Nadala sam se da ćeš odgovoriti na ovu temu Mene ne brine to što se odvojio od nas, ni to što smo mu, možda, dosadili. To mi je nekako normalan proces odrastanja, ne želim da budemo kao iz one serije Majka i sin Samo mi se čini da je taj trenutak došao prebrzo i da je za tu dob doslovno sat vremena provedenih s roditeljima prerano. Pokušam se igrati sa njim, zafrkavati, a on samo zakmeči : neeee mamaaa, pusti meee... Kao kakav tinejdžer, još mi samo fali da kaže da bi u disko Samo dječja ekipa dolazi u obzir, a mene traži kad ide spavati, tu sam nezamjenjiva. Nije da mi je ovako loše, dobro mi je došao odmor od nalijepljenosti za mene, samo se pitam je li to normalno za ovu dob u tolikoj mjeri...