Meni kut nije bed, kao ni sjedenje na stolici, odlazak u sobu i slično. Pretpostavljam da to nisu ona vremena kad su djecu slali u kut da kleče na kukuruzu i bulje u zid, ja svog samo izoliram na minutu - dvije i kad se smiri i ispriča, može ustati. Kao i kod Yummy, to mi služi samo za one krajnje slučajeve kad prevrši svaku mjeru i kad me stvaaarno dotjera do ruba.
I znam, lako je pričati onome tko nije iskusio život za dozlaboga tvrdoglavim djetetom koje lako plane. S mojim tvrdoglavkom nije bilo nikakve koristi od lijepe priče, razumijevanja, suosjećanja i sličnog. Kad njega uhvati, pomaže samo strog pristup ili ignoriranje, a tek kasnije kad se smiri razgovaramo o onome što se dogodilo i objašnjavamo. Znam to, jer sam isprobala sve moguće načine i jedino tako ide.
Drugi je imao u životu možda 3-4 kratkotrajna tantrumića (ne znam mogu li taj plač uopće i nazvati tantrumom) i nikada nisam morala koristiti gore opisane metode. Skreneš mu pozornost na nešto drugo ili ga pustiš na miru minutu - dvije, i on je već kao nov.
Ono što se meni najvažnijim pokazalo u prevenciji kod tantruma jest paziti da je dijete sito i hidrirano. Naravno, i u tim situacijama može doći do tantruma, ali kod nas se događalo puuuuno rjeđe.