Bili smo u sličnoj situaciji preprošle godine (tete iz vrtića i vtrička psihologica su preporučivale prijevremeni upis), poznata mi je nedoumica.

Ono što je prevagnulo kod odabira za još jednu vrtićku godinu bilo je promatranje djeteta u društvu djece starije od njega za godinu, dvije, u odnosima s nekima od njih (ne nužno emotivno zrelijih) bio je totalna pušiona, za razliku od odnosa s djecom sličnih karakteristika iz njegove dobne skupine, ili pak onom starijom. Činilo nam se kako je bolje u taj svijet uvoditi ga postupnije, kroz produženi boravak u školi (razredi su mali, pa su jednim boravkom obuhvaćeni učenici od 1. do 4. razreda) ili pak kroz razne radionice. E sad, jesmo li dobro odabrali? Ne znam, ponekad smo zadovoljni, ugodno je imati dijete koje samo obavlja sve svoje obaveze, bez podsjećanja i ikakvih natezanja, a ponekad smo puni sumnji, sputavamo li dijete u njegovom razvoju, prisiljavajuć ga na slušanje gradiva koje je davno svladao. Naravno, tu nam se i nameće pitanje gdje će i kada će naučiti svladati frustraciju onog "ja to ne mogu" u suzama, što ne bi bilo loše odraditi u ovoj dobi.

Nije baš da sam ti pomogla, ali eto...
Možda bi bilo dobro da svoja iskustva napišu majke djece u početku puberteta; mislim kako dobna razlika tu dolazi najviše do izražaja (tu se krije moj podsvjesni strah)