E bravo, pogodila si srž svega!blackberry prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
E bravo, pogodila si srž svega!
Ovo si super sažela...nikada djetetu se neću predstaviti kao savršen, bezgriješan roditelj koji je popio svu pamet svijeta i sve zna najbolje.
nikada si neću davati neka apsolutna prava, samo zato jer sam roditelj
nikada se neću prestati mijenjati...
Znate što, ovaj topic me baca u "laganu depresiju", a istovremeno se divim vašoj hrabrosti, zrelosti, i snažnom karakteru.
Ne mogu se othrvati vlastitim mislima u kojima kada pišete svoja bolna iskustva, imam sliku nedužnog i nevinog djeteta, koje je život zakinuo u samom startu.
Mogu samosvima vama!
Napisala sam pola dugačkog posta u kojem odgovaram na postavljena pitanja i onda me netko omeo i sve sam si zbrisala.
U svakom slučaju, ima još stvari koje bih htjela reći. Nadam se da ću uloviti vremena ovih dana i da nećete u međuvremenu odustati od pisanja.
Samo ukratko...
Uvijek me fasciniralo kako mi mama govori da me ne treba biti briga što drugi govore... a nju je uvijek bilo briga; da se trebam zauzeti za sebe... a ona se nikad nije zauzimala za sebe; da trebam sama sebi biti na prvom mjestu... a ona sebi nikad nije bila. Hmmmm...
Jutros smo se kratko čule i opet je izjavila nešto na temu rodbine, bliže i dalje: "Kakvi god da jesu, naši su. Moramo si biti dobri. Familiju ne možeš birati... Kad se nešto dogodi, uvijek prvo na familiju možeš računati..." Ono, ne, ne moramo si biti dobri. To što sam imala (ne)sreću da sam rodbinski povezana s nekim ljudima, nikom ne daje apsolutno pravo na moju ljubav, simpatije, naklonost, vrijeme, živce, novac. A jok! To me stvarno više ne dira.
Kao prvo svima jedan veliki
Isto, sve isto.Uvijek me fasciniralo kako mi mama govori da me ne treba biti briga što drugi govore... a nju je uvijek bilo briga; da se trebam zauzeti za sebe... a ona se nikad nije zauzimala za sebe; da trebam sama sebi biti na prvom mjestu... a ona sebi nikad nije bila. Hmmmm...
Jutros smo se kratko čule i opet je izjavila nešto na temu rodbine, bliže i dalje: "Kakvi god da jesu, naši su. Moramo si biti dobri. Familiju ne možeš birati... Kad se nešto dogodi, uvijek prvo na familiju možeš računati..." Ono, ne, ne moramo si biti dobri. To što sam imala (ne)sreću da sam rodbinski povezana s nekim ljudima, nikom ne daje apsolutno pravo na moju ljubav, simpatije, naklonost, vrijeme, živce, novac. A jok! To me stvarno više ne dira.
blacberry:
Sjećam se trenutka kad sam spoznala da sam zapravo bijesna, bijesna do boli. Iako to nitko oko mene ne može skužiti. Problem je s 'nama' i onima koji su iz zdravih obitelji što težimo savršenstvu kakvo smo vjerojatno morali ostvariti da bi netko obratio pažnju na nas, pa kad nešto izađe iz te 'picture perfect' strelovito padamo na dno. Onda kao da sami sebi potvrđujemo da je točno ono kako su nas oni u nekim osjetljivim godinama doživljavali pa se još i sami klepnemo po glavi tonama grižnje savjesti i inferiornosti. Trebalo bi smisliti neku frazu, magičnu riječ da se tada zaustavimo, kažemo si nešto kao - ajde dosta, gotovo je, davno je gotovo...ma ko je mene kada naučio kako kanalizirati osjećaje?
mene se učilo samo kako potisnuti osjećaje...da što manje smetaju ikome.
i nije ni čudo koliko je tu potisnutog bijesa.
ekoi, moje iskustvo nije ni upola kao tvoje, bilo je svega, ali sad imam dobre odnose s roditeljima, nekad ih čak i podsjetim na neke stvari, ali nema šanse da ikad oni priznaju da su išta pogriješili, duboko su uvjereni da su napravili najbolje što su znali. Možda je to i istina, možda je to i bilo najbolje što su znali. Na tom sam im tragu i oprostila. Sad još samo treba polizati rane do kraja i bit ćemo dobro
Što se tiče moje mame...
Pamtim puno lijepih stvari iz svog djetinjstva - zagrljaja, maženja, zajedničkih izleta, igre... Uvijek sam je jako voljela. I uvijek sam se žalostila nad njenom tužnom sudbinom, potraćenim životom, iskorištavanjem od strane svih i svakog.
S druge strane, tatu ne poznajem. Mislim, znam tko je on.
Kad sam (donekle) upoznala oca, shvatila sam da su on i mama preslični. Stvarno mi nije jasno kako to između njih nije funkcioniralo...
