 |
|||
Ubijali u prenesenom smislu - jer Massajke, koje bolje ne znaju - vjerojatno im je to neka datost ženske sudbine, tako se mora itd, nezamislivo im je da je drugačije moguće. Meni to nije nimalo romantično, to mi je koma, i rađe imat fluidne veze, nego brakove-zatvore.
Ja potpisujem Betin post sa kojim je otvorila temu. Ja sam ZA brak, ali nemam ništa protiv izvanbračnih zajednica, neka svatko živi kako želi, njegov izbor. Za mene osobno je brak nešto sveto, a ljubav i romantika, naravno da ne moraju ići u paketu sa brakom jer znamo da ima svakakvih brakova i problema u braku. Na svakom odnosu (u braku ili izvan njega, i kad ste cura i momak) treba raditi i njegovati, pa tako i u bračnoj zajednici. Da se nisam vjenčala sa mojim mužem, znam da bi mi falilo ono nešto, ona neka potvrda (napominjem da govorim u svoje ime), ipak službeno je službeno i uz sve probleme nećeš tako lako izaći iz braka, osim u ekstremnim situacijama (nasilje, raznorazne ovisnosti..varanje). Danas je brak obezvrjeđen i općenito moralne i obiteljske kategorije. Mi nismo radili veliki pir, večera za nas 20-tak i bilo mi je super, bez stresa i baš sam bila radosna i sretna na dan svog vjenčanja. A momenat u crkvi pogotovo, to mi je najbitniji dio (znam da ima onih koji nisu vjernici), kad se pred Bogom zaklinjemo na ljubav u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi...To je bit braka, zajedno prolazit kroz život, uz sve teškoće, probleme i izazove koje život nosi. I jednostavno volim reći MOJ MUŽ, a i on isto tako MOJA ŽENA.
X!jennifer_gentle prvotno napisa
Da se nadovežem na gornji post, meni je još uvijek smiješno/čudno (16 godina od the papira), a i MM-u, nazivat se "supružnici/muž-žena". Zovemo se nadimcima, čim se krene na puno ime - već znaš da je frka, a kad opališ "muž" - to je tek pred nekim ko nas nimalno ne poznaje, a treba malo službeno nacifrat stvar.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 12:23
Mislim na banku, javnog bilježnika, državne institucije - jedino tad posežem za "moj muž".
Joj, kak mi je ovo poznato, he he he....
A sad ozbiljno - ovaj topic me natjerao da razmislim zašto sam se uopće udala. Paaa nekako smo i mm i ja išli linijom manjeg otpora. Roditelji su očekivali da vezu ipak ozakonimo (to je generacija rođena debelo prije 2. svjetskog rata), a mi smo to i napravili s minimumom cirkusa i troškova (po našoj procjeni) jer nam je tak i tak bilo svejedno. S druge strane, starijoj generaciji je to puno značilo.
Ja imam i svoje djevojačko prezime jer mi je bilo glupo mijenjati identitet u dobi bližoj četrdesetoj nego tridesetoj i s blizu 15 godina staža. Svadbe nije bilo, samo večera za manje od 20 ljudi i gotovo. Kostim koji sam imala na sebi imam i danas (jest malo tijesna suknja, ali nema veze...) Nije mi se činilo isplativim kupovati ama baš ništa namjenski, a što poslije ne bih mogla obući ili koristiti. To vjenčanje definitivno je više značilo mojoj mami i svekrvi nego nama. I vrijedilo je - mir u kući = neprocjenjivo. A da su nam roditelji bili 15 godina mlađi (i mi skupa s njima) sumnjam da bi se išli potpisivati.
da, i ina ima point.
ne mislim na massaie, šta mi znamo o massaima u africi, pusti njih sad. govorimo o ovim našim, običnim vezama.
na ovo sam mislila jen.
ako imaju sve to zajedničko, onda im je svejedno jesu li ili nisu u braku.
Pa naravno da ne zovem moga muža 24h na dan mužu ili on mene ženo...
Al npr. kada pričam s nekim tko ne pozanje dovoljno moga muža i ne zna njegovo ime (a pričamo o njemu), kažem moj muž ovo...ili moj muž ono....pa neću reć moj xxxxx - mislim na nadimak, i naravno da imamo milijun nadimaka sa kojim se zovemo kao i svaki par.
Ja sam samo istakla svoje viđenje braka i onoga što volim u braku, ovdje možemo izreći svoj stav o tome, za to je i otvorena tema..
A ja kad se naljutim na muža zovem ga imenom ili čak nekad i prezimenom (što zvuči službenije i ozbiljnije), e onda zna da je frka....
i ja svog nevjenčanog zovem mužem..
