Rivendell, pošalji ih meni.
I ja imam sumanute ideje o slaganju odjeće,a ne stignem. A moja stara ni ne zna složiti dviej potkošulje na isti način pa moram sve presložiti da bi mi uopće stalo u ladicu.
 |
|||
|
|
|||
Rivendell, pošalji ih meni.
I ja imam sumanute ideje o slaganju odjeće,a ne stignem. A moja stara ni ne zna složiti dviej potkošulje na isti način pa moram sve presložiti da bi mi uopće stalo u ladicu.
Ufff, ne znam što bih ti pametno rekla. Ja nisam u istoj situaciji jer mi moji srećom nisu kupili nikakvu nekretninu koju bi mogli svojatati (što ih nije spriječilo da se u mojim unajmljenim stanovima i u stanu mm-a pokušaju ponašati kao da su doma). Bilo mi je lakše to razbucati.Rivendell prvotno napisa
Ako ikako budeš mogla - odseli se... Znam da je to mnogima u rangu utopije u današnje vrijeme. Razgovori tu baš ne pomažu ako ljudi ne žele shvatiti... Koliko je samo ljudi koji su gradili kuće za djecu i onda bili silno uvrijeđeni kad bi djeca otišla štajaznam u drugi grad ili si organizirala život kako oni nisu planirali. Pa to nisu roditelji - djeca nisu njihova djeca nego projekti vlastite uspješnosti. Katastrofa...
Mama mog dobrog prijatelja jednom je rekla da djeci ne treba graditi vile i kupovati stanove nego (ako baš treba) spremiti novac da im to damo u trenutku kad budu odlazili. Dati treba čista srca i bez uvjeta za povrat ili dugovanja. To je jedini način. Nadam se da ću uspjeti nešto slično napraviti za svoju djecu. Voljela bih da si sami organiziraju živote na način kako oni misle da treba.
Moja sveki kod mene smije sve čistiti i kuhati, kod druge snaje ne smije ništa.Smije prije svega jer je jako dobronamjerna i ne gleda me
kao stranca ili gosta u obitelji, i ne pamti to kao da mi je napravila uslugu, pa da poslije spominje. Da je bilo tako, davno bi ja to srezala.
Prihvatila me kao svoju a tako i ja nju i svekra. A sad, ako je nešto bilo prljavo, a ona očistila -
a što sad, bolje da je čisto nego prljavo.
I ja kod njih doma slobodno ulazim u frižider, krenem prat suđe ili pospremat dnevnu sobu. Ne ulazim naravno u ormare, ne ulazi ni ona u moje.
Čujemo se svako par dana, od srca. Zapravo je moja sveki dijametralno suprotna od moje mame, pa mi valjda zato i paše. Ne do kraja, ima tu stvari koje ne mogu probaviti, tipa njen patrijarhalni odgoj, ali tko je uostalom savršen.
Ma da su barem nekretninu kupili meni! Da je moje rekla bi im sto. Njihova je, mi samo zivimo tu jer trenutno nemamo drugih opcija...
oko čišćenja...
imala sam, već sam vam rekla....razne napadaje, kad bi nastupili ti samovoljni činovi.
tu sam se ja osjećala upravo tako...prljavo, neuredno, nesposobno...
mislila sam da nema šanse da se naviknem na to...
onda sam se malo preispitala...skužila da i ja imam problem...ne samo oni.
porazgovarala sam s njima i rekla im što ja osjećam zbog toga što mi oni to rade...
oni su meni rekli zašto to rade...
i našli smo se na pola puta.
otkad imam djecu.
ja sam mojoj sveki rekla....ja sam takva i takva. radije ću otić s djecom na more, u park...nego ribat svaki dan. i zbog toga ću se osjećati dobro, a ne nesposobno.
vi, ako nemate stvarno pametnijeg posla, nego prati meni prozore, ako se ne želite malo odmoriti kad nas nema doma, već onda meni rintati...samo izvolite.
samo da se razumijemo...to je vaš izbor. meni ne bi smetali prljavi prozori, ali mi je drago kad su mi čisti.
ako vama to pričinjava veće zadovoljstvo, nego vrijeme posvetiti sebi, poštovat ću vašu želju da mi pomognete.
i od tada imam čiste prozore i uopće se ne grizem
a moja mama...ona je imala super pristup
ajmee...sve ti je ovakvo..onakvo...mislim, stvarno bi se mogla malo organizirati...da ti ja pomognem srediti malo?
?????????
alo....i njoj sam rekla...
ženo draga...ako mi zaista želiš nešto pomoć, pa valjda to možeš napravit bez da me prethodno popljuješ??
zar zaista misliš da bi htjela takvu pomoć? bi li ti htjela da ti objasnim kako si nesposobna pa sebe ponudim da ti pokažem kako sam sposobna?
tad mi je ona objasnila što ona misli reći, kad kaže to što kaže...a ja sam joj pojasnila što ja čujem.
ah...što je kompliciran taj komunikacijski kanal.
Mojca, svidja mi se radionica! Mogla bi probat stogod slicno napravit - s dodatnim elementom nepredvidljivosti - slika je gotova kad se malisan probudi
ne mogu vjerovati, upravo imam "the situaciju" u svojoj kući
mama kod mene, i ne sviđa se ženi koje zavjese su mi u sobi a koje u dnevnom
ona bi to promijenila
pa ja suptilno dajem do znanja da je to moj doma, moj, ne njen
pa ne sluša, pa ponovim opet suptilno, mirno
onda nakon 128 puta kažem glasno, jasno i otvoreno da kod mene vrijede moja pravila i točka.
i opet je jutros počela " ma nije da se mješam, ali recimo ova tu žuta baš nekako ne paše" blablabla
više je ne doživljavam, isključim se i radim nešto svoje
i onda se pitam na koga mi je dijete tvrde glave!
to je upravo ovo što je Peterlin rekla - zapravo ona mene doživljava kao neki svoj nastavak
a to je ono što pogodi čovjeka
ne poštuje moj prostor ni moje granice i što je najgore čini mi se da uopće nije u stanju to shvatiti...
Moja se sinoć pokušala umiješati jer je MM imao nekoliko zadataka za obaviti. To su inače njegovi zadaci i uvijek ih on obavlja. Slučajno se sad baš poklopilo da ih je trebalo napraviti istovremeno. Imam i ja milijun "svojih" zadataka, da ne bude zabune.
I tako ona mene pita tri puta treba li što pomoći. Kažem da ne treba. A ona opet, onako, sva uzvrpoljena: "Joj, pa znaš... Nije da se miješam, ali on sad tu ovo radi i još si mu rekla da ono poslije napravi, a ja tu sjedim... Mislim, da mu pomognem..." Na kraju sam je stjerala u sobu.
Tja, ne kaže se bez razloga da je put u pakao popločen dobrim namjerama...
Teško je to raspetljati, a da nekome ne gaziš po prstima.
