Cure, puno ste toga napisale, sad bih rado odgovorio pojedinačno na neke postove, ali ne stignem (ne želim previše visiti pred ekranom ) ....

Meni se čini bitnim nekoliko detalja:
- da li roditelji nude neku drugu aktivnost (zabavu ili ne-zabavu) pored ekrana svih vrsta
- kako djeca reagiraju na tu roditeljsku "ponudu"
- da li djeca osjećaju potrebu za nečim što nije "ekranskog karaktera"
- socijalni faktor
- neodređeni faktor "x" koji je obično vezan uz trenutna dječja raspoloženja, pubertetske mušice itd.

Primjetio sam da velik broj vaše djece ima puno vannastavnih aktivnosti i tada jednostavno nema puno vremena za ekrane ... kod nas je drugačije jer Vedran ima samo dodatne školske aktivnosti (Informatika, dopunske grupe tipa matematička, kemijska, foto grupa) i od ostaloga samo poi jednom tjedno.
Zrinka nema ništa, dakle svaki dan je cijelo popodne kod kuće ... i najčešće nema želju igrati se sa curama (iako ima dvije cure iz razreda u krugu 100 metara i većinu razreda u krugu 500 m).
Nudili im jesmo razne stvari, od sporta pa nadalje, no nije ih zanimali i to smo poštovali, nismo ih htjeli tjerati na nešto za što nemaju sami volju. No, to sada otvara više vremena za tu "ekranizaciju".

Druga stvar je škola - oni na školu troše minimalno vremena. zadaća se napiše u roku keks i to je to, učenje im ne pada na pamet (čak ni sad vedranu, kada su pred njim natjecanja iz matke, geografije, kemije, informatike) .... znam da bi bilo KORISNO potjerat ih na to, ako ništa drugo, onda zbog radnih navika. No, činjenica je da se i nadalje doma donose gotovo bez iznimke petice i onda ne vidim puno svrhe u tome, u prisili.
(uostalom, tako je bilo i meni, nisam pravo ugrijao stolicu sve do srednje škole, točnije trećeg razreda i engleskoga)
A malo vremena uz učenje opet znači više vremena za ekrane.

Ono kaj se meni čini je da njih (ipak) zanima zabava svih drugih vrsta (outdoor - jučer je Vedran došao 2 sata kasnije iz škole jer je igrao nogač na igralištu s dečkima iz razreda, prvi puta u ovoj školskoj godini - ne kalendarskoj, školskoj! Razlog: crko je komp jednom od pajdaša pa su morali radit nekaj drugo ...), samo uvijek moraju servirati taj kao otpor, "Neeeeee daaaaa mi seeeeeeeeee ..." i onda im na kraju ipak bude ekstrazabavno i kad odemo na izlet i u muzej i na kakvo neobično mjesto (od Grada mladih pa do foto safarija uz prugu ili biciklističkih istraživanja)

Vjerojatno bih i ja trebao malo pustiti kontrolu i u nekom periodu ne predlagati neekransku zabavu pa vidjeti kakva će biti reakcija .... (BTW, ako se ne varaam, Jesper Juul isto zagovara "samoregulaciju" odnosno princip da djeca sama najbolje znaju kad im je dosta bilo čega i da se mi tu ne trebamo miješati osim u zaista ekstremnim slučajevima.

Kako god bilo, čini se da je život bez (puno) ekrana nemoguć ... i ja kad krenem sređivati fotke, pisati postove za blog ili tekstove za časopise ili "Mapiranje Trešnjevke" ne mogu se nikud mrdnut bez kompa ... i nekad me to baš smeta.