Pa rekla sam, čudni su putovi Gospodnji, tako si i ti zaključila da sam ti ja priskrbila život vječni jer ćeš sad samo zamisliti ekipu s kojom želiš biti, aktivirati svoje misli i to je to. Ja mislila da ću te zamisliti, a zapravo ti dala vjetar u leđa.
Tako ti je to kad ljudi stoje čvrsto na svojim pozicijama, teško ih pokolebati.
Isto ti dođe meni s čitanjem Dawkinsa ili gledanjem tih video klipića ili filmova.
Prvo, skužim da ja obavezno komentiram kvalitetu obavljenog intervjua, kako su sastavljena pitanja, kako se vodilo kroz teme, došlo do poentiranja (naknadno skužim da imam neke "deformacije" glede toga pa onda dam ocjenu "sjajan razgovor"- ko da se ja sadržajno slažem s njim)
A zašto me to vrlo lako još učvrsti u poziciji "pro religija"?
Najviše zbog razine na kojoj se sve to odvija i cjelokupnog ozračja koje prati Dawkinsa i te filmove, a u najkraće bih ih nazvala - izrugivanje.
Spomenula je nešto genifer - ne podcjenjuj neprijatelja!
Mislim da skoro nijednom dovoljno inteligentnom čovjeku nije nikakav problem naći načina kako se narugati.
Može se danas bez ikakva problema snimiti filmić gdje se izrugujem bilo čijim običajima, ritualima,
ništa lakše- ohohoho, hihihihi - gle onih s crnim šeširima kako bulje u onaj zid u Jeruzalemu i nešto klimaju glaovm, gle onih, stave tepih na pod i klanjanju se prema istoku, svašta, gle onih u pozi lotosova cijeta nešto mrmljaju,
gle budalastog plesa oko totema, gle oni vjeruju da se Bog spušta među njih tijekom mise itd. itd. itd.
Ne treba biti dubokouman za takvo što.
S druge strane, masa ljudi se divi i plesnim pokretima i ritualima, i glazbi i molitvama i čak i onda kad nemaju pojma o čemu se radi, jer zašto bi i znali, ali opet nemaju potrebu to ismijavati.
Nikako ne mogu shvatiti likove koji npr. danas, svako malo, imaju potrebu crtati proroka Muhameda (nema usko veze s ovim, nego mi dolazi asocijacija).
Pa šta ne može provesti život i bez toga, bez te provokacije.
Daj pusti ljude da imaju svoje svetinje, ako ti možeš imati na uredskom stolu sliku svog djeteta ili psa ili mačke, a ja im mogu reći - slatki su i shvatiti da ih ti voliš, šta ti smeta tuđa svetinja (ako nikoga ne oštećuje, naravno i ako nije simbol fašizma ili nečeg sličnog).
Tako da, eto, ta razina je meni dosta niska, neovisno o intelektualnom dosegu pojedinih argumenata, naprosto nisam tip za takav vid ni komunikacije ni "sučeljavanja" različitih polazišta i svjetonazora.
Naravno da jesam za dijalog, i za sprdanciju i na svoj i tuđi račun, samo ipak, ipak tu nastojim sačuvati (koliko mogu, znam da nekad i pretjeram, koliko god mislim da neću) i svoje i tuđe dostojanstvo.