a možda u Italiji postoji opravdani strah od puštanja djece da sama koriste javni prijevoz? ne znam, čini mi se jako teškim uspoređivati odnos roditelja prema tome u vrlo različitom okruženju. razlike su i unutar RH vrlo velike, od same dostupnosti (i prilagođenosti potrebama djece) istog pa do potencijalne opasnosti za djecu. načelno mislim da bismo manje trebali nad njima "strepiti" i "pomagati" im, jer to im često više odmaže nego koristi, ali da je to baš samo tako, pustiti ih sa 8-9 godina da se sami snalaze u prometu, nije.
ove smo proljetne praznike imali mali "eksperiment" - pet curica te dobi pustili smo da same odlaze autobusom na radionicu od tjedan dana, nekih 4-5 stanica, ne znam ni sama koliko je točno. prvo je jedna mama išla s njima u bus, pa smo ih idući dan "špijunirali" pri ulasku i na izlasku - na točkama polaska i dolaska, što je trebalo ponoviti još i idući dan kad je autor ovih redaka - zakazao, odnosno kad su me cure nesvjesno "preveslale", otišavši na autobus prije (požalile se voditeljici radionice kako dugo moraju čekati bus, pa ih ona pustila 10 min ranije da ulove onaj prije, a ja luda s posla trčala do stanice na kojoj se moraju ukrcati - a njih nema...uh, kad se sjetim...). zaključili smo da one to mogu, ali svejedno mi je drago da ne mora to uskoro na dnevnoj bazi prolaziti. da, budući je ovo prošla u drugom, kad bude u petom razedu, smatrat ću to normalnim.