U cijeloj priči postoji i očuh. Na početku je bio divan. Onda ga je alkohol preuzeo. Nije me nikad udario, nije me ni psihički zlostavljao, vrijeđao ili nešto slično. Samo mi je sve branio. Ja danas nemam ni jednog prijatelja iz osnovne i srednje škole jer k meni nitko nije smio dolaziti, jer ja nisam smjela ići na rođendane, jer nisam smjela izlaziti... No, ja ni njemu ništa ne zamjeram. Gledam ga kako propada i mislim si kako je prejadan. 0% emocija.
Dakle, da se vratim na početak svoje priče. Mamu volim i upravo zato njoj zamjeram. To me puklo negdje prošle ili pretprošle godine, kad sam shvatila da nema opravdanja za sve. Njoj je uvijek netko drugi kriv - majka ju je natjerala na ovo, zbog mene je napravila ono, ova ju je prevarila pa joj je smjestila ovo, zbog onog tamo nije dobila ono...Odjednom mi je postalo kristalno jasno da ona nije ispunila svoju dužnost kao roditelj - nije mi osigurala miran, siguran i stabilan dom. U toj našoj svađi, kad sam joj rekla sve to što joj zamjeram, izgovorila mi je takve prestrašne stvari da to neću ovako javno izreći. Nisam mogla vjerovati. Mislim da nijedno dijete to ne zaslužuje!
I onda mi se jave neki pametnjakovići, kao kolegica s posla, koji mi kažu da mi je majka "dala kruh u ruke", da me školovala i da me odgojila pa bih joj, eto, trebala biti zahvalna. Nije mi se dalo objašnjavati kako sam se sama školovala.
Stvari su sad drugačije. Jer sam ja drugačija. Odlučila sam oprostiti joj, radi sebe i svog mira. Dajem joj priliku da se iskupi i da sve to nadoknadi sada s mojim djetetom. Ali ja određujem pravila igre.
mene trenutno muči nešto tako slično... i zauzela sam svoj stav , ali sad me to muči i izjeda do te mjere da imam noćne more, ali doslovno!
mislim da sam postupila ispravno ali ne razumijem zašto se sad ne osijećam dobro???
ukratko, priča je ovakva - prije 20-tak dana izbila je velika svađa između MM i mog starog. moj stari je pretjerao, neke stvari nisu definitivno za iznjet ovako javno. nisam mogla slušat, rekla sam mu da je pretjerao i izašla. srce mi je puko jer tog čovjeka više ne mogu nazvat tatom-okrenuo se za 180!!!! ali ovih dana kad vrim film , zapravo se on mijenja već neko vrijeme, ili je zapravo on takav - stvarno takav- izvađen iz konteksta obitelji- mama je umrla prije 4 godine, a ja sam se odselila ubrzo poslije toga. zapravo, sva njegova sr.... sam pripisivala maminoj preranoj i nagloj smrti, i uvijek na kraju oprostila , i pravdala pred drugima ... i sad više nemam snage!! a čini mi se da je počeo i piti. vidim da ga je briga samo za njega a mene je duuugo iskorištavao, kao što je i mamu. i ne ću više tako živjeti!!! i od tada se ne javljam, tj. uvijek sam ja zvala njega ,on je zvao samo kad je nešto trebao.
ali nije sve bilo tako crno,bilo je i lijepih dana , valjda se zato toliko i žderem , jer mu valjda opet tražim opravdanja....
imate više iskustva , svarno mi treba da čujem da ne griješim...
I ovo mi se čini poznato! Uf!
A to svađanje roditelja sa supružnicima...mislim, ne znam. Kaj se ja imam svađati s muževim roditeljima i obrnuto? Okreneme se na peti i đenja. A moj stari se sad ni ne usudi recimo scaditi s mojim mužem, doduše nema ni razloga.
nekaj sam još htjela napisati mishekici ali mi mozak ne radi, tj. toliko misli mi navire da se ne mogu sve odjednom poloviti.
...ah da...poznato mi je to nedozvoljavanje izlaženja, svi su smjeli van samo ja nisam, čak ni u disko do 20h sa 14. Onda ajde nekako na jedevite jade i mamin nagovor me počeo tu i tamo puštati, ali to je bilo grozno naporno. Jedino kaj je meni želja za izlaženjem i druženjem bila jača od muke koju sam prolazila sa strane starog i njegove tiraniej oko izlazaka.
Spavanje kod prijateljice?? Kaj je to? On je bio uvjeren da bi svaki moj pokušaj spavanja kod prijateljice zapravo bilo spavanje kod nekakvog dečka....omg kad se toga samo sjetim.
I još bih ovdje dodala "traume" zadane sa strane moje bake...Kao malu me tlačila prestrašno nešto, rovala me pričama o mami, tati, drugoj mami, bila sam ispod 10 a svaki dolazak k njoj bilo je pranje mozga i ogovaranje roditelja. Da ne govorim kako mi je govorila da sam kurva i sl...Ovdje jako jako jako zamjeram roditeljima što tome nisu stali na kraj! Znali su sve jer bi im uvijek ispričala i nisu tome stali na kraj! Užas!
