Mogu li ja malo skrenuti temu u filozofske vode?
Jesam li ja jedina frikusa koja misli da je totalna ludost sto tako mala djeca imaju mobitele i koja ne planira svome djetetu kupiti isti sve dok ne podje u osmi razred osnovne skole?
Najiskrenije me jeza hvata od toga. Nije mi bas neki argument taj da me dijete moze dobiti kada pozeli, a i ja njega, jer i mi smo bili klinci i isli u skolu i na izvanskolske aktivnosti i prezivjeli smo.
Hajde, mogu jos nekako i razumjeti obitelji koje zive u velikim gradovima (lazem, ne mogu, ali se trudim), ali u malim mjestima kao sto je moje, gdje svi u skolu mogu pjesice i gdje je sve nadohvat ruke, ne mogu nikako.
Znam da sa svojim stavom riskiram da mi dijete laze i uzima mobitel od djece u razredu. A otezavajuca je cinjenica i ta sto smo MM i ja freakovi za tehnologiju, stalno visimo na laptopu, na svojim smartphoneovima i ne pruzamo bas dobar primjer. Iako, trudimo se i to ispraviti, ali dzaba kad nam je mobitel stalno pri ruci.
Ok, sada me mozete poceti gadjati rajcicama