što drugo mi je?
a vidiš, meni često izleti "moj muž"... pojma nemam zašto... valjda zato da ne kompliciram kad ljudima objašnjavam... ljudima koji nas ne poznaju, svima ostalima je on D.
dok ga ne zovete "tata" sve je super.
Naravno da ina ima ponit, na takve sam situacije i mislila.
Samo, malo mi je previše sad ić do totalnih crnjaka od bračnih običaja, i ja sam shvatila da razgovaramo o nam danas i ovdje.
I ja se uvijek čudim filmskoj rečenici da sam odmalena planirala vjenčanje. Mene je moj muž zaprosio nakon 20 dana hodanja, sve jako romantično i jako filmski i možda jedan od mojih najnevjerojatnijih doživljaja. U brak smo dakle uletili u trenutku lude zaljubljenosti i sve je bilo vrlo dinamično i mislila sam si i ako pukne, nema veze isplatilo se ovo proživjeti. Srećom nije puknulo i dalje se ne mičemo jedan od drugog. Svadbe same po sebi su mi užasne, svejedno u kojoj ulozi nastupam, tako da to nije dolazilo u obzir. Maškare - duga šampanj haljina i trodjelno odijelo - must have! To naravno nismo propustili.
U dugim vezama ne znam što bi trebalo biti trigger da se baš sad netko vjenča - možda "kad dođe tetak iz Novog Zelanda na godišnji u Hrvatsku". Tako da mislim da se nismo tada vjenčali, pitanje je da li bismo se sjetili nakon 2 godine - sad bi bio dobar trenutak i bilo bi nam jednako dobro kao i sada, samo bismo preskočili jednu kratku ali slatku epizodu.
Ipak, ako nešto ne štima ne znam kako to ide s izvanbračnim zajednicama. Poznajem bivši par koji se 2 godine razvodio, ona nije htjela dati pristanak za razvod. Ne znam, al mislim da se to ne može dogoditi u izvanbračnoj zajednici. Tako da ako je par skladan i u odluci da se razvede, onda je svejedno, al ako netko iz nekog inata ne da razvod, onda to dosta otežava život.
Zovi to kako želiš, ali činjenica je da prije 100 ili 50 godina nije bilo mašnica, bila je jedna mašna i bila je obavezna.
ovo sam i ja ustvari htjela napisati - sa papirom ili bez, ako netko od partnera želi raditi probleme uvijek ih može raditi, nema neke garancije da će u bilo kojem slučaju biti bolje...
Joj, meni se diže kosa na glavi od ovakvih fraza.
Na koji je način brak danas obezvrijeđen?
Tako što se ljudi varaju? Toga je bilo oduvijek.
Tako što se rastaju? Bilo je bolje dok se nisu rastajali i živjeli u prisilnim zajednicama bez ljubavi i poštovanja? Ili kad žena nije mogla ostaviti supruga koji je maltretira?
Tako što se više ne podrazumijeva da je žena samo majka i domaćica?
Tad je brak bio nešto više nego danas?
O moralnim i obiteljskim kategorijama imam ista pitanja. Kad je to nešto nekad bilo bolje? Pogotovo za ženu?
mislim da se ne kužimo.
recimo da je danas brak obavezan. i da vanbračne zajednice nemaju ista prava.
što bi se tebi, realno, u životu promijenilo?
osim što bi morala unić kod matičara i potpisati neke papire.
Što se romatike tiče, može je bit i ne bit u oba vrste veze. Kao što brak može biti reda radi, tako i odbijanje braka može biti osiguravanje lakšeg bijega. Romantike može biti u želji da daš obećanje i proslaviš vezu, kao i u ideju da ćeš živjeti samu srž stvari bez potrebe za formaliziranjem.
Pa to što ne moram mi se više sviđa od onog da moram
Ja svog zovem divljim mužem.
Jer što drugo je kad živimo u divljem braku.
I naravno, ja sam divlja žena...
Kako samo mrzim te etikete...
cvijeta hoće reći da, kako je izvanbračna zajednica (skoro) izjednačena s brakom, ne radi se više baš o izboru nekog alternativnog načina života, nego više o ukusu.
Meni ovo nije jasno da netko "ne da razvod". Pa zar se ne možeš razvesti i bez da ti netko da pristanak?
Naravno da je sve brže kad je razvod sporazuman, i kad se supružnici lijepo dogovore o skrbništvu i imovini.
Ali "rastave" izvanbračnih zajednica se isto mogu tako odvijati, ako ima djece i imovine. Ne vidim zašto bi tu ovi vjenčani bili u težoj situaciji.
joj jelena, evo, ovo je prvi post koji mi je na ovoj temi romantičan. to je ono kad si toliko zaljubljen, da ti nije dosta ni zajednički život, ni ništa, moraš imati nešto više od toga. što god to bilo. a jedino što može biti - jest brak.
e, vertex, hvala, da, to želim reći.
Pa možeš ali ako se ide tužbom vjerojatno duže traje.
Pa se recimo ne možeš ponovo oženiti dok se ne rastaneš.
A ako si bio u izvanbračnoj možeš se ženiti drugi dan
Pa relativno i je, that's the point. To jest... meni je to oko braka i papira bila nevažna smetnja, nisam htjela neke cirkusarije koje me stvarno smetaju, ali sam otrpila (tipa ono vrčenje noža u onom loncu što ima tu po svadbama) ili da mi sviraju otvor' ženo kapiju (a ipak jesu, ali dobro, već sam bila nacrvcana /razgaljena pa ajde, nema veze).
Da je društvu ful svejedno (da je brak ful jednak ovom nečem drugom, ma kako se zvalo), mi se ne bi ženili, naši razlozi su isto ono - a štaš komplicirat, pregrmiš (malo ono ko vjeronauk, s tim da me brak manje "tlači" od percepcije da ako kažeš da si nevjernik, "paradiraš", isto kao i "gej" - ono, neviruj ti lipo doma, u svoja četiri zida, a vani se ponašaj pristojno - tako ja to percipiram).
Ono... brak je, iz moje perspektive, nevažan (što bi rekla bety "out"), ali sam "in" zbog ekipe - lakše je sve s tagom "brak" (iako je to meni smiješno/čudno intimno se tako zvat jer to nije bit našeg odnosa (mislim, mi smo u vezi još 7 godina više nego što smo papirnati), ali društvo ozbiljnije percira kad naljepiš naljepnicu "muž").
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 13:18
da se vratimo na neromantični aspekt.
u slučaju da nema djece i nema imovine, lakše je pretostavljam prekinuti vanbračnu zajednicu, nego bračnu - gdje moraš ići na sud ako jedna strana neda razvod. ne?
Ja se nisam udavala ni reda radi, ni obitelji radi, ni reda radi, nego evo baš zbog ovoga što je cvijeta opisala, iako nam je priča sasvim drugačija od Jelenine (mi smo s vjenčali nakon 8 godina veze)).
Pa nemam pojma, moja frendica se razvela u roku od mjesec dana (bez djece i imovine) , a imala je nekooperativnog partnera, ne čini mi se neka komplikacija.
Ta su se prava krenula izjednačavati zbog djece, puno je rastava tj. ljudi su živjeli nevjenčano pa je kasnije, kad su se rastavljali (ne razvodili) bilo puno problema oko dokazivanja tko je što stekao, kako podijeliti, pa kako "podijeliti" skrb o djeci, da djeca imaju pravo na alimentaciju i sl.
Osobno sam po tom pitanju formalist, prije sam na to gledala isto romantično i ležerno, tipa- sve je isto i bez papira, ali mi se malo zadnjih godina, kako starim i viđam x pravnih komplikacija i zavrzlama kad nema "čistog ugovora" ta romantika potpuno izokrenula u glavi i postala nešto sasvim obrnuto.
Naime, za svaku glupost, tipa zdravstvena iskaznica, kreditna kartica, vrtić, škola..., bilo kakva prava zahtijevaju da prikupimo papire i donesemo potvrde, a za jednu veliku, veliku, pravu, čvrstu zajednicu u kojoj čak namjeravamo i potomstvo podizati,
nismo spremni prikupiti ništa niti se mrdnuti, nego smo tu sad boemi, ležerni i romantični.
Aj ti budi romantičan i pokaži cijelom svijetu da si se ozbiljno odlučio za trajnu zajednicu s tom osobom pa onda sklopi i nešto što se zove brak.
Slavimo rođendane, obilježavamo kojekakve blagdane, a brak ne zaslužuje da ga se obilježi?
To je nešto što najviše na nas utječe, odnos s partnerom, i to smo minorizirali.
S kakvim "folklorom" će tko obilježiti, to mi je nebitno, taj dio svakome po želji i ukusu.
To je samo moje mišljenje, a kako će tko postupiti, njegova stvar.
Ovo mogu shvatiti, ali ovo o "nečem više" (the love, valjda se na to misli) ne, ali i to je OK. Ja to "nešto više" shvaćam/prevodim kao - osoba s kojom mi je super provodit život, a to se mijenja od početne iskre, do neke mirnije ljubavi, a u trenucima i odluke da se tu ljubav ne pošalje u... njegovu postojbinu
Ako nemas djece i zajednicke imovine , uopce nije bitno da li se partner slaze ili ne.
Ne treba se dobiti dozvola za razvod od drugog partnera.
Nema se tu što shvatiti. To "nešto više" je totalno osobni osjećaj, na koji smo mi odgovorili na svoj način.Ovo mogu shvatiti, ali ovo o "nečem više" (the love, valjda se na to misli) ne, ali i to je OK. Ja to "nešto više" shvaćam/prevodim kao - osoba s kojom mi je super provodit život, a to se mijenja od početne iskre, do neke mirnije ljubavi, a u trenucima i odluke da se tu ljubav ne pošalje u... njegovu postojbinu
Pa o tome i govorim, to što si u braku nije neka veća komplikacija kada dođe do rastave ako nema djece ni imovine.
Potpisujem vertex! Osim ovoga u zagradama jer sam se udala nakon godinu dana veze.
A zar treba "dozvola" ako ima djece i imovine?
Koliko ja znam ne treba.
Moja mama se razvela bez "dozvole" druge strane, k tome sama i bez odvjetnika.
OK, vjerojatno misliš na tragu sase kad je govorila da stav općeniti o braku nema, ali ima o svom braku. Moj osobni osjećaj je ovaj - kombinacija emocija/racija - uz svijest da, ma koliko trajalo, može sutra puknuti iz x razloga, ako u to obe strane ne ulažu trud i nije im važno.
Vidiš kako različito razmišljamo. Ja to nemam potrebu svijetu pokazivati i mislim da se svijeta ne treba ticati s kim, kako i koliko dugo živim u zajednici.
a što na ove kažete
http://www.ezadar.hr/clanak/lisa-i-a...vjencati-60put
Naravno da ne treba . Ali nije brzo ( i jednostavno ) kao kad nema djece , imovine i partneri su sporazumni ( sa svime).
Dok god ti od tog "svijeta", društva, javnih i državnih službi nešto ne tražiš, nešto formalno, neko formalno ostvarivanje svojih prava, bilo koju vrstu osiguranja, skrb za dijete i sl., ne trebaš ni dokazivati svoju "ozbiljnost" nekim "formalnostima".
Nikome nije zabranjeno mijenjanje partnera ni život s bilo kime, koliko god trajalo.
Tko koga pita s kim živi za vrijeme studija, npr.?
Sve dok se od tog društva i države nešto ne traži ili se s institucijama ne uspostavljaju neki odnosi.
Onda i forma i simboličan čin postaju bitni.
Brak je sa stajališta države uređena zajednica, povlači i neka prava i obveze, koji se pokazuju i dokazuju, ne živimo u plemenu od 100 ljudi gdje svatko zna tko je meni partner.
Ovo je sa strane države, kojoj su u interesu jasni odnosi i papiri.
U romantični dio mi se također uklapa čin sklapanja braka, no to sam već rekla.
Malo je ovakva rasprava bez kraja i konca jer je sasvim logično da su jedni za papir i ceremoniju, a drugi ne.
Neno, ja i MD od države i država od nas tražimo ono što je sadržano u propisima. I u mnogim smo međusobnim odnosima. Za sad jednako uspješno i jednko neuspješno kao i oni koji imaju vjenčani list.
X. I uopće mi nije simpatično to što ti traže neke dokaze. A opet... neš' ti vajde od dokaza, pucaju brakovi dugi 30 godina, sa masu "drekova" oko sebe, a održavaju se "bio light" veze bez ijednog "dreka" itd. Dokaze te, u trenutku kad vam se veza trese... a što da radiš s njima, nikakva korist od njih. Ako ste OK, riješit ćete to papir tu ili ne, ako niste, neće vam niti vjenčanje ispred pape pomoć - neki drugi će potpisat da ste slobodni. Radi se samo o razini komplikacije, ne o biti.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 14:04
Potpis na sve.I ja mrzim pireve i sve mi je to nekako usiljeno i bezveze. I moj pir sam jedva preživila uz svo to slikavanje, druženje s ljudima s kojima inače nebi i namještanje. Recimo da sam taj dio odradila zbog svojih roditelja, kojima je to bila velika želja. Pa ajde, da i ja jednom nešto za njih napravim. Kad već plaćaju, jeli
A romantika mi nema veze s vjenčanjima. Meni je to teško s.ranje
S tim da je meni to s papirom, bez papira potpuno svejedno.
Mislim da sam skroz romantična.
A od države se može tražiti i dobiti i bez toga papira jer i ona ide za promijenjenim vremenima. Sve su to samo konvencije, koje su promjenjive. Naravno da nije potrebno da se to nešto zove brak, pa da svejedno budeš s državom u OK odnosima, i kao pojedinac, i kao zajednica. Tj. to je potrebno samo ako društvo inzistira da je potrebno, a može se fino urediti i bez toga, a da su sve strane ozbiljne kao i kod bilo kojeg drugog oslužbenjivanja.
Znam, naravno. Sad sam išla raditi inventuru, negdje otprilike jedna trećina mojih i muževih prijatelja je u izvanbračnoj zajednici, imaju djecu i nisu se žalili na disfunkcionalnost.Možda kriju.
Kad si napisala ovo za vjenčani list, odmah mi se pojavi slika iz autobusu u filmu "Tko to tamo peva", kad Pavle Vujisić pita onaj mladi par da pokažu papir - VENČANICU, (iako je mladenka ušla s velom na glavi) i onda važno konstatira "sve je po propisu"
A ja se sitim Bepine, i "nego, Luigi, kaš me odvest prid oltaar
VAU! Tri strane! Čim stignem pročitat ću sve. Jedva čekam.
ja bih rekla stara tvdoglava prznica, dobra kao kruh. kakav alternativac.
Kad si napisala ovo za vjenčani list, odmah mi se pojavi slika iz autobusu u filmu "Tko to tamo peva", kad Pavle Vujisić pita onaj mladi par da pokažu papir - VENČANICU, (iako je mladenka ušla s velom na glavi) i onda važno konstatira "sve je po propisu"
"on mi je muž, sme valjda da me pipne"
Ja sam za ljubav, a kako je ona najsvetije što poznajem, ne znam kako bi ju mogla povećati / dokazati / uobličiti jednim potpisom na papir / promjenom prezimena / slavljem sa drugima kako bi svima pokazali koliko se volimo.. Nekako mi je uvijek bilo tužno to što se ljubav slavi tek kada ljudi pred Bogom/ matičarom kažu "da" i poljube se.. Slijedi pljesak i odobravanje u stilu- e sada je to to! ..Kao da prije nije bilo.. Zašto? Jer smo mi to rekli! I jer su tako rekli nama..
Brak je predivna stvar ako znači ljudima koji ga sklapaju, ako se ne radi samo zbog djece, imovine ili pritiska okoline.. Još mi je ljepša vanbračna zajednica, u kojoj se ljudi vole i nije im trebao nikakav dokaz za to.. Ovo mišljenje vjerojatno vučem od doma, gdje sam preko 20 godina gledala roditelje koji se poštuju i vole a imaju različito prezime.. tek prije godinu i pol su sklopili brak, samo zbog prezimena, da bude lakše sa malim bratom.. Apsolutno ništa se nije promijenilo..
Što se tiče rastave, naravno da je puno zvučnije i teže kada se rastaju oni koji su sklopili brak! Smiješno, sad odjednom moraju potpisati drugi list papira i to je to, njih dvoje su sada službeno razvedeni.. Što je sa ljudima koji nakon 10 godina "njihovog braka bez braka" naiđu na probleme i isto tako se rastanu.. I to je isto tužno, i oni znaju da su se rastali iako nisu morali staviti svoj potpis na to..
Gey osobe ne traže brak kao brak, oni traže ravnopravnost i ja im želim sve najbolje , neka napokon dobe osjećaj da su i oni ljudi!
Ja ću se osobno udati ( i to u crkvi, pred osobom zvanja koje ne poštujem baš previše i koje vozi bolji auto od mene i ima više za jest od mene) ,iako mi brak ne znači ništa, radim to zbog drugih da njima bude lakše, ne znaju ni sami zašto al drugi su im rekli da je tako ispravno..
Više mi znači to što smo se ja i moj već sada muž , zagrljeni ležeći na livadi ispod drva gledali u oči i obećali pred Bogom da ćemo se zauvijek voljeti i poštovati, da ćemo uvijek razgovarati i da ćemo se uvijek brinuti jedan za drugoga, čak i kada nas smrt rastavi
Mi smo u braku. Pokusavam nas zamisliti da nismo, dakle da nam je sve isto ovako, samo da nismo vjencani.....i ne ide.
Brak mi je nekako bio i je logican slijed nase ljubavi. Ne kazem da bi se manje voljeli da se nismo vjencali, nego bi ja imala osjecaj da nam nedostaje jedan korak. Tako je to u mojoj glavi. Volim sto mogu reci on je moj muz i ja sam njegova zena.
A i imam osjecaj da bi si bespotrebno zakomplicirali zivot da nismo u braku ( papirologija, prezimena)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom