U raspravi A Room of One’s Own Virginia Woolf je naglašavala da je književnost produkt ne samo autonomne duhovne djelatnosti individualnog genija već i historijskih i materijalnih uslova društvenog života. A kako ti uslovi pogoduju isključivo bogatim i obrazovanim muškim predstavnicima srednje i više klase, nije čudo što se malo koja žena u historiji mogla posvetiti književnom stvaranju. Društvena nejednakost onemogućava ženama pristup sredstvima proizvodnje u svim javnim djelatnostima, pa i u književnosti. I to se odnosi ne samo na materijalne uslove njihovog života: neposjedovanje vlastitog novca i vlastite sobe za rad. (Otuda i naslov rasprave: “Vlastita soba”). To se isto toliko odnosi i na one duhovne uslove koji su neophodni za neometeno književno stvaranje. Prije svega, ženu u pisanju ometa nedostatak adekvatnog obrazovanja. (U to vrijeme univerzitetsko obrazovanje je još uvijek bilo isključiva privilegija muškarca, pa je i sama V. Woolf svoje ogromno znanje sticala kao samouk). Osim toga, žena iza sebe ne nalazi ni takvu književnu tradiciju u kojoj bi se osjećala lagodno, kao svoja na svome. (Karakteristično je, na primjer, da je Mary Ann Evans, jedan od najtalentovanijih engleskih pisaca druge polovice XIX stoljeća, svoja djela objavljivala pod “muškim” pseudonimom George Eliot). A tada kad je pisala “Vlastitu sobu” Virginia Woolf je već znala da za promjenu situacije nije bilo dovoljno dobiti pravo glasa, već da se mora izmijeniti ukupni položaj žene u društvu. Ali ona je isto tako znala da to nije bilo nimalo lako u zemlji kakva je bila Britanska Imperija, u kojoj je malo profesija bilo dostupno ženama i u kojoj su strukture moći reproducirale same sebe, obnavljajući stalno jedan te isti, ideološki konstruiran koncept subjekta. Da bi se prevazišla nejednakost i neravnopravnost među spolovima (i klasama), morao se, po njenim riječima, “dovesti u pitanje sam način na koji kultura misli o samoj sebi, a posebno o odnosima među subjektima koje proizvodi”. (Upravo te ideje su Virginiju Woolf, kao i mnoge kasnije feministkinje u Velikoj Britaniji, približile socijalističkom pokretu).
Jednom od temeljnih pitanja koje i danas postavlja feminizam, pitanju ljudskog subjekta, i načina na koji je on izgrađen, Virginia Woolf je pristupila pod jakim uticajem psihoanalize.3 (I to je još jedna tačka na kojoj se i danas sastaju mnogi – ali nipošto ne i svi! – proponenti feminizma). A po tom tumačenju, koje je Woolfova gotovo u potpunosti prihvatila, ljudski subjekt nije čvrsta, stabilna i nepromjenljiva psihička datost, već je fragmentiran i labilan, pošto podsvjesni porivi u čovjeku vrše jak pritisak na njegovu svijest i na njegove postupke, zbog čega dolazi do poremećaja u racionalnom ponašanju njegovog društvenog bića (dakle, na onoj razini subjektiviteta na koju se i oslanjaju strukture moći). A po mišljenju Woolfove, žene su zbog svog neravnopravnog i frustrirajućeg društvenog i materijalnog položaja podložne djelovanju sila podsvijesti još i više nego muškarci. Zato se kod njih često javlja “rascjep svijesti”: “Kad je neko žena, često je i samu iznenadi naglo cijepanje svijesti; recimo, dok ide niz Whitehall4, odjednom osjeti da nije prirodni baštinik te civilizacije, već da se, naprotiv, nalazi izvan nje, otuđena i kritična.” Da bi se održala kao civilizirana osoba i društveno biće, žena mora potiskivati to osjećanje otuđenosti i nepripadanja muškom svijetu, što postepeno postaje za nju prevelik psihički teret. (Upravo je to ono psihičko stanje u kojem se nalaze i junakinje njenih romana Gđa Dalloway i Ka svjetioniku). Da bi oslabila taj psihički pritisak, žena mora svoju podsvijest na neki način dovesti do izražaja i uvesti je u igru u kojoj će se ona slobodno suprotstaviti konvencionalnim značenjima onog simboličkog poretka koji je društvo uspostavilo da bi održavalo status quo. A ono što ženi u najvećoj mjeri omogućuje da tu svoju podsvijest dovede do izražaja jeste pisanje. Pošto je njenoj svijesti podsvijest bliža nego svijesti muškarca, ona mora pisati s pozicija podsvijesti. Tako nastaje “ženska rečenica”, ili “psihološka rečenica ženskog roda”, koju, po njenoj ocjeni, ponajviše karakterizira “raskid s očekivanim slijedom riječi”.
