Mislim da je pikula mislila da u našoj državi Hrvatskoj privilegirana je žena koja može birati da li da radi ili ne, zato jel u velikoj većini slučajeva žena mora raditi , jedan dohodak u kući najčešće nije dovoljan za život obitelji.
 |
|||
|
|
|||
Mislim da je pikula mislila da u našoj državi Hrvatskoj privilegirana je žena koja može birati da li da radi ili ne, zato jel u velikoj većini slučajeva žena mora raditi , jedan dohodak u kući najčešće nije dovoljan za život obitelji.
Posljednje uređivanje od sirius : 08.09.2010. at 12:55
razumijem.
seni, u HR ako radis pol radnog vremena dobijes pol place i ide ti samo pola staza. Na kraju od toga nemas nista, jer kad ti upisu staz u radnu knjizicu, ne mozes ni naknadu za nezaposlene dobiti. Znaci osim sto ce ti mirovina biti manja, jos te i na stazu oderu. Zanima me kako je to rijeseno u Austriji. Znam da je OT, al nekako mi ide uz ovu temu, jer se cesto provlaci tih pola radnog vremena, medjutim to je kod nas totalno neisplativo.
zapravo ne znam tocno, pa da ne dam krivu informaciju.marta prvotno napisa
odnosno to sto tocno znam jest da pola vremena znaci pola place. s tim da postoje razne varijante 15 sati, 20, 25, 30, 35 i sve izmedu. visina place ovisi naravno o radnom mjestu. i to moze biti sasvim pristojan novac. razlika je i u tome da li je poso u drzavnoj upravi, gdje je sve tocno regulirano, ili u privatnim firmama, gdje placu manje, vise sam dogovaras sa poslodavcem.
mislim da je razlika i u tome, sto je trziste fleksibilnije pa mozes (ne uvijek i ne svuda, ali sansa postoji) dogovoriti razlicite moduse, da recimo dva popodneva radis od kuce, ili dva dana ili slicno.
recimo razni it strucnjaci i opcenito savjetnici koji su samostalni imaju razne mogucnosti organizacije vremena.
sto se tice staza, to bi se morala raspitati, jer ne znam tocno. ne znam da li ti se broje godine staza tako da ako radis npr. 25 godina pola radnog vremena, da se svih 25 racuna kao puni staz, ali sa duplo manjom osnovicom, ili se racuna pola staza. prije je bilo, ali ne znam da li to jos uvijek vrijedi, da i jedan dio porodiljnog mozes uzeti kao pola porodiljni, pola rad.
pa su ljudi u mojoj okolini cesto kombinirali: jedna godina porodiljnog, a onda umjesto jos jedne godine porodiljnog dvije godine rada na pola radnog vremena.
neke firme kao HP nude modele da nakon porodiljnog sukcesivno povecavacs broj radnih sati od npr. 5 do....
I u većini firmi i poslova nemoguće.
Mislim na pola radnog vremena.
Posljednje uređivanje od sirius : 08.09.2010. at 13:22
marta, što se tiče radnog vremena-kod nas to u drž. firmama nije zakonski ostvarivo, ne postoji opcija od 4 sata (prije je postojala), u Austriji znam da je (opet u nekim firmama, ne znam za sve) moguće raditi 4 ili 6 sati dnevno, što nekima savršeno odgovara zbog radnog vremena od 9-17 i 30 ili od 9-18h (uključena je pauza za ručak) pa uglavnom plaćaju siterice da podižu djecu iz vrtića i da budu s njima do 18 (18 i 30). Naravno, ni oni svi ne rade od 9.
Posljednje uređivanje od mare41 : 08.09.2010. at 13:24
Jedva čekam da i kod nas dođu te svakakve opcije s radnim vremenom!
Daaaa?
Kaj ti znaš nešto o tome? Nešto se priprema?
Nadam se samo da će to biti u mom radnom vijeku, a ne pred penziju.
