Ako si nudila da kod sebe prihvatiš nečije dijete, ne čudi me što ti se nitko nije javio. Ja prva kao roditelj bih bila sumnjičava u tvoje motive, na žalost danas je teško povjerovati da netko samo želi učiniti nešto dobro, bez skrivenih namjera. Da ja pošaljem svoje dijete od sebe to bi bilo jedino ako za njega ne bih vidjela nikakvu nadu ako ostane tu gdje jest, a ova poplavljena područja koliko god da su poharana ipak će se stvari vratiti u normalu, stići će neka pomoć, angažirat će se institucije i dobri ljudi, proradiit će škole, bolnice,...
Vjerojatno kod nas još uvijek ima i tako teške sirotinje da bi neka familija vašu ponudu mogla vidjeti kao izuzetnu priliku za svoje dijete, ali nije to kao prije sto godina, ako nisi imao za jesti i nikoga bližnjeg tko je s tobom mogao nešto podijeliti, bio si gol, bos i gladan, bez šanse da školuješ djecu. Danas se ipak preko institucija može izganjati kakva-takva pomoć, besplatno školovanje za djecu, a tamo gdje kapne bar nešto ima i nade, i teško da će se ljudi razdvojiti od svoje djece.
Mislim da trebaš 'ciljati' na djecu bez roditeljske skrbi, za posvojenje ste možda prestari, ostaje udomljenje, ali budite spremni na to da teško da ćete dobiti kooperativnu i zahvalnu djecu, već vjerojatnije traumatiziranu i problematičnu.
Zadnje vrijeme je bilo dosta priče o domskoj djeci koja nakon završetka srednje škole ostaju prepuštena sama sebi. Jeste li razmišljali možda da prihvatite jednog takvog mladog čovjeka i 'naučite' ga životu, par godina u obitelji bi im puno pomoglo da nauče funkcionirati, od stvari da računi za struju stižu svaki mjesec i treba ih platiti ili će te iskopčati, da frižider treba puniti ako želiš da u njemu bude hrane, pa do toga da vide odnose u obitelji, kako se ljubav daje i pruža ljubavi, da se rade kompromisi, da svi budu zadovoljni, da se život i postupci planiraju dugoročno...