Da netko mojoj djeci danas tako puni glavu glupostima, lažima i truje mi djecu protiv mene, ne bi taj moju djecu nikad više vidio! A ne da bih bez riječi ponoo i ponovov dijete slala na praznike.
arlena, nije mi sasvim jasno što te muči - to što se dogodilo, ili to što si odlučila ne javiti se više svom tati?
mislim grižnja savijesti je kronična u našim životnim pričama, osjećamo je kad je i ne bi smjeli osjećati, no možda se tako osjećaš jer si prenaglila s odlukom u afektu ljutnje i povrijeđenosti. ne kažem da ne bi trebala donjeti takvu odluku, no možda ti se još nije sve posložilo na svoje mjesto. a i jednom kada se i odluči na takav korak, mislim da treba vremena na adptaciju, nije to lako.
to ogovaranje i huškanje djeteta od strane baka i djedova po meni je vrhunac primitivizma i to treba sasjeći u korjenu za dobrobit djeteta i nipošto tim izljevima davati ikakvu istinitost.
ja svog mm držim podalje od svojih. često bude tu kojekakvih molbi za kojekakvim uslugama a ja uvijek velim da je mm zauzet i preopterećen, nek se drugačije snađu.
općenito sam odlučila sasjeći to neprestalno davanje usluga, novaca itd. i jbt ta grižnja savjesti i osjećaj dužnosti! mislim si, ok ja imam oca, imam starijeg brata, a nikad ništa nemam od njih. zašto se ja osjećam da moram biti stalno i pokorno na usluzi? što oni meni daju, što oni rade za mene? kako su oni pomogli meni u zadnjih 3, 5, 10 godina? jesu li ikad pričuvali dijete na par sati, jel su mi ikad bili podrška? jesu li se ikad pitali da li meni treba kakva pomoć, jel meni teško, koji su moji problemi? imam oca i brata kojima se nikad ne mogu obratiti zapomoć u bilo kojem smislu!!! kad got sam u problemu, obraćam se mm, njegovima, svojim prijateljicama, moji nemaju nikad pojma s čim se i kada nosim i kako riješavam svoje teškoće!!!
Da, netko je postavio pitanje o slaganju roditelja i naših partnera...
Moji nikad ništa nisu rekli protiv mog muža. Jedino, kad sam započela prvu ozbiljniju vezu, mama mi je tulila da ga "ne dovodim doma", da ga ne upoznajem s familijom jer što ako im se svidi, a mi onda prekinemo? Onda će svaki moj sljedeći dečko biti uspoređivan s ovim... Razumijem taj stav s jedne strane. Ne bi ni meni kao roditelju bilo drago da svaki mjesec gledam nekog drugog doma (OK, to se u mom slučaju nije događalo
No, MM je par puta bio "strog" prema mojoj mami. Nisu se svađali ili tako nešto, samo je sasjekao njene gluposti u korijenu i rekao da se treba napraviti to, to i to i amen. Jednom joj je održao prodiku kako je zakazala u mom odgoju jer sam prepoštena, predobra i prenaivna pa se konstantno razočaravam svijetom koji nije takav. Nije me naučila kako svijet zaista funkcionira, kaže on.
Jučer sam se opet posvađala preko telefona. Moja mama nekad kao da ima potrebu istresti iz sebe sve frustracije toga dana, ali se to onda proširi na cijeli njezin život. U početku slušam, klimam, idem niz dlaku, ali me onda počne nervirati jer jedno te isto slušam cijeli život pa ju pokušavam savjetovati, no kako ona zapravo ne želi savjet, ne bude ništa od toga. Onda joj prigovorim da neka se mijenja i mic po mic posvađamo se. Samo nastavlja nizati sve nepravde koje su joj nanesene od djetinjstva do danas.Znam da samo treba nekoga da ju posluša, ali nekad ja to stvarno ne mogu, osjećam se nakon toga ispijeno.
Imate vi takvih situacija? Kako spriječiti da se iz normalnog razgovora ne zaglibi u našu nesretnu prošlost (jer me ne zaboravi podsjetiti da sam zapravo i ja žrtva). Jednom kad sam joj rekla da nikome ništa ne zamjeram (zamjeram, naravno ali se trudim promijeniti), umjesto da bude sretna radi mene, to joj se nije nimalo svidjelo pa mi je rekla da me štedjela cijeli život i da me nije htjela opterećivati. I kako ja sad da ostanem normalna. Volim je, ali me i umara.
Uh, lonni, tvoja priča mi je nekako klasičan primjer žrtve koja onda žrtvama radi one oko sebe, a nakraju
ovi zadnji počnu piti tablete za smirenje, jer ne mogu podnijeti toliku kuknjavu a ništa se ne mijenja.
Imala sam takav slučaj u obitelji, krajnje iscrpljujuće.
Meni je sad kasno, ali u biti sam se domislila lijeku za
takve slučajeve, dakle na negativu udarati još većom negativom! Jer kad kažeš nešto pozitivno doživiš samo da
te se poklopi "ne znaš ti kako je meni" itd itd. u tom stilu. Mislim da ovdje vrijedi klin se klinom izbija.
Ali, suosjećam s tobom, pojelo mi je živaca i živaca (tablete nisam nikad pila), dok nisam skužila modus operandi.
Moja uvijek drami. Prestrašno. I uvijek su svi protiv nje.
Čitam i ajde-priznajem da mi je u nekom pogledu lakse.Vidim da nas ima čopor sa poluunišenim djetinstvima pa mi se moje muke ćine lakse.