Ne želim da netko pomisli da smatram žene koje rade manje majkama nego domaćice. Radila sam godinama, i brinula o dva sina ( trebalo nam je puno vremena za njih dobiti), kući, mužu i sve što treba. Sviđao mi se mooving na poslu, upoznavanje novih ljudi, znanje da sam učinila nešto za nekoga. Svu borbu za dobiti djecu sam odradila zaposlena, a svi koji rade znaju da ta bolovanja nisu dobrodošla kod poslodavca.
Ali, nakon dvadeset godina braka (vjenčali smo se vrlo mladi) i rada, muž je dobio poslovnu ponudu koja nije bila za odbijati po financijskoj snazi. Ja nisam i ne mogu ni približno toliko zaraditi. I probali smo , i uspjeli dobiti curicu. MM ju nije mogao nikako roditi. Znači, koliko god mi bili ravnopravni, ne možemo sve.
Zato sam ja doma, a on radi. Možda za dvadeset godina (!)to opet okrenemo. Do tada ja sam domaćica.
Možda treba i koja godina na plećima za drugačije posložiti prioritete
Podižem temu i čitam što sam napisala. Spremam ga na novi put, Amerika. I zašto ja nisam muško? Pa da putujem, a on vodi brigu o kući i svemu. Ma, zavidim mu i gotovo.
Priznajem, da može, voljela bih da je obratno. Ali ne može, ja sam žensko. Gdje je ravnopravnost? Uf, i još ova kišupadurina. I pms. Morala sam se pojadati.
Muškarac- kućanica. Može li malo o tome?
beti
ne znam zašto, mislila sam da imaš četvero djece.
i ja bih u ameriku
imala sambeti
ne znam zašto, mislila sam da imaš četvero djece.
da podignem malo ovu temu i ispričam što je bilo. Dakle, ostala sam na poslu dk nisam zatrudnila, onda sam dobila otkaz. Sad sam na porodiljnom, kućanica, jeli. Ali opet, imam primanja, porodiljni i dječji, tako da nismo na jednoj plaći. Krećem na prekvalifikaciju ia radim sve da ne budem kućanica jer je to najgori posao na svijetu. Volim biti s djecom, odgajam ih, nebi mijenjala činjenicu da sam dugo bila s njima i sama ih odgojila. Ali, to je tako zatupljujuće, mozak ti stagnira, život ti se vrti oko istih sitnica, nisam posvećena sebi nego isključivo djeci i kući. Netko mi je postavio pitanje, prije 4 godine, doduše, zašto mislim da je teško biti kućanica. Baš iz toga razloga što sebe stavljaš na stoti plan. I nije to jednostavno. malo koja žena tijekom svog "kućanskog" sta
a radi nešto za sebe, na sebi i svom mentalnom miru. A posao je najčešće to. I uopće nema veze o kojem poslu se radi, mijenja se čitava koncepcija obitelji, otac se mora uključiti, djeca postaju samostalnija a žena nije samo mater. Ja bi bila najsretnija da nađem posao, nikad nebi dobrovoljno bila kućanica, ako imam izbor. Samo što ja mislim da s emalo koja žena baš odlučuje na to, da ima pravo izbora, da ima mogućnost ići raditi ili stajati kući. Više je to silom prilika
ma to je stvar stava - ima ljudi koji su uvijek žrtve okolnosti i svi su im drugi krivi, ako rade onda im je previše, ako ne rade onda im je premalo... nečega, svega. U istim tim okolnostim netko se drugi izbori da doprinese i stvara i nosi se sa životom. Nije to samo pitanje optimizma i pesmizima nego i neke osobne odgovornosti i hrabrosti.
sori ako je krivo zazvučalo - u stvari sam te htjela ohrabriti, ako i ne možeš birati raditi ili ne sigurno ima stvari koje možeš odabrati unutar te situacije primi se toga i ne daj se. Žene se ne bi smjele datiimpresionirati samo time tko doprinosi financijski- biti otac, mater je puno više od toga. inače bi mogli ona humanitarna kumstva uisati pod roditeljstvo
ja te skroz podržavam, ako možeš naći posao, odi raditi. Moja mama je bila kućanica, i ne znam misli li ona to za sebe, ali ja mislim da je bila "žrtva" i nas djece i svog muža, mog oca. Uglavnom nije mislila na sebe, ugađala je svima. Brat i ja smo gotovi ljudi, imamo svoju struku, posao, obitelj. Napravila je sve štio je mogla u tom smjeru, ništa nam nije falilo. ja mislim i da nas je jako razmazila ugađajući, moj brat to ne misli.
