meni je jako teško zaplakati. kao dijete sam bila strašno cmizdrava pa sam se valjda umorila

svoju mamu sam možda vidjela 2 puta u životu da plače i to me je sjećam se jako potreslo jer sam mislila kao mala da mame zapravo ne plaču.

moji su već veliki, ali jučer sam se nakon dugo vremena baš rasplakala pred djecom jer mi kćer po svoj prilici odlazi studirati i to negdje gdje nismo nikako računali. čak sam mislila otvoriti temu jer toliku tugu i brigu nisam odavno osjetila. mala me je samo grlila i tješila, a znam da je i ona zabrinuta i baš mi je bilo poslije krivo jer joj sad trebam biti podrška, a ne da joj još otežavam situaciju. ali hebiga, baš je bilo jače od mene i još mi se plače kad pomislim da odlazi. u ponedjeljak ćemo znati definitivno, a ja sebično u sebi računam da će se na kraju ipak odlučiti ostati negdje bliže. i nije u drugoj državi da ne mislite, samo nam je taj grad prilično nepoznat i nije "na ruku" što bi se reklo...

da ne duljim. mislim da je skroz ok pokazati razne emocije pred djetetom ako je to nije baš na dnevnoj bazi. a najvažnije je djetetu objasniti zašto si tužan i da će ta tuga brzo proći.