Citiraj šafran prvotno napisa Vidi poruku
Mislim da je u tekstu kojeg je postala Jelena bilo govora o sasvim nećem drugom, a to je da život i nekad i danas uopće nije za usporediti.
Danas se živi brzo i to prebrzo. Očekivanja koje se postavljaju pred radnika, roditelje, djecu su previsoka i daleko viša od nekadašnjih, a čovjek ipak nije uspio u svega 30 godina toliko evoluirati.

Nekad je instrument sviralo jedno ili najviše dvoje učenika u razredu, a nekad niti jedno, nekad se jezik učio samo jedan i to u školi, nekad su se djeca igrala na cesti, nije se trčalo u kreativne radionice jer ih nije ni bilo, nekad su se rođendani slavili doma sa jednim kolačem, par sendvića i bocom cole itd.., nekad nije bilo interneta, brzoputujućihj vijesti, i općenito dinamike kojom svijet pulsira danas, a to je za običnog prosječnog sisavca čovjeka previše.

Nekad je bio pojam i to prije svega 30 godina da auto ima 50 konja, danas je premalo i kad ima 100, nekad su se pisala pisma danima koja su putovala tjednima i mjesecima, danas u sec pošalješ sms, nekad si s posla bio doma u 15 h danas nisi prije 19 h, nekad te nisu sa svih strana zasipali i to gdje god baciš pogled odmah izlete savijeti i čak i upute od ovih i onih doecanta, svjetski priznatih i poznatih psihiloga, doktora, studija, istraživanja kako treba žvjeti, kako treba jesti, kako treba biti uspiješan roditelj, uspiješno dijete, uspiješan na poslu, uspiješan u krevetu, povrh svega uvijek dobro raspoložen, taktičan, uljudan, uvijek na nivou, nikad umoran, sheban i nervozan i još utegnut, zgodan, i dotjeran i to sve odjenom i u istoj osobi i svaki dan, a sad neki se uspijevaju oduprijeti tom sveopćem i sveprisutnom pritisku, ali mnogi ipak i ne.
Ma sve je to točno.... ALI... mi se ne možemo vratiti u ta vremena. Ne možemo i gotovo. Slažem se da se živi ludo i svakako, ali brate mili, u tim vremenima mogla si imati siguran posao od završetka škole do penzije, bilo je puno lakše doći do krova nad glavom, bilo je mjesta u vrtićima (barem u mom svijetu), imali smo boravak s toplim obrokom u školi za smiješne novce, nitko nas nije razvažao nego smo u školu išli pješice ili biciklom i to ne baš iza ugla.

ALI mobitel i internet nisu bili imperativ, nisu čak ni postojali, a obični telefon nije bio imperativ. Ja pamtim ta vremena, živjela sam dijelom u njima. Nije uopće bitno kakva su bila, bitno je da su sada drugačija. Da li su bolja ili gora-nije čak ni toliko važno. Ja se ne bih vratila ni na peć na drva ni na rifljaču, da prostiš... Ne bih. A moja baka je bila samohrana majka, ratna udovica s malom djecom i radila puno radno vrijeme na odgovornom poslu glavnog skladištara u velikoj prehrambenoj industriji. Pa se živjelo...svakako, ali se živjelo. Danas brate mili u svemu vidimo problem. Uffff....

Ono što se nije promijenilo je mogućnost izbora i stava. To uvijek imamo. Ako želiš raditi - tražiš posao, ako ne želiš raditi, ostaneš doma sa svim posljedicama koje svaki od tih izbora nosi. Pa kome milo, kome krivo... Ovo je od davnina bila poljoprivredna zemlja. Vratit će se ljudi zemlji, pogotovo oni koji ne mogu podnijeti razinu stresa. I zašto i bi? Ali nek onda ne kukaju, jer IMAJU mogućnost izbora. Druga je stvar to što im se mogućnosti baš uvijek ne sviđaju... ali to je već drugi par opanaka.