A ona - ona je bila u drugom planu. Ne znam, gledajući ju, znala sam da ću napraviti sve a da i ja ne budem domaćica (i bila bih jako loša - baš mrzim kućanske poslove). Moja prijateljica, čija mama je isto bila kućanica, dugo nije mogla naći posao. i nije htjela se htjela udati i imati djecu sve dok nije našla stalan posao - iz istog razloga jer je gledala svoju mamu kućanicu.
trina, moj savjet - jedno po jedno. šta te sad histerija najednom vata?
najmlađe je još maleno, kud ćeš s njim/njom (sori, zaboravih jel cura il dečko).
upisala si taj faks.
ja bih prvo taj faks probala završiti, u godinu-dvije dana recimo, dok najmlađe malo ne poraste, za vrtić.
onda, teško je u zagrebu nać posao, a kamoli u manjem mjestu.
još nešto, možda stvarno, polako, razmisli o nekom vlastitom poslu. to dok učiš
imaš taj tvoj talent za crtanje, ne znam, imate i mogućnosti za turizam, možda nekako razmišljati u smjeru produljenja sezone, na neki način. ili, kad završiš taj faks, možda u svojoj kući, u nekoj sobi i neku fora igraonicu otvoriti...
možda i lupam, nemam pojma, da imam ideje, sama bih ih realizirala
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 21.05.2014. at 16:40
Nije histerija nego baš ono o čemu se pisalo u ovog zaključanoj temi. Nedam da se zatupim ičim, treba mi da radim na sebi. Nisam upisala faks, zakompliciralo se i šalju me na prijemni. Upisala sam prekvalifikaciju, nešto s čim bi mogla naći posao. Ide nama turizam, s tim se bavimo i vjerojatno se širimo, taj posao će ići. Ali nije poanta samo u lovi (iako zahvaća 90 %planova) nego u tome da tražim nešto više za sebe. Moj talent za crtanje je tu i dobro je to, smiruje i veseli djecu
Ali nisam ja nezadovoljna. Nego je vrijeme da se nešto promijeni. Malu ću dati u vrtić, neću više rađati, pa sad ja dolazim na red. Ovaj moj gornji post odnosio se na žene koje su čitav život kućanice. pa kažem da nebi majke mi, ono, nikad.
Smatram da posao kućanice nije posao sluškinje,ali se nažalost dosta često u to pretvori. U nekoj fazi djeca trebaju znati sama staviti tanjure,žlice,čaše u perilicu...a bome i muževi. Moja mala sama donese sebi donje rublje ili čarape ako treba,al kad mi muž kaže da mu dodam navukla bi mu gaće na glavu,ali odvikao se kraljevskog položaja
Ne znam svi imamo svoju sliku kućanice i zaposlene žene u glavi. Moja jedna baka je bila kućanica i bila je njegovana, šefica u kućii oko nje, deda je imao samo posao i formalno prvenstvo, isitna da mu se titralo oko protokolarnih počasti, ali sve ostalo je morao pitati baku. Druga je radila, obje su imale troje djece i bila je napaćena, iscrpljena, uvijek žonglirala s tanjurem previše, da imala je svoju plaću, ali ništa drugo nije stizala dovesti do neke razine da ima punu satisfakciju od toga. Došla je k sebi tek u mirovini i guštala u unucima. Zato ja valjda nikad nisam imala ružnu sliku o kućanicama.
nisam čitala prethodne 22 stranice ovog topica, nego samo danasnju raspravu na zakljucanom topicu...dakle ne znam da li je prethodno vec receno ali evo moje razmisljanje: ono sto citam i sto me zbunjuje je da su svi sretni i ispunjeni na svojim poslovima i idu se na posao druziti s odraslima i ljepse im je nego doma po cijeli dan....