Kod nas je isto - sprema se obiteljska fešta, pa treba napraviti jelovnik. Bratemili ja kuham od svoje desete godine, ali moram redovito slušati "Nama nije bitno kaj buš ti skuhala, ALI....blablabla..."
MM je iz iste vreće - taj isto mora svoju mamu slušati otprilike ovak "Nije da se miješam, ali ja bi....blablabla..."
U 90% slučajeva samo sliježemo ramenima i suosjećajno se gledamo, ali ponekad čovjeku pukne pa odreže i prizemlji ih. Ne zamjeram si to, a njima kak bude.
To je VAZNO, da si covjek ne zamjera. Ja si jos uvijek ponekad zamjeram, odnosno, pitam se jesam trebala nesto reci ili ne, a zapravo ne bi trebala. To su sve oni razgovori koji krenu sa Sretan Bozic, a zavrse na TI! MENI! TAKO!
Ja imam osjećaj da je to dio folklora, da ti mama bira zavjese, komentira teče, ormare...
Ali zašto vam to smeta? Strpljivo ponavljajte ne, ne treba, ne želim, ne sviđa mi se... i sigurno će shvatiti poruku. Mislim, nije da će se popet na stepenice i sama ići mijenjati zavjese. One sve to rade u dobroj namjeri, i u nekom njihovom svijetu predstavlja brigu za djecu i kontrolu. Nešto slično kao "jesi jela?" i "obuci se".
Moja mama je baš takva, ali draže mi je da je takva nego kao mmovi roditelji. Oni ništa ne pitaju, u ništa se ne miješaju, ne zovu, ne dolaze...u stvari ih nije briga. Ili su predoslovno shvatili da se u život djece ne teba miješati.
Al' vidiš, moja nije takva. Ona samo ima potrebu štititi zeta. Neki dan sam je zamolila da mi ne daje bračne savjete jer ne želim brak kakav je ona imala (x2).
Ovako se i ja tjesim! Njegovi nista ne pitaju. Ja bez posla, muz bio na pola radnog vremena, dijete se rodilo, nikad nisu pitali jel nam sto treba, nisu ni dijete dosli vidjet nego smo mi malog morali nosit kod njih. U skoro 8 god od kada smo mi zajedno NIKAD nisu dosli do nas, u niti jedan stan u kojem smo zivjeli.
Problem s mojima je sto ja govorim ne, ne i ne, izadjem iz kuce, vratim se, oni opet naprave po svome.
Za takve prilike imam bolju ideju. Jesi ti u ZG?Mojca, svidja mi se radionica! Mogla bi probat stogod slicno napravit - s dodatnim elementom nepredvidljivosti - slika je gotova kad se malisan probudi
Ovo što sam opisala nije za po doma, osim ako nisi sama i pred tobom je puno vremena. I, najvažnije, ako te ranije netko nije vodio kroz proces.
Ali, mrljati bojama po papiru, zatvorenih očiju možeš uvijek.
Evo, majka i ja se posvađale. Zbog sestre. I njene nezahvalnosti.
Majčin argument, ili što god to bilo, jest: "Već sam joj milijun puta rekla da od tebe ništa ne traži."
Ne, ne bi ona mogla reći svom omiljenom djetetu da kaže HVALA. Ne, ona je njoj lijepo objasnila da od mene ne smije ništa tražiti. Jer sam ja vještica koja hoće da joj se zahvali.
I ja sam u zg, predbilježavam se za jednom kada bude prilike, volje i vremenaZa takve prilike imam bolju ideju. Jesi ti u ZG?
Ovo što sam opisala nije za po doma, osim ako nisi sama i pred tobom je puno vremena. I, najvažnije, ako te ranije netko nije vodio kroz proces.
Ali, mrljati bojama po papiru, zatvorenih očiju možeš uvijek.
mishekica to što ti vječito i nesebično pomažeš zaslužuje najmanje riječ HVALA. To što je nikada ne čuješ, već stalno doživljavaš ovakve izjave i postupke znači da si ti ta koja je u boljoj životnoj poziciji (za koju si se sama izborila, i boriš se svakodnevno, za razliku od njih koji glume vječite žrtve i svoje uloge i životare) i izgradila si se u bolju osobu, a njihovo HVALA u njihovim glavama bilo bi svojevrsno priznanje za njihove vlastite promašaje, koje nisu spremni niti sami sebi odati a komo li tebi.Evo, majka i ja se posvađale. Zbog sestre. I njene nezahvalnosti.
Majčin argument, ili što god to bilo, jest: "Već sam joj milijun puta rekla da od tebe ništa ne traži."
Ne, ne bi ona mogla reći svom omiljenom djetetu da kaže HVALA. Ne, ona je njoj lijepo objasnila da od mene ne smije ništa tražiti. Jer sam ja vještica koja hoće da joj se zahvali.
Ne znam jesam li točno shvatila tvoju situaciju, ali ako te to toliko pogađa, mislim da bi trebala naučiti podići zid da se obraniš od takvih otrovnih izjava. Lako reći, teško učiniti, znam. Meni osobno sve više pomaže to da se ujednostavno ne uključujem, ono - čujem, vidim, ali ne logiram se, ne stisnem enter - ne doživljavam to osobno, ne doživljavam to kao kćer, kao dijete, kao član obitelji, već kao običan "promatrač".
Eto motivacije da raskrčim krš u ateljeu!I ja sam u zg, predbilježavam se za jednom kada bude prilike, volje i vremena
Drago mi je što mogu pomoći
ekoi, thanks.
Mojca, i ja sam se već predbilježila...
U Splitu sam. Ajd napisi i bolju idejuZa takve prilike imam bolju ideju. Jesi ti u ZG?
Ovo što sam opisala nije za po doma, osim ako nisi sama i pred tobom je puno vremena. I, najvažnije, ako te ranije netko nije vodio kroz proces.
Ali, mrljati bojama po papiru, zatvorenih očiju možeš uvijek.
clarisa pinkola estes:Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli završiti u tako čudnoj obitelji kao što je vaša? Ako ste ikada živjeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, netko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vrijeme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta. Što, kako i zašto, pročitajte dalje u ulomku iz knjige Žene koje trče s vukovima jungovske analitičarke Clarisse Pinkole Estes…
Tijekom godina u mojoj praksi postalo mi je jasno da temu pripadanja kojiput valja obraditi s lakše strane, jer lakoća može izvući dio boli iz žene. Počela sam svojim klijenticama pripovijedati izmišljenu priču pod nazivom Zalutala zigota, uglavnom kako bih im omogućila da svoj autsajderski materijal pregledaju s pomoću metafore koja im ulijeva više snage. Evo kako ta priča glasi:
Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli završiti u tako čudnoj obitelji kao što je vaša? Ako ste ikada živjeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, netko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vrijeme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta.
