših uspomena i najkreativnijih igara. Ono, mijenjam guralicu za stablo, hrpu lutaka za polje kukuruza...
Nismo imali ni odjeće napretek, taman da imamo, i danas ne osjećamo kobne posljedice zbog toga što nismo imali 70 rozih i plavih majica.
Bili smo poticani od staraca da budemo upisani u knjižnicu, da idemo u muzičku, da idemo na faks, da učimo jezike itd. Ja sam iskoristila sve, moj brat puno manje, ali to je stvar karaktera.
Mijenjala bih neke stvari u odgoju u odnosu na svoje starce, ali odnos prema (ne)materijalnom, odnos prema svijetu, ne. Kad se moja zvjerka rodila, rekla sam bakama i djedovima da ne želim prekomjerno obasipanje poklonima, da ne želim hrpu plastike u stanu i sl. I super se pridržavaju toga, tu i tamo kupe nešto stvarno poučno, korisno i lijepo, slikovnice, mekane kocke, auto, loptu...Jednako je s odjećom. Ima sve što joj treba, ničeg previše, dosta toga i posuđenog (kao što ćemo i mi dati dalje kad nam nešto više ne bude trebalo). Na ovaj način mogli bismo imati još hrpu djece što se tiče financijske strane.

Općenito, želim što manje podupirati postojeći kapitalistički sustav koji se temelji na prekomjernoj potrošnji i kupnji svačeg bespotrebnog. Što više dijeljenja, davanja, naslijeđivanja, second handa, razmjene, zajedničkog vlasništva i sl.

[Zuska]

Postovi idu brzo, cure gušt vas je čitati. Sori, Nine.

[vertex]

Kad imaš 10 godina mlađeg brata u sobi, onda, kad je brat u ulici, ti u sobu dovedeš vertex. Poslije je oženiš i dobijete troje prekrasne djece :D

[anledo]

vjerojatno jedina razumijem nine.
a i slazem se s njom.

pocesto se mnogobrojne obitelji prikazju turbo romansirano i sretno, sto kasnije zivot ipak demantira...

[Mima]

Ja ju isto mogu razumjeti, a i ne vidim baš povezanost između onoga što je napisala i reakcija na napisano.
Siromaštvo je gadna stvar, nimalo romantična, i oni koji su ga proživjeli ne sjećaju ga se rado niti kad sve super i dobro završi.