Evo jos jedne crtice iz života majke trojice živahnih dječaka. Ako mi sad kažete da sve odreda imate pločice na trbuhu, onda me je stvarno vrijeme pregazilo.

Devastirana
Nakon što sam jučer izvadila cicu na platou u centru našeg sela kako bih podojila dijete i pritom izmamila zgražanje kvartovske elite i pohotne uzdahe jednog starog čiče koji je vjerojatno kasnije dobio inzult, danas nisam mogla naručiti crno velebitsko ili campari s tonikom, a toliko mi je silno trebao, pa mi je konobar, također otac trojice dječaka, uz kavu i mineralnu sasvim suosjećajno donio i pištolj...kaže, nek se nađe, potpuno te razumijem...i tad mi je riječ devastirana bila najprikladnija na svijetu. Devastirana - kao razbijena izvana i iznutra od nekakvih vandala, a vandali moja rođena djeca. Kako ostati normalan kad jedan rola, a drugi ga lovi i gura, a kraj mene njihov otac, šepavi Jeremija, nabraja svoje rane i kao litaniju Gospi od Čudesnog Ozdravljenja ponavlja što sve mora operirati, ispraviti, namazati i što ga sve boli, steže, žiga, pritišće... pokušavam se prebaciti na ignore ili off mode, ali ne ide. Pred očima mi slika devastirane mene pa još jednom stanem pred ogledalo i gledam u tu tjelesinu - apsolutno devastirano! Gdje su one tvrde samostojeće cice, struk i bokovi bez sala i strija, sad sve visi i mlitavi, cice kao dva obješena vimena, koža se trbuha naborala, crna poprečna crta na njoj još podsjeća da je ovaj trbuh, kao kakvo nakvasalo tijesto, tek nedavno bio kućica Najljepšem, pa bedra i popucale kapilare kao ljubičaste paukove mreže, i sve se raskvasalo i nabreklo i sve to ogromno i mlohavo kao da nije moje... Ostao je prepoznatljiv u zrcalu jedino osmijeh i pogled i ono nešto "moje" iz pred-mama dana pa se sjetim svoje matere i njenih oronulih nogu u tridesetišestoj i srce mi se stisne jer sam tada kao tinejdžerica samoj sebi obećala da moje noge neće biti takve i da i uz troje djece ne želim izgledati kao oronula tetka, ali danas sam shvatila kako je tip-top uređena mama samo produkt čik-lit fikcije stvorene da bi meni, recimo normalnoj materi, vadila krv. Kao i svi oni čudotvorni tretmani što skidaju salo i vraćaju osmijeh i pritom iz ravnoteže bacaju moje živce jer kvragu u tridesetišestoj ne mogu biti zategnuta kao u dvadesetipetoj i nosite se dovraga s tim ultratankim bikinijima i A košaricama koje ne bih mogla navući ni na prst lijeve ruke, a ona mi je za južine čak tanja od desne!
I uvijek sam se čudila svojoj materi kako su joj spužvica, žičica i arf najbolje oružje, oruđe i prijateljstvo i kako je na svim našim rođendanskim fotografijama ona uvijek svezane kose i pregače oko struka, kako jednom rukom reže tortu, drugom slaže ovale s pršutom i francuskom salatom, natečenih kapaka od probdjevene noći u kojoj je morala za naše rođendane ispeći kolače i odojka, sama umijesiti njoke i napacati meso za pašticadu jer joj dolaze gosti pa na tim istim fotografijama gledam ozareno i odmorno lice svoga oca kako nas steže u zagrljaj i ponosi se nama i stvarno izgleda kao kapo kuće pa opet pogledam svog Jeremiju i od životne istine moje matere, da su svi isti, a od koje sam cijeli život bježala, najradije bih se sručila u provaliju. Moja je mama kraljica arfa, i kao da ju čujem kako pognuta nad sudoperom isprekidanim glasom govori ***** kuhinju u kojoj nema arfa i kao da odaje najveću tajnu svijeta šapće kako arf čisti sve i masnoću i kamenac i kako nema ničeg ljepšeg nego kad sve dobro oribaš arfom, a ona arfom zaista čisti sve od posuđa do bijelog lima našeg starog fiata tipa. Pravim se kako u tim sjećanjima ne vidim da bi kradom za sudoperom obrisala suzu nego čekam trenutak da preuzmem kraljevsko žezlo pa ga kroz koje vrijeme predam sestri koja se sad iz prikrajka smije mom celulitu i paukovoj mreži po nogama i nadobudno misli kako će nju generacijski preskočiti ovo materino naslijeđe .
Pa kako netko uopće može pred ljudima u kafiću izvaditi cicu, vidim kako se zgražavaju mlade studentice, zgražavala sam se i ja, ali, drage moje, nakon neprospavanih noći, tona ispeglanih veš-mašina, skuhanih ručkova, tuče, vike, polomljenih ruku, nogu i prednjih zubića, temperatura, vodenih kozica, ospica i šarlaha...sav stid nestane kao rukom odnesen!