Neka više ne bude patnje, ne pokušavajte više otkriti gdje ste pogriješili. Tajna toga zašto ste se rodili kome ste se rodili završena je, finis, terminado, gotova. Odmorite se na tren na provi i osvježite se vjetrom koji dolazi iz vaše domovine.
Godinama već žene koje u sebi nose mitski život arhetipa Divlje žene potiho jauču: „Zašto sam toliko drugačija? Zašto sam se rodila u takvoj čudnoj [ili bešćutnoj] obitelji?“ Kad god im je život htio proklijati, netko se našao da posoli zemlju kako ništa ne bi moglo rasti. Osjećaju se izmučene svim propisima protiv svojih prirodnih želja. Ako su djeca prirode, onda ih drže pod krovom. Ako su znanstvenice, onda im kažu da trebaju biti majke. Ako žele biti majke, onda im kažu da bi se trebale potpuno uklopiti u tu ulogu. Ako žele nešto učiniti, onda im kažu neka budu praktične. Ako žele stvarati, onda im kažu da nema kraja ženinim kućanskim poslovima.
Koji put pokušavaju biti dobre, već prema tome koji su standardi najpopularniji, a tek poslije shvate što uistinu žele, kako uistinu moraju živjeti. Tada proživljavaju bolne amputacije, jer moraju napustiti obitelj, brak kojem su se zavjetovale do kraja života, posao koji je trebao biti odskočna daska za nešto što još više zatupljuje, ali je bolje plaćen. Ostavljaju snove razasute po putu.
Često su te žene umjetnice koje pokušavaju biti razumne i provesti osamdeset posto svojega vremena radeći nešto što ubija njihove svakodnevno kreativne živote. Premda tih scenarija ima beskraj, jedna je stvar uvijek ista: rano su ih već istaknuli kao „drugačije“ s negativnim predznakom. Zapravo su strastvene, osobene, radoznale i razmišljaju na pravi, instinktivni način.
Dakle, odgovor na pitanja: Zašto ja?, Zašto baš ta obitelj?, Zašto sam toliko drugačija? glasi, naravno, da na njih nema odgovora. Pa ipak, egu treba nešto što će prožvakati prije nego što odustane, pa bez obzira na to, nudim tri odgovora . (Klijentice mogu odabrati koji god im se svidi, ali moraju odabrati bar jedan. Većina ih odabere onaj zadnji, ali bilo koji je dobar.) Pripremite se. Evo ih.
Rođene smo takve kakve jesmo i to u tim čudnim obiteljima u kojima smo izdržale 1)zato (to skoro nitko ne povjeruje), 2) jer sebstvo ima neku namjeru, a naši mali mozgovi su presićušni da bi to mogli shvatiti (mnogima će se ta ideja činiti utješnom) ili 3) zbog sindroma Zalutale zigote (pa…možda da….ali što je to?)
Vaša obitelj misli da ste vanzemaljac. Vi imate perje, oni krljušt. Vaša predodžba zabave je šuma, divljina, unutarnji život, vanjska veličanstvenost. Njihova predodžba zabave je slaganje ručnika. Ako je to tako i kod vas u vašoj obitelji, onda ste žrtva sindroma Zalutale Zigote.
Niste nikad čuli za to? E pa, vila Zigota je jedne noći letjela nad vašim gradom, a sve malene zigotice u njezinoj košari skakutale su i poskakivale od uzbuđenja.
Zapravo ste bili namijenjeni roditeljima koji bi vas razumjeli,ali je Vila Zigota naletjela na turbulenciju u zraku, i hop, ispali ste iz košarice nad krivom kućom. Padali ste, i vrtjeli se, vrtjeli se i padali i upali ravno u obitelj koja vam nije bila namijenjena. Vaša prava obitelj je bila tri kilometra dalje.
Zato ste se zaljubili u obitelj koja nije bila vaša a koja je bila tri kilometra dalje. Oduvijek ste željeli da gospodin i gospođa Netković budu vaši pravi roditelji. Vjerojatno su i trebali biti.
Zato plešete po hodnicima premda potječete iz obitelji televizijskih spora. Zato se vaši roditelji uznemire svaki put kad dođete kući ili nazovete. Brinu se: „Što će sad učiniti? Prošli put nas je posramila, samo Bog zna što će ovaj put izvesti. Avaj!“ Prekriju oči kad vas vide, i to ne samo zato što ih zaslijepi vaše svjetlo.
Sve što vi želite jest ljubav. Sve što oni žele jest mir.
Članovi vaše obitelji, zbog vlastitih razloga (zbog svojih prioriteta, bezazlenosti, ozlijeda, ustroja, mentalnih bolesti ili kultivirana neznanja), ne znaju biti spontani s nesvjesnim, a vaš dolazak, naravno, izaziva arhetip varalice, onoga koji diže prašinu. Tako prije nego što uopće sjednete zajedno za stol, varalica već divlje pleše uokolo pokušavajući ubaciti kakvu dlaku u obiteljsko jaje.
Premda nemate namjeru uznemiriti obitelj, ona će se uznemiriti bez obzira na sve. Kad se pojavite, sve i sva kao da poludi.
Siguran je znak divlje zigote u obitelji kad su roditelji stalno uvrijeđeni, a djeca se osjećaju kao da nikad ništa ne mogu dobro učiniti.
Nedivlja obitelj želi samo jednu stvar, ali Zalutala zigota nikad ne uspije otkriti što je to, a čak i kad bi uspjela, kosa bi joj se na glavi uspravila i pretvorila u same uskličnike.
Pripremite se, otkrit ću vam tu veliku tajnu. Ono što zapravo žele od vas, tu tajanstvenu i velebnu stvar.
Nedivlji žele dosljednost.
Žele da danas budete točno onakvi kakvi ste bili jučer. Ne žele da se mijenjate svakim danom, nego da ostanete isti onakvi kakvi ste bili na početku svijeta i vijeka.
Upitajte obitelj želi li dosljednost i odgovorit će vam potvrdno. U svim stvarima? Ne, reći će, samo u onim stvarima koje su bitne. Što god bilo bitno u njihovu vrijednosnome sustavu, uvijek je to anatema divlje prirode žene. Na žalost, „stvari koje su bitne“ njima nisu istovjetne „stvarima koje su bitne“ divljem djetetu.
Dosljednost u ponašanju za Divlju ženu nemoguća je presuda, jer njezina snaga leži u prilagođavanju promjeni, u inovaciji, plesu, zavijanju, režanju, dubokom instinktivnom životu, kreativnoj vatri. Ona ne pokazuje dosljednost jednoličnošću, nego kroz svoj kreativni život, kroz stalno zapažanje, brzookost, prilagodljivost i spretnost.
Kad bismo morali navesti jednu stvar koja Divlju ženu čini onom koja jest, to bi bila njezina respondibilnost, sposobnost da odgovara na podražaje. Njezini percpetivni i spretni odgovori dosljedan su zavjet kreativnim silama, bio to Duende, zloduh koji se skriva iza strasti,ili Ljepota, Umjetnost, Ples ili Život. Njezino je obećanje nama, ako ga ne iskrivimo, da će nas tjerati da živimo. Ona će nas odgovorno i dosljedno tjerati da živimo punim životom.
Tako Zalutala zigota obećaje vjernost svojem unutarnjem divljem sebstvu, a ne svojoj obitelji. Zato se osjeća rastrzanom. Majka vučica drži je za rep, a zemaljska obitelj je drži za ruke. Ubrzo urla od boli, reži i grize sebe i druge, i napokon, smrtna tišina. Pogledajte je u oči i vidite ojos del cielo, nebeske oči, oči osobe koja više nije tu.
Iako je socijalizacija važna za dijete, ubiti unutarnju criaturu znači ubiti dijete. U zapadnoj Africi shvaćaju da oštrina prema djetetu natjera dušu da se povuče iz tijela, kojiput na par koraka, a kojiput na nekoliko dana hoda.
Premda se potrebe djetetove duše moraju uskladiti s potrebama za sigurnošću i fizičkom njegom, te s brižljivo ispitanim predodžbama o „civiliziranom ponašanju“, uvijek mi je žao onih koji se prepristojno ponašaju, uvijek u očima nose onaj pogled „blijede duše“. Nešto nije u redu. Zdrava duša većinu vremena prosijava iz osobe, a kojiput upravo plamti iz nje. Kada je ozljeda jaka, duša bježi.
Kojiput odluta ili odjuri tako daleko da se moramo vješto umiljavati kako bismo je privukli natrag. Mnogo vremena mora proći prije nego što takva duša stekne dovoljno povjerenja da se vrati, no to se može postići. Za povratak je potrebno nekoliko sastojaka: golo poštenje, izdržljivost, nježnost, ljubaznost, izbacivanje bijesa i duhovitost. Zajedno oni čine pjesmu koja dušu priziva natrag kući.
Koje su potrebe duše? One se nalaze u dva carstva: carstvu prirode i carstvu kreativnosti. U tim carstvima živi Na’ashje’ii Asdzaa, Paučica, Božica stvaranja naroda Navajo, koja pruža psihičku zaštitu onima koji je traže. Ona je zadužena da dušu nauči zaštiti i ljubavi prema ljepoti. (…)
Koja je temeljna hrana duše? Pa, to se razlikuje od stvora do stvora, ali evo nekih kombinacija. Smatrajte to psihičkom makrobiotikom. Nekim ženama su zrak, noć, sunce i drveće osnovne potrebe. Drugwe će zasititi jedino riječi, papir i knjige. Trećima su nužno potrebne boje, oblici, sjenke i glina. Neke žene moraju skakati, sagibati se i trčati, jer njihove duše žude za plesom. Druge pak žude samo za mirom oslanjanja na drvo.
Postoji još jedna tema kojom se valja pozabaviti. Zalutale zigote nauče preživljavati. Teško je provesti godine i godine među ljudima koji vam ne mogu pomoći da procvjetate. Veliko je postignuće kad možete reći da znate preživljavati. Mnogima to već samo po sebi daje moć. Međutim, dođe trenutak u procesu individuacije kad su prijetnje ili trauma uglavnom prošlost. Tada je vrijeme da se prijeđe na sljedeću fazu, nakon preživljavanja, a to je vidanje i bujanje.
Ako samo preživljavamo, a ne težimo bujanju, ograničavamo se i upola smanjujemo našu energiju prema nama i našu moć u svijetu. Može se dogoditi da se osoba toliko ponosi time što preživljava, da to dovodi u opasnost daljnji kreativni razvoj. Kojiput se ljudi boje poći dalje od statusa nekoga tko je preživio, jer to je upravo to- status, razlikovno obilježje, jedno od onih postignuća koja govore: „Samo da znaš, možeš se kladiti, sto posto“.
Umjesto da preživljavanje učinimo središtem života, bolje ga je rabiti kao jedno od mnogih odličja, ali ne i jedino. Ljudi zaslužuju da plivaju u lijepim sjećanjima, kolajnama i odlikovanjima zato što žive, zato što uistinu žive i pobjeđuju. Kad prijetnja nestane, moguća zamka leži u tome da se nazivamo imenim koja smo stekli u najgora vremena u životu. To stvara stanje duha koje nas može sputavati. Nije dobro temeljiti identitet duše jedino na pothvatima, gubicima i pobjedama iz loših vremena. Premda preživljavanje ženu može učiniti čvrstom poput stjene, u nekom joj trenutku to počne ograničavati novi razvoj.
Kad žena uporno ustraje na tome „preživjela sam“ i nakon što je prošlo doba kad je to bilo kroisno, onda je jasno što valja učiniti. Moramo olabaviti šaku kojom se ta osoba drži za arhetip osobe koja je preživjela. Inače ništa ne može nastati. To je kao da mala izdržljiva biljka bez vode, sunčeve svjetlosti i hranjivih tvari ipak uspije izbaciti jedan mali hrabri i tvrdoglavi list. Unatoč svemu.
Bujati znači sada, kad su prošla ona loša vremena, prijeći u raskoš i svjetlo te tamo cvasti, bujati grmolikim, čuavim, teškim cvjetovima i lišćem. Dodijelimo si radije imena koja nas izazivaju na razvoj kao slobodnih stvorenja. To znači bujati. To nam je i namijenjeno.
Ritual je jedan od načina na koji ljudi svoje živote stavljaju u suodnos s drugim stvarima, zvao se taj ritual Purim, Advent, ili prizivanje mjeseca. Rituali sazivaju sjenke i spektre ljudskih života, razvrstavaju ih i odlažu u stranu. Postoji jedna slika na el dia de los muertos, Dan mrtvih, svetkovine primjenjive kao pomoć ženama koje prelaze s preživljavanja na bujanje. Temelji se na ritualu ofrendas,što su oltari za one koji su otišli s ovoga svijeta. Ofrendas su počasti, sjećanja i izrazi najdubljeg štovanja prema voljenima koji nisu više među nama. Smatram da mnogim ženama pomaže kad izrade ofrendu za dijete koje su nekoć bile, kao neko priznanje tom junačkom djetetu.
Neke žene odaberu predmete, pisma, odjeću, igračke, uspomene na neke događaje i druge simbole iz djetinjstva. Ofrendu urede na svoj način, ispričaju priču koja ide ili ne ide uz to, a zatim je ostave tako postavljenu koliko god dugo žele. To je dokaz njihovih prošlih poteškoća, hrabrosti i pobjede nad nevoljom.
Takav način gledanja na prošlost postiže nekoliko stvari: daje nam bolji pregled, susojećajno gledanje na prošla vremena, time što izlaže ono što smo iskusili, što smo od toga učinili, što je vrijedno divljenja. Ono što nas oslobađa jest kad se tome divimo, a ne kad to jesmo.
Biti dijete koje je tek preživljavalo dulje nego što je to potrebno previše se poistovjećuje s arhetipom ozljede. Bujanje je moguće kad prepoznamo ozljedu koju zatim spremimo u sjećanje. Bujanje nam je namijenjeno, tu na zemlji. Bujanje, a ne puko preživljavanje, to je naše pravo koje stječemo rođenjem kao žene.
Nemojte se povlačiti i umanjivati ako vas nazovu crnom ovcom, skitnicom, vukom samotnjakom. Oni koji sporo uviđaju, kažu da je nekonformist propast društva. No, već se stoljećima pokazuje da biti različit znači stajati na rubu, da je gotovo zajamčeno da će ta osoba napraviti kakav originalan doprinos, koristan i zapanjujući doprinos svojoj kulturi.
Kada tražite savjet, nikada ne slušajte one sa sićušnim srcima. Budite ljubazni prema njima, blagoslivljajte ih, laskajte im, ali nemojte slušati njihov savjet.
Ako su vas ikada nazvali prkosnom, nepopravljivom, bezobraznom, lukavom, buntovnom, neukrotivom, neposlušnom, onda ste na pravom tragu. Divlja žena je u blizini.
Ako vas nikada nisu tako nazivali, još ima vremena. Vježbajte Divlju ženu. Andele! Opet i opet.
inače,obitelj ili ne,ja to siječem nemilosrdno.svakom dajem više prilika,ali kada dođe do moje točke pucanja (koja je s godinama sve bliže) kažem što imam i ne vraćam se.i nisam se prevarila.jer jedna je stvar kad si iscrpljen od brige za obitelj jer je tata bolestan,mama ne može ili je splet okolnosti takav da sestra već godinama ne može naći nikakav posao,ali su dobri ljudi i znaš da ne može drugačije.a druga je kad imaš ovakve monstrume koji te vrijeđaju i maltretiraju i crpe bez imalo svijesti o tebi ili zahvalnosti.moje poštovanje prema tebi je ekvivalent tvojeg prema meni. i amen.
Pročitala sam do pola. Ostatak ću poslije.
Mislim da većina nas ljudi ima jedan "feler" u glavi, a to je ono da pamtimo samo lijepo. Uvjerila sam se u to 1000 puta. Pa i priče poslije poroda su jedan od tih oblika ("Nije bilo savršeno, nije bilo kako sam htjela, nisu bili ljubazni i fer prema meni, ali je sve dobro prošlo i beba je super pa ću im se vratiti i sa sljedećim djetetom..."
Mislim da su posebno žene osjetljive na to. Zašto se nakon prekida s nekim tko nam evidentno ne odgovara vrlo često znamo vratiti u tu vezu? Zato što s nekim vremenskim odmakom izblijedi sve ono što je bilo ružno, zaboravimo razloge prekida i počnemo se prisjećati lijepih stvari, lijepih osobina... i sjetimo se zašto smo se zaljubile u tu osobu... I onda sve ispočetka. I vrlo se brzo podsjetimo na ono ružno.
Ima i takvih prijateljstava. Ili, bolje rečeno, "prijateljstava".
A takvi smo vrlo često i kad se radi o obitelji... Ipak su oni "naši"... Zaboravlja se sve loše... Što smo dalje, to je lakše zaboraviti. Onda sve oprostiš, zaboraviš, uvjeriš se da je dobro... I vratiš se, dopustiš im da ti se opet približe i za 5 minuta shvatiš da je sve isto kao prije, da se ništa nije promijenilo, da te i dalje nitko ne uvažava i ne poštuje... I da si prokleti idiot jer si uopće ovdje, s njima.
Jednom, dok sam oplakivala propalu vezu, jedna mi je žena (ponešto starija od mene) rekla da se ona nikad ne vraća na staro jer samo pamti loše stvari. I nikad joj nije palo na pamet ponoviti grešku. Dobro, ona ne oprašta.
Zato mislim da je lasica u pravu.
hebemu miša, viš nepravde, ja bih velikodušno pozdravila petljanje, al niko se kod mene ne sjeti petljati. ni u kuhinju ni u ormare.Isto.
S tom razlikom da mi sveki ponekad dođe i samoinicijativno recimo opere prozore. Ne ljutim se ni najmanje, još ako i usput skuha good for me
Druga nevista ne voli da joj se itko petlja u kućanstvo, ali mlada je još...naučit ćeja bih sve ovo gore potpisala...sve je stvar percepcije, a kod mene trenutno nedostatak vremena i umor mijenjaju razmišljanje i uopće se ne bih žalila da netko bez pitanja prođe metlom po mom carstvu ...tako sam i ja razmišljala prije jedno 20 godina, sad mi se percepcija skroz promijenila
kod mene je problem što sam isto tako prije 10 godina zabranila čišćenje, spremanje kreveta i sl., a sada mi je teško prijeći preko vlastita ponosa i zamoliti pomoć - za koju vjerujem da bi bila pružena bez otpora i sa zadovoljstvom
zato dočekujem Božić s brdom neopeglane robe i prljavim prozorima, kolače sam kupila, ručak se nadam da ćemo kao i do sada biti pozvani...
Ponos je precijenjen.
drage forumašice iz disfunkcionalnih obitelji...imate li problem sa blagdanskom depresijom?
nažalost, mene ne zaobilazi ni jedne godine pa tako ni ove, koliko got se trudila... jednostavno previše mučnih asocijacija vezane uz blagdane iz djetinjstva; očevo pijanstvo, mamino plakanje i izoliranje, bez poklona, bez slavlja, bez radosti...kasnije majčina smrt na sam badnjak prije 2 godine...
jako, jako sam se trudila ove godine, pogotovo zbog djeteta, trudnoće, obiteljskog ugođaja, ali eto, noćas ponovo ne spavah i pokvarih sve....
Ekoi, neka ti Božić donese mir i veselje.
Potpisujem.
Nemam problema s klasičnom blagdanskom depresijom. Kod mene je drugi "problem" (a ja to zapravo ne smatram problemom) - totalno sam ravnodušna prema blagdanima. Vjerujem u Boga, ali ne u ove ljudske elemente koji su se natrpali sa svih strana, pri čemu se pravo značenje vjere i blagdana zguralno negdje u nekakav kutić.
Za mene Božić nije danas jer Isus nije rođen na današnji dan. To je samo simbol. Za mene je Božić svaki dan kad uspijem nekom pomoći, kad osjetim ljudsku dobrotu i milosrđe, kad vidim da još ima dobrih ljudi...
Prošlost ne možemo promijeniti. Nisi imala mogućnost izbora, dogodilo ti se... Sadašnjost i budućnost možeš. Želim ti to od srca!
ekoi draga ima nas još s ne baš divnim uspomenama
al što ja znam, nekako sam osobno prerasla to i shvatila da imam JEDNU šansu da MOJA dječica imaju blagdane kakve trebaju imati
i ono što pripada prošlosti tamo sam i šutnula i zalupila sam vratima
ja sam sretna što je Božić
volim tu gungulu
mirise
okuse
svjetlašca i kič
voli što imam priliku prenijeti na svoju djecu tu radost
drži se
Hvala na podršci... Trudim se da me prošlost ne preuzme, preko dana me zaokupe aktivnosti kod kuće, igranje s djetetom, bude sve ok. Shvatila sam da je opasno kada ostanem sama sa svojim mislima, već noćima imam problem sa nespavanjem i to me podosta unazađuje, stalno plešem po nekom rubu depresije. Nije lako, al valjda će me proć.
ekoi,
Drž' se!
ekoi
Stvarno si se napatila, uopće nije neobično da ti sada dolaze te misli kao PTSP. Teško je, jako je teško prisiliti se biti veseo kada to nisi, teško je i šutnuti neke stvari ovako kao flopica (i svaka joj čast na tome).
Ti si očito pokušala i ne možeš, razumijem te. Probaj mužu ili nekoj dobroj prijateljici iskreno reći kako se osjećaš i na neki način zamoliti ih da te poguraju u tom blagdanskom periodu. Opet ćeš se sjetiti nekih stvari, zabljesnut će te neke scene, ali možda će tih trenutaka beda biti sve manje. To nam i je cilj, zar ne?
Ne znam jesi li ti, kada si bila mala, sebi obećavala u takvim nekim gadnim situacijama da ćeš raditi drugačije od tvojih roditelja, da će tvoja djeca imati lijepe blagdane? Ako jesi sada imaš šansu to napraviti, održi si obećanje.
Ekoi, ja sam tek prije par dana skužila da si trudna...
Puno previše se brineš za jednu trudnicu.Čitam tvoje postove na raznim temama i vidim da si stvarno napaćena duša i suosjećam s tobom. No, s druge strane, moraš nekako prijeći preko svega toga, izdići se iznad cijele situacije i biti smirena i sabrana za svoju djecu. To dijete koje nosiš osjeća sve tvoje tegobe i strahove. Pokušaj, zbog svoje bebice, ne brinuti oko svega. Znam da je lakše reći, nego učiniti, ali ako ti dijete nije dovoljan motiv, bojim se da ništa neće biti.
Nadam se da te ovime nisam uvrijedila. Nije mi bila namjera. Stvarno mi je žao zbog svega što si prošla i još uvijek prolaziš i voljela bih nekako pomoći da mogu.
Netko je rekao (a zaboravila sam tko): "Nitko i ništa izvan tebe samoga ne može te učiniti sretnim." Razmisli o tome i čuvaj se!
Hvala na vašim postovima. Lijepo je znati da netko tko te uopće ne poznaje ima potrebu pokazati razumijevanje, suosjećanje i podršku.
Mislim da su se neke stvari dugo nakupljale u meni sa svih strana po malo pa je negdje moralo procurit. I neka je, jer sad je bolje kad sam to izbacila iz sistema, što kroz pisanje po forumu, što kroz plač, što kroz svađe s mm...
kako ćeš graditi svoje rutine, tako će loše uspomene blijediti. Napravi su raspored i plan što ćeš raditi za blagdane, tipa - jedan film, jedan izlet, dva omiljena jela, neki ekstra kolač, jedan ukras - i to je to
drage žene, kako ste?
ja nisam javljala se na ovu temu...blagdani bili...a kod mene se odvijao scenarij, onaj najgori...
naime, prvi put sam u životu donijela...onako...ekstremniju odluku. odlučila podvuć crtu, i reći - e sada bi bilo dosta....uistinu dosta.
i kad sam smogla snage, i učinila to...moj otac je odlučio da više neće živjeti...pa mi je eto, i za kraj, priuštio još jednu,
i najtežu bitku koju sada sama sa sobom moram odraditi.
kako je...i od čega umro...bolje da ne pišem...scenarij je gotovo isti onom od anatom.
I dok pišem...ne mogu se oteti analizi zašto uopće imam potrebu ovako javno išta pisati. Al, ovo je roditeljski forum...a o roditeljima je ovdje i riječ...
Čitav život priželjkujem oca...a on baš nikad u mom životu nije bio prisutan, konstruktivno. Čitav život priželjkujem dan u kojem će otvoriti oči i vidjeti me.
Sad se moram pomiriti s tim da taj dan nikad neće doći.
Čitava bujica osjećaja vrluda u meni...bijes, tuga, nemoć...i naravno, ta grižnja savjesti jer sam se ja ponijela bešćutno.
Pokušavam primjeniti sve one savjete koje sam drugima davala. I uspjevam, većinu vremena...al opet.
Iznimno je teško biti djetetom takvog roditelja...i ostati normalan.
I što mi sad preostaje?
S priželjkivanjem je gotovo. Ne želim biti bijesna, ljuta...ne želim svaki put kad pomislim na njega osjetiti strašan grč koji mi prožme čitavo tijelo.
Ne želim se osjećati krivom jer je on odustao od života. Ne želim trošiti energiju na misli što bi bilo kad bi bilo, jer sam tu ionako previše energije izgubila.
Želim napokon pronaći mir, pod ovim svodom nebeskim, i osjećati punim plućima kako imam apsolutno pravo upravo na taj mir. Samo ne znam odakle krenuti...
super je tekst od lasice...
definitivno sam si dokazala da znam preživjeti...sad "samo" moram naučiti živjeti...nekako su me ove borbe umorile..
tužno
nemam isto iskustvo, ali igrom slučaja ili sudbine gubitak majke mi je ostavio sličan osjećaj nedorečenosti i krivnje.
s tim da moja mama nije bila loš roditelj, naprotiv...
jednog dana nakon naše banalne svađe otišla je na posao i niti 20 metara od stana se srušila i preminula od moždanog udara.
ono što se odvijalo dalje ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju...godinama sam skupljala komadiće u koje sam se raspala i tek sam se nekako uspjela pokrpati da normalno funkcioniram kojih 5 god. poslije.
ove godine će biti već 20 da je nema i jedno 10-ak da sam koliko toliko oprostila sebi neke stvari, a realno nisam bila kriva. doduše, ja sam još na antidepresivima, ali stvarno maloj dozi...
potraži pomoć ukoliko to ne budeš mogla riješiti sa sobom jer iz iskustva ti mogu reći da vrijeme uvijek ne liječi neke stvari...pomozi sebi da bi mogla oprostiti njemu.
želim ti svako dobro
blackberry, žao mi je.
Stvarno mi je žao
Razumijem o čemu pričaš - preživljavati sam naučila, u djetinjstvu...bilo je ufff, ne
daj Bože nikome!
Gurala sam do 31.g. i onda sam se, ko što Bodulica kaže, raspala na komadiće.
Preživjela sam, uz stručnu pomoć, ali još uvijek nisam naučila živjeti.
(Kako ti kažeš, sad još "samo" moram naučiti živjeti...)
I trudim se.
Ali priznajem, sama sebi (još uvijek) nisam dovoljan motiv - moja Terr mi je motiv
Molim te, nemoj se ni na što siliti - i bilo bi mi drago da se ne mučiš sama, isto ovo
što je Bodulica rekla: potraži pomoć ukoliko osjetiš da ti treba!
Posljednje uređivanje od Teica : 20.01.2013. at 01:38
blackberry teška je to priča i ovako ispričana a još mučnija za živjeti. i sama sam izgubila oca koji je bio posebna priča. ima podosta godina da je otišao a ja sam još uvijek s njim svaki dan u mislima. neće ti biti lako i trebat će ti vremena. pogotovo u tim specifičnim odnosima koji su teški dovoljno i bez primjese smrti koja je uvijek grozna i zastrašujuća. mislim da je još teže jer plačeš za svim onim što je bilo, za onim što nije bilo, pa za svim onim što nije bilo, a moglo je...
nekako vjerujem da ćeš s vremenom uspjeti postaviti stvari na svoje mjesto, sad ti je još sve presvježe a to nisu stvari koje možeš zaboraviti nakon kave s prijateljicama. to su rane. a rane bole, zaprave. i treba im dugo da zarastu. nakon nekih ostanu i veliki ožiljci, pa i oni znaju zaboliti. ali gle, ideš dan za danom i vrijeme prolazi...
mene osobno najviše pokreću moja djeca. jer su male i jer su ovisne o meni. ako ja ne budem dobro to znači da neće ni one biti dobro. a to bi bilo užasno nepravedno i strašno. one su mala nježna bića na početku života i ja sam im dužna dati sve najbolje od sebe.
one nisu dio neke priče iz prošlosti niti trebaju nositi terete te prošlosti. one su sadašnjost i budućnost i zaslužuju da ih ne ranjavam zbog svojih vlastitih rana. nekako, kad me pogledaju tim svojim očima ja u njima čitam svu snagu svijeta i usprkos ogromnoj, neizrecivoj ljubavi i tugi prema onome što se dogodilo mojim roditeljima, mom ocu, svima nama, moje kćeri su ipak one koje u toj priči zauzimaju prvo mjesto u mom životu. zato jer su tu, jer sad ja imam jednu jedinu šansu da krojim njihove uspomene, djetinjstvo i osjećaje u maloj duši. i ne smijem to zahebati radi nikakve prošlosti.
nadam se kad se malo oporaviš od šoka i boli da ćeš uspjeti pronaći svoj način i da ćeš uspješno preživjeti i ovu bitku
Blackberry, :hug:
Smrt je oslobodjenje za njega. Više ne mora zivjeti ovaj zivot koji je bio bol i patnja drugima, a vjerojatno i njemu samom. Nisi ti mogla utjecati na njegove odluke i to sto si ga odlucila prekriziti ne bi nista promijenilo ni da si ga prekrizila prije 10 godina, 5 godina, sad ili da ga nisi prekrizila uopce.
Njegova smrt moze biti oslobodjenje i za tebe, nemoj se gristi, sad si slobodna. Ne moras vise koracati pritisnuta teretom, nego mozes zakoraciti korakom od 7 milja.
Oprosti ako sam previse rekla u premalo rijeci, ali sigurna sam da imas dovoljno snage i hrabrosti da otpustis i njega i teret i grizodusje i da pogledas naprijed.
marta, mudro zboriš.
Blackberry, zao mi je i mislim na tebe <3
hvala vam na podršci
zato sam i odlučila pisati tu. oko mene je malo ljudi koji me uistinu razumiju. uvijek sam ja ta koja razumije...jer me eto, život nije baš štedio pa mogu svašta razumijeti.
i dosadilo mi je ono isprazno....ma ti si jaka, možeš ti to...blablabla.
istina je, ja sam jaka i mogu ja to. znam to i sama.
ponekad samo želim da netko shvati koliko je to uistinu teško. ponekad samo želim da ljudi oko mene shvate da moj osmjeh, moj optimizam, moja vedrina i sve ono što motivira ljude oko mene nisu pali s marsa.
čitav svoj život sam uložila da budem ovo što jesam.
u biti...valjda samo želim da me netko shvati
a to je ponekad čisti sf.
Bodulice, Teice hvala vam. pomoć sam potražila i prije ovog događaja. upravo zato jer sam shvatila da se ne znam nositi s njegovom ovisnošću.
i ovo što govorite...to raspadanje u tisuće komadića....i ja sam iskusila...
i mislim da je upravo to i pozitivno. raspasti se. tad imaš priliku ponovo se posložiti. onako, ispočetka.
ovako...dok si jak i sve možeš...samo krpaš neke rupe...pa propustiš na drugi kraj...dok se ne raspadneš.
flopice ja sam dugo odgađala uopće imati djecu...zbog moje priče...pa sam mislila da sam gro toga riješila...i ipak odlučila se. kad ono....najteže me zadesilo upravo uz njih. valjda je tako i trebalo biti. jer sam čitavo vrijeme imala uvid u odnos dijete-roditelj i obrnuto, jer sam i sama roditelj. i tek sam sada došla do spoznaja, koje bez njih i ne bi spoznala.
nisam mislila da sam umorna za još jednu bitku. nisam. složit ću se ja.
mislila sam više na činjenicu da se otkad znam za sebe konstantno nešto borim...i da je to valjda jedini obrazac po kojem znam funkcionirati.
a nisu sve bitke moje. i ne bori mi se više na svim frontovima.
to sam mislila reći.
a nekako, kao da ne znam živjeti...već samo preživljavati.
pa nije život valjda samo bojno polje. ne može biti. znam da nije
i tako mi je divno što si rekla...kako imaš samo jednu jedinu šansu krojiti uspomene svoje djece...
to je to...toga treba biti svijestan svake sekunde...hvala
marta hvala ti
nisi previše rekla. rekla si sve. svijesna sam ja toga. jako. i mislim da će mi to uskoro i sjesti kako spada.
nisam ja njega čak ni prekrižila. rekla sam mu samo da mu neću pomagati u ovakvom načinu života. da se pobrine za sebe...da se sredi...i da ćemo tada porazgovarati kao ljudi...eh..
ono što mene grize...to su činjenice. jer, da sam pristala raditi ono što je on htio...bio bi on živ...znam to...a ja bi samo produžila agoniju...svima.
i znam da to nije moj odabir, njegov je. al' svejedno ne umanjuje to činjenicu da sam donijela najtežu moguću odluku koja je rezultirala takvim ishodom.
s tim se moram naučiti nositi, a da sebe ne optužujem. znam to. sve znam. samo je teško.
oslobodilo se puno nas. znam to. nisam ja ta koja je najviše nastradala pod njegovim utjecajem.
ono što izuzetno veseli mene....zaista...u ovoj tmurnoj situaciji...je činjenica da ta osoba ima priliku promijeniti svoj život iz temelja...bez da je konstantno netko povlači na dno.
sve u svemu...postoji prilika da svima bude bolje...samo je sad ne smijemo prokockati...jel...grizodušjem npr.
kolko puta sam ponovila znam...znam...znam...znam...
kad svašta ja znam
problem je ono što osjećam...
kad se to što znam i osjećam stopi...to će biti to.
Eh, da. Mir. I ja ga želim, trebam, a nemam ga.
Želudac me boli danima, tjednima...glava isto.
Psihički, a i fizički sam jako loše.
A zašto? Zato jer imam doma svekrvu koja je očito odlučila uništiti i mene i svoga sina i našu kći.
Ukratko priča ide ovako:
Cijeli život je živjela sama i bila svoja. Vječno u svađi sa susjedima, bez prijatelja.
Stalno je neka pisma pisala da joj kradu, provaljuju, otimaju...Policija se nebrojeno puta uvjerila da to nije istina. Sve je bio plod njene mašte. Tvrdila je čak da su joj susjedi ljepilo iz parketa ukrali, a nije htjela saslušati objašnjenje da se parket s vremenom rasuši. Ne, to su susjedi njoj "napravili" i da ne nabrajam čega je sve tu bilo. Predugo bi trajalo.
Prije 14 godina zovu iz centra za socijalnu skrb Trešnjevka mog muža i soc. radnica i pravnica nagovaraju nas oboje da pristanemo da se baka na silu odpelja u ludnicu. Na način da dođe hitna i sudac te policija. Policija provali, sudac joj oduzme poslovnu sposobnost i djelatnici iz hitne joj obuku luđačku košulju i otpeljaju je u umobolnicu.
na moje zaprepašteno pitanje- zašto? Socijalna radnica mi je donijela hrpetinu pisama, pisanih bakinom rukom( uvjerili smo se) u kojima ona opisuje kako joj susjedi kradu, maltretiraju je i sl. Svaku malo je dolazila i u centar i na policiju i već se svima popela na vrh glave. Svi su skužili da je nemoguće s njom normalno razgovarati jer ona sve odbija i zaključak je mjerodavnih službi da je ona psihički bolesna i opasna.
Pošto po našem sudu nije bila opasna, već samo možda naporna (kužim da je susjedima dojadila) nismo htjeli pristati na to da ju se odvodi.
I tako je baka ostala sam i dalje u svome domu uz naše povremene posjete.
Sve do prije prošlog Božića kad je pala i slomila kuk (i za to je "optužila" susjede jer su je zacoprali)
Ukratko- operirana je i nakon par dana su je dopeljali k meni jer nema kamo.
Okrenula sam nebo i zemlju da joj priuštim vrhunsku njegu: dvije terenske sestre, fizioterapeuta, medicinski krevet s motorima, poseban madrac, vrhunsku kozmetiku protiv dekubitusa, toaletnu stolicu, liječnika...sad se borimo s velikim šećerom, tlakom i urino infektom jer je ona očito bila jako zapuštena prije pada. Nije šećer i tlak došao preko noći već se ona nije kontrolirala i liječila. Sad izlaze neke stvari na vidjelo npr. ona ima u torbi tablete protiv tlaka, ali ih nije pila...da ima visoki šećer je isto znala i tak...
Sama je rekla u petak kad smo ju terenska sestra i ja kupale da nikad u životu nije bila tako njegovana.( kosu je zadnji puta sama oprala lani u 11. mj- ma užas)
U čemu je problem?
Problem je što mi nemamo mjesta. Ona spava u mojoj kuhinji. To je bila vatrogasna mjera jer nismo imali kuda s njom.
Ja nemam sobu viška u kojoj bi ona mogla biti.
Ja imam mali jednosobni stan od 40m2 u kojem nas je sad četvero.
Gužva je neopisiva. Kvaliteta života jako narušena.
Problem je što ona neće surađivati. Njoj ide na bolje i to jako.
Sad već i hoda uz pomoć hodalice i zapravo joj pelene uopće više ne trebaju, ali njoj je očito ljepše ovako. Ležat i da ju se dvori.
Naređivati nam jer mi MORAMO nju slušat.
Ja sam joj rekla da meni nije problem oprati njenu pokakanu pozadinu, ali ona ne može živjeti u mojoj kuhinji.
U svoj stan se vratiti neće i ne može jer je to drugi kat bez lifta, ali očekuje da mi plaćamo režije za taj stan.
U dom malo hoće pa neće.
Predložili smo joj da kad ju "zakrpamo" ide u dom. Trešnjevka, jer je tamo doma.
Pošto ima malu penziju, onda bi trebalo iznajmiti njen stan da se pokrije razlika cijene za dom.
ALI. Stan je u očajnom stanju. Stolarija loša. Nema centralno. Samo za nužne popravke, nove prozore i centralno treba minimalno 40 000kn
Moj muž ne želi ulagati u stan dok ne zna šta mama namjerava i predložio joj je da prepiše stan na njega, mi ćemo ga urediti i iznajmiti i od najma koji bi bio max 200 eura jer je to stan od 28m2 bi joj doplatili za dom.
Dakle, stan i dalje služi njoj, ne nama.
Prvo je rekla da može. Pa da će razmisliti i danas kulminacija.
Mi nju napadamo, zlostavljamo- tako je rekla. I još svašta šta baš i nije za pisati.
Sad leži pokrivena po glavi i glumi patnicu.
Ja sam povratila od muke, proljev imam non stop.
Napominjem da joj nitko ništa ne radi loše.
Pokušala sam razumno razgovarati s njom, ali to ne ide.
Čak sam joj i onu epizodu od prije 14 godina iz centra za soc. skrb ispričala iako sam mislila da neću nikada i ne vjeruje mi.
Ne znam, luda sam.
Zdravlje mi je ozbiljno ugroženo. Obitelj isto. Dijete mi pati u ovoj ludnici.
Muž joj je rekao ( u ljutnji) da neka u četvrtak kad ide u bolnicu na kontrolu kaže vozaču hitne da ju vozi na Trešnjevku u njen stan i neka ga nikad više ne zove. Ali to nije rješenje. Ona ne može biti sama.
Moj muž joj je jedini sin. Nema više nikoga svoga, ni druge djece. Država očekuje da se on, odnosno mi pobrinemo za baku. Ok, i jesmo. Dok je bila nemoćna to je išlo, ali sada čim je njoj i malo bolje, ovo je pakao.
Kako dalje?
Kako?
blackberry
tanči imaš pp
ovo kao da opisuješ osobu koja je odgojila moga oca
nisam pametna. mislim da nema jednostavnog riješenja...na žalost.
al ja baš nisam trenutno najkompetentnija za davanje savjeta
suosjećam
Posljednje uređivanje od blackberry : 20.01.2013. at 14:19
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom