Zet: "Pa evo ja sam vam zahvalan što ste cijeli tjedan čuvali unuka" (jer iskrsnuli su dodatni sastanci, vježbe euritmije, službeni put, završavanje posla, odlazak liječniku...)
Punica, ja: "Dobro, i to se računa, ali zašto mi kćer cijelo vrijeme prigovara, da nisam dovoljno šetala unuka, da ga nisam dovoljno često stavljala na tutu, da je previše spavao po podne, pa zato nije mogao zaspati navečer...".
Zet: "Pa tako ona izražava zahvalnost".
Sve se vraća, sve se plaća (pomislim, ista sam bila). Dobre stare poslovice i pravedan životni tijek koji sve balansira i poravnava.
Unuk ima dvije godine i povezuje, ponavlja i zapaža sve (najbolji mi je kada poslije ručka zajedno u sobi svako u svome krevetu odmaramo, on meni počne pričati priče i pjevati). Ne mogu ja svoju izmorenost servirati njemu, ali nije bakama lako i gotovo.
Radije bi ja njemu šivala, sebi nešto čitala i sl. a ne da me organiziraju prema svojim programima i još dobijem prigovor.