mojca, ja sam u tugu, jad i cemer pala kad sam ostala na porodiljnom prvi put. niti sam spremala, placala sam, niti sam kuhala, jer je BC ima atopisjeki, pa ono sto sam jela ni kuhinjom se ne bi moglo nazvati.
jedino sta sam stizala je ici na vjezbanje dva puta tjedno, setnja. no kuca mi je samo u petak blistava bila, jer imam muza koji je opsesivni skupljac svega. a zaboravitelj spremanja stvari iza sebe. no MM je u to doba imao neku ludu potrebu za zaradjivanje, jer sad ima obitelj, pa je bio vonabi intelektualac, vonabi privatnik i vonabi pcelar. nikad ga nije bilo.
vrlo brzo sam ja zatrudnila s balerinom i onda kad se rodila nastao je jos veci tulum. tad sam imala neku ludu ideju domacice, koja je pekla kolace, kuhala i ko zna sta sve ne, s njih dvoje doma, a MM je odlucio vise biti vonabi inetelktualac, vonabi pcelar a manje vonabi privatnik.
onada sam pocela raditi, i tu je doslo do raspada sistema. u meni krs i lom, nista sitzala nisam. poceli smo traziti novi zivotni prostor, ma sve u svemu nered. stim da su nam djeca isla na aktivnosti ovako kako je peterlin napisala u vrticu.
konacno kupili kucu na selu, putujem prilicno. klinci su isli i dalje u grad u vrtic, jer super zena, nije zeljela svojoj djecu traumu navuci na vrat promijenom vrtica vozikali se dvije godine, a sad mi je to smijesno. mozda se ja nisam zeljela oprostiti od kvarta i divnih teta. en znam.
no odlaskom na selo i putovanje kriteriji su bili sve nizi i nizi. evo vec tjedan dana radimo rosadu u kuci. preskacem preko svega i svacega. to sam mogla napraviti da sam povukla jos vise do nedjelje, ali odlucila sam ici na djeciji rodjendan, ici u kino, voditi kcer na vjencanje njene vrticke tete, ma svasta nesto. i cijeli tjedan preskacem. u veseraju mi je hrpa robe, koja ceka svoje mjesto u premjetenim ormarima.
prije to ne bi ni u ludilu napravila, moralo bi biti sve idealno. ali evo sad ne treba. sinoc sam umjesto da sam prebacivala neke stare CD/DVD u novi prosto otisla spavati u 21.00. tijelo mi je to trazilo. prije bi me um ubio, ne bi pitao sta tijelo trazi, ali sad sam u nekoj fazi, ne nerviram se.
sad su klinci veci, a ja manje stizem, ne zato jer su oni zahtjevniji, naprotiv, vec ja sam dosla u stanje uma di sam i ja bitna, a ne samo stvari oko mene.
san mi je jako jako postao bitan, od kad sam njega stavila na vrh prioriteta, svasta mogu. i gledati nered. i slusati kcer s tantrumom. i preskakati preko nereda. ploca od spahera ako se blista mogu otici spavati.
ali do toga sam stigla samo kad sam postala naspavana.
i manje sam jadna,
i da je to pomaze, vidjela sam ove godine kad sam otisla na put sa jos 3 mame i slobodnom zenom. ova zadnja je cijelo vrijeme u nekom zenu, nit je sta nervira, nit je sta ljuti, sve je lagano. majka s najmladjom djecom bila je najvise zivcana i hekticna i svagdje je zurila. tocno se vidjelo da je u fazi moram sto vise. maladja joj ima 2 godine.

polako doci ce i tvoj zen. a do tad ti zelim sto manje nerviranja.