Opasan pas u otvorenom dvorištu

[larmama]

Ja se ne osjećam sigurno kad me pas počne njuškati ili skakati po meni i obično automatski stanem i zatvorim oči.

[n.grace]

Ja se ne osjećam sigurno kad me pas počne njuškati ili skakati po meni i obično automatski stanem i zatvorim oči.

ni ja ne volim kad me psi njuškaju
ili mi se motaju pod nogama
ili idu pokraj mene i laju na sav glas

i uopće ne shvaćam ovu usporedbu pasa s ljudima, ali stvarno ne kontam

[sorciere]

Ja se ne osjećam sigurno kad me pas počne njuškati ili skakati po meni i obično automatski stanem i zatvorim oči.

ja lagano pružam ruku prema psu, da me može ponjušiti...
(lijevu ruku. desnu ne, jer su me dva ugrizla. poznata. nakon što su lajali. da netko ne uzme "neće grom u koprive" za ozbač hihihi)

onda on odluči da li se želi družiti samnom ili ne .

[šafran]

A sad što se tiče koliko pas ima razuma, pa psi imaju instikte, imaju i emocije, sad koliko razuma u njima čući, pa ne želim sad ovdje ulaziti u diskusiju o tome, alinakon životnog iskustva sa psima, nakon posljednjeg ekstra dominantnog mužjaka, ionako pomalo surove i nimalo lagane pasmine, fizički jakog i teškog, 50 kg ko ništa, period između puberteta i 5 godine nam se svodio uglavnom na uspostavljanje poretka, tko je doli sad bi gori, ništa neobično za ove pse, a pogotovo kad naletiš na ekstra dominantnog mužjaka, promatranje i njega i hrpu pasa i njihovo ponašanje, pas je ipak pas i pokloniti 100% povjernje životinji smatram prije neodgovornim, nego razumnim.

Iako tokom svih tih godina, na koncu i naša simbioza koja je proizašla i iz života na malom prostoru 24 h/7 je dovela do toga da se on i ja razgovaramo pogledima, kimanjem glave, i gestama, kad mi je jednom samo krivo pogledao kćer bilo je dovoljno samo da ga pogledam, poklopio se ušima, došao do mene licnuo ruku i opet mirno lego, usprkos svemu tome znala sam i bila svjesna toga u svakom trenutku da je on ipak pas, koliko god ponekad imao otvoren, topao i ljudski pogled, ali već u nekom sljedećem trenutku zatvoren, distanciran, hladan.

S time da moram naglasiti još jednu stvar, moj doživaljaj pasa se značajno razlkovao od životnog perioda do životnog perioda,sasvim drugačije sam doživaljvala pse sa 10, 20 i 30, a sasvim drugačije ih doživljavam danas sa 40.

A psi se mjenjaju također. Kada ga se sjetim kao šteneta, nije se odvajao od mojih nogu, kakva uzica, kakvo šta, čitavu plažu, put do doma kroz gužvu i plac je kaskao iza mene bez da se osvrnuo na išta, čak i kad mu je neki tip uprolazu pružio komad kruha s paštetom, ništa, on je izabrao nas od kada smo ušli kroz vrata uzgajivačnice, ali to nije bila garancija za ništa. Do godine i pol dana smo imali savršeno odgojenog, socijalziranog, pristojnog psa, što se agano počelo mjenjati sa njegovom zrelošći i kako je bivao stariji sve je više ispoljavao svoju pravu zrelu narav koja je punikrug zatvorila sa 5 godina, period kad su se mnogi upravo rješavali ovih pasa, uglavnom mužjaka, jer više nisu mogli s njima. Zato uvijek naglašavam, psi žive dugo i na to treba misliti prilikom uzimanja bilo kakvog šteneta, psi prolaze sve faze rasta i razvoja i starenja sasvim isto kao i čovjek, samo ubrzano, imaju svoje dobre i loše dane, svoje "migrene" i loša raspoloženja, svoje osobne pseće uspone i padove, psi nisu osobe, nisu ljudi, ali su živa bića.

[Nena-Jabuka]

..... on je izabrao nas od kada smo ušli kroz vrata uzgajivačnice, ali to nije bila garancija za ništa. Do godine i pol dana smo imali savršeno odgojenog, socijalziranog, pristojnog psa, što se agano počelo mjenjati sa njegovom zrelošći i kako je bivao stariji sve je više ispoljavao svoju pravu zrelu narav koja je punikrug zatvorila sa 5 godina, period kad su se mnogi upravo rješavali ovih pasa, uglavnom mužjaka, jer više nisu mogli s njima. Zato uvijek naglašavam, psi žive dugo i na to treba misliti prilikom uzimanja bilo kakvog šteneta, psi prolaze sve faze rasta i razvoja i starenja sasvim isto kao i čovjek, samo ubrzano, imaju svoje dobre i loše dane, svoje "migrene" i loša raspoloženja, svoje osobne pseće uspone i padove...

X
Vidi se da voliš svog psa voli, ali i razumiješ što to znači imati životinju u kući. To, na žalost, ne razumiju oni koji misle da će razigrano štene vječno ostati štene, pa ga onda ostave kraj ceste "kad im se izmodira", ali i oni koji ga idealiziraju i misle da imaju pravo nametati drugim ljudima svoje životne navike, odnosno navike svoga psa.
Sjećam se, kad sam bila klinka, jedan je naš pas izgrizao našu susjedu, u našem dvorištu, ona je ušla, napao ju je. Do tada je bio skroz normalan, nije napadao, vidio ju je sto puta. Moj otac ga je odmah ustrijelio, tj. ustrijelio ga je naš susjed, lovac. Kakva psihološka obrada, kakva opravdanja, nije on inače takav, dobar je ko kruh. Nema toga. Pas je izgubio živce, tata isto. Mi djeca smo plakali za njim danima, i sad me stisne oko srca kad se toga sjetim, tati je isto bio bed jer mu je to bio stalni pratilac, ali to je jednostavno takva postavka u glavi, čovjek na prvom mjestu i točka.

Danas pak, ovaj naš pas, moje sveki, ali naš je, mislim, non-stop mi je tu pred kućom, maza je i beba svih, a s druge strane, da nekoga ugrize, sveki bi garant išla na sud svjedočiti da se to čovjek zapravo poskliznuo i ogrebao se, da je to nemoguće da je njezin pas napravio.
Iako se on promijenio, baš ovako kako ti opisuješ, prve godine života nikad zalajao nije, nije ni znao lajati, kad bi i probao, ispustio bi neki jadni, smiješni glas. No, kako je stario, točno vidim tijek njegova razvoja i popuštanja osjeta i živaca. Prebolio je jednu tešku bolest koja mu je oštetila vid i jedva nešto vidi. Nas ne prepoznaje kad izlazimo iz auta, odmah kreće lajati ko luđak dok mu se ne obratimo, onda stane.
Laje na sve živo, a kako je velik, stvarno djeluje zastrašujuće.
Maltretirati ljude sa strane, koji nemaju veze s tim psom, da razumiju njegov karakter i njegove potrebe (koji ionako nije isti jučer, danas i sutra) i tražiti od njih da se njemu prilagođavaju, to je po meni i sebično i bezobrazno. I nekulturno.