a sto ako je na poslu stalni pritisak za više, bolje, jače...drž-ne daj, stalno se mijenjaju pravila u hodu, kolege u kompetitivnom duhu podmeću klipove, unistavaju podatke, šire neistine s namjerom da vas degradiraju, radni sati su nemogući, a prekovremeni se ne plaćaju...
plaća je solidna, više nego prosjecna...ali sve ovo treba otrpiti, nocu spavati i doci djeci svjez i nasmiješen....teško....
kako bi gledale tu situaciju na poslu...? a u situaciji ste birati...
s druge strane, muz zaraduje dovoljno da mozemo zivjeti od njegove place pristojno....doma miran i uredan i ponesto jednolican zivot uz djecu. svaki dan svjezi rucak, pospremljeno, vremena za djecu ...nekad nesto i procitati, pogledati i prosetati....idila (uz vec utvrdenu monotoniju).
mislim, super mi vas citati ...svi u poslu uzivaju i druze se...
zar nikome nije na poslu kao gore opisano, a materijalni status obitelji omogucuje zeni izbor should I stay or should I go...?
sto tada?
zanimljiv savjet: nađi posao tako da ostaneš u kući i brineš o JOŠ VIŠE djece
zika, što onda.. ne postoji univerzalni životni recept da treba ili ne treba raditi, zato i imamo mozak da procijenimo što nam je pametno u datoj situaciji.
Naravno da nisu sve radne okoline ni ugodne ni stimulativne, a nekad ni podnošljive. Ako netko na poslu iskreno pati, a financijski mu nije nužan, nije mi nesuvislo da tu da otkaz. To ni ne znači da neće više nikada raditi, naći će se drugi posao, u današnje vrijeme vjerojatno ne već u idući ponedjeljak, ali naći će se.
Zika, ti neugodni momenti na poslu su prisutni na puno mjesta, al to se dogadja i muskarcima i zenama na poslu. Moj suprug i ja bismo najradje oboje bili kucanice, kad bismo imali od cega zivjeti. Ovako je situacija da imamo podjednaka primanja, mogli bismo zivjeti od jedne plaće, al čije? I zasto bi se onome koji nastavlja raditi davao dodatni stres da ni pod koju cijenu ne smije ostati bez posla jer je hranitelj obitelji? Mi i kod kuće imamo prilicno jasne podjele koje su proizasle iz nasih sklonosti i prioriteta. S tim da se pokrivamo kad jedan ne stigne.
A stvarnozanimljiv savjet: nađi posao tako da ostaneš u kući i brineš o JOŠ VIŠE djece
Hocu reci, meni treba osiguranje da imam opciju dati otkaz kad mi stvarno uvjeti postanu neprihvatljivim. Isto to treba i mom suprugu.
Jelena, ja sam trenutno na porodiljnom. kad radimo, muž i ja se pokrivamo u privatnom životu na sve strane i nadopunjujemo. kuzim sto mislis, generalno je i kod nas tako. sad ja vise naravno, potegnem doma, on radi i na poslu mu je dosta dobro.
meni koja sam na porodiljnom, kad razmisljam o poslu sve je teze zamislivo tamo se vratiti.
Tangerina, takoder se slazem treba traziti izlaz iz takve situacije. porodiljni dobro dođe za predah od posla i razmisljanje sto dalje... vjerojatno tražiti nešto novo pred kraj porodiljnog, jer situacija je takva da nove prilike ne dodu tako brzo i lako...
ostat cu jos cijelu godinu doma (trece dijete) i vidjeti kamo dalje...
samo, nekako ispadalo je da je svima super na poslu-pa eto, da vidite da dilema moze biti između đavla koji nosi pradu na poslu i montonog ostanka doma...nije da su zene lijene i gledale bi sapunice, nekad treba razmisliti i o vlastitom mentalnom zdravlju, kvaliteti života obitelji...obitelj je onda ispred posla....
nekako samo po sebi ispliva rješenje-mijenjati ondA posao koji nosi takvu groznu atmosferu...
valjda ce se sve sloziti kako bude trebalo kad zato dođe vrijeme,ali sigurno nece preko noci...a ako u međuvremenu budem i neko vrijeme kucanica meni je to ok....
zika,
Mi smo u situaciji gdje bude i meni i suprugu paklenih dana na poslu. Najradje bismo se pokrili dekom po glavi i ne izasli iz kuce.
Izmedju faksa i prvog posla sam upisala njemacki i procitala milijun knjiga. Stalno sam visila u knjiznici i uzimala redom naslove navedene u udzbeniku iz knjizevnosti za 4. srednje. Na njemackom sam bila najbolja jer sam ucila doma puno, a ostali su radili. I bilo mi je OK.
Medjutim kad sam kasnije ostala doma "between jobs", bilo mi je dosta nakon 2 mjeseca. Opet sam isla na njemacki. Ovaj put sam si uzela stupanj vise od onog za kojeg sam bila spremna, digla sam letvicu. I opet sam citala, sad vec na njemackom. I kuhala specijalitete. I planirala putovanja i izlozbe i predstave i svasta, al dosadilo mi i to. Bila sam presretna kad sam dobila stipendiju.
Ja na poslu nemam groznu atmosferu, dapače, ali svejedno ne mogu reći da se na poslu socijaliziram niti da tamo imam vremena za sebe; potpuno sam uvjerena da bih više vremena za sebe i stvari koje volim, kao i za socijaliziranje imala da sam kućanica - tako da isto ne razumijem argumente te vrste koji se vrlo često potežu na forumu. Egzistencijalni razlozi su nešto sasvim drugo, i ne svode se samo na to da muž u trenutačnim uvjetima ima solidnu plaću.
ma ok..svjesna sam svega neko vrijeme...u zadnjih godinu dana otkad me nema na poslu, 2 kolega je dalo otkaz od nas 5 u unitu...ja sam na prodiljnom...ono dvoje sto su ostali od stariha novoprimljeni kazu kako sve puno ljepse izgleda izvana nego kada se ude u sustav (to je info s kave sa starom kolegicom s posla)...samo da ne mislite da je sve u mojoj glavi...situacija je realno takva....trece dijete mi je bilo planirano i zeljeno, godine taman za "sad ili nikad" varijantu s trecim djetetom...na poslu kaos...tako da mi se u biti prva izlazna strategija super slozila...sad sam rodila svu svoju djecu, guštamo doma trenutno....
malo strepim od povratka, sve odlucnija da se tamo ni ne vraćam ili samo dok ne naiđe nesto bolje...
dakle, ne kandidiram se za vjecnu kucanicu, mozda samo za between jobs... usput "gojin dicu"
X
iz svega napisanog vidi se da nisam profi kucanica(za sada)....15 godina staza je iza mene...ali stvari su se naprosto unatrag 2-3 godine slozile tako da sam zaista ceznula biti doma s djecom. ostajala na poslu 9-19h barem tri dana u tjednu, djeca jela cesce suho ili iz pekare, hrana se bacala, slabo sam ih vidjala, a i kad smo bili zajedno, zvonio mi je mob, stizali mailovi...neprisutna duhom... suprug i ja smo sve rjede stizali, svaki dan se po dva puta reorganizirali tko ce sto, kada, kako...sami smo klincima, bez djedova i baka, samo povremeno placena dadilja...
ceznula sam za biti doma, za jos jednom bebom....i evo nas sad i lijepo nam je...i sad moja dilema...ostati tako sto duze (klinci me jos neko vrijeme dosta trebaju,svi troje) ili se vratiti u kaos...a moglo bi se financijski i ovako jos koju godinu-ne mislim vjecno....no, opet ne smije se u danasnje vrijeme ni previse kalkulirati, sve je nesigurno...ali dok su mali, ovo mi je stvarno vaznije, kvalitetnije, ljepse....iako mi se svi redom cudesto ostajem duze od godinu dana (ostajem, za sada je odluka, dvije godine doma)....svekiji se cude (ne moji starci, oni vele kako zelis) frendice, susjedi...svi nesto ispod brka komentiraju...
