O bubeksve znam, a ne znam što bi ti napisala za utjehu........jesen će ubrzo i nova nada je tu za nas. Idemo u nove bitke, red je i za naš komadić sreće i pobjede.....
 |
|||
|
|
|||
O bubek
draga moja, nema tu utjehe, samo mi je trebalo da se mrvu ispucam
bubekice
U pravu si bubekica. I to je tako prok.eto gorka istina.
bubekica bib,big hug!
Potpisujem, eto nas za mjesec-dva na brdu, i ima da smo skupa u rodilištuMarlen prvotno napisa
O bubek
Grlim te bubekice, a i ostale cure
Cure mm i ja nismo ni godinu u ovome i evo sreca nas potrefila i stvarno smo zahvalni Bogu na tome. Ali onaj komadic tuge koju sam osjecala do poz bete pomaze mi da vas razumijem.. Duboko vjerujem da cete i vi uskoro biti T. Saljem vam hugove! I
Evo, ovo moram napisati, jer ću se raspasti u komadiće i nestati....
dragi moji, ja sam tek danas shvatila, da nakon godinu i pol koliko smo u MPO vodama i nakon 6 neuspjelih postupaka-roditelji mog supruga ni itko iz negove obitelji pa čak niti šogorica koja ima bebu od 4 mj. niti jednom rječju NIKADA nisu upitali kako sam ili kako smo, kako se nosimo s neuspjehom, jel nam teško.... čak ni kako je bilo i da li smo uspjeli, jer smo im uvijek rekli kad idemo.... tolikooooo sam ogorčena i bjesna zbog toga da vam ne mogu opisati.......i sad to ogorčenje i bijes koristim da mi ublaže bol zbog svega.... a ne uspjevam....sa svakim udahom boli sve više...
Draga Sandra, nemam riječi utjehe jer utjehu, smatram, svi mi sami moramo pronaći. U ovome ili onome, i možda misliš - lako je tebi sad pričati ali vjeruj mi da svi mi, bez obzira uspjeli ili ne jako dobro pamtimo tugu, bol i jad koji smo prošli ili još prolazimo. Jer, mislim da to nikad ne nestane bez obzira na uspjeh.
Ali ono što znam iz isustva jest da našu bol i tugu nitko izvan MPO-a nažalost ne može razumijeti, ma koliko se netko trudio. Pa tako vjerujem niti roditelji tvog supruga niti šogorica ne da ne razumiju nego vjerojatno nisu vašu bol niti obadali, niti je prepoznali kao nešto čemu bi trebalo davati pažnju. Tako sam barem ja shvaćala one koje ne da nisu pitali kako smo nego mi ne bi niti dali priliku za objasniti im kroz što sve prolazimo, i kako je sve veća tuga u našim očima posljedica naših neuspjeha. A posebno da njihovi savjeti tipa 'dogodit će se kad se opustiš' i tome slično kod nas ne pale baš. Pa evo i sad kad smo konačno uspjeli čujem 'sad ćeš ti i drugo, sad ti se sve otvorilo' - ma ne znam što se to imalo otvoriti s dijagnozom teške muške neplodnosti i slabe rezerve jajnih stanica, al' dobro, neka im - ni sad mi ne daju doći do riječi za objasniti im. Ali takve ignorante i neznalice sam i ja počela ignorirati.
...a da boli sa svakim udahom...boli... i vjerujem da će boljeti sve dok te život ne odvede na neke druge pute...dok ne pronađeš utjehu za tu svoju bol... Nemam riječi utjehe, ali vjerujem da zagrljaj vrijedi više od riječi
Osobno ja drage moje nikome ni ne govorim , osim naravno onima koje prolaze kroz isto to, jer točno znam da bez obzira i da su najutješnije riječi ovog svijeta izgovorene, znam da opet oni to ne mogu osjetiti, samo mi koji kroz to prolazimo. Pa na kraju krajeva i nama je ponekad međusobno teško se utješiti, no kad pročitam recimo kao kod Vatra86 da je djetešce tu , onda me obuzme nekakva toplina i radost, malo ublaži moju bol jer netko tko se trudio je ipak uspio.