Imala sam teret u vidu oca.uzasan teret.
Moji se pocetkom rata rastali.Brat u vrticu a ja tam negdje 12 godina.Nije bila mirna rastava.Bilo je svega.Tata nije ima kamo jer u cjelom zivou nije nista stvorio.Mama je ostala u stanu sa bratom i samnom.
On kako nije imao gdje zavrsio je u nekakvoj radnickoj baraci.Pio je i prije ali sada je poceo jos vise.
Nakon cca 2-3 godine tu su baraku srusili i one je doslovce osao na cesti.Vec pol unisenog mozga od alkohola.Meni je to bilo nedopustivo.tata mi spava na klupi.tada sam vec bila 18 godina pa sam fino papire u ruke i po centrima za socijalnu skrb vidjeti sto mogu napraviti .
ugl-dobio je prenociste,soc. pomoc i hranu u puckoj kuhinji.Nebi ju dobio da nije bilo moje upornosti.Kada se samo sjetim zacudenih pogleda ljudi u centrima-pa nemoze li doci netko stariji???nemoze.sve druge je vec toliko izmanipulirao da nikog nije briga.
to je trajalo neko kratko vrijeme.pio je sve vise i vise.svako malo nestajao na par dana (pokupila bi ga negdje hitna i pravac jankomir) , kada bi se skuzilo da je nestao -cijela familija bi zvala drito mene.ni buraza.ni tatinog brata.MENE.
a ja umjesto da izlazim -po grabama i bolnicama trazim gdje je.I tako svako malo.
Onda se preselio u neku malu vinogradsku kucicu u čućerju.bez vode.bez struje.bez icega. i naravno bez posla.Katastrofa.
Ja mlada cura.Svi znaju tko mi je tata a on hoda okolo prljav, zapušten kao skitnica.
Mjiešali su mi se osjecaji srama, tuge, jada, ljutnje.Uzas.
Ak mu dam koju kunu da si kupi nesto za pojesti-napit ce se.Ak mu nedam-neznam hoce li imati sto za jesti.
i jedino ja brinem.nikoga nije briga.
tako su prolazile godine.u glavi sve veci kosmar.Nas odnos nije bio dobar nego sam ja glumila njegovog spasitelja jer drugi nitko nije htio.Toliko me puta zeznuo, prevario, lagao ali ja sam se uporno unistavala.Nikako u glavi rascistiti sto sa njim-pustiti ga ili ne?
A svaki put kad je neka kriza svi zovu mene.
Situacija je naravno bila puno gora nego sto sam ja tu u par rjeci napisala ali ni nije za pisanje.
Kako sam rjesila problem?
Ah.
Pomalo sam dizala ruke od svega.Pocela sam ga dozivljavati kao obicnog pijanca ne kao oca.
Umro je pocetkom godine.Imao je cca 4,5 promila alkohola u krvi u kucici bez grijanja usred zime.
i sto mi je time napravio?
to da se sada jos gore osjecam jer sam mogla vise.
Da je ova tema otvorena prije 5-6g, a pogotovo prije 10-15g ja bih ovdje vjerojatno sipala žuč. Danas, starija, malo pametnija i mirnija sama sa sobom, sretna jer sam se oslobodila tog tereta i te gorčine.
Neću u detalje jer za to više stvarno nema potrebe, ali nalazim se u priči ane.m što se tate tiče (možda u malo blažoj varijanti). Mama je bila divna, predivna i uz nju sam to lakše podnjela. Kao dijete sam joj zamjerala što se ne rastane, ali danas shvaćam da nije lako okrenuti život naglavačke, a pogotovo s obzirom kakav je život imala prije toga i što je sve prošla u životu.
Kako su moji roditelji bili dosta stariji, a tata baš puno stariji...kako je stario tako je postajao mekši i nije više bilo toliko ispada, ali sam ja uvijek bila u nekom napetom stavu prema njemu zbog onoga što je bilo prije. Prije 2g je umro i iz današnjih cipela ne mogu reći da žalim za nečim, jer je to jednostavno tako bilo, ali mislim kad bih imala priliku drugačije, da bih i ja omekšala svoje ponašanje prema njemu u tim starijim danima kad se i on promijenio.
I dogodilo se ono za što sam mislila da je nemoguće, a to je da kada danas razmišljam o njemu prvo mi dođu na pamet oni ljepši trenuci kojih nije bilo puno, a one teške trenutke moram baš sama prizvati u sjećanje.
U mojim tinejđerskim danima, a i kasnije samopouzdanje je bilo ogroman problem i bilo je na nuli i mnoge stvari sam u tom vremenu propustila zbog toga. Mogu konačno reći da sam se oslobodila svega toga i da nemam grč u želucu iako i dan danas moram jako raditi na svome samopuzdanju upravo zbog takvog odnosa kakav je tata imao prema meni i to je najveća posljedica koju imam.
I moje samopouzdanje je jako nisko i jako sam nesigurna u sebe i u ono što govorim.
Imam uvijek osjećaj da sve što radim nije dovoljno dobro i one stvari što znam kako ih treba napraviti kad me netko pita je li to sigurno tako, zastanem i preispitujem je li ispravno ono što inače znam da je sigurno ispravno.
