 |
|||
je, i ja se sjecam da sam ljeto prije skole bila sama doma. i bilo mi je super.
kljucic oko vrata.
a onda tamo oko 10 me ulovila jeza. odjednom me ulovila fobija svega, od koraka u haustoru, ves masine, zvukova iz vana.
ne znam sta mi bi.
starija je ful zeljela ostajati sama tamo s 4-5, al ja nisam. sad kad bi, ona ne bi :/ :ludnica:
moji ( 9 i 7) ostaju sami doma po dva sata, kada muž i ja moramo nešto obaviti. ali da nema none kat ispod koja ih obilazi svakih pola sata, ne znam da li bi ih pustila. iako uglavnom bleje u komp ili tv, tj. ne miču se s kauča, mala je vjerojatnost da će im se nešto desiti. najmlađu uvijek vodim sa sobom, samo ako spava ostavim ju sa starijom npr. desetak minuta dok srednjeg odvedem na trening. starija se iz škole vraća sama do pola puta, tamo ju čekam ja jer je raskrižje jako prometno i opasno. ona bi htjela doći sama ali, kao što je netko rekao, ja vjerujem njoj ali ne vjerujem vozačima, koji npr. pišu poruke u vožnji.
isto tako, znam primjer ostavljanja djece same od 6 ujutro do 3 popodne. brat od moje frizerke je ostajao sam, ona kaže da je mama svaki dan boga molila da ga nađe živog kad se vrati doma. užas, jadna žena.
Ima toga i danas, samo je mjesto radnje (mislim) Rumunjska, a roditelji (i majke i očevi) odlaze u Italiju, a djeca po selima žive sama - braća/sestre čuvaju mlađe, bilo je u Geou.tanja_b prvotno napisa
Vezano za (pretjerano) štićenje, nedavno je, mislim, ivarica otvorila sličnu temu - tipa da s 12 godina djeca ne smiju (?) sama kod doktora, jer se doktori boje da djeca nešto krivo ne shvate, pa ih roditelji ruže (doktore), a možda postoji i nešto u zakonu da djeca dobi te i te moraju to i to.
S jedne strane, puno toga se poboljšalo i pojednostavilo, s druge, pokompliciralo.
Kad već pričamo o dobnim granicama, ona je vrlo često ne samo biološki, nego i društveno uvjetovana (sve princeze iz bajki udaju se sa 16).
Nitko se nije osvrnuo na moje pitanje o emisiji Najgora mama na svijetu. Ugl., žena je proglašena najgorom mamom na svijetu jer je dozvolila svom devetogodišnjem djetetu da se samo vozi željeznicom, jer je ono tako željelo. Žena sad vodi svoju emisiju u kojoj pomaže roditeljima koji prezaštićuju svoju djecu. Onako, emisija ima puno dobrih trenutaka. Mnoge od vas su spomenule opasna raskrižja, a to je vrlo čest momenat u toj emisiji. Ona inzistira na tome da se dijete pusti samo da ide u školu preko opasne prometnice. Nisam sigurna što o tome mislim. Moj sin još nije niti blizu škole, ali bez problema ga puštam da se igra vani kad on to želi i pustim ga samog da ode do susjeda slabo prometnom ulicom. Kad je kod bake ne dopuštam da bude sam vani bez nadzora, jer je kuća smještena tik uz vrlo opasnu prometnicu. Koliko god mu vjerujem i dvorište je ograđeno, opet u meni čuči taj mali crv koji mi ne dozvoljava da ga pustim samog u to dvorište.
Pa ohani maloJa mislim da bi si trebao moći sam složiti sendvič, napraviti sok, čaj i slično. Djeca mogu više nego što mislimo.