Anddu mi je totalno prizemljena, ajde hvala Bogu jer ja sam stalno u nekim oblacima. Savka čast Anddu na realnosti.
Veeeeeeeeeeeeeeliki zagrljaj za sve.
Potpisujem anddu, od riječi do riječi
Nikad nisam pisala na ovoj temi jer mi je bilo preteško, čitala sam sve vas i plakala. A boljelo je više od svega
Boli i sad, potpuno isto, ni mrvicu manje iako se naša princeza sada igra pored mene
Neplodnost nikad ne prestaje boljeti, možda se nakon uspjeha samo doživljava na drugačiji način
Grlim vas sve
nisam razmišljala o tome da bi trebali suosjećati i tugovati... ne.... samo sam tek sad shvatila da uopće nisu pitali... bilo bi lakše bar da su jednom upitali i pokazali da ih uopće zanima.... makar i glumili....
Sandra1971 možda se boje pitati?
Mislim da ne, poznavajući ih, mislim da ih uopće ne zanima
ovo se i meni dešava, nisam još ni ovo rodila, ali od trenutka kada smo rekli da čekamo bebu počele su priče o drugoj bebi i kako će druga beba doći prirodnim putem jer ćemo biti opušteni
prije par dana sam roditeljima od dragog nakon stotog upita o drugoj bebi odbrusila da sam jedva i s ovim ostala trudna i uz tolike komplikacije koje sam prošla u trudnoći ni ne razmišljam o drugom, a usotalom zašto svi moraju imati i to "drugo dijete" netko možda želi ostati na jednom. mi smo par sa dijagnozom, kod nas opuštanje ne funkcionira.
ne moram ni napisati da su se uvrijedili na moj odgovor i na činjenicu da možda nećemo imati više djece, al baš me briga, ak njih nije bed stalno gurkati nos gdje mu nije mjesto, nije ni meni bed odgovoriti.
BB tvoji guraju, a moji ne guraju nos
ne znaš šta je goreBB tvoji guraju, a moji ne guraju nos
ovi "moji" imaju troje unučadi i uz moje još je jedno na putu, al svejedno stalno nešto forsiraju
Sandra jako mi je žao zbog neuspjeha, nemam neke pametne riječi utjehe a da već nije napisano...
Drago mi je što smo se upoznale na kavici na Maksimiru, djelovala si tak bezbrižno i opušteno i super ste ti i dragi izgledali na motoru, pravi motoristi.
Nadam da ćeš naći neku utjehu za dalje, s obzirom da nemate dijagnozu znam da još s te strane ima neke nade.... ja ti šaljem jedan veliki
Oh Sandra draga moja, tako mi je žao...plačem dok pišem...tako mi je poznat taj osjećaj kad druge nije briga, posebno one bližnje...
Drži mi se, nemam ti neku pamenu riječ za reći
Mogu razumjeti ovo jer imam donekle sličnu situaciju. Pokušavam to sagledati iz druge perspektive. Takvo njihovo ponašanje oslobađa mene. Od potrebe da ikada pitam ili brinem za njihovo stanje ili učinim nešto da bih im pomogla. Pa se onda mogu koncentrirati na sebe i na nas. Nije lijepo, ali je jedino što ti preostaje... I ne funkcionira uvijek. Svako malo izroni onaj ružni osjećaj ničim zaslužene odbačenosti. S time se učim živjeti.
Čitam vaše postove i razumijem i one koje se žale zbog previše uplitanja, ali i one kojima je krivo zbog ignorisanja našeg problema. Možda ćete sad osuti paljbu na mene, ali ja ni sama ne znam koji bi mi pristup više odgovarao. Za četiri godine braka muževa porodica me nikad nije pitala kad ćemo imati dijete, mi nismo pričali o našem problemu nikome, ali nije teško zbrojiti dva i dva, zar ne? Ali, s druge strane, niti jednom nisam srela svekrvu da mi ona nije rekla: e ta i ta je trudna, znaš ona je mlađa od tebe ili ona se vjenčala poslije vas ili još bolje trudna je s drugim djetetom, a mlađa je od tebe toliko i toliko. Nikad me nije pitala da li planiramo djecu, da li nam treba pomoć ili slično, ali je redovno izvještavala o drugim trudnoćama, ne znam samo gdje ih tolike pronalazi u ovom malom mjestu. Meni je u par navrata dolazilo da joj u lice sve kažem, ali mi je žao mm jer znam da njega to boli još i više jer je kod nas problem s muške strane. Ona na taj način vrijeđa mene, ali još više ubija u pojam svog sina, ali izgleda da nije toga svjesna. S jedne strane, smetalo bi da me svaki čas pita o tome, ali me i ova podbadanja bole. Teško je nama izgleda naći zlatnu sredinu koja bi nas zadovoljila. Jedino mjesto na kome nas razumije je upravo ovaj forum.
potpuno se slažem s tobom, teško ja naći zlatnu sredinu...
moj dragi nije htio svojima govoriti o našem "problemu" pa sam i ja odlučila šutjeti, ali kad mi je jedan dan sveki došla i rekla: znaš, vi ste već dugo zajedno i govorite da želite bebu a nikako da čujemo lijepe vijesti. jel imaš ti problema kakvih!?! kod nas u familiji svi imaju djecu i nitko nije imao problema sa plodnosti. na to sam ostala
kad je čula šta se dešava bio je komentar: pa kako je to moguće, moj sin je svjetski čovjek, vlasnik firme, putuje po svijetu i bla bla bla... mislim sida, dešava se i takvima. neplodnost ne bira.
Bojim se da ću i ja jednom izgubiti živce i sve joj reći, samo da to neće biti prijatno jer ja mogu dugo trpiti,ali kad prekipi ne znam stati. Najgore mi je što je to sve uvijeno u ukrasni papir, kao kroz priču spomene da je srela te i te ljude i čula to. Što je najgore, kod nas je baš obratno, u porodici mm ima slučaj braka bez djece, a kod mene ne. Ne znam do čega je problem, jer nismo bliski s tim rođacima (žive u drugoj državi), a i stariji su ljudi u pitanju (preko 60 godina), pa mi glupo započinjati temu.. To nije pravilo, kao što kažeš neplodnost ne bira, ali me čudi da se nekad ne zapita.
Ja sam već davno prešla na Konfuzijinu taktiku i mogu reći da je odlična!
Posljednje uređivanje od nina70 : 23.07.2013. at 22:18
Mury tvoj potpis sve govori - draga moja, kad ga vidim pune su mi oči suza i ne daj Bože nikome....
Bluebella, Konfuzija, sos15, nina70 hvala vam....
evo BB ja se taman dovezla s motorom iz jedne prekrasne vožnjice gradom i poslagala stvari u glavi-Konfuzija hvala na savjetu.... prihvaćam i zaista vidim da kad ništa i nikoga ne možeš promjeniti-promjeniš sebe i sve je odmah bolje
Sanda1971
Mury
cesto citam ovu temu, makar sam mpo pocetnik i tek pocinjem uopce spoznavati emocije koje prate cijelu pricu (nazalost)... ali htjela bih vam ispricati iskustvo iz druge perspektive, iz perspektive prijateljice cura koje su u mpo.
prije par godina moja bliska prijateljica je krenula u svoju mpo pricu. tu i tamo mi je znala pricati o dijagnozama, postupcima, slusala sam o tome kako putuje na postupke izvan hr i na koji nacin to jako boli i psihicki i fizicki. moja reakcija na to sve je uvijek bila ono sto se cesto ovdje osudjuje - sutnja. ta sutnja nije znacila da meni nije stalo do moje prijateljice ili da mi ta prica ide na zivce... nego sam bas svaki put dok sam slusala medicinske termine koji su mi zvucali jednako nerazumljivo kao kineski, ja u glavi vrtila film 'sto da kazem da ju ne povrijedim a da zna da sam tu?'. da kazem zao mi je? zao mi je zvuci tako hladno i nezainteresirano, a ima onaj prizvuk neceg konacnog, otpisanog. da kazem razumijem te? ...a nista ne razumijem, ne mogu ni zamisliti kako joj je. da kazem bit ce sve ok ili ima vremena? to je ono najgore kvazi-tjesenje... i tako bih ja sutila bez da sam ju mogla pogledati u oci.
kada je moja mpo prica tek zapocinjala prije 7 mjeseci, ona je bila cijelo vrijeme tu i osim sto je sve razumjela, uz njenu pomoc nasla sam svog mpo-dr. i ubrzano dolazila do informacija s kojima se mnogi bore puno duze. ukratko, bila je ona prava podrska koja je svima nama u mpo potrebna. tek tada sam shvatila sto sam ja njoj radila (odnosno nisam radila) u ono vrijeme kada nisam znala sto znaci 'antralac', 'amh' ili 'negativna beta'. zbog nje sam i dosla na ovaj forum, a s obzirom da znam da ce vrlo brzo ovo procitati zelim joj reci oprosti
vjerujem da vecina ljudi koji vam sute na vase mpo price tako reagira zbog istih razloga zbog kojih sam ja sutila, zato jer ono sto im pricate oni ne mogu razumjeti, a previse im je stalo do vas da bi vam rekli bilo sto.
sushi moja draga
Divim se svima vama koji otvoreno pricate sa svojima doma o dijagnozama... Ja ne. Jednom cu napisati cega se sve bojim ako se otvori nasa Pandorina kutija. Vjerovatno sam i u krivu, al eto....
Danas sam bila na transferu, i kad me sestra vozila u krevetu nazad u sobu, njih nekoliko se doslovno nagnulo da vide koju jadnicu sestra vozi. Kao da mi nije bio dovoljan doktor u sali, jos i svi oni. Naime, ti sto su me pogledali, imam osjecaj da su jedna cijela obitelj koja je dopratila taj mladi bracni par po nesto.... Prije punkcije sam se rasplakala ko kisna godina, neznam zasto. Imam osjecaj da sam ovu stimulaciju i postupak podnjela bolje fizicki nego psihicki...
Sushi ovo je tako lijepo napisano - hvala ti na tome. Vjerujem da je puno nas doživjelo takvu tišinu, nekima je možda i smetala...JA znam da meni jest. I neki odnosi nisu više isti upravo radi tih praznih trenutaka... Svima nam se teško maknuti bar na tren iz svojih cipela i pogledati iz druge perspektive. Tada bidsmo možda i razumijeli tišinu ili neke nespretne izraze, no dok nas boli...nismo baš razumni, zar ne?prije par godina moja bliska prijateljica je krenula u svoju mpo pricu. tu i tamo mi je znala pricati o dijagnozama, postupcima, slusala sam o tome kako putuje na postupke izvan hr i na koji nacin to jako boli i psihicki i fizicki. moja reakcija na to sve je uvijek bila ono sto se cesto ovdje osudjuje - sutnja. ta sutnja nije znacila da meni nije stalo do moje prijateljice ili da mi ta prica ide na zivce... nego sam bas svaki put dok sam slusala medicinske termine koji su mi zvucali jednako nerazumljivo kao kineski, ja u glavi vrtila film 'sto da kazem da ju ne povrijedim a da zna da sam tu?'. da kazem zao mi je? zao mi je zvuci tako hladno i nezainteresirano, a ima onaj prizvuk neceg konacnog, otpisanog. da kazem razumijem te? ...a nista ne razumijem, ne mogu ni zamisliti kako joj je. da kazem bit ce sve ok ili ima vremena? to je ono najgore kvazi-tjesenje... i tako bih ja sutila bez da sam ju mogla pogledati u oci.
Zato hvala na ovim riječima, bacaju neko novo svjetlo na stara iskustva.
cujem od jedne nase suborke koja ima dijete iz MPO-a staro gotovo 1,5 g. da se ona zbog onog sto je zacecu prethodilo jos uvijek - i nakon toliko vremena - oscjeca kao zena bez djeteta(
Isto imam dijete, ja se ne osjecam kao zena bez djeteta ali - i ovo govorim iskljucivo u svoje ime - neplodnost boli, boli i kad rodis, boli i dalje, mozda je bol manjeg intenziteta, manje je frekventna, manje je prisutna u svakodnevnici, ali se cesto sjetim tuge koju sam ja nosila i koja je bila kod mene opceprisutna (kazu drugi da se to kod mene nije vidjelo, primjecivalo - koja sam glumica, ha, da samo znaju). Mene je najvise boljela ustvari cinjenica da necu nikada postati roditelj, da cu biti medju onih 20ak % koji ne ostvare trudnocu, koji odustanu...................
U zadnje vrijeme sve cesce (opet) cujem da ovdje na Rodinom forumu nema mjesta za odustajanje od MPO, nema sluha za one koji bi rado prema izlaznoj strategiji, za one koji bi se iz ovog ili onog razloga povukli, odmaknuli od postupaka, koji bi se okrenuli i otvorili prema drugim opcijama sto je za mene osobno neprihvatljivo u prvom redu prema tim ljudima, prema suborkama s takvim razmisljanjima u fazi takvih odluka
S druge strane drzim da bi trebalo apsolutno skinuti roze naocale s vremenom na vrijeme i otvoreno prozboriti o relativno velikom postotku parova koji MPO postupcima nece postati nikada roditelji! Pa evo, svima nama ovdje za otvoreno i na kriticko razmisljanje.......................
evo da dodam svoje-neki dan govorim svom djetetu-sad će tebe tvoja teta premotati i od tad se silim reći da sam mama, jednostavno mi je to neshvatljivo, nakon toliko vremena...i iako roditelji, ostajemo tu, svi zajedno, neplodnost je nešto što nas drži zajedno još dugo
da, okolina ne razumije, niti može, zato smo tu, za utjehu, druženje, informacije i pomoć
inače, moj prvi susret s neplodnosti, dok nisam bila u tome, i to jako davno, je bio konktakt s nekoliko parova koji nisu uspjeli. koj su odustali...stalno su mi bili u glavi ovih zadnjih godina-u smislu-i tako može završiti borba, i ti ljudi nađu svoj mir...
Zašto misliš jadnicu?!?!? Zašto ne sretnicu koja je došla do transfera?!!!!
Oni koji nisu u MPO priči na nas gledaju sa sažaljenjem, kao neke jadnice i još i gorih komentara sam čula, a za nas koji nismo stigli ni do transfera, ljubilica i sve cure koje dođu do transfera su sretnice.
Znaš kako narod kaže: kakvo sjedište, takvo gledište
tigrical za sebe, mm i vas sve tu jesam sretnica, sretna sam jer se imam gdje lijeciti, jer sam zahvaljujuci ovom forumu tu gdje jesam. medjutim, njihovi pogledi upereni u mene su mi dali takav dojam. doslovno su se nadvirili. Mozda su se oni taj dan prvi put susreli s odjelom cef-a, cekali ko zna sto...
I ja se često osjećam kao što opisuju Mare41 i Kadauna - kao žena s problemom neplodnosti, dugo mi je trebalo da sebe počnem doživljavati kao majku. I kad mi stranci s ulice govore smiješne komentare na račun djece (u stilu, vidi ova, ne da rađa mušku djecu, već ih rađa dvoje odjednom) srce me stegne, noge mi se oduzimaju. Pomislim - da vi samo znate kako sam postala majka toj dvojici, što je sve prethodilo tome, koliko suza se lilo niz obraz, koliko sam puta mrzila svoje tijelo jer sam opet dobila, a ne zatrudnila
Neplodnost i bol koju ona donosi neće nikad, dok sam god živa, nestati iz mog srca. Uvijek ću biti MPO žena, supruga i srećom mama. Nikad neću postati indiferentna prema parovima koji se još bore, nikad neću prestati suosjećati sa svim roditeljima koji su postali roditelji zahvaljujući MPO, a najmanje prema onima koji su odustali. Srećom, moji su roditelji svesrdno primili našu životnu priču, te kad razgovaraju s drugim roditeljima parova koji još nemaju djecu, uvijek ohrabruju, ispričaju našu priču i mole ih da budu podrška svojoj djeci. I mene često zaustave roditelji vršnjaka koji nemaju djecu, diskretno pitaju da li su moje bebe MPO djeca, pa krene razgovor. Srce mi raste kad im mogu dati riječ dvije ohrabrenja.
Jer bol koju donosi neispunjena želja za roditeljstvom može ublažiti samo čašica nade, nečije ohrabrenje, podrška, zagrljaj.
Potpisujem sumskicu, gabi25, mare...i nakon dvoje djece neplodnost nije izbrisana, nista nije zaboravljeno, jos uvijek me boli i cesto gledam svoja cuda u nevjerici - otkud nama ovolika sreca. Dok je nasa borba trajala jedino sam s vama ovdje, i s MM mogla otvoreno pricati o tome - ne zato sto mi moji ne bi bili podrska nego jer sam znala da nitko izvana to ne moze razumjeti. Nisam imala volje objasnjavati ni tjesiti bliske ljude oko nas.
Ali danas kad je to iza nas mogu pricati sa svakim, i najdraze mi je kad savjetom ili samo utjehom da se i nama desavaju trudnoce mogu pomoci nekome sa slicnom dijagnozom.
Cure, veliki zagrljaj!
To je lijepo jer pokazuje da još imaš u vjeru u ljude.
Ja zapravo volim kad ljudi šute jer mi daje mogućnost da razmislim zbog čega šute... Jedni šute jer ih nije briga, takvih je većina. Drugi šute jer su već iznijeli svoje sulude ideje, pa sad više ne znaju što bi rekli. Treći šute jer shvaćaju da riječi tu ne mogu pomoći... A onda progovore i tada točno znam gdje pripadaju
Nekih 90% komunikacije je neverbalno, kažu stručnjaci i ja se slažem s njima.
ista stvar, ni mi svojima, odnosno njegovim, nismo ništa govorili...vjerovatno su im u glavi da su to moje bubice, da gonjam karijeru i kojekakvi glupi zaključci, a da nikada nas nisu upitali šta planiramo, mislimo li uopće o tome, jel ima negdje problem...NIKADA!
i sandra, ja mislim da ti je mury divno napisala, samo ih ignoriši...ja sam toliko postala osorna i bez dlake na jeziku, sve režem, ko mi god na put stane
nova sam na ovom forumu al kad čitam vaše postove imam osjećaj da vas sve znam jer ovu bol koju osjećam osjetim i u vašim pričama
svaki novi mjesec,svaki novi ciklus i novi minus samo pojačavaju bol i usavršavaju moje postupke nošenja sa osjećajem cijepanja po cijelom tijelu
nekad mi tuga presuši suze i jedva dolazim do daha jer želim plakat al ništa ne izlazi iz mene, nekad sjednem u auto i vozim se bez razloga,pojačam radio, nabijem sunčane naočale i plačem,plačem dok se ne iscrpim, nekad se zatvorim u sobu i zabijem jastuk u glavu i vrištim u njega i mlatim ga kao da mi je on glavni krivac za ovu bol
a bol, pojavi se nekad očekivano- kad mjesečnica kasni i pojavi se kad već počnem umišljat simptome trudnoće, kad znam da me na obiteljskom okupljanju čekaju nećaci, na rođendanima kad su tu djeca od naših prijatelja a nekad neočekivano kad na ulici il u shopingu vidim mame sa kolicima, trudnice, kad nailazim pored prodavaonica sa dječjom opremom, nekad me obična pjesma il film rasplaču
najteži su mi božići i rođendani kad redovito jedno drugom poželimo da nas dogodine bude bar jedno više i kad se sjetimo da smo i prethodnih godina si željeli isto
volim svoju sestru i njenog sinčića obožavam al nikad neću zaboravit bol koja se pomiješala sa srećom kad mi je prije 2 god javila da je trudna( nakon 3 mjeseca braka a mi tad 2 god bez bebe) i nikad neću moć izbrisat sliku iz porodišta kad mo je mm i ja išli obići nakon poroda i kad je mm nakon par minuta izašao i vratio se nakon par minuta crvenih očiju i kad sam mu u autu micala jaknu na zadnji sic tableta za smirenje koje su ispale iz jakne koje je istrčao kupit i koje je kaže morao popit jer je mislio da će mu srce puknut od tuge
borimo se skupa, obilazimo doktore, molimo se, plačemo skupa, ovu bol ne može razumit netko tko ovo nije prolazio al me boli što nama bliski ljudi ne doživljavaju ovo kao problem već eto kao nešto što će se riješiti i nešto čemu ne treba pridavat pažnju jer eto"samo se treba opustit"
hercegovka, draga moja, kao i svi drugi postovi ovdje napisani, i tvoj me jako rasplakao
Eh, ova tema mi je nekako od svih MPO tema "najprisnija", u njoj se najviše vidim nego na bilo kojoj drugoj temi ovdje....sve druge su mi tako daleko, a ova je uvijek tu, i do kad ću joj najviše pripadati, ima li tu kraja...sve mi se više čini da se tuzi ne nazire kraj
Mury, hercegovka
hercegovka, grlim....
Hercegovka mene ne moze puno toga rasplakati ali na ovaj tvoj post ridam
Grlim vas sve
Želim vam svu sreću ovoga svijeta
Hercegovka, Mury....
Hercegovka, Mury, veliki zagrljaj
Hercegovka i Mury držite se.
Mpo kod nekih zahtijeva veliko strpljenje. Razumijem također da netko tko ovo ne proživljava ne može znati kao je nama.
Znam da sitnice itekako mogu rastužiti. Bili smo na moru i u kući svekrva je stavila slike svojih unuka. Tri prekrasna mala kikića koje obožavam. Bio mi je dovoljan samo jedan pogled da shvatim kako smo mm i ja na početku braka željeli troje djece, a sada to je samo (pa usuditi ću se reći) samo san. Biti ćemo sretni ako jednog dana nam se posreći i dobijemo jedno dijete. Ne trebam reći da sam nakon toga pola noći proplakala.
Ovo s opuštanjem stvarno me ljuti. Ja im svima kažem, ajd se ti opusti s našom dijagnozom, tada svi ušute.
Tijekom godina shvatila sam za ovaj naš put treba imati divovsko strpljenje i upornost.
Ženice moje
Ja sam dosta otvrdnula na te neke savjete i komentare i zadnjih par puta,na njihovo "pa daj probaj ne mislit na to,dok se opustiš,blabla...",samo velim-aj ti prestani jest i pit?Pa da te vidim.Jer ja ču se nadat i mislit na dijete dok ne uđem u menopauzu,a vjerojatno i dalje.
Ali ima tih par ljudi koji su uporni u pametovanju i melju li ga melju..ne kužim.Baš moraš bit odriješit,i zaboli me ako digne nosa.
Najgluplji savjet i kometar koji netko može dati paru koji se bori sa neplodnošću je "samo se opustite....doći će kad se najmanje nadaš" Koje gluposti, kako da se opustim sa mm-ov teškom dijagnozom oligoasteno......kada nema nikakve šanse za prirodnu T, a tko zna hoće li ikada i putem mpo-a uspjeti...
Al sam shvatila da ljudi oko nas ne mogu pojmiti dubinu našeg problema što je i razumljivo jer nisu u tome, al onda ne trebaju davati tako isprazne komentare.
I shvatila sam da se svaka od nas treba znati nositi sa svim ovim na neki svoj način. I trebamo se znati nositi sa ovim kao par (sa svojim muževima, partnerima), ali i same sa sobom.
Mury doći će tuzi kraj draga
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