I to je jedna grozan, grozan osjećaj!
Mada lispravljam to sama sa sobom ali da je ostavilo veliki trag je!
ana.m potpuno isto je i kod mene i to mi je bio veliki teret u životu, jer mi je kao maloj bilo stalno ponavljano da ne vrijedim i bez obzira što mi je mama govorila suprotno, urezalo se ovo negativno tatino. To me prati cijeli život i kočilo me i u poslu, ne znam se izboriti za sebe, bila sam nesigurna u sve, često bih šutila i nisam iznosila svoje mišljenje u društvu, strašno nesigurna sam bila i u svoj izgled, uglavnom nisam se smatrala vrijednom osobom. Nikada se više ne bih vratila u tinejđerske dane. Sva sreća da odrastanje i starenje donosi neku zrelost i mudrost i počneš gledati drugačije na neke stvari, ali se i dan danas borim s tim samopouzdanjem.
Anatom
Rasplakala me tvoja prica. Zao mi je sto je sve tako bilo i sto ti je otac umro. Ti si stvarno puno napravila za njega.
lonni i mene dave telefonski razgovori. sve to lijepo krene, mirisno cvijece. i onda zavrsi u dreku. pa se ja pitam jos par dana jesam trebala reci to sto sam rekla ili sam trebala reci nesto drugo ili, ili, ili... umjesto da me boli uvo...
Evo ja nisam napisala sve kako sam htjela i trebala ali to je točno to! Identično!
Meni je isto ovo bilo najgore. Pisala sam na onoj drugoj temi da me brat svakodnevno zlostavljao u djetinjstvu, i ajde, mozda oni to nisu znali :mosmislit: Ali kad sam ih kao odrasla osoba suocila s time, ocekujuce da kazu, makar," nismo znali, da smo znali zastitili bismo te, drugacije bismo postupili", oni su mene napali, da zasto sad ja to izvlacim, da sto mi je, da su oni bili najbolji sto su mogli, i da, ako je on mene i tukao (a sva braca i sestre se tuku), da to sigurno nije bilo tako puno kao sto ja pricam, i da sam vjerojatno i ja kriva za to, i prakticki su me proglasili ludom sto se tako osjecam. I mene je ponovo bilo sram mojih osjecaja i moje boli i svega sto nosim u sebi, ponovo me bilo uzasno sram same sebe, i ponovo sam navukla zid tisine oko sebe i oko tog djetinjstva. I to mi je bas bilo grozno, to njihovo odbijanje prihvacanja odgovornosti, to njihovo ponovno negiranje mene i mojih osjecaja.
I sad kad sam dobila svoje dijete, jos mi je teze zamisliti kako neko moze nauditi djetetu, kako ga moze ne zastititi. Roditelji trebaju zastiti svoje dijete, trebaju ga promatrati, trebaju znati prepoznati kada pati, i trebaju mu pomoci. A moji nista od toga nisu znali.
I jos sam nesto shvatila da osjecam, sto isto pisete, shvatila sam da i dalje trebam njihovo priznanje, da i dalje trebam da oni isprave bol koja mi je nanesena u djetinjstvu, da i dalje trebam da me shvate i zastite, da popune tu rupu u meni. I jako sam se razljutila kad sam shvatila da i dalje ovisim o njima, da i dalje smatram da se ne mogu sama zastiti i oporaviti nego da trebam njih. To sam prije par tjedana shvatila, i onda me bas uhvatio neki bijes na njih.
I onda sam odlucila napraviti sliku koja prikazuje sedam zamki u koje su me roditelji uvaljali svojim ponasanjem, malo sasavo, ali bas mi pomaze to slikanje, i piskaranje. Ovo je sad malo sasavo, ali cu bas napisati.
Prva zamka je bila uvjerenje da moram sutjeti o svemu, da je sramota o tome pricati.
Druga, vjerovanje da s njima moram rijesiti problem da bi ga rijesila sama sa sobom, da je moc mog ozdravljenja u njihovim rukama.
Treca, nestajanje, ignoriranje osjecaja, vjecni prazan smjesak na licu koji prikriva bol.
Cetvrta, uvjerenje da mi netko drugi treba pokazati put u zivotu, reci sto trebam raditi, kako se spasiti.
Peta, krivnja, ja sam kriva, ako ih povrijedim svojim osjecajima, ako ih povrijedi moj bijes, ja sam kriva.
Sesta, maska neranjivosti i vjecnog optimizma, nikad nikom ne pokazati bol.
I sedma je grandioznost, perfekcionizam, ja sve mogu sama, ne treba mi niko pomoci, pustite me na miru.
I tu sam stala. Sad to slikam. I bas je to ok
Potpis i na ovo.
Ajme, Jadranka, naklon do poda za koncept Sedam zamki!
Anatom, napravila si sve što si mogla, puno više od mnogih. skidam ti kapu za to.
Jadranka, dobro je pisati. I ja sam si pisala u ranim dvadesetima, hrabrila se da je sada red na moj život. I pomoglo mi je za neke stvari. Samo što je proces dug.
marta:
Baš tako, još i taj bonus grižnje savjesti na krajusve to lijepo krene, mirisno cvijece. i onda zavrsi u dreku. pa se ja pitam jos par dana jesam trebala reci to sto sam rekla ili sam trebala reci nesto drugo ili, ili, ili... umjesto da me boli uvo...
Dijana, probat ću tvoju negativa metodu, to još nisam.
Posljednje uređivanje od lonni : 23.11.2012. at 12:26
uh..uh...tu se ja negdje nalazim...mislim da će ishod biti uskoro isti...i kod mene.
međutim, moj nije uvijek bio na dnu. a ne... bio je on na vrhu...ono, glavna faca u gradu...najnabrijaniji auto...motori...ma da ne nabrajam...
bio je on na vrhu...i strašno se poigrao sa sudbinom...više puta...
a sad je na dnu...
sam i jadan..
i igra se samnom...
baš se igra...ja vam to ne bi mogla ni objasniti...
ucjenjuje me svojom smrću. ja sam mislila da takvi ljudi ne postoje...majke mi mile.
to izgleda ovako...doslovce...pustit ćeš si oca da crkne...a on dupetom ne mrda...ima dekubituse od ležanja...ne jede...
a ja bi trebala biti kriva i odgovorna?
a umire već 5 godina...
i ja padam kad me se zovne...a svi me zovu...
pa sam odulučila...eto..da više neću...
ma to je monstrum prve vrste.
sad sam se opet napalila čitajući tebe... i izuzetno mi je žao što u biti ne osjećaš olakšanje, jer si dala puno previše.
ja mislim da sam se pomirila s tim ishodom....koliko god to strašno zvučalo.
al, vjerujte....on bi bio najsretniji kada bi mene povukao za sobom... ( to je već napravio, ne samnom...ma najradije bi vam sve napisala, al ne smijem )
i ja se pitam...kako sve to shvatiti....prihvatiti...
mislim da znam...i mislim da sam na dobrom putu...
nikada me manje nije brinulo što će netko pomisliti da sam bešćutna...
znam da nisam.
bešćutno je ovo što mi se događa.
svaka čast.Meni je isto ovo bilo najgore. Pisala sam na onoj drugoj temi da me brat svakodnevno zlostavljao u djetinjstvu, i ajde, mozda oni to nisu znali :mosmislit: Ali kad sam ih kao odrasla osoba suocila s time, ocekujuce da kazu, makar," nismo znali, da smo znali zastitili bismo te, drugacije bismo postupili", oni su mene napali, da zasto sad ja to izvlacim, da sto mi je, da su oni bili najbolji sto su mogli, i da, ako je on mene i tukao (a sva braca i sestre se tuku), da to sigurno nije bilo tako puno kao sto ja pricam, i da sam vjerojatno i ja kriva za to, i prakticki su me proglasili ludom sto se tako osjecam. I mene je ponovo bilo sram mojih osjecaja i moje boli i svega sto nosim u sebi, ponovo me bilo uzasno sram same sebe, i ponovo sam navukla zid tisine oko sebe i oko tog djetinjstva. I to mi je bas bilo grozno, to njihovo odbijanje prihvacanja odgovornosti, to njihovo ponovno negiranje mene i mojih osjecaja.
I sad kad sam dobila svoje dijete, jos mi je teze zamisliti kako neko moze nauditi djetetu, kako ga moze ne zastititi. Roditelji trebaju zastiti svoje dijete, trebaju ga promatrati, trebaju znati prepoznati kada pati, i trebaju mu pomoci. A moji nista od toga nisu znali.
I jos sam nesto shvatila da osjecam, sto isto pisete, shvatila sam da i dalje trebam njihovo priznanje, da i dalje trebam da oni isprave bol koja mi je nanesena u djetinjstvu, da i dalje trebam da me shvate i zastite, da popune tu rupu u meni. I jako sam se razljutila kad sam shvatila da i dalje ovisim o njima, da i dalje smatram da se ne mogu sama zastiti i oporaviti nego da trebam njih. To sam prije par tjedana shvatila, i onda me bas uhvatio neki bijes na njih.
I onda sam odlucila napraviti sliku koja prikazuje sedam zamki u koje su me roditelji uvaljali svojim ponasanjem, malo sasavo, ali bas mi pomaze to slikanje, i piskaranje. Ovo je sad malo sasavo, ali cu bas napisati.
Prva zamka je bila uvjerenje da moram sutjeti o svemu, da je sramota o tome pricati.
Druga, vjerovanje da s njima moram rijesiti problem da bi ga rijesila sama sa sobom, da je moc mog ozdravljenja u njihovim rukama.
Treca, nestajanje, ignoriranje osjecaja, vjecni prazan smjesak na licu koji prikriva bol.
Cetvrta, uvjerenje da mi netko drugi treba pokazati put u zivotu, reci sto trebam raditi, kako se spasiti.
Peta, krivnja, ja sam kriva, ako ih povrijedim svojim osjecajima, ako ih povrijedi moj bijes, ja sam kriva.
Sesta, maska neranjivosti i vjecnog optimizma, nikad nikom ne pokazati bol.
I sedma je grandioznost, perfekcionizam, ja sve mogu sama, ne treba mi niko pomoci, pustite me na miru.
I tu sam stala. Sad to slikam. I bas je to ok
neke stvari postanu puno jasnije kad uspjemo promijeniti kut gledanja
Cure, bravo za to što se s takvim teškoćama nosite nastojeći postati bolje! Svaka vam čast!
ja ne reagiram kad me pohvalite...možda ste primjetile...
jer tek se učim reagirati...odnosno...primiti pohvalu, a ne osjećati se pritom blesavo i dužno dati pojašnjenje...
tipa...da, da...ali...ma nije to baš...znaš...blablabla...
jedna od ključnih stvari koju sm shvatila uz svog muža i njegovu obitelj bila je ta da ja ne znam primiti apsolutno ništa.
mislim, znam, u onim slučajevima kad znam da ću tu uslugu ili štogod i vratiti.
primiti nešto, tek tako, jer je netko odlučio bez ikakvog razloga mene nagaditi...pohvaliti...to nisam znala.
koja odvratna spoznaja.
ono...misliti da ne zaslužuješ apsolutno ništa bezuvjetno...grozno...
samo jedan primjer...
studirala sam...i živjela s mm, u odvojenom stanu...ali je on tada radio vani...to nam je bio početak...(oni su obitelj koja si sve međusobno pomaže...pa to kod njih ide po defoltu)
i vratim se doma...
upaljena peć....zagrijan stan...i ručak na peći...
trebali ste vidjeti taj napad bijesa koji je mene spopao i šta sam sve istresla mm u slušalicu...
mislim...kako se usuđuju meni oni paliti peć..kuhati mi i sl?? i to još se tu prošetavati dok me nema?! pa nisam ja nesposobna
ajme...koji padobranac sam ja bila u ovoj obitelji...
eto...korak po korak...naučila sam od njih svašta...
a i oni od mene ponešto
Aha, ja isto nisam znala tražiti pomoć (nisam čak bila ni svjesna da mi treba) pa sam naučila... Tak je lakše!
Drago mi je da moja djeca apsolutno s tim nemaju problema. Kad nešto trebaju ili žele - jednostavno traže bez ikakvih zakulisnih igara.
To je vljda tako kad si cijeli život naučena ne dobivati ništa, ili je to bilo uvjetovano nečime, onda kad dpbiješ nešto od nekoga to ti dođe kao totalna nepoznanica pa se maltene osjećaš ugroženo. A ugrožen je zapravo tvoj mentalni sklop koji vjeruje da na zaslužuješ ništa.
ajme blackberry, umirem od smjeha, tako sam ja padobranac u mm obitelji. oni skroz normalni i dobri, a ja sva na svoju stranu (kontroliram se naravno)
mislim...roditelji od mm su otišli malo u drugu krajnost...pa bi sve rado umjesto njega odradili...
zato kažem...izbalansirali smo se zajedno.
i ekoi je mislim prije napisala...kako se naljuti kad promotri što sve njeno dijete ima...
i ja sam prošla tu fazu bolovanja...sa prvim djetetom...
a sad tako uživam u svemu što oni imaju...a ja nisam imala.
to zaista i vidim kao vlastiti uspjeh.
još sebe da riješim...i super
Anatom
Rasplakala me tvoja prica. Zao mi je sto je sve tako bilo i sto ti je otac umro. Ti si stvarno puno napravila za njega.
Slažem se, jako dirljiva i tužna priča... Njemu jednostavno nije bilo suđeno
I od mene.
Što se tiče problema s primanjem... Nisam nikad znala primiti kompliment ili pohvalu. A sama reći nešto lijepo o sebi? Ajme majko! Ni u ludilu.
A kad bih slučajno nekad ipak rekla nešto lijepo o sebi, kasnije bih dobila komentar da "nosom param oblake" i nek se "spustim na zemlju".
Pomoć mi nije problem tražiti (mada bih i ja vjerojatno bila luda da mi netko samoinicijativno skuha ručak), a nije mi problem ni primiti poklon. Štoviše, ja se tak veselim kad me se netko sjeti da su mi ljudi čak znali reći da se nitko ne veseli poklonima kao ja.
Ne govorim tu o nekim velikim materijalnim dobrima, već znacima pažnje.
...
I onda zbog toga što mi nije problem prihvatiti poklon dobijem dijagnozu da sam ista baka, da mi je samo bitno tko će mi što dati.
Moji su isto otrovni. Nosim se s tim već 35 godina kako znam i umijem. Tek sam nedavno skupila hrabrosti da im zahvalim na svim njihovim "dobročinstvima" i zamolim ih da se udalje na kurtoaznu distancu. Čitam vas i suosjećam.
Blackberry
Kao da pišete o meni i mojima - osim u dijelovima gdje su ovisnosti u pitanju. Netko je pitao možemo li oprostiti. To je moj najveći problem - moji su se stvarno promijenili i dobri su roditelji, ali malo prekasno. Ja nemam snage oprostiti i riješiti se sve ljutnje i gorčine...
P.S. Što se primanja tiče... Ja kad sam dobila svoju prvu plaću bilo mi je tako neugodno i osjećala sam kao da je ne zaslužujem da bih je najradije vratila i rekla šefu da ću besplatno raditi sve što je potrebno. Zamislite to!
Posljednje uređivanje od *mamica* : 23.11.2012. at 19:39
ne znam ni sama. ali mi se sviđa ovo što si mi rekla-treba vremena
mislim da ću ostaviti sve kako je sad i pustiti da vidim kako će vrijeme napraviti svoje
Ne mogu vjerovati koliko smo svi slični, u tim našim "posljedicama".
Sad znam da nisam luda i poremećena. Valjda.
Mene strah negativ metode jerbo ce onda naokolo sirit price kako je meni tesko, pa ce me cijela sira familija zaliti. A to mi jos gore...Anatom, napravila si sve što si mogla, puno više od mnogih. skidam ti kapu za to.
Jadranka, dobro je pisati. I ja sam si pisala u ranim dvadesetima, hrabrila se da je sada red na moj život. I pomoglo mi je za neke stvari. Samo što je proces dug.
marta:
Baš tako, još i taj bonus grižnje savjesti na kraju
Dijana, probat ću tvoju negativa metodu, to još nisam.
anatom grozno je to što si tako mlada a morala proći i tšo si se tak potrošila. Nemoj misliti kako si mogla dati više jer si dala i previše.
anatom strašno je ovo što si napisala
jadranka
hvala cure na tješenju.
kazu da vrijeme sve to izljeci ali meni je zapravo gore i gore.
Relativno nedavno sam morala rašćistiti tu kučicu u kojoj je živio.Kad su odvezli kamione i kamione smeća-to što je ostalo je bilo za plakat.
Sada mi nije jasno kako sam uopce dozvolila da tamo živi.To je bio horor.
Kada se spremam na groblje jeza me hvata.treba mi tri dana da se odlucim otici i taj dan sam tako nervozna da je to strašno.
Neznam.
Sahranu sam organizirala najbolje što sam mogla.Bilo mi je bitno da bude pokopan dostojno.Da mu uopce netko dođe.Da ga bar pokopam obucenog kao gospodina.I sve sam to odhendlala.Bilo je dostojanstveno.Mislila sam da ce mi laknuti.Ali šipak.
Nemogu uopce rjecima opisati sadašnje osjećaje.Većinom se vrte oko toga da sam trebala više-iako sam svjesna da bi time samo naštetila SVOJOJ obitelji.
Ali nemogu si pomoći.Tu rječi ne važe.
On nikada nije bio otac u pravom smislu te rječi.Bio je negdje prisutan u našim životima ali to je sve bilo labavo i klimavo.Brat mi je propisno uništen iako je sve to proživljavao (zapravo i nije prozivio 5 posto onoga što sam ja) kao djete.Ja sam recimo normalna.Grizem se u sebi.
Mama se trudila pomoci -ali je uvjek brata više štitila-valjda zato što je mlađi.neznam.
do nedavno sam joj strasno zamjerala ali sam shvatila da je radila najbolje što je mogla.
Moja obitelj nikada nije bila ni približno normalna.
Obitelj MMa koja je bila prava pravcata obitelj iz djecjih knjiga isto nije prosla kako treba.ostao je bez mame sa 16 a tate sa 17.
Naša kći ima jednu baku.Zakinuta je za taj dio.Strašno mi je krivo radi toga.
Nekada se stvari tak idiotski postave.Ali naucila sam nesto iz svega toga.
Moja kcer nikada nece takvo nesto morati prozivljavati.Nikada.
anatom, ako se i dalje budes grizla, ako ne budes mogla sama pobijediti taj osjecaj koji nikako ne zasluzujes jer si dala puno previse u to, mozda bi bilo dobro da potrazis nekog psihologa. jer definitivno ne zasluzujes takvo grizodusje.
da.baš intenzivno o tome razmišljam posljednjih dana.Mislim da bi to bilo potrebno.Zapravo-osječam da bi trebala.
ajme, znam da je ovo napisano još na 1. stranici ali ja sam tek sad otvorila ovu bolnu temu
i ostadoh u šoku jer ovo KAO DA SAM JA NAPISALA ...
Anatom ti si bila dijete i nisi trebala ništa od toga prolaziti, a ni sama ne bi htjela da ti dijete pati zbog tvojih grešaka..
ne mogu zamisliti kako ti je, ali želim ti da izlječiš barem dio sebe.. sada imaš novu obitelj koja može biti sretna!
ajme žene, strašno strašno strašno je što su neke od vas proživjele
anatom, hug veliki
njemu nitko nije mogao pomoći. nitko.
pisala sam paralelno na još jednoj temi ali mislim da bi ovo više spadalo ovdje..
htjela sam reći da se bojim u kakvom će mi okruženju dijete izrasti, jer su u kući mm toliko poremećeni odnosi.. nezamislivo je da bi netko nekome dao kompliment, samo se čeka kad će tko pogriješiti da ga se ismije,ili dobaci sarkastični komentar, nema iskrenog razgovora sve se odvija iza leđa.. na kraju,nema ljubavi ni bliskosti, a toga je u mojoj kući ipak bilo.. nadam se da to sve neće utjecati na moje dijete i da ćemo ja i mm ipak mu biti primjer!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
