koryanshea prvotno napisa
mislim puno na francuze kad je ova tema u pitanju
promijene im neku sitnicu koju mi ne bi ni primijetili, i oni su u stotinama tisuća na ulicama
ljuti su, ne dozvoljavaju da ih neko hebe u mozak
a mi sve puštamo, ko ona žaba u loncu koji se podgrijava
i kakvo god sranje se dogodi, pa se i desi neki prosvjed, reakcija građana je mlaka, bio je onaj niz prosvjeda prošle zime (ili pretprošle? koje?), počelo je 5. prosinca to se sjećam... otišla sam na ukupno jedan. onda je jedan bio točno na isti dan kad i utakmica hajduk-dinamo, pa mi se nije išlo. a onda sam zaključila da je prosvjednika sve manje i da ću se, ako odem, samo osjećat jadno što nas je tako malo i što znam da taj prosvjed opet neće ništa promijenit. a na jednom od prosvjeda je bilo i nereda pa su pohapšeni (i sad na uvjetnoj) i ljudi koji su tada doslovno bili u prolazu, ali su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme, a čim su mladi dečki odmah su sigurno radili probleme.
a kad su prosvjednici uporni i snažni, kao što sam ja doživila varšavsku, onda postoji ta nevjerojatna sposobnost institucija da se prave glupe, gluhe, slijepe, da potpuno ignoriraju sav pritisak građana.
i uglavnom, onda se mi pitamo kakva je ovo jadna država, ja se bar pitam, a ustvari znam da je takva kakva je baš zato što nismo na ulicama, a to je naš alat, demokratski izbori i prokleto prosvjedovanje. samo mi možemo svoju vladu dovest u red, ali je problem što se ne podržavamo međusobno, što dozvoljavamo da nas okrenu protiv seljaka, protiv mljekara, protiv učitelja, protiv pedera, protiv zelenih.
a za varšavsku sam jednom izašla na prosvjed, iako sam mogla i puno više. ali nisam, i ne osjećam se sad kao da me prijateljica koja je tamo spavala tjednima osuđuje. i da, može se puno napravit i bez da se izađe na ulicu, može se nastojat ljude oko sebe držat informiranima koliko znamo, ono malo mnijenja na koje mogu utjecat da utječem. mogu svojoj prijateljici poručit bravo, svaka čast, znam da to radiš i za mene. jer to drži moral onih koji su se izložili.