A ja se čudim tima koji se čude.iz svega napisanog vidi se da nisam profi kucanica
ceznula sam za biti doma, za jos jednom bebom....i evo nas sad i lijepo nam je...i sad moja dilema...ostati tako sto duze (klinci me jos neko vrijeme dosta trebaju,svi troje) ili se vratiti u kaos...a moglo bi se financijski i ovako jos koju godinu-ne mislim vjecno....no, opet ne smije se u danasnje vrijeme ni previse kalkulirati, sve je nesigurno...ali dok su mali, ovo mi je stvarno vaznije, kvalitetnije, ljepse....iako mi se svi redom cude
Mislim da se u boldanom nalazi odgovor.
Želiš biti doma, a možeš - ne vidim razlog da to i ne učiniš.
Prava dilema bi bila napustiti posao, dati otkaz. Ovako samo iskorištavaš svoje pravo, a može ti biti. Onda to i iskoristi!
Ne bih se ni sekunde mislila
Naravno to i jeste tako u realnom životu. Možemo mi sebe zavaravati koliko hoćemo, ali biti majka, domaćica, ljubavnica i zaposlena žena puno radno vrijeme, uzima svoj danak.
To što većina nas ne vidi ili ne želi vidjeti da smo većina nas ništa do li robovi modernog doba koje su uvjerili da smo ništa koristi ako ne provodimo na radnom mjestu minimalno 8 sati dnevno, 40tak godina i radimo u prosjeku za kikriki bez obzira na prosječnu visinu primanja po struci, dok onaj drugi mizreni postotak u čitavoj populaciji u biti bere vrhnje, isto je priča za sebe...
Osim toga tko kaže da žene koje biraju ostajati kod kuće se ne bave intelektualnim radom, nekad i više i kvalitetnije nego one iscrpljene majke i žene koje žongliraju, čitav život, između posla, obitelji, njihovih i svojih potreba, jedva čekajući penziju da se konačno odmore, ako je dočekaju.
I opet onda su tu i specifične obiteljsko bračne situacije. Kod nekih bez obzira tko radi, koliko radi i koliko zaradi je sve bezuvjetno naše bez da se ikad i pomislilo drugačije, kod nekih nije, pa je naravno ponekad i iz tog razloga tu potreba za osjećajem financijske neovisnosti puno jača.
Htjedoh reći, svaki novčić ima svoje dvije strane.
Daleko od toga, da je pravo žene na rad bio prvi korak prema skidanju muškarca sa trona više vrijedne svetinje, ali to je jedna druga priča i opet jedan nešto drugačiji kontekst. Tu samo mogu dodati i uvijek bi uskliknula i ja, živio rad i pravo na rad i slobodu izbora!
Ali isto mi je tako bezmisleno uzdizanje tog rada do svetinje i neke sveopće bezuvijetne vrijednosti po kojoj se odmah na prvu ocjenjuje nečija vrijednost ili bezvrijednost, pamet, sposobnost, intelekt, karakter, i vječno stavljanje kućanice u negativan kontekst jer i jedno i drugo ima svojih i velikih i značajnih i prednosti i nedostataka, i ne postoje dvije životne, obiteljske situacije koje su identične, da bi se to tako lako i jednostavno moglo raščlaniti i etiketirati.
Da ne ispade sad da sam kontradiktora pošto sam na onom zaključanom topicu potpisala winnericu, to je bio dobar savijet i opet za tu specifičnu situaciju u kojoj se nalazila pokretačica topica, muž kockar, neizvjesnost itd..
pa i koristim sada....i razmisljam sto nakon toga...? da li po isteku prava jednostavno dati otkaz i onda biti doma i traziti posao, pa kada vec nesto naide....ili pred kraj porodiljnog poceti traziti posao, pa ako ne nadem vratiti se na stari samo s ciljem pronalska novog posla...
sto mislite o tom svjesnom davanju otkaza dok nema nista drugo na vidiku i ne nazire se....? sto ako se taj status kucanice moze neplanski prolongirati (s obzirom na gospodarsku situaciju) i na veci broj godina no sto je planirano/ocekivano
kao sto rece winnerica na zakljucanom topicu, sve u zivotu se mijenja....sada je sve ok, mozemo tako i jos koju godinu...ali sto ako se status otegne, situacija doma recimo za 5 godina okrene...
s jedne strane, stvari ne mozete do kraja iskontrolirati, a s druge strane cemu se trositi u suludim uvijetima ako nije neophodno. I taj posao koji mi je sad koma, bio mi je prije suuper....i tamo su se stvari prvo pomakle malo nagore, pa nakon drugog porodiljnog joss malo gore....zadnje 2-3 godine je koma vecini ljudi...vecina bi najradije otisla samo da moze....
ovo sam ja napravila nakon prvog porodiljnog. ali sam bila mlaaada
meni je bilo naprosto nezamislivo, nemoguće vratiti se nazad, opcija koja nije dolazila u obzir ni pod razno.
ja ne znam uopće od čega smo mi živjeli i kako, sad kad razmišljam, bili smo malo munjeni.
valjda su nam malo mame pomagale, nemam pojma, mjesečna primanja su nam bila nikakva. a uopće se ne sjećam te besparicesamo sreće što sam doma, i ne moram ići na taj suludi posao
negdje pred kraj porodiljnog sam počela tražiti posao, al ništa se nije naziralo. al isto je bilo ono tražim, a molim boga da ga ne nađem tako brzo :D
sjećam se, otišla sam u dalmaciju, početkom šestog mjeseca (u petom je j imao godinu dana), i sva sretna kako ću ostati do kraja devetog.
i 25.07. me zove buduća šefica (na poslu gdje sam i sad, evo već 12 godina) da ako mogu doći raditi. od ponedjeljka. a bio petak.
i onda strka i panika, nađi rješenje za čuvanje, spakiraj se i vrati u ri, madre mia. i sve sam nekako stigla. jer je bila prilika koja se ne propušta. istina, došla par mjeseci prerano, al šta se može
Ovo potpisujem, pa čitam dalje. :žarko želi biti kućanica:
I ja sam dala otkaz bez jasne perspektive. I jos mi je bilo prilicno lijepo na poslu. Muz je dobio posao kakav je zelio pa smo preselili. Al sam bila isto kao cvijeta, nisam ni imala jos punih 28. Sad bih isto vjerojatno dala otkaz da sam u slicnoj situaciji. Al moja struka je dosta zaposljiva bilo gdje pa je vjerojatno da bih opet nasla posao kad bismo opet iselili.
Sviđa mi se i Jelenino razmišljanje o nepravednoj raspodjeli odgovornosti.
Imala sam jedan trenutak u životu kad je bilo jaaaako pakleno na poslu i mislila sam da to više ne mogu podnjeti, razmišljla sam o otkazu.
Problem je bio što nam je financijska konstrukcija bila klimava, možda bi bilo dovoljno, a možda ne. Na kraju sam odustala, jer sam smatrala nepravednim da dam otkaz, bez drugog posla na vidiku, svu odgovornost natovarim mužu na leđa, jer bih se ja doma malo "tražila".
Na žalost to sam si mogla dopustiti sa 20 godina, ali danas ne.
Na kraju se se na poslu neke stvari neočekivano dobro okrenule i ispalo je podnošljivo, a sada i skoro pa super. (Jedino što još ne valja je 8 sati rada, meni bi bilo idealno max 6).
Nisam ja osoba koja ce zbog muzeve karijere sebe zrtvovati, nego volim seliti
U načelu podržavam nečiju odluku da bude kućanica ali čim ta osoba sama nije na čistac što i kako i hoće li moći to sve organizirati pitam se - čemu to? Često ljudi sami uljepšavaju svoje stanje, tj. vide ga onakvim kakvo bi željeli da bude, a ne kakvo jest. Prema tome, ako netko realno ima dobre uvjete za ostati doma i to želi - neka ostane doma. A ako netko sad već nema dovoljno kn za život, ima partnera koji se s tim baš ne slaže, pa razmišlja bi li se moglo ostati doma - e to mi već spada u fantaziranje u ovim okolnostima.
x
cvijetina prica me podsjeca na moju samo sam ja imala 35. kraj porodiljnog a ja lijepo dala otkaz. novi posao sam nasla isto popodne, ali sam od otkaza do nalazenja novog posla imala osjecaj slobodeeeee. taj drugi posao je dosao neplanski i slucajno. cak sam mislila da mogu biti kucanica, ali sad kad pogledam nema sanse, pukla bi za par dana.
Nisam ni ja sebe žrtvovala zbog njegove karijere, ali nisam bome ni mogla njega žrtvovati zbog svoje, jer jednostavno nije bio trenutak.Nisam ja osoba koja ce zbog muzeve karijere sebe zrtvovati, nego volim seliti
Pretpostavljala sam da tako nekako razmišljaš i to mi je baš ok
Zika, ako možeš sebi priuštiti biti kući, onda budi. Koliko god meni dosadilo biti kući, već sam rekla, nikad nebi mijenjala sve kako je bilo. mene nitko ne može zamijeniti mojoj djeci. Ja sam bila uz njih stalno, brinula se o svemu, nijedan događaj nisam falila i nisu djetinjstvo proveli po vrtićima po čitave dane. I mislim da bi svatko tko može, trebao biti prvih par godina s djecom. Druga stvar je što ja više ne mogu.
Kad sam počela raditi, imala sam problematičnog šefa. I on je meni podvaljivao, namještao..uz to se nisam slagala s jednom kolegicom. E ali meni je to sve bio izazov. Lijepo sam sjela sa šefom i sasula mu sve u facu. Na fin način. Kolegici isto. Moja savjest je bila čista, radila sam dobro i bila sam u pravu. Posao sraćka teška, blagajnica u dućanu, plaća jadna da jadnija ne može biti. Ali meni je bilo dobro. Ja sam bila zadovoljnija. I išla sam na to da, ako dobijem otkaz, boli me ona stvar. Na kraju ga nisam dobila, šef me zavolio i bio prvi koji se borio za mene. Ali da je meni to bilo silno optereženje i da sam se osjećala loše zbog svega, dala bi otkaz.
Ja sam puno suradnji otkazala. Nisam nikad imala ugovor o stalnom radnom odnosu, pa to nije isto, ali sam pa najmanje pet puta prekinula posao (ajme kako razmaženo to zvuči) koji je trebao završiti stalnim radnim odnosom. Zadnji put sa 37 netom prije nego sam saznala da čekam bebu. Nije da me neke ponude ne zagolicaju, uh kako proradi taština, kad te se netko sjeti nakon x godina i ponudi super projekt. Ali di je to do ovog mira i veselja kod kuće.... Kad bi imala beskonačno mnogo novaca i bake iz snova zaletila bih se ja i odradila to na par mjeseci,ali trajno joj nikad više, ako neću morati.
ŠTo se stiče dosade,mnonotonije kod kuće. Meni nikad u životu nije bilo tako dosadno doma kao na neki sastancima, vijećima, joj da ne spomenem institucije, ali mene bi morali skupo platiti za te državnoslužbne logoreje bez smisla,kraja i konca. Ko da mi zube popravljaju...
Nemamo sigurnost, nemamo novaca više nego što je nužno, dapače, krpamo, ali imamo ciljeve i prioritete, ne radimo to iz hira,zato se valjda dočekujemo na noge, hvala Bogu, kad nas nekaj prehiti. KAj sad, to je to,život, borba, idemo dalje... Nema tu nikakvih garancija. Trebaš raditi ono što smatraš ispravnim, truditi se oko dobrih stvari, pa što te sljeduje.
Zika ja bih ostala na tvojem i svojem
Posljednje uređivanje od pikula : 22.05.2014. at 18:40
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom