Sva djeca su za sport samo je pristup ključan.
Najveću štetu naprave preambiciozni treneri i nabijanje nemogućeg ritma.
Moja kći je sada u pauzi od treniranja.
Ok, malo ju je bolest zaustavila, ali rekla je da će nastaviti.
U drugom klubu.
Trenirala je TKD godina i to na način:
Svaku večer trening od 21-22,30 te subotom i nedjeljom obavezno turniri.
Pa ni to nije bilo dosta već mora ući u reprezentaciju.
Pa drilanja za to.
Znali smo dnevno dvaput ići na treninge s reprezentacijom.
I onda je završila u bolnici, ne zbog sporta, ali dobro joj je došlo da stane i odmori.
Nikad se nije žalila da joj je teško, ali bilo joj je sigurno.
I meni i mužu je bilo.
Umjesto da odmorimo vikendom ili odemo nekamo u prirodu mi smo se ustajali u 5 vozili na natjecanje, tamo se cijeli dan potrkavali po dvorani jer je kćerina kategorija redovito bila među zadnjima, ali smo mi morali doći na otvorenje i postrojavanje i onda čekat po 8 i više sati da mala konačno nastupi.
Sve u svemu koma.
Onda dođu praznici, a trener se sjeti tzv zimskih priprema i odredi treninge ujutro i navečer pa opet nema ni dužeg spavanja, ni odmora....
Sad kći ne trenira već skoro godinu dana.