mmaria71 prvotno napisa
mare, bit će da toga ima još
i ovoj mojoj je muž stalno negdje vani a ona sama hendla i kuću i djecu i sve po ps-u.
 |
|||
|
|
|||
m
mare, bit će da toga ima još
i ovoj mojoj je muž stalno negdje vani a ona sama hendla i kuću i djecu i sve po ps-u.
Ne radi se o fejsu kao takvom nego o kradljivcima vremena općenito. Netko je tome podložan više, netko manje... Ja sam spalila nekoliko kolača kad sam "samo malo" išla zaviriti na forum, pa mi je ovo sasvim razumljivo. Meni je u određenom periodu (porodiljni) morao kuhinjski tajmer stajati kraj računala da ne izgubim pojam o vremenu jer mi se znalo dogoditi da zaboravim skuhati ručak dok bi djeca spavala ili se sama zabavljala (rijetki trenuci sreće).
Nisam komentirala veš ni slaganje, i ne znam što znači s " one" strane, ja volim red ali nisam opsjednuta. Kao što si vidla napisala sam zezam se!
Svatko je drugačiji i sam slaže prioriteta pa tako i živi.
sve 5 ribice!
ma mislim da trebamo dati konkretan savjet mojci na prvi post, vidiš da istražuje svaku moguću radnju koju bi mogla pojednostavnit i ubrzat da ne bude izmorena. napisat ću i ja svoje konkretne prijedloge al sad ne stignem. Milism da ipak ima prostora da si "olakša".
pa nek fejsa i ima farmu .
bar će nešto biti tip top)))
Naravno da ima prostora da si olakša, ali treba krenuti "od glave".
Ne znam za druge, ali ja godinama (naravno, kad nisam preumorna) navečer na brzinu u glavi proletim kroz događaje dana i pomislim si "ovo je bilo dobro, ovo je bilo super, ovo smo ipak stigli... a ovo i ono ćemo sutra".
Čovjeku bude lakše i dobije na vremenu kad prestane očajnički pokušavati bilo što. Ima dana kad smo preumorni za bilo što (točno znam, ako se na takav dan uhvatim kolača - upropastit ću ga, ako idem šivati - nešto ću iskrojiti krivo...) ali i onih dana kad sve ide odlično.
Zašto bi trebalo pospremati samo zato jer je subota? Bolje je kroz tjedan malo pomalo odguliti najbitnije, a subotu ostaviti za druženje s obitelji i prijateljima. Treba i pod oprati, ali ne treba nam za to čitav dan... Bitno je svaki dan odraditi bar nešto.
Mi sutra imamo obiteljsku feštu. Iz doba dok su djeca bila mala stekla sam neke vrlo korisne navike koje sam i zadržala: jučer ofrlje uredila podove i pobrisala prašinu, a čistit ću detaljnije kad gosti odu.
Tortu sam naručila.
Meso će donijeti moji roditelji (isto su ga naručili), netko će donijeti piće, netko sitne kolače - sve smo razdijelili da nikome ne bude tlaka.
Moje su još salate i eventualno neko voće koje nije iz mog voćnjaka.
ALI trebalo mi je dosta godina da se urazumim i shvatim da nisam bolja osoba ni bolja žena ni bolja majka ni bolja snaha ako si polomim leđa i sve napravim sama, jer iako ja to sve znam, nemam ni snage ni vremena uhvatiti se u koštac s pripremanjem hrane za veliko društvo (osim toga to i košta - lakše je ako ceh plate svi pomalo). A i drugi se bolje osjećaju ako su uključeni u pripremu.
Ono što je bitno je OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA. Ako smo kronično nezadovoljni (mislim da baš to muči Mojcu) treba nešto promijeniti da dođemo u stanje zadovoljstva koje se proteže na što veći dio našeg dana. Ja to rješavam metodom koje sam se dosjetila dok me morila nesanica prije desetak godina - sama sebi nabrojim sve što mi je taj dan bilo ok ili na čemu sve u životu mogu biti zahvalna. Dakako, ako nisam tak umorna da se ugasim u nanosekundi, he he he...
moje dijete je predobro, muž vrijedan, i svekrva makar ima 100 godina hoće pomoć, i moja mama isto. i moj deda koji ima fakat skoro 100 godina XD.
a ja lijeni pero. hebi ga.
volim da je sve spickano i čisto i posloženo samo da to netko drugi napravi, e kad sam si to priznala sad mi je lakše
Oh da, viđenje je individualna kategorija.
Kad mi mama dođe u goste urla na mene zaštu kukam o neredu, kad mi je stan kao apoteka (sačuvajbože ovakve apoteke)
Imam i ja susjedu koja je pored troje djece, imala savršeno sve čisto, rublje povješano na štriku po veličini i boji, djeca čista, opeglana, muž također, imaju privatan biznis.
Sad ona ima rak dojke i kaže da točno zna kako ga je godinama nakupljala u sebi, brinući o svemu i svima, osim o sebi.
Sram me bilo, sad sam tek procitala uvodni post. Mojca, hug.
Ja bih ti savjetovala dobru cistilicu odnosno pomoc u kucanstvu koja ce raditi sve sto ti oduzima obiteljsko vrijeme. Pranje, ciscenje, peglanje, pospremanje, odlasci u ducan (ili internet kupnja)...i to koliko cesto si mozete priustiti. Mozda svaki dan par sati? Kad Smjehuljica krene u jaslice (jel krece?) novac od cuvalice preusmjeri u to, isplatit ce se! Naravno ako vam je to financijski izvedivo.
Peterlin, ti si meni zakon, potpisujem sve što si navela a mislim da Mojca treba ići u ovom boldanom smjeru.Naravno da ima prostora da si olakša, ali treba krenuti "od glave".
Ne znam za druge, ali ja godinama (naravno, kad nisam preumorna) navečer na brzinu u glavi proletim kroz događaje dana i pomislim si "ovo je bilo dobro, ovo je bilo super, ovo smo ipak stigli... a ovo i ono ćemo sutra".
Čovjeku bude lakše i dobije na vremenu kad prestane očajnički pokušavati bilo što. Ima dana kad smo preumorni za bilo što (točno znam, ako se na takav dan uhvatim kolača - upropastit ću ga, ako idem šivati - nešto ću iskrojiti krivo...) ali i onih dana kad sve ide odlično.
Zašto bi trebalo pospremati samo zato jer je subota? Bolje je kroz tjedan malo pomalo odguliti najbitnije, a subotu ostaviti za druženje s obitelji i prijateljima. Treba i pod oprati, ali ne treba nam za to čitav dan... Bitno je svaki dan odraditi bar nešto.
Mi sutra imamo obiteljsku feštu. Iz doba dok su djeca bila mala stekla sam neke vrlo korisne navike koje sam i zadržala: jučer ofrlje uredila podove i pobrisala prašinu, a čistit ću detaljnije kad gosti odu.
Tortu sam naručila.
Meso će donijeti moji roditelji (isto su ga naručili), netko će donijeti piće, netko sitne kolače - sve smo razdijelili da nikome ne bude tlaka.
Moje su još salate i eventualno neko voće koje nije iz mog voćnjaka.
ALI trebalo mi je dosta godina da se urazumim i shvatim da nisam bolja osoba ni bolja žena ni bolja majka ni bolja snaha ako si polomim leđa i sve napravim sama, jer iako ja to sve znam, nemam ni snage ni vremena uhvatiti se u koštac s pripremanjem hrane za veliko društvo (osim toga to i košta - lakše je ako ceh plate svi pomalo). A i drugi se bolje osjećaju ako su uključeni u pripremu.
Ono što je bitno je OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA. Ako smo kronično nezadovoljni (mislim da baš to muči Mojcu) treba nešto promijeniti da dođemo u stanje zadovoljstva koje se proteže na što veći dio našeg dana. Ja to rješavam metodom koje sam se dosjetila dok me morila nesanica prije desetak godina - sama sebi nabrojim sve što mi je taj dan bilo ok ili na čemu sve u životu mogu biti zahvalna. Dakako, ako nisam tak umorna da se ugasim u nanosekundi, he he he...
Ako silno želi pročitat tu i tamo neku knjigu (bez obzira što je velika većna nas to stavila sa strane u ranim godinama majčinstva) jer to NJOJ puno znači i čini mi se čini je zadovoljnom i ispunjenom, a miša mu mora se naći tih 2-3 sata tjedno za čitati (a ne za spremati i čistiti). Samo se treba bolje organizirati i maknut s liste prioriteta neka druga aktivnost.
ovov je meni dobar savjet, al mislim da Mojca ne šalje Smjehuljicu u jaslice.Možda razmotriti iznova tu opciju, zašto ne?
Pa ako ti je to OK po kriteriju "količine umrljanja" koju za njom imaš spremati nakon "pomaganja u kuhinji" ili "bojanja/gline aktivnosti" - to sama moraš prosuditi, koliko ti vremena ode na ovo ili na ono.Zašto? Je, traje to... ali ako ona to želi i može, meni žao da ne sudjeluje. Pa ona sama izvadi gotovo sve iz perilice suđa. Za svaku stvar zna di stoji i kako se zove. Sve mi ona donese ako tražim.
Jaje recimo izvadi iz kutije, ali ga ne želi razbiti. To prepusti meni.
A nered se počisti... prije ili kasnije.
Of kors, koji put (i to nerijetko) perko radnog tjedna pribjegnem i crtiću, sigurno se ne uklapam, recimo, u preporuku (mislim da je to neka preporuka) o maks 15 min dnevno (iako ima i dana da je ništa).
Ono... smanji kriterije. Po meni. Osim ako nisi tip koji apsolutno uživa u tome da spava 3-4 h i stiže sve - ima i takvih organizama, nisu svi na terapijama nužno.
A ima i brzih i organiziranih i promišljenjih ljudi koji su koncentrirani i sve stižu, ali ti su, valjda, ko pravi genijalci - malo ih ima, a i ne razumiju "nas obične".
Čim se pitaš, mojca, nisi od tih, nego si "naša"
Ma sve bi ja to outsource-ala, da samo mogu.
Najsretnija bi bila da imamo jednu osobu za sve to, uključujući kuhanje. I da još kuha najfinije na svijetu.
Ne, tek druge godine ide u vrtić.
Pričali smo jučer, dati ćemo šansu još jednoj čistilici, koja čisti stubište u zgradi di MD ima ured... ima obrt za čišćenje i samo se time bavi, valjda je dobra... ako ona ne bude mogla, pitati ću jednu čistilicu iz moje firme.
Mi ne trošimo puno vremena za kupovinu, tako da mi online naručivanje i nije nužno, osim toga volim tu i tamo prošetati po dućanima...u kvartu imamo relativno dobru Dionu, povrće nabavljam na razne načine.
Zapravo je osnovno to da isprobamo još jednu čistilicu. Nedavno sam čak imal ana probi jednog dečka od 25-6 godina... baš sam imala feeling da će biti dobar. Pokazao se kao promašaj. To je ono što Peterlin kaže, da valjaju, radili bi neki drugi posao osim čišćenja... pa smo pred pola godine imali jednu gospođu, mladu penzionerku, hvalila se na sva usta... na kraju nije ništa konkretno napravila, prala prozore s onim gumama za prati izloge, sve bilo puno crta... nakon dva tjedna smo ju pozdravili... Pa prije toga jedna cura, kći moje pok. prijateljice... ajd ta je još i htjela slušati kako mora što raditi, ali je bila spora za umrijeti.
Dok sam bila trudna uzela samjednu na probu, krenuli od biblioteke... na kraju se nije mogla na lojtru popeti.
Mogu ja tako još, godišnje bar dvije probamo... pa se vratimo toj prastaroj koja isto tako nije nešto.
Ne znam da li je neko pre mene rekao, ali evo kako sam ja "prevazišla" tu fazu.
Fokusirala sam se na ono što želim (čitanje, prijatelje, landranje) a ne na ono što ne želim. I ovo što želim je moralo da se uklopi u nedeljni raspored, makar po jednom, makar i izguralo nešto od onih obaveznih stvari (ručak, ribanje, veš...).
I tako, malo po malo, samo dok sam se podsetila kako je to dobro provesti veče u čitanju. Sa svakom pročitanom knjigom, sa svakim izlaskom me sve manje bilo briga za umrljan frižider, pod u kuhinji, neraširen veš.
I tako sam iz sebe izgurala ono "moram da usisam, moram da oribam".
Naravno da radim i dalje kućanske poslove, ali ih puno i delegiram a i mnogo više preskačem nego pre.
A ove savršene, što sve stignu, pre su me nervirale. Sad ne. To je valjda neki zen
ovo gore što sam napisala je recept za feeling good a ne za čistu kuću, to je valjda jasno
Nedajte da vas prevare površni dojmovi o drugim ženama. Treba stvarno jako, jako dobro poznavati osobu da bi mogli donijeti pametan zaključak o njenoj savršenosti ili nesavršenosti. Mi žene smo često sklone u drugima vidjeti bolje od onga što smo same. Činjenica je da imati djecu zahtjeva jako puno truda. I to je to. Drugačije smo pa i život slažemo svakako ali teško da postoji netko kome baš sve ide glatko. Mene često znaju pitati kako ja uspijevam da sve bude tako super, super djeca, super muž, super linija..Ma moš misliti. Ne znaju da je s mužem uvijek neka borba, da me linija hebe jer se borim za svaki kil jer ne volim jesti i riga mi se na hranu od kroničnog umora i manjka vremena, djeca su super uz tisuću problemčića koje rješavamo u hodu..A fali mi života, izlazaka, vremena. Odrekla sam se tisuću sitnica koje su me uveseljavale..
Ne, ne... jedino mogu razmotriti da ide u vrtić s 4, a ne s 3 godine.
Da. to je to. Hvala.
Molim nek me netko svako malo podsjeti na ovu rečenicu.
Ne znam da li je neko pre mene rekao, ali evo kako sam ja "prevazišla" tu fazu.
Fokusirala sam se na ono što želim (čitanje, prijatelje, landranje) a ne na ono što ne želim. I ovo što želim je moralo da se uklopi u nedeljni raspored, makar po jednom, makar i izguralo nešto od onih obaveznih stvari (ručak, ribanje, veš...).
I tako, malo po malo, samo dok sam se podsetila kako je to dobro provesti veče u čitanju. Sa svakom pročitanom knjigom, sa svakim izlaskom me sve manje bilo briga za umrljan frižider, pod u kuhinji, neraširen veš.
I tako sam iz sebe izgurala ono "moram da usisam, moram da oribam".
Naravno da radim i dalje kućanske poslove, ali ih puno i delegiram a i mnogo više preskačem nego pre.
A ove savršene, što sve stignu, pre su me nervirale. Sad ne. To je valjda neki zen
Hvala i tebi, sjetila si me na onu da treba naučiti razlikovati HITNO i BITNO.
Ne bih trebala uopće pisati na ovoj temi jer nisam u vašim cipelama, ali ne mogu odoljeti, čista znatiželja je u pitanju
Je l ima itko ovdje tko misli da je uspješno podijelio s mužem opterećenje u smislu da ste oboje podjednako angažirani na radnom mjestu i doma? Ne mislim pri tome na trudnice i mame od beba do godinu dana.
Nekako imam dojam kao da se sve ovdje svodi na pomoć ženi, a ne paru. Ja se ne mogu načuditi kad mi mama ili teta kažu kako je lijepo da mi muž toliko pomaže. Najiskrenije mi nije jasno zašto bi se to brojalo pod pomoć meni. Niti ja mislim da kad odem na servis auta da sam ja njemu pomogla.
XNe znam da li je neko pre mene rekao, ali evo kako sam ja "prevazišla" tu fazu.
Fokusirala sam se na ono što želim (čitanje, prijatelje, landranje) a ne na ono što ne želim. I ovo što želim je moralo da se uklopi u nedeljni raspored, makar po jednom, makar i izguralo nešto od onih obaveznih stvari (ručak, ribanje, veš...).
I tako, malo po malo, samo dok sam se podsetila kako je to dobro provesti veče u čitanju. Sa svakom pročitanom knjigom, sa svakim izlaskom me sve manje bilo briga za umrljan frižider, pod u kuhinji, neraširen veš.
I tako sam iz sebe izgurala ono "moram da usisam, moram da oribam".
Naravno da radim i dalje kućanske poslove, ali ih puno i delegiram a i mnogo više preskačem nego pre.
A ove savršene, što sve stignu, pre su me nervirale. Sad ne. To je valjda neki zen
Samo što ja ne delegiram, privatni/domaći poslovi su uglavnom dobro raspoređeni.
Jelena, meni to isto ide na živce. Ustvari, meni moj muž papa živce. Možda bih mogla otvoriti posebnu temu..Da li vaši muževi izlaze? Tu kod nas je normalna stvar da muževi idu vani a žene uglavnom ne. A meni se to ne sviđa. Ja da stojim kući jer mi nema ko čuvati djecu a on da ide kad ga se pozove. Izgleda sam sam ovdje ja jedina kojo to smeta ili je moj muž jedini koji ipak odbija većinu tih poziva jer drugi non stop banče. S godinama, konkretno 12,5 godina ja sam kući, s vremenom društvo nestane (ono za bančenje) i ostanu samo druge žene u istoj poziciji. Pa mi je super kad smo svi zajedno, kući, negdje di mogu i djeca. Ali ispada sam sam vanzemaljka s tim stavom. Ovaj moj je ko pas koji stoji ispred vrata i čeka da ga se pusti.
Jelena, mislim da gotovo da i nema i da je ovo jedna druga filozofska tema, nešto smo bili to odvojeno raspravljali, a i na temi onoj od emse. Emsa čak tvrdi da je i u Njemačkoj i Švicarskoj ravnopravnost traje samo dotad dok se žena ne vrati s porodiljnog na posao, onda se pokazuje "pravi život" di je kućna logistika ženino pitanje. Možda ćeš ti za Njemačku bolje znati, a možda seni ima za Austriju pozitivan primjer...Ne bih trebala uopće pisati na ovoj temi jer nisam u vašim cipelama, ali ne mogu odoljeti, čista znatiželja je u pitanju
Je l ima itko ovdje tko misli da je uspješno podijelio s mužem opterećenje u smislu da ste oboje podjednako angažirani na radnom mjestu i doma? Ne mislim pri tome na trudnice i mame od beba do godinu dana.
Nekako imam dojam kao da se sve ovdje svodi na pomoć ženi, a ne paru. Ja se ne mogu načuditi kad mi mama ili teta kažu kako je lijepo da mi muž toliko pomaže. Najiskrenije mi nije jasno zašto bi se to brojalo pod pomoć meni. Niti ja mislim da kad odem na servis auta da sam ja njemu pomogla.
Teško je ravnopravno i vani, uvijek jedan poteže više - pa ako žena radi više muž djecu razvaža (primjer naš-vanjski Kolinda Grabar Kitarović, ja sam imala u obitelji daljnoj jedan takav primjer itd)..
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.08.2013. at 14:34
Pa imaju muževi svoja zaduženja. Ja se ne bih mijenjala sa svojim mužem ni u ludilu... Ljudi imaju različito radno vrijeme i slično. Pa dok sam bila doma na porodiljnom, bilo mi je glupo očekivati od muža da kuha...Sad je drugačije.Ne bih trebala uopće pisati na ovoj temi jer nisam u vašim cipelama, ali ne mogu odoljeti, čista znatiželja je u pitanju
Je l ima itko ovdje tko misli da je uspješno podijelio s mužem opterećenje u smislu da ste oboje podjednako angažirani na radnom mjestu i doma? Ne mislim pri tome na trudnice i mame od beba do godinu dana.
Nekako imam dojam kao da se sve ovdje svodi na pomoć ženi, a ne paru. Ja se ne mogu načuditi kad mi mama ili teta kažu kako je lijepo da mi muž toliko pomaže. Najiskrenije mi nije jasno zašto bi se to brojalo pod pomoć meni. Niti ja mislim da kad odem na servis auta da sam ja njemu pomogla.
Istina i bog, njega nema svaki drugi dan popodne doma (čak i češće) ali na njegovoj je grbači briga za njegovu mamu (80+) na jednom kraju grada i još jednu blisku mu osobu (također 80+) na drugom kraju grada, uključivši obilaske doktora, shopping, tjedno čišćenje (generalke radimo zajedno i doma i izvan kuće) tak da stvarno ne mogu reći da radi manje od mene, samo ne radi na istom mjestu. Ne bih podnijela da sjedi na računalu i igra igrice dok ja pospremam, ali ako ja ležim i čitam - baš me vriti cuka čime se on bavi. Našli smo si modus koji nam odgovara, ali sigurno nije primjenjiv za druge obitelji.
podjelila sam aktivnosti na ono što se mora i što se želi...
mora se: skuhat (jednom tjedno lonac nečega što se jede 2 iili 3 puta, preko tjedna brzinski obroci, vikendom se potrudim malo više ako mi se da), usisat (pas u stanu), oprat veš (dakle utrpat u mašinu i utrpat u sušilicu, složit, peglanje ne poznajemo...), oprat kupaona jednom tjedno, prošetat psa 3 puta dnevno, oprat suđe (dakle strpat u mašinu i poslije raspremit)
želi se: svaki dan voditi dijete van, popit kavu pred kompjuterom u miru, ići na izlete, u kino, kazalište...
sve ostalo se radi kada zagusti - prozore peremo 2-3 puta godišnje, podove po potrebi kad nam stvarno zasmeta, detaljno kuhinju operem možda jednom mjesečno (prebrišem u međuvremenu ono najgore ako treba)...
dječji nered posprema dijete uz moju sve blažu asistenciju, ne dozvoljavam mu neke aktivnosti koje voli ako njegove igračke nisu bar u njegovoj sobi... detaljno pospremimo njegove igračke kad me ulovi da mi se to da raditi...
muž radi podjednako koliko i ja, nema neke razlike, funkcioniramo po principu - kome smeta neka pospremi...
ne opterečujem se sitnicama, ne mora mi sve bit po špagici, prihvaćam da neke stvari ja radim na svoj način a muž na svoj, često primjenjujem princip - to se može i kasnije...
i maramice za čišćenje su zakon!
i zahvaljujem čovječanstvu na izumu sušilice i perilice suđa
Ja sam onda Mojca nesto pobrkala, cini mi se da sam te vidjela na temi jaslicara ali nisam citala.
Definitivno cistilica, probajte naci nekog po preporuci. Ja imam pedantnu, okretnu i brzu, ali je potpuno zauzeta sve dane u tjednu...imala sam srecu pa sam ju preuzela od mame. A vjerujem da ima na trzistu svakakvih...ali doci doma u cisto i pospremljeno, neprocjenjivo. Vrijedi traziti.
Pa evo, kod mene je ravnopravnost u poslovnim i obiteljskim obvezama. Oboje radimo, i jednako smo angažirani oko djece i u kućanskim poslovima. Imamo neku neformalnu podjelu, zna se tko šta više voli raditi i šta nekome više odgovara. Npr. ja sam zadužena za veš, i ja ga stavljam prati i slažem u 70% slučajeva. S druge strane, on više kuha i usisava..itd...Ne bih trebala uopće pisati na ovoj temi jer nisam u vašim cipelama, ali ne mogu odoljeti, čista znatiželja je u pitanju
Je l ima itko ovdje tko misli da je uspješno podijelio s mužem opterećenje u smislu da ste oboje podjednako angažirani na radnom mjestu i doma? Ne mislim pri tome na trudnice i mame od beba do godinu dana.
Nekako imam dojam kao da se sve ovdje svodi na pomoć ženi, a ne paru. Ja se ne mogu načuditi kad mi mama ili teta kažu kako je lijepo da mi muž toliko pomaže. Najiskrenije mi nije jasno zašto bi se to brojalo pod pomoć meni. Niti ja mislim da kad odem na servis auta da sam ja njemu pomogla.
Konkretno MD je osoba koja nema ni minutu odmora za sebe... radi svaki dan do 19 sati, dođe doma, aktivno sudjeluje u svemu, bilo to kupanje, odlazak u par, na dvorište, bude s njom za večeru (jer tako više pojede), posprema igračke, kuhinju, puni perilicu suđa, uključi ju kad nas dvije odemo na spavanje... pa oko 10 ili 11 sjedne i opet radi do 1 ili 2... i još prije toga prošeta pse... ja ujutro ustajem ranije, on nju smiruje ako se budi... ako se ja moram vratiti k njoj jer traži cicu, ustaje i preuzima ručak... ide u duća, nosi kruh, šeta pse... i juri na posao. I tako iz dana u dan. Jedino vikendom spava duže.Ne bih trebala uopće pisati na ovoj temi jer nisam u vašim cipelama, ali ne mogu odoljeti, čista znatiželja je u pitanju
Je l ima itko ovdje tko misli da je uspješno podijelio s mužem opterećenje u smislu da ste oboje podjednako angažirani na radnom mjestu i doma? Ne mislim pri tome na trudnice i mame od beba do godinu dana.
Nekako imam dojam kao da se sve ovdje svodi na pomoć ženi, a ne paru. Ja se ne mogu načuditi kad mi mama ili teta kažu kako je lijepo da mi muž toliko pomaže. Najiskrenije mi nije jasno zašto bi se to brojalo pod pomoć meni. Niti ja mislim da kad odem na servis auta da sam ja njemu pomogla.
Prije recesije, zajedno smo sve radili, što nije čistilica. Moto je bio "ajmo riješiti kuću, pa jurimo van".
Stvar prioriteta. Samo što nama koje smo doma (za sada) to sve zna doći do grla. Jako zahtjevno dijete ali me spašavaju dva dnevna spavanja. I za razliku od mnogih nemamo noćna dojenja, no imala sam cijelonoćna izdajanja 9 mjeseci. Tada nisam kuhala. Nisam mogla i pomiriili smo se s tim. Za vrijeme dnevnih spavanja sve uradim, peglanje ostavim za noćno spavanje. Nisam sjela pred TV godinu dana. Knjige prelistam tu i tamo. Zimnica mi je SF, obroci brzi, jednostavni, efikasni. Samo djetetovi su kuhani i pomno planirani. Čistim sama jer mislim da se ta čistilica za mene nije rodila, opet na moju nesreću. Forum preletim, pišem nesuvislo, ne čitam ni pola, no dođem za razbribrigu. Ako treniram (htjela bih biti katkad super mama) onda obavim to u ponoć. U krevet se onesvijestim, doslovno, oko ponoći, jedan - spavam 6 sati i sretna sam jer prvih 6 mj. nisam imala prospavanu noć.
Volim da je sve čisto i uredno, nisam još postala tolerantna na kaos, no da bih htjela buljiti i ne raditi ništa - vrlo rado. Nadam se da to dođe s godinama i pameću.
Traži čistilicu.
Primam preporuke za čistilicu.
Moj muž ima specifično radno vrijeme pa ranije dolazi kući, tako da radi i više kućanskih poslova od mene.
Mislim da imamo prilično ravnopravno podijeljene dužnosti, jedino što ja više planiram i kontroliram. Ali i tu ima stvari koje su kompletno na njemu.
kod nas oboje čistimo, ali ja više. ne znam, dinamičnija sam od njega, brže se svega uhvatim... to mi ne smeta koliko činjenica da moram delegirati poslove-ne volim taj osjećaj da ako ne uperim prstom da se neće spremiti. kuham uglavnom ja. jer volim kuhati, a i bolja sam od njega. izlazimo oboje. i zajedno i zasebno. tu smo krajnje ravnopravni.
Kod nas recimo ja u principu kuham jer sam brža i spretnija u kuhinji, a i bolje kuham, on se ušeprtlji kad treba skuhati dva jela, ali on temeljitije i bolje čisti, sauga i pere podove i to su stvari koje ne trebam delegirati. Ali živcira me što ja planiram kuhanje, pišem popise za dućan, za plac, i on me sve pita kao da sam mama.
Mi smo nekad kuhali zajedno, ja sam bila "glavni", a on "pomoćni" kuhar, ja sam radila nered, a on je čistio za mnom. I bili smo super uhodani.
I prije sam kuhala prije posla, jer mrzim jesti u kantini, pa si nosim svoj ručak.
Njegovo je pranje suđa, veš, nabavka (ja sastavim popis), povremeno kuhanje (ali više kuham ja).
Sve što on radi ja mislim da bih ja temeljitije
bi palo napamet očistiti sklopke ili kvake, ili očistit ispod frižidera (osim ako se nešto prolilo), oprat fronte itd. Uglavnom ja vidim puno
više posla u kućanstvu od njega koje treba čistiti, a njemu je to gubljenje vremena, pa čistim ja, kad mi se da i koliko. On
se ne buni na ništa. Ja sam ta koja stalno zvoca.
nas dvoje se oboje otimamo tko će kuhati
u zadnje vrijeme, moram priznati, on više usisava, pere pod i tako.
Eto, drago mi je za čuti da nisam ja pak vanzemaljka, kako veli Trina
Peterlin, nisam ja mislila samo na pranje i peglanje, nego općenito na taj privatni dio i poslovni dio. Istina je da ne možemo baš birati što će tko raditi, ali moralo bi biti još parova sličnog obrazovanja i radnih mjesta pa da je usporediva situacija. Jasno je svima da kad se dobije dijete da ne možeš više s onoliko snage vuči na poslu, pa ni napredovanje ne ide s tim u skladu. Sad je samo pitanje tko preuzme koliki teret.
ina33, ne mislim ja da je u Njemačkoj puno bolje po tom pitanju, a bome ni u Austriji. Za Francusku vjerujem. Znaš i sama poznati izraz Rabenmutter. Veliki broj žena ne radi. Ipak u mojoj branši nije neko pravilo. A mediji stalno kritiziraju takav stav. Al ni oni nemaju mjesta u vrtićima i jaslicama.
Da me krivo ne shvatite, uopće nisam protiv toga da žena ne radi ako tako oboje žele, ali i obrnuto. Moje je pitanje zapravo samo za parove u istom statusu.
Da mogu, ne bi radila... ili bi bar uzela one 2 godine neplaćenog. Ali ne ide... ali da imam malu plaću vjerovatno bi lakše odlučila da ostanem doma... a ovako.... napravim reality check, shavtim da sam sretna da imam pristojan posao i redovnu plaću, uzdahnem i nastavljam raditi.
i mi smo se nekako prirodno podijelilinas dvoje se oboje otimamo tko će kuhati
u zadnje vrijeme, moram priznati, on više usisava, pere pod i tako.
muž ne zna kuhati
njegova su sva čišćenja i brisanja
moje je kuhanje i veš
otkako sam se udala, nisam usisavač uzela u ruku
krpu, prije jedno 7 godina, možda zadnji put
Da možemo, ni MM ni ja ne bismo radili
Kao što reče ina, ovo je skroz druga tema. Sori.
Kod nas: ja kuham - on sprema nakon ručka, suđe u perilicu, pere što treba
ja stavljam veš u mašinu (on ne kuži koja boja ide sa kojom) - on vješa veš na sušenje
ja čistim kuhinju i kupaonicu - on sauga sobe, mijenja posteljinu i pere parkete
peglamo svatko svoje a dječje tko stigne
on baca smeće i stvari u reciklažu
ja redim po kući - svi smo neuredni ali ja sam ipak najbolja, njega i dijete nered uopće ne smeta
No sve to što radimo i pospremamo je samo površinski. Užasno smo neuredni i stan smo u pet godina pretvorili u zatrpani kaos.
Ljetos sam bila sama u Zgb pa sam pospremila kuhinju detaljno (ormarići iznutra) i trebao mi je cijeli dan.
Bacila sam valjda pet vreća smeća iz kuhinje i špajze.
Mene taj nered baš muči, zato planiram i uzeti spremačicu na mjesečnoj bazi jer za drugo nemam love, pa nek svaki puta očisti nešto (prozore, kuhinju, kupaonicu, namještaj) jer ja se više ne mogu nositi sa tim kućanskim poslovima.
Kad dođe vikend mislimo jedino na to kud ćemo ići.
(sad smo još uzeli i psa)
Oprosti, ja sam shvatila da pitaš da li bi kao majka ne radila.Da možemo, ni MM ni ja ne bismo radili
Kao što reče ina, ovo je skroz druga tema. Sori.
Jako rijetko baš imaš "isti status" - da imaju isto radno opterećenje (tipa mojcin muž, rad koji jede cijeli dan). Tu ide ona priča koliko je "moderno radno vrijeme" i koliko to života dopušta. Mislim da je moguće da završimo u američkoj priči da jedan od dvoje onda mora dati otkaz (ovo stila Kolinda), ako odgoj djeteta ne žele skroz delegirati (ne mogu oboje biti odsutni do 19 h, oboje svaki drugi tjedan putovati negdje preko granice itd.). Ja znam parova di je to bila žena, i di je to bio muž, ovisno o tome ko je više zarađivao (uglavnom su to slučajevi kad netko radi internacionalno).
Od nas dvoje, npr., nitko ne primjećuje potrebu čišćenja stvari kao "kvake i ispod frižidera" (ono... taj prostor ne postoji), ja sam prestala primjećivati potrebu peglanja (a moja polazišna točka bila je peglanje ručnika, posteljine, donje robe, čarapa - tako me naučila mati). Ali, život se mijenja.
Da izgubim posao, vjerojatno bi puno toga vratila nazad, mijesila tijesto itd.
Život je harmonikast - elastičan - koliko u nekoj fazi imaš, toliko rastežeš.
Ha ha ha i meni isto! Sve si mislim jel ona možda neki moj alter ego
Ma daj ono di si ga našla, ubijaš me lagano u pojam
Moj je dobar, predobar čovjek, ali po pitanju kućanstva, ajme meni
Identično!
Inače hvala cure na preusmjeravanju na topic vježbalice, stvarno su cure spremne pomoć!
Pa ta liberalna američka priča mi je užasna. I priča da je sve više poslova na kojima ne možeš stagnirati. Ili napreduj ili leti van. I sama sam puno putovala dok sam bila mlada, ne tjedan-dva, nego mjesece. Je zgodno to internacionalno iskustvo, al realno je moglo i bez toga. Mogla sam kroz par susreta upoznati internacionalnu ekipu.
U biti mi i je upalo u oči to radno mjesto u Mojcinog muža gdje on dolazi u 19 h doma. Ne znam kako to sve prolazi, al prolazi.
Vidim sada da nove generacije nabrijanih u Njemačkoj postavljaju uvjete poslodavcima. Prvo ih je društvo natjeralo da se nabildaju koječime i sad oni ležerno postavljaju uvjete. Al kad ih bude previše nabildanih, onda će ih opet vozat.
kod nas je da ja radim od 7-15h a muž najčešće popodne ili najranije od 10h.
on vozi djecu u vrtić ja ih kupim.
preko tjedna samo kuham, kupujem ono što mi osnovno fali, perem suđe navečer prije spavanja i operem veš.
subotom (ako su klinci zdravi) oboje idu k baki, a ja udri po stanu. obavljam veliku tjednu nabavku, čistim, perem, peglam i kuham za nedjelju.
u nedjelju uživam sa svojom djecom (mm najčešće radi) i ponedjeljak sve opet ispočetka...............
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom