Navečer stanem na prozor da čujem ćuka. Iz spavaće ga ne čujem jer su prozori zatvoreni.
Prije posla sjednem na klupicu da pomirišem biljke, pelud, jutarnji zrak, jer čim krene radni dan tog mirisa nema.
Sanjam zvijezdano nebo jer ga u živo ne vidim.
Maštam o kući s vrtom, pored šumarka, zadnja kuća u malom selu. I hvata me nostalgija.
Fali mi osjetit doba dana, godišnje doba, zvukove životinja. Uf kako mi fali.
I legnem u svojih 50 kvadrata, u betonskoj zgradi u centru grada, pored parkinga i maštam.
Jer drugog nemam.
šetnja od sat i pol dva me ne zadovoljava jer se tada bavim djecom, mislima o ručku, kućanstvu, režijama i sličnim racionalnim mislima.
Doći će i moj tren kad će mašta o kućici i vrtu postat stvarnost.
U međuvremenu samo maštam.