Ne mogu sad iščitavati sad cijelu temu, al evo moja priča, a vrlo vrlo sam mlada. U prvom razredu osnovne škole (1999.god) išla sam s bratom do škole, u drugom su me roditelji prebacili u drugu školu, u koju sam išla sama, pješice, 15 minuta od kuće do škole, lipo polako po trotoaru, zajedno s par prijatelja. Vrlo brzo nakon toga moja mama je postala samohrana mama, morala je raditi, brat i ja u obrnutim smjenama i cilo jutro sam znala biti sama doma... Mama bi pripremila ručak večer prije, ja sam samo morala podgrijati, kasnije sam i sama kuhala, već s 12-13godina. I ništa mi ne fali, dapače, vrlo sam samostalna.
AL evo danas, divim se svim vama majkama koje djecu moraju ostaviti tetama čuvalicama, ja neznam kako bi to mogla, s obzirom na situacije koje se sad skoro svakodnevno događaju. I znam da nemate drugo riješenje, al ja to jednostavno nebi mogla! I zato sam zahvalna svaki dan šta živim u velikoj obitelji i ukoliko dogodine ne uspijem pingvinića upisati u jaslice, da ću ga imati kome ostaviti.
Stalno mislim da bi trebala biti neka idealna mjera, npr, da djeci omogućimo vrlo široko dvorište za igru, no opet dobro ograđeno (figuratively speaking).
Ali nemam pojma kakva ću biti kad H malo naraste, ionako je sve što sam tvrdila da sigurno hoću/neću palo u vodu već u rodilištu. Toliko o dosljednosti mojih uvjerenja.
Moje starije dijete ide samo u skolu sa drustvom od prvog razreda. Pet minuta do stanice autobusa, 3 stanice autobusom ( obicnim , ne skolskim) , 5 minuta hoda i prelazak Ilice na samaforu.
Mlade se ( pod normalno) igralo sa susjedom vrsnjakinjom u nasem dvoristu cijelo ljeto , dok sam ja uz otvorena vrata kuhala u kuhinji da ih cujem ( ali ne vidim cijelo vrijeme).
ali to nije niti blizu slicno situaciji kada je moja baka ostavljala dvoje dvoje djece u dobi od par mjeseci i godinu ( i sitno) u kuci same , te odlazila na par sati svaki dan u zoru sa kravama na pasu , a djed u tvornicu.
Odgledala sam par epizoda, fora emisija. Ali oni kojima ona pomaže su malo teži slučajevi, bio je onaj neki mali koji s 9 (mislim) još uvijek nikad nije držao nož u ruci.
OT, ja sam kao mala jako rano ostajala sama, znam da je bilo prije 1. razreda, mama i tata su išli raditi, ostavili bi mi novce na stolu i popis što trebam kupiti. Sjećam se da sam voljela biti sama, sad mi to nekad jako fali. Damira ne bi mogla ostaviti samog ni da smeće iznesem, jer bi vjerojatno zapalio stan.
Ja sam obožavala biti sama. Sećam se da sam imala 6 godina kada su mi rekli da sutra kada ustanem neće biti nikoga u kući, ali će doći baka da me povede kod sebe. Nisam htela biti sa njom, pa sam se svaki put pravila da spavam kada bih čula da dolazi. U jednom obilasku mi je donela griz, a posle je pričala mami kako me provalila jer sam svaki put bila u drugoj pozi. A ja sam gledala tv, izležavala se i ne radila ništa celo prepodne.
Isto tako smo ostale kod kuće same nas tri (ja 4, sestre 6 i 9) kada su mama i tata išli na neku obrtničku zabavu. Igrale smo Čoveče ne ljuti se i nismo legle dok se nisu vratili (što je bilo super zabavno, pošto smo uvek morale ići u 9 u krevet.)
Bilo je toga još, ali ova dva slučaja sam jasno zapamtila. Mama nije radila, tako da to nije bilo svaki dan. Uglavnom bi mi ostavila uputstvo kako da završim ručak koji je ona pristavila i šta sve da uradim dok dođe. Išla sam od prvog razreda sama u školu koja istina nije bila daleko, samo pređem preko groblja, a sestra je išla gradskim u muzičku sama i nismo oko toga pravili frku.
