Ja se s inom uglavnom slažem, s tim da nisam zakleti protivnik teorije komoda - dapače, mislim da je želja za komodom jedan od osnovnih pokretača ljudskog ponašanja, svima prirođena.
Dakle, susjedno ovoj zoni o kojoj govori ina, zoni okolnosti koje nam određuju život više nego što smo spremni možda priznati, dođe zona komoda. To je ono kad ne želiš reći na roditeljskom što misliš, jer možda nećeš nečijoj mami nakon toga biti jednako drag, primjerice. Ili, iz druge sfere komoda, kad ne želiš raditi dogovore za posjete unuka, jer nisi baš siguran hoće li ti se tog časa dati baviti njima. I kako nikad nisi siguran, tako skoro nikad i ne vidiš unuke. A načelno bi želio. Ali to su sad već moje traume