Kad je riječ o jeziku, žene pisci se, po mišljenju Virginije Woolf, suočavaju s posebnim problemom, jer je tradicionalna upotreba jezika u književnosti spolno markirana, pa kad se žena, na primjer, lati pisanja romana, ona počinje shvatati da u onome što je napisano “nema ni najobičnije rečenice koju bi, kao gotovu, i sama mogla upotrijebiti”. Veliki engleski romansijeri pisali su “prirodnu prozu, okretnu, ali ne i nehatnu, izražajnu, ali ne i emocionalno rafiniranu; davali su jeziku svoju vlastitu boju, a da on nije prestajao biti zajedničko dobro”. Navevši kao primjer jednu brižljivo uravnoteženu i retorički dobro stiliziranu rečenicu, ona je zaključila: “Ovo je muška rečenica... nepogodna za žensku upotrebu”. Žene pisci koje su se služile takvim tipom rečenice (Charlotte Brontë, George Eliot) nisu daleko stigle. Jane Austen je, međutim, odbacila “mušku rečenicu” i “stvorila savršeno prirodnu, lijepu rečenicu, koja njoj odgovara”. U njoj su dijelovi povezani labavije nego u muškoj rečenici, koja teži da bude uravnotežena i čvrsto povezana. Pa ako i nije bliže objasnila, ni šire razradila tu svoju ideju o “ženskoj rečenici”, Virginia Woolf je s tom idejom otvorila jednu potpuno novu perspektivu. Ona je, naime, na taj način prva dovela u neposrednu vezu društveni položaj žene, podsvijest i pisanje, što će do danas ostati osnovni problematski kompleks feminističke teorije i kritike.
Značaj Virginije Woolf za razvoj feminističke svijesti prvenstveno leži u tome što je ona dovela u pitanje tradicionalno humanističko i esencijalističko uvjerenje da je čovjek stabilni, nepromjenljivi subjekt. Po njoj, čak ni ideja roda (odnosno spola) nije čvrsta i nepromjenljiva datost, već je ideološki strukturirana i društveno kontrolirana. O tome svjedoči pojava seksualne privlačnosti među bićima istog spola, što je, kao što je poznato, bilo i njeno vlastito iskustvo. Njen kratki roman Orlando (1928) priča je o mitskoj, transhistorijskoj ličnosti, koja se u početku javlja kao muškarac, a na kraju postaje žena: “rod”, dakle, nije suštinsko određenje našeg identiteta, već je pozicija koja je historijski određena jednim simboličkim poretkom kojim društvo samo sebe reproducira. Osim toga, Woolfova je naglašavala da se ljudski subjekt strukturira kroz jezik i da se zato može upravo u jeziku oduprijeti reproduciranju nametnutog simboličkog poretka. A otpor ideološkom strukturiranju vlastitog subjekta žena najpotpunije može pokazati u pisanju; štaviše, njen otpor je lociran u pisanju. Time je Virginia Woolf među prvima pokrenula i pitanje značaja i smisla onoga što će se kasnije nazvati žensko pismo.
Danka_ prvotno napisa
i vratio se sav iznerviran jer mu je prekonekoliko gospođa diveći se bebi komentiralo kako ju je Mama dobro ubundala 