Sad živim u mnogo manjem mestu i uvek se čudim kada prolazim pored škole i vidim roditelje koji čekaju decu. Ovde je sve na 15 minuta i nema strašnih raskrsnica, ali ih ne puštaju same.
I priznajem, nemajka sam, znam ostaviti L. da se igra dok skoknem do prodavnice ili u podrum po nešto. Uglavnom kada mi se ne da obuvati je ili letos na 40ºC kada u 13 shvatim da nisam kupila hleb. Kažem joj da se nastavi igrati, a da ja idem do prodavnice i brzo ću doći. Prodavnica je 3 kuće od naše i zateknem je u istoj igri kada se vratim. Ali to valjda svako može proceniti za svoje dete. Isto tako je bez problema ostavim da se igra u drugoj sobi ili na terasi. Samo povremeno škicnem.
Mnogo veći problem mi je ne nadzirati je u gostima, pošto sve mora pregledati. Ipak je naša kuća prilagođena njoj i ne strahujem da će joj se nešto dogoditi. Sve što može je da se upiški, a da ja ne primetim. A gluposti pravi kada ima publiku. Čeka da je pogledam, nasmeši se i onda krene skakati sa kreveta na fotelju ili izvoditi slične vratolomije.
I ja se sjecam straha kad sam sama isla na neke aktivnosti s 5 godina, morala sam u centar grada preko dvije ceste i kroz pothodnik s nekoliko izlaza. Nisam bila sigurna da cu dvoriste u centru potrefiti, ostalog me nije bilo strah. Sa 6 sam krenula u skolu i tad sam bila vec frajerica isla sam sama i u skolu i svaki dan na aktivnosti. Niti je tko gledao jesam li napisala zadace za aktivnosti i za skolu, a uvijek je bilo ok. Nisam bila anonimna pa bi me bilo sram.
Al sam s 4 isla sama iz vrtica baki prije popodnevnog spavanja. A jedina preokupacija mi je bila kako da pobjegnem ranije. Tu me bilo strah samo da me ne skuzi teta i znala sam otici baki bez problema. Vec su se i navikli na to da bjezim i nisu panicarili. Ispisali su me iz vrtica kad sam izgovorila da ne bih vise u vrtic, a u skoli mi je bilo super.
A radim na sebi, radimPa ohani maloI sigurna sam da mogu više nego što mislimo, više nego što i oni misle da mogu. Zato mislim da bi trebao raditi te neke stvari, ne zato jer je meni teško ili jer će umrijeti od gladi nego da se bolje osjeća, da ima više vjere u sebe, a i da zna da je to normalno.
Ja sam u vrtić išla sama, u prvom sam si sama grijala ručak, uspomene su mi svakakve, i lijepe i ružne. Bilo je igranja po neboderu, odlazaka kod prijatelja, bilo je i redukcija struje pa sama u mraku kad je mama radila drugu smjenu, a tata bio na putu. Sretna sam što moji klinci prolaze taj dio bezbrižnije i što imam tu mogućnost, moje "previše čuvanja" nije nostalgija za nekim drugim vremenom. Ali ponekad se pitam bi li im bilo zdravije da imaju još kakvu brigu i obavezu, a i da se ne ponašamo stalno kao da su nesposobni za išta odraslije osim igranja i škole. Onda se sjetim da imaju sasvim dovoljno problema sa činjenicom da roditelje vide 4-5 sati budnog vremena dnevno i tako u krug, ne znam ništa.
Ja sam sebe više puta uhvatila da djeci kupujem i nabavljam ono za čim sam čeznula u djetinjstvu.... pa odem u drugu krajnost i pretjeram. Bolje da ne brojim koliko smo imali plišanih igračaka i ne samo toga....
I onda se ljutim kad klinci to ne znaju cijeniti, ali to je MOJ problem, a ne njihov. Nema šanse da nauče cijeniti stvari kojima su zatrpani. Oni imaju drugačije prioritete - više cijene naše vrijeme jer ga relativno malo provodimo zajedno.
Sjetile ste me mojih dana sama - tate nije bilo doma sim navečer, mama je radila dvokratno. Ja sam imala smjenu ujutro jedan tjedan, smjenu popodne drugi tjedan.
Kuhala sam si sama paštu, pržila jaja - svakakve mućkalice iz pećnice na plin (!) koja je opako gubila plin prije nego se plamen upalio. Nisam se ugušila, na sreću.
Išla sam van kad sam htjela, gdje sam htjela, ali većinu vremena sam buljila u TV ili istraživala po stanu, osobito mamine i tatine stvari.
Znala sam se igrati domaćice, pa sam jednom prilikom u kupaoni ulila u čašicu jogurta svakog detergenta pomalo (bilo je svega - od čarlija i jona, do solne kiseline i one patke za WC školjku) i time zalila mamine maćuhice na prozorskoj dasci, nadajući se da će svaka latica poprimiti drugu boju (kao u crtanom koji sam obožavala). Nisam se ozlijedila, pukim čudom.
Znala sam i naložiti peć na drva, jer se često vatra ugasila dok sam se probudila, a bilo je hladno u stanu.
Danas se čudim što nisam zapalila stan, otrovala se kemikalijama ili ljekovima (moji su ih držali na dohvat ruke). Sve je ispalo OK.
MM je čuvao dvije i pol godine stariju sestru, susjedi su znali tu i tamo zvati njegovog starog da dođe s posla doma jer on hoda po vanjskoj klupici prozora ili gađa ljude s balkona punim vrećicama vode - bio je vrlo nestašan.
Ali je kuhao, vodio sestru u školu, pisao zadaću - svašta je sam znao.
Moji dečkići su još mali, istražuju bez svijesti o poslijedicama, strah me pomisliti što će sve napraviti kad odrastu. Ali smatram da ne mogu odrastati pod stalnom kontrolom, bez imalo slobode.
Ja i brat smo čitavu osnovnu školu bili sami ujutro. Brat (od svoje šeste god., ja sam tad imala 3) bi se digao, napravio doručak sebi i meni, odveo mene u vrtić a on u školu. ja sam mu redovito pravila cirkuse po putu pa sam znala pobjeći sama mami na posao (sve neki pola sata hoda) i banuti joj tamo. nekad bi me skupio netko s njenog posla pa me odveo u vrtić ili kod nje. Često smo znali i navečer ostati sami. znam da sam prvu cigaretu zapalila sa 3. tad je počela moja ljubav prema nikotinu
A znam za jedan par koji su redovito noći provodili vani. Imali su dvije male curice koje su ostavljali same zaključane u stanu. Onda bi se one usred noći probudile, izašle na balkon i plakale. Pa je čitavo susjedstvo stajalo ispod balkona i zabavljali njih dvije, da se umire. Ništa nije spriječilo roditelje da i dalje tulumare. Kasnije su obje postale jako, jako problematične, valjda od silnog zanemarivanja.
Mi znamo ostaviti troje starijih same kući na pola sata, sat, s tim da imamo hrpu rodbine u prizemlju i na katu do nas. A najstariji (12,5) je nedavno prvi put prespavao sam kući, na njegovu izričitu želju. Umirala sam, umirala od straha. A on je igrao igrice i gledao tv do besvijesti. I išao leći u ko zna koje dba noći. Onda je popalio sva svjetla u kući, upalio mtv i i šao leći. I pitao nas kad može opet.
Ako sam dobro shvatila tvoja L ima 2 godine, jooooj ne znam meni je to nezamislivo, pa taman da je na 5 minuta. Evo npr. prošle godine je u stanu preko puta našeg eksplodirao plin, čovjek je poginuo, eksplozija je bila strašna, sve se u vrlo kratko vrijeme napunilo dimom i da sam ja npr. izašla samo do kioska i ostavila J. samu na 2 minute moglo se svašta dogoditi. Ne znam, dovoljan je stvarno samo trenutak.
nije do toga da to djeca od 10-12 godina ne bi mogla sama, nego piše u nekom statutu da do određene godine moraju imati pratnju, znam jer su mi jednom rekli kad je mali išo na neku kardiološko ispitivanje da ne smije sam doć, došlasam s njim. ali recimo kad ide na pregled kod okuliste krene sam na put, pa ga netko prije pregleda od mojih recimo skupi i odpelja u čekaonu gdi treba čekati. Kad ja zračunam kolko dan godišnje potrošim samo na preglede koji nam idu u kontinuitetu ( a to je svakak više od 30 hodanja sim pa tam bez h labosa ) nabere se pozamašna brojka, bez da računam neka hitna stanja.
s druge strane danas bila s klinkom na jednom testiranja, za kojeg sam da sam je tam dovela, čekali dva sata na prijem, pa mala morala sama s doktoricom obaviti testiiranja, i odvela je doma, sve skupa u tih 3 i nešto sata kaj sam bila tam s malom nisam bila samo nekih 30minuta.
meni je baka otvoreno rekla kako je ona znala nahraniti moju mamu i staviti je u krevetić i otići u grad u nabavu i sl. i kao što se ja tu čudim??????????meni to još uvijek ne ide iz glave. šok i nevjerica! došlo mi je da zagrlim mamu iako ovako na oko nema vidljivih posljedica
čega si se bojala?
ja kad čitam ove priče od "nekad" uopće ne mogu povezati sa svojim djetinjstvom i okruženjem, u podneblju gdje sam živjela dapače roditelji su bili s nama puno više vremena nego što smo mi to danas sa svojom djecom. Svi smo išli u školu u jutarnju smjenu, kako su moji radili u prosvjeti mene je živciralo što nekad ne mogu bit i sama doma jer je stalno netko od njih bio doma
baš mi je žao da su neki od vas imali takva iskustva.
meni je djetinjstvo ostalo u prekrasnom sjećanju: bezbrižno, osjećaj slobode, sigurnosti, prijatelji, igra vani,....
Hoće li naša djeca sjećat se svog djetinjstva na taj način? pitam se...
ovo i mene zanima Trina čega si se tako bojala da si umirala od straha?
Da, dve godine i tri meseca.
Nisam sigurna da bi se u situaciji koju opisuješ i mnogo starije dete snašlo. Znači li to da ne treba ni sedmogodišnjaka gubiti iz vida 24 sata dnevno? Možda ja previše verujem u ono-neće se to nama dogoditi. Ne strahujem kakva nesreća usled delovanja spoljašnih uticaja može da je zadesi. Ok, majka sam, naravno da brinem, ali ne paničim oko toga.
Imali smo pre godinu dana nesreću koja je prošla sa najblažim posledicama, a moglo je biti svašta. MM je pao sa njom u naručju sa visine od tri metra na tvrdu podlogu, a ja sam sve to posmatrala. On je slomio karlicu i povredio kičmu. Ona srećom nije imala ni ogrebotinu. Nesreće se dešavaju i kada smo mi pored njih. Onda su svi mesecima naricali nad našom sudbinom i projektovali najcrnje scenarije koji su se mogli dogoditi, a mi smo bili u fazonu-šta sad, sr.nja se dešavaju. Idemo na fizikalnu, pa da izguramo i ovu krizu. Za druge je to koliko sam primetila preopušten stav.
Setila sam se kako nam je MM-ova baka, kad smo kretali na letovanje, rekla da je bolje da idemo odvojenim autobusima, da ne poginemo oboje ako dođe do nesreće. Ja kad krećem na put ne zamišljam kako će neki vozač izgubiti kontrolu i spucati se u mene. Isto tako, tih nekoliko puta kada je bila sama na dva-tri minuta, nisam se plašila da li će meteor ili avion da padne na našu kuću (malo karikiram, nadam se da ne vređam nikoga). Sigurna sam bila da ona neće izazvati neku nesreću, a to je bilo dovoljno da uopšte pomislim na to da je ostavim samu.
ja sam se sa 12 prvi put opila, (pazi:prvi put, to me nije spriječilo da nastavim), pušila i svašta. Bilo me strah da nešto od toga ne pokuša. Moj mozak radi u tom prvacu. Ali moj sin je, na sreću, totalna suprotnost od majke.
I u glavi sam imala čitav scenarij, baziran na meni i na onome kakva sam ja bila. Znači, navečer, kad ostane sam, po kući će tražiti sve ono što je zabranjeno-alkohol, cigarete, gledat će ono što ne valja na tv-u, po kompjuteru će tražiti pornjavu i tako (to nisam ja radila ali on je dečko u pubertetu). Onda će popiti puno, pušiti moje zalihe duvana i onda mu neće imati tko pomoći jer je sam. Kad sam se ja opila taj prvi put, doveli su me mrtvu kod matere i ona me pazila čitavu noć. A ko bi njega pazio? Ali izgleda da je njegov najveći grijeh igranje igrica do dugo u noć (iako znam da je u ponoć već hrkao). Hebate koju bezazlenu djecu imam.
O , Trina , nije tebi lako . Zbilja si divlja bila , a mlada. :D
zapravo upce nije jadno dijete u pitanju , nego tvoji grijesi iz mladosti.
Ovo zvuči poznato.... Ta bezazlenost je karakteristika velikog dijela generacije. Ja se svojoj djeci ne usuđujem ispričati što sam radila u njihovoj dobi i ne puno starija (osmi osnovne i srednja škola) da njima ne padne na pamet ponoviti takve stvari.
Mi nismo baš pili, jesmo eksperimentirali s cigarama (nije me se dugotrajno dojmilo), porniće gledali na super osmici, ali ono čime se ne ponosim i što ne bih da ponove je bježanje od kuće. Ja sam znala za vrijeme nastave zbrisati s društvom u drugi grad i vratiti se, a da moji roditelji pojma nisu imali kud se ja skićem, desecima pa i 100 km daleko od kuće. Mislili su da sam u školi. Da mi se nešto dogodilo, nitko pojma ne bi imao koja sam i odakle (bez osobne)... ufff....
Ali danas su takve stvari puno manje vjerojatne, bar moji klinci ne pokazuju volju da bilo kud kidnu, da se odskiću i slično. Bit će da im je doma dobro. Alkohol (domaći višnjevac i slično) je doma dostupan, nije sakriven, probali su ali baš ih nešto ne privlači. Pivo je gorko, vino je kiselo, žestice su ljute. Cigare isto baš ne (mlađi je probao u petoj godini i zaključio da je fuj, starijem nije ni na pamet palo probati - to smrdi).
Isto kao i tvoje dijete, moji bi do besvijesti visili na računalu ili televiziji. Jedino opasno što bi učinili je da pozovu čopor vršnjaka ako bi bili sami, ali i tu su se opekli kad su nam za vrijeme takvih posjeta nestale neke stvari (usb koji je mom sinu bio dragocjen - to ga je otrijeznilo) pa su samoinicijativno odustali od pozivanja društva i tulumarenja dok nema nekoga od odraslih doma.
Ja sam se svog straha za njih počela rješavati ovog ljeta kad smo ih poslali u glazbeni kamp deset dana. Poslije su sve malo pomalo ispričali tipične cirkuse koji su se tam događali - tko je kome stavio gel za tuširanje u natikaču, koga su po noći namazali pastom za zube i slično. Sigurno su bili budni do sitnih sati i imali priliku osjetiti kako je to kad te vlastito tijelo otjera u krevet, a ne mama i tata. Kasnije me profesorica iz glazbene nazvala i pitala "Da li vi znate da vaš mlađi sin pije kavu?" daklem djecu su i te kako nadzirali. Rekla sam da pije beskofeinsku i cappucino bućkuriše i doma. Učinilo mi se da su on i prijatelj bili veća atrakcija s tom kavom nego dečki koji su pili radler. Valjda bi nam prijavili i taj radler, ali mojima to jednostavno nije fino (sok pokvaren dodavanjem pive) bar u ovoj dobi.
peterlin, si sigurna da tvoji ovo nečitaju?
Ma dosadno je to njima.... Čitaju BUG.ov forum i coolinaricu, ali budući da im je vrijeme ograničeno, ne troše ga na ovakve bzvzarije kao što je rodin forum.
ok kak ograničiti vrijeme kad su sami doma?
Imaju jednosmjensku nastavu samo ujutro, glazbenu školu, izbornu nastavu vrsta raznih pa fizički ne stignu. Nisu često sami doma, ali odavno smo uspostavili navike...
Ako se potrefi da su sami, a nisu napisali zadaće, slijedi frka, ali to smo odradili prije dosta vremena. Shvatili su da mogu varati samo sebe.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 22.11.2013. at 11:21
a ja mislila da si neki tajming ubacila u kompjuter
Pa nema šanse.... Svaki ima svoje prijenosno računalo + fiksno, adsl i bežični internet, eksterni hd, dva pametna mobitela (mali još nema, ali pitanje je dana kad će imati). Tko bi to pohvatao? Ako ne može doma na laptop, izađe van s mobitelom i prikači se na internet pred školom ili knjižnicom. Znaju sve mreže u okolini...
To je nova generacija djece. Oni su bolji u elektronici (pogotovo stariji) nego ja, a prešišali su i mm-a. Mi smo generacija koja još uvijek čita upute. Neki dan je mm kod maminog susjeda aktivirao novu e.mail adresu i nije mogao naći u papirima adresu poštanskog servera pa je morao zvati našeg starijeg sina da mu pomogne, a mali mislim da čak zna napamet izlazne i ulazne adrese... Morat će to početi naplaćivati. Uostalom, već ima mušterije kojima naplaćuje čišćenje snijega, pa bude i ovo došlo na red (da se odmakne od tarife "čokolada" za štelanje antivirusne zaštite, he he he...
Ovu generaciju treba FIZIČKI ograničiti (kod nas to znači natrpati drugih obveza) jer drugačije ne ide. Ja gledam ocjene i općenito rezultate u školi + izvršavanje dogovorenih obveza doma (neš ti meni ostaviti raskopan krevet do 3 popodne, zapravo jao tebi ako te ulovim). A to da li je posteljina lijepo složena u buksi kreveta ili samo nagurana - to nije moj problem.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 22.11.2013. at 11:43
Ja ne mislim da smo prezaštitnički nastrojeni prema djeci danas, jednostavno vrijeme je drugačije. ja sam prije 30-ak g od prvog dana sama išla u školu, doduše samo 10-ak minuta pješice ali doma ni onda nisam nikad ostajala sama jer su me čuvali baka i deda. Ali da su stavovi roditelja nekad bili drugačiji to je istina, ja sam dijete gastarbajtera sa tipičnom gastičkom pričom, starci odu van kao na par god nešto zaraditi, dijete ostave bake i dedi jer im je tako komotnije tj. sigurnije nego da ga vani ostave nekom neznancu a uz to i ne žele da i njihovo dijete mora biti auslander ali se tih par godina produži u cijeli radni vijek...Meni danas nezamisliva životna konstrukcija a s druge strane potpuno razumljiv strah od toga da dijete čuva neki neznanac jer sam ja sad u toj situaciji, mali je predškolac, u vrtiću nema dežurstva,živimo u provinciji i nemamo nikog svog ko bi dijete skupio dok jedan od roditelja ne dođe s posla i zbog toga ja sad sjedim doma i odbijam "neprikladne" poslove jer ne želim šestogodišnjaka prepustiti ni na 1, 5 h nekom neznancu a ustvari mislim da samo odgađam neminovno jer kad slijedeće godine krene u školu opet ista priča jer u školi nema dnevnog boravka...A da bio ostao sam nema šanse, ja ako idem iz kuće na 5 min u vrt ponešto obavezno mu se javim da zna gdje sam i da me može potražiti jer znam da bi bio u panici da shvati da me nema u kući. Neki dan sam kasnila po njega na glazbeni tj. glazbeni je bio gotov par min prije nego obično i čekao me u vrtiću sa još par djece i tetom i dok sam došla vidla sam da nešto ne štima, rekao je da se već zabrinuo što me nema...
A tek dok se sjetim sebe u srednjoj školi, izlazaka,....hvata me jeza i zbog tog svog iskustva najradije ga ne bi puštala van dok ne veli da se ženi
mene je mama sa 2-3 godine znala na sat dva pa i duže ostavit pred tv-om dok bi ona radila u bašči(vrtu). ja to ne bih mogla.
a baka s tatine strane je jako rano ostala ostala udovica s četiri sina. najmlađega je znala zavezati špagom oko struka pa za drvo, a ona bi otišla kopati il šta već.
a jednom prigodom je njena sestra čuvala svoje i njeno najmlađe dijete dok je moja baka otišla kopati.. moja baka joj u zezanciji pričala kako su nekad žene dvale kuhane makovice djeci a ova luda zbilja to napravi! baka se vratila a djeca spavaju ko topovi, ova kaže da su plakali da nije znala šta će pa im je skuhala malo. spavali su do sutradan!
užas s čim su se ljudi igrali
mislim da se danas djeca većinom ne prezaštićuju, okolnosti su drugačije i čini mi se puno više opasnosti možda. i mislim da se treba razlikovati briga za sigurnost od davanja zdrave slobode i razvitka samostalnosti.
Ajoj...a meni su ove stvari prezastitnicke tipa strah ostaviti sestogodisnjaka cuvalici.
Nerazumljivo sam to napisala, bio je on sa čuvalicom od 1-6 g, 9 sati dnevno ali provjerenom koja ima dugogodišnje iskustvo u čuvanju klinaca i u koju sam imala povjerenje od prvog dana kad sam ga njoj ostavila, sad mi treba netko na cca 1,5 h/ dan i nemam zasad nikog provjerenog u čije ruke bi ga prepustila
E ovo me sve sjetilo na moje djetinjstvo (generacija Smogovaca): negdje do škole me čuvala jedna bakica u susjedstvu, a poslije- ključ oko vrata. Jest da smo živjeli u mirnom Zagrebačkom predgrađu. Bilo nas je 15-tak u neposrednoj blizini i čuvali smo jedno drugo. Moji prvi susjedi 6-tero djece, ja uglavnom s njima. Kasnije sa 9 i pol sam dobila sestricu i sa malo više od 10 godina sama sam je čuvala npr cijelo jutro. Grijali smo se na uljnu peć, koju sam sama dolijevala, mijenjala joj pelene, kuhali smo na stuju, pa sam sama podgrijavala mlijeko ili pekla jaja i sl. Čim bi je spremila, podigla je onako na bok, pa na ulicu na igru. Svi smo sve čuvali.
Nekako i danas ne drhtim nad svojim malim i nećakinjama. Isto je mirno naselje, slijepa ulica, pa negdje od treće godine klinci se uokolo igraju, nitko ih ni ne pogleda, samo uveče svako svoje pozove.
Recimo sjećam se i događaja od pre dvadesetak godina sa jednim klincem iz naselja: tata ga ujutro zbog žurbe ostavio pred vrtićem (znači on kojih 6 godina). Ovom se nije dalo u vrtić, već se okrenuo i uz autoput uputio kući, jer je doma ostala baka. Kad je tata popodne došao po njega, tete zbunjene. Otac poludio. Baka kako je bila stara nije ni smatrala da bi tati trebala javiti da se dijete vratilo. Relacija tog puta je bila Kozari Bok- Ivanja Reka. Živa istina
Ja se više užasavam trenutka kad će moj sjesti u auto, pa u disco. Vjerojatno ću jako